Tokajski vinogradi
Tokajski vinogradi ili Tokajsko podbrđe (mađarski: Tokaj-Hegyalja) je povijesna oblast u sjeveoistočnoj Mađarskoj koja je poznata po uzgoju i proizvodnji vina. U oblasti se nalaze 28 sela na oko 7.000 hektara vinogradskog zemljišta, od čega je oko 5.000 zasađenih vinovom lozom.
| Povijesno kulturni krajolik Tokajskih vinograda | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Mađarska |
| Godina uvrštenja | 2002. (26. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | iii, v |
| Ugroženost | — |
| Poveznica | UNESCO:1063 |
| Koordinate | 48°15′N 21°35′E / 48.250°N 21.583°E |
  Tokaj-Hegyalja Lokacija Tokajskog podbrđa u Mađarskoj | |
Oblast je poznata po vinu Tokaji aszú koje je najstarije vino proizvedeno s plemenitom sivom plijesni,[1] oko 1570. godine.[2]
Ova oblast je najranije zaštićena vinogradarska oblast kraljevskom apelacijom iz 1757. godine. Oblast je osobita po lesovitom tlu i mikroklimi osunčanih brdovitih padina i blizinom rijeka Tise i Bodrog. Od autohtonih vrsta vinove loze tu se uzgajaju Moslavac, Hárslevelü, te Žuti muskat (Sárgamuskotály) i Zéta, dok su druge vrste zabranjene. Na tom području je od 15. do 17. st. iskopano mnogo podzemnih podruma u živoj stijeni, u kojima se čuva temperatura od 10 do 12°C, i vlažnost od 85-90 %.
Povijest uredi
Vinogradi u Tokaju su postojali već u 12. stoljeću, ali nije poznato tko ih je zasadio. Naime, Kelti su tu obitavali u 1. st. pr. Kr., a pronađen je okamenjeni list vinove loze iz 3. st. kada su tu živjeli Rimljani. Slaveni su se naselili u 5. ili 6. stoljeću, a ime oblasti, "Tokaj", je najvjerojatnije od slavenske riječi "Stokaj" u značenju utoka jedne rijeke u drugu (Bodrog u Tisu). Latini su se naselili za vrijeme Bele III. (1130. – 1162.) i Bele IV. (1235. – 1270.) iz područja Valonije ili Italije, ali je vinogradarstvo u Tokaju pravo procvalo početkom 16. stoljeća.
Tokajska vina su postala važnom trgovačkom robom u 17. stoljeću i izvorom prihoda vladarima Transilvanije. Zahvaljujući ovim prihodima, kraljevići Transilvanije su uspjeli izboriti neovisnost od Habsburgovaca, a kraljević Franjo II. Rákóczi je poklonio mnogo boca francuskom kralju Luju XIV. koji je ovo vino prozvao "Vinum Regum, Rex Vinorum" ("Vino kraljeva, kralj vina").
U 18. stoljeću izvoz ovog vina je doživio vrhunac, osobito prema Poljskoj i Rusiji, a Rusi su čak imali svoju koloniju tu kako bi osigurali kontinuitet izvoza za carski dvor.
Nakon podjele Poljske 1795. godine izvoz je znatno opao, a nakon epidemije filoksere (trtna uš) 1885. godine, većina tokajskih vinograda je propala. Nakon Trianonskog sporazuma 1920. godine, Tokajski vinogradi su podijeljeni između Mađarske i Slovačke koja je dobila njenih oko 120 hektara i izgubili su monopol na domaćem tržištu.
Tijekom komunističke vladavine, Tokajska vina su izgubila na kvalitetu i reputaciji. No, nakon 1990. godine, zahvaljujući velikim investicijama čine se veliki koraci za obnovom ove oblasti, tzv. "Tokajska reenesansa".[3] Danas tu ima preko 600 vinarija od kojih njih 50 proizvode punim kapacitetom.
U želji da zaštiti autohtonu proizvodnju i ime vina "Tokay", Mađarska dans vodi pravnu bitku sa šest država koje svoje vino zovu ovim imenom (Italija, Francuska, Slovačka, Australija, Srbija i Slovenija).[4]
Bilješke uredi
- ↑ Ovo vino se s ponosom spominje u mađarskoj nacionalnoj himni Himnusz
- ↑ Prvi spomen je u djelu Nomenklatura (Fabricius Balázs Sziksai) iz 1576. godine.
- ↑ Tokajska renesansa
- ↑ Róbert Cey-bert, Tokajsko vino, Magyar Hírlap[neaktivna poveznica] (mađ.)
Vanjske poveznice uredi
- Tokaji.com - galerija fotografija
- Tradition and Innovation in the Tokaj Region (Tim Atkin) (PDF)
- Tokaj portal