Otvori glavni izbornik
Grb obitelji Bobaljević.

Sabo Bobaljević Mišetić Glušac (tal. Savino de Bobali) (Dubrovnik, 1529. ili 1530.Ston ili Dubrovnik, 1585.), hrvatski renesansni pjesnik, manirist.

Bio je potomak stare dubrovačke obitelji. Zvan je Glušac (tal. Sordo), jer je izgubio sluh. Vrlo buran život vodio je između državne službe, zatvora i progonstva. Imao je široku književnu izobrazbu, družio se s piscima svojeg vremena i osnovao je t.zv. Akademiju složnijeh. Pisao je na talijanskome i hrvatskome jeziku. Talijanski mu je kanconijer tiskan u Mletcima 1589., dok je hrvatski dio opusa sačuvan tek fragmentarno. Liriku mu obilježavaju uobičajene petrarkistički oblici i teme, kao i motivi iz vlastitoga životnog iskustva. Pisao je sonete, kancone i madrigale. Tematski su pjesme bile ljubavne. Djelo Arijadna u odiljenju Tezeja je plač. Prepjevao je Tassov Amor fuggitivo.

Mišetić je bio posjednik zemljišta, a neko vrijeme i kaštelan stonske utvrde Pozvizd.

Iz poslanica koje je slao mnogim hrvatskim i talijanskim pjesnicima, zna se kako je poznavao Mavra Vetranovića, Marina Držića, Maroja Mažibradića, Dinka Ranjine, Miha Monaldija, Mikše Pelegrinovića.

Mikša Pelegrinović napisao mu je poslanicu iz 1556. godine u osmeračkim katrenima, s komičnom tematikom o liječenju starosti (Od jazavac vitno rebro, / i od hrta lijeve desni, / od komarca hrbat desni, / i sve stuci u prah dobro).

Sabove pjesme na talijanskom objavljene su uz pomoć rođaka Marina Bobaljevića, koji je pomogao njegovoj braći posmrtno objaviti Rime amorose e pastorale et satire.

Bobaljevića je posmrtno opjevao Miho Bunić.

KnjiževnostUredi

  • Zbirka pjesama na talijanskomu jeziku (Rime amorose e pastorali e satire), koja je objavljena 1589. u Veneciji.

LiteraturaUredi