Smiljana Rendić

hrvatska novinarka, prevoditeljica, pjesnikinja, vatikanistica, judaistkinja

Smiljana Rendić (Split, 27. kolovoza 1926. - Rijeka, 26. svibnja 1994.), bila je hrvatska novinarka, vatikanistica, kritičarka, prevoditeljica, pjesnikinja, polemičarka, judaistkinja, dugogodišnja suradnica Glasa Koncila. Domagojka po orijentaciji, katolikinja domoljubnog usmjerenja, dala velik je prinos hrvatskomu, posebice obnovljenomu katoličkom novinarstvu u drugoj polovici 20. stoljeća.[1]

Smiljana Rendić
Smiljana Rendić
Smiljana Rendić
Puno ime Smiljana Katica Rendić
Pseudonim(i) Berith 1, SR, Vjera Marini
Rođenje 27. kolovoza 1926., Split, Hrvatska
Smrt 26. svibnja 1994., Rijeka, Hrvatska
Nacionalnost Hrvatica
Glasilo Glas Koncila, Pomorstvo, Služba Božja, Kateheza, Glasnik sv. Antuna Padovanskog, Crkva u svijetu, Kana, Kolo, Kritika, Marulić
Nagrade "Zlatno pero" Glas Koncila

Živjela je na Trsatu u Rijeci, kao umirovljenica otkako je u siječnju 1973. godine zbog jednog od najznačajnijih tekstova iz Hrvatskog proljeća Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod,[2] bila osuđena po članku 118. Kaznenoga zakonika zbog čega je bila udaljena s posla u upravi časopisa Pomorstvo i prijevremeno umirovljena.[3]

ŽivotopisUredi

Smiljana Rendić rođena je u Splitu 27. kolovoza 1926. godine od oca Marka i majke Ivanice rođene Rusinović. Otac Marko, koji je bio poznati radićevac,[4] umro joj je dok je bila dijete.[5] Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Splitu (1933.-1940.). Od prvih gimnazijskih godina uključila se u katolički pokret domagojskog usmjerenja, a u doba rata njezina je duhovnost sazrijevala u uskom krugu koji se okupljao oko poznatog i neobičnog isusovca o. Stjepana Poglajna.

Godine 1948. komunističke vlasti obitelji Rendić oduzele su imovinu i zajedno s majkom bila je istjerana iz stana.[5] Ostala je bez ikakvih sredstava i nije mogla dovršiti školovanje, nego se odmah bila zaposlila u "Jugovinilu". Dohranivši majku u tijesnoj sobici, preselila je u Rijeku gdje se, kao izvrstan znalac talijanskoga jezika bila zaposlila u uredništvu novina La Voce del popolo.

Ubrzo su je otkrili kao "klerikalku" i onemogućili. Zaposlila se u administraciji časopisa "Pomorstvo" i ostala ondje do suđenja potkraj 1972. godine. Bila je optužena zbog članka Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod[2] u časopisu Kritika u broju za svibanj i lipanj 1971. godine.

Branio ju je kao odvjetnik bivši predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković.

Zbog tog teksta koji je dodatno raskrinkao zatiranje hrvatskog jezika Novosadskim dogovorom i posrbljivanje hrvatskoga jezika kroz neki neprirodni projekt bila je osuđena na godinu dana strogog zatvora i na godinu dana zabrane nastupanja u javnosti. Vrhovni sud je u studenome 1973. godine kaznu strogog zatvora promijenio u uvjetnu, ali je ostala kazna gubitak radnog mjesta i prijevremena mirovina.

Broj časopisa Kritike u kojem je izašao taj članak je zabranjen.

Od tada je Smiljana Rendić živjela samo za svoje knjige i članke u Glasu Koncila. S talijanskoga jezika na hrvatski jezik prevela je djelo Bernaharda Haeringa Il Sacro Cuore di Gesu e la salvezza del mondo (Srce Isusovo spasenje svijeta, 1984.).[6]

Umrla je u Rijeci 1994. godine. Pokopana je na riječkome groblju Trsat.

DjelaUredi

  • Mi ovdje, Glasa koncila, Zagreb, 1965. (pod pseudonimom Berith)[7]
  • Pozdrav Ignaciji, Biblioteka "Glasa koncila", Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1966. (pod pseudonimom Berith)[8]
  • Crni šator, Biblioteka "Glasa koncila", Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1967. (pod pseudonimom Berith)[9]
  • Molitva za milost slova, Glasa koncila, Zagreb, 1986.
  • Proroštvo sv. Malahije: o papama i posljednjim vremenima, priredio Ivan Mužić, Biblioteka: Raskrižja, knj. 4, Naklada Bošković, Split, 2005.
  • Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, priredio i predgovor napisao Vlado Čutura, Biblioteka: Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22, Glas Koncila, Zagreb, 2012.

Nagrade i priznanjaUredi

  • Biskup Petar Čule odlikovao ju je svojom koncilskom medaljom, za suradnju u Glasu Koncila, 1965. godine.
  • O 25. obljetnici Glasa Koncila 1988. godine odlikovana je jedinstvenim odličjem "Zlatno pero" koje nadbiskupi izdavači ni prije ni poslije nisu nikome drugome dodijelili.[3]

BilješkeUredi

  1. 1  hebr.: Savez[10]

IzvoriUredi

  1. Smiljana Rendić, verbum.hr, pristupljeno 6. rujna 2018.
  2. 2,0 2,1 Smiljana Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, hkv.hr, 13. rujna 2012., pristupljeno 6. rujna 2018.
  3. 3,0 3,1 Umrla Smiljana Rendić, 26. svibnja 1994., IKA V - 8476/5, ika.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. rujna 2018.)
  4. Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, prir. i predg. napisao Vlado Čutura, Biblioteka: Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22, Glas Koncila, Zagreb, 2012., str. 12.-13.
  5. 5,0 5,1 Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, prir. i predg. napisao Vlado Čutura, Biblioteka: Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22, Glas Koncila, Zagreb, 2012., str. 284.
  6. Srce Isusovo spasenje svijeta, library.foi.hr, pristupljeno 18. srpnja 2020.
  7. Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, prir. i predg. napisao Vlado Čutura, Biblioteka: Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22, Glas Koncila, Zagreb, 2012., str. 286.
  8. Pozdrav Ignaciji, library.foi.hr, pristupljeno 18. srpnja 2020.
  9. Crni šator, library.foi.hr, pristupljeno 18. srpnja 2020.
  10. Smiljana Rendić, Katolički identitet i hrvatski preporod: rasprave, kritike, izvještaji, prir. i predg. napisao Vlado Čutura, Biblioteka: Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, knj. 22, Glas Koncila, Zagreb, 2012., str. 281.

Vanjske povezniceUredi