Splitski privilegij
Splitski privilegij, kraljevska diploma kojom je oko 1105. godine ugarski, i novoustoličeni hrvatsko-dalmatinski kralj Koloman (1095. – 1116.) iz dinastije Arpadovića, dodijelio povlastice građanima splitske komune. Sama diploma nije sačuvana ni u originalu, niti u vjerodostojnom prijepisu, pa se postavlja pitanje postojanja originalnog spisa. Kasnije je diploma potvrđivana od strane Kolomanovih nasljednika pa je dobila zakonsku vrijednost.
Povijest uredi
Sama diploma slijedi tekst Trogirske diplome, jedinog sačuvanog privilegija kojeg je kralj Koloman podijelio dalmatinskim gradovima (Rab, Zadar, Trogir i Split), nekoliko godina nakon što je 1102. godine bio okrunjen u Biogradu za novog hrvatsko-dalmatinskog kralja. Kralj je privilegijom zajamčio Splitu visoku razinu političke autonomije, "čvrsti mir" (firmam pacem) i kraljevsku zaštitu te je oslobodio komunu plaćanja tributa mira, dopustio svećenstvu i građanima slobodno pravo na biranje nadbiskupa i gradskog kneza te im je dozvolio uporabu komunalnog običajnog prava. S druge strane, Splićani su, kao i Trogirani, morali plaćati dvije trećine prihoda kralju, a jednu trećinu gradskom knezu, a morali su plaćati i desetinu nadbiskupu.[1]
Premda je nepoznato je li Koloman uistinu dodijelio Splićanima isti privilegij, kao i Trogiranima, kao što tvrdi splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) u djelu Historia Salonitana, splitski komunalni dužnosnici redovito su davali taj privilegij na potvrdu budućim hrvatsko-ugarskim kraljevima. Kolomanov sin i nasljednik, kralj Stjepan II. (1116. – 1131.) potvrdio je u srpnju 1124. godine splitskoj komuni očev privilegij. Stjepanov stričević, kralj Bela II. Slijepi (1131. – 1141.) potvrdio je splitski privilegij 1132., a njegov sin Gejza II. (1141. – 1162.) 1141., te opet 1142. godine, kada je u privilegij dodao da će spor između Splićana i stranac riješavati sudac kojeg imenuje kralj. Također, dodao je da Splićane oslobađa bilo kakvih davanja za robu i omogućuje im slobodnu trgovinu te im je obećao da neće uzimati taoce.[2]
Poslije povratka Splita iz vlasti Bizanta pod ugarsku vlast, kralj Bela III. (1172. – 1196.) potvrdio je Splićanima privilegij kralja Kolomana, odnosno Gejze II. Godine 1199. potvrdio je Andrija II. "božjom milošću herceg Dalmacije i Hrvatske" Splićanima stari Kolomanov privilegij, a potvrdio ga je još jednom, 1207. godine, nakon što je okrunjen za kralja.[2]
Bilješke uredi
- ↑ Trogirska diploma - Hrvatska enciklopedija
- ↑ a b Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, str. 87.
Literatura uredi
- Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga prva, Škuna, Split, 2005. ISBN 953-97861-7-7