Strateško planiranje
Strateško planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja nekog strateškog cilja, tj. cilja o kojem ovisi opstanak sustava u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze s okruženjem, kao i sam sustav.
 |
Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil. |
Vrste planova uredi
Plan može biti
- taktički, za rješavanje trenutnih problema, ili strateški plan tj. plan o kojem ovisi preživljavanje.
- kratkoročni i dugoročni.
- protiv prirode, ili protiv inteligentnog protivnika.
Planom protiv prirode rješavaju se problemi optimalnog bilanciranja i raspoređivanja materijalnih i ljudskih raspoloživih resursa pri proizvodnji, izgradnji velikih objekata, transporta ili skladištenja, u čemu veliku pomoć predstavljaju metode planiranja i optimiranja kao što je mrežni plan, simpleks metoda, ili poslovni planovi. Ovakvi poslovni planovi nastoje poboljšati vlastitu kvalitetu, ili sniziti troškove proizvoda, te ne uzimaju u obzir možebitne poteze tržišnih konkurenata.
Preduvjeti za izradu strateških planova uredi
Početni korak u strateškom planiranju je izrada bilance raspoloživih dobara: materijalnih, intelektualnih i ljudskih. Bilance je potrebno izraditi za:
- vlastita raspoloživa dobra, sadašnja i buduća,
- sadašnja i buduća dobra saveznika,
- protivnička sadašnja i buduća dobra,
- dobra protivničkih saveznika.
Materijalna dobra su sirovine, prirodna bogatstva, lokacije i raspored sirovina, transportni putovi, infrastrukturni objekti i slično.
Intelektualna dobra su kvaliteta pravnog sustava, obrazovni sustav, intelektualno vlasništvo, razvojni mehanizmi i slično.
Ljudska dobra, tj. ljudski kapitali su stručni kadrovi koji mogu obaviti specifične poslove kao što su kvalitetni menadžeri, stručnjaci za posebna područja, političari, te banke podataka o takvim kadrovima s izrađenim psihološkim profilima.
Bilance je potrebno neprekidno pratiti, a u slučaju nepredviđenih promjena u bilancama potrebno je ispitati razlog tih promjena, te utjecaj promjena na nas, naše saveznike, naše protivnike i njihove saveznike. Iz bilance protivničkih dobara može se prepoznati što im nedostaje i za što će se oni boriti, što su im ciljevi i interesi, te koje probleme moraju savladati na ostvarenju svojih ciljeva.
Znanstveno planiranje uredi
Još je stari kineski ratnik Sun Tsu rekao: « Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda jamči pravu pobjedu. Rastopite sve dobro u zemlji neprijatelja. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima. Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite raskol i svađe među starije. Poništavajte sve vrednote. Nudite i poklanjajte. Kupujte ortake i informacije. Ne štedite novce, jer to donosi velike kamate. »
Odavno su razni ekonomski teoretičari primijetili kako je tržišna privreda rat u kojemu pobijeđuju najsposobniji i najorganiziraniji. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća ekonomski teoretičari su počeli znanstveno razmišljati o pitanju kako i zašto neki ulagači često pobjeđuju, a neki češće gube u tržišnoj utakmici, iako imaju na raspolaganju istu tehnologiju i iste znanstvene osnove. Na osnovu takvih razmatranja ekonomisti i matematičari koji su se bavili operativnim istraživanjima matematičkih modela optimiranja i planiranja razvili su razne teorije, od kojih je najznačajnija teorija igara. Ova teorija kaže kako je svaki poduzetnički plan igra. Igru je moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su matematički postupci znanstvenog predviđanja i planiranja optimalnih vlastitih poteza i optimalnih protivničkih poteza. Svaka jednostavna planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti.
Za predviđanje budućih poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" utemeljene na osnovama teorije igara, a koja se sastoji od tri koraka;
- definirati protivničke potrebe, interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja.
- kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali su dosadašnji njihovi potezi smisleno povezani, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja i interesa.
- uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se: "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?".
Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti optimalne poteze svih igrača i tada se niz igara pretvara u plan protiv inteligentnog protivnika što protivnici vide kao zavjeru, a izrada plana, tj. zavjere je najčešće povjerena posebnim odjelima za strateško planiranje. Protivnik je svatko tko ima nešto što je nama neophodno potrebno za ostvarenje naših ciljeva, ili onaj tko bi mogao poželjeti nešto što mi imamo, a potrebno je njemu za ostvarenje njegovih ciljeva. Kako bi plan uspio najbolje je kad protivnik i ne zna da je protivnik, ne smije znati kako postoji neka planska aktivnost protiv njega, a ako otkrije postojanje plana njegove šanse za otpor su veće. Ako dozna detalje plana on stječe stratešku prednost. U tom slučaju plan je propao i potrebno je izraditi novi plan. A da bi smo znali je li naš plan razotkriven potrebna je jaka kontrolna služba koja kontrolira izvršenje plana, te ispituje razloge odstupanja rezultata od planom predviđenih. Kako bi plan protiv više protivnika donio optimalne rezultate cilj nije uništiti jednog protivnika već je potrebno istovremeno oslabiti sve protivnike što je najlakše ako se pomaže slabijem protivniku, te ga se gura u sukob s jačim protivnikom. Na toj politici od davnina poznatoj po paroli: «zavadi pa vladaj» temelji se igra protiv više protivnika gdje je cilj i jedne i druge protivnike što više međusobno slabiti, ali nikad ne dozvoliti potpunu propast jednog od protivnika.
Razvojem znanstvenih principa i metoda za postizanje ekonomske optimalnosti između minimalnih troškova i maksimalnih rezultata, počelo se sa stvaranjem modela ekonomskog planiranja, čime je planiranje postalo znanstvena disciplina. Prvi modeli koji su iz realnih problema izvlačili jednostavne parcijalne probleme koristili su samo četiri osnovne računske operacije. Već kod razvoja modela za izračun optimuma postalo je nužno koristiti diferencijalni račun, a kod složenijih multidisciplinarni problema nužni su postali kompjutori. Razvojem kompjutora stvorena je računska mogućnost za razvoj ekonomske teorije igara, a razvojem ekonomske teorije igara stvorena je mogućnost da strateški planovi dobiju znatno važniju ulogu u gospodarstvu, kao i u svim ostalim djelatnostima planiranja. Protivnik protiv kojeg je usmjeren plan može biti bilo koji konkurentski pojedinac, ili zajednica.
Organizacije za strateško planiranje uredi
Velike multinacionalne organizacije i ostali veliki sustavi imaju posebne odjele za strateško planiranje sastavljene od industrijskih agenata, analitičara i planera. Ovi odjeli za strateško planiranje planove razrađuju u jedan, ili više scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika. U svakom scenariju najprije se određuje cilj, a dolazak do cilja ostvaruje se vremenskom podjelom poslova na više faza, a faza na više koraka, slično kao što se kompjutorski programi sastoje od više potprograma. Svaki korak se pretvara u «igru protiv prirode», ili «igru protiv inteligentnog protivnika», čime se plan pretvara u niz matematičkih modela. Na osnovu tih matematičkih modela izrađuju se kompjuterske simulacije kojima se mogu precizno provjeravati možebitni učinci plana. Ako nije moguće izvršiti vremensku podjelu poslova put do cilja potrebno je podijeliti na više zadataka, te za svaki zadatak odrediti posebni tim zadužen za izvršenje pojedinog zadatka koji se obično zove «akcijski plan». Moguća je i kombinacija ova dva načina planskog djelovanja, tako da se unutar faza izvrši podjela na više zadataka, ili da se unutar zadataka izvrši podjela na pojedine faze. Moguće je stvoriti i posebne formalno nezavisne institucije za izvršenje pojedinih zadataka, a te institucije svoj zadatak odrađuju kroz više vremenskih faza dok ne dođu do izvršenja svog zadatka. Posebni odjeli za kontrolu moraju neprestano pratiti izvršenje plana, te signalizirati pojavu nepredviđenih događaja i kašnjenja u izvršenju plana.