Otvori glavni izbornik

ŽivotopisUredi

ObrazovanjeUredi

Osnovnu školu i Realnu gimnaziju završio je u Splitu[1]. Diplomirao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1947., gdje su mu profesori bili akademici Petar Skok i Mirko Deanović. Na istom fakultetu je, pod Deanovićevim vodstvom obranio 1955. doktorsku disertaciju Tomo Basiljević-Bassegli, predstavnik prosvjećenja u Dubrovniku.

Radni početciUredi

Od 1947. do 1950. radio je kao srednjoškolski profesor u Splitu i Puli [2]. Bio je arhivist Državnog arhiva u Dubrovniku od 1950. do 1953. Prikupljao je građu o hrvatsko-talijanskim i hrvatsko-francuskim književnim vezama u XVIII. i XIX. stoljeću, što je iskoristio za studije o prosvjetiteljstvu u Dalmaciji i ulozi Alberta Fortisa. Usredotočio se na proučavanje oporuka iz 1348. i drugih srednjovjekovnih latinskih, mletačkih i slavenskih dokumenata u kojima su zabilježeni tragovi dubrovačkoga romanskog govora, zapravo labeatskog narječja dalmatskoga, izumrloga u XV. stoljeću.

Istodobno se upoznao sa strukturalizmom, koji je postao jednim od temelja njegove filološke analize. U tom sklopu bio je sklon binarizmu, davši na toj osnovi znatan prinos i romanistici i općenito istraživanjima jezične tipologije, osobito u radovima o klasifikaciji romanskih jezika.

Sveučilišna karijeraUredi

Na Sveučilištu u Zagrebu počeo je raditi 1953., kao asistent na Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta[2]. U sklopu istog Sveučilišta premješten je 1956. na novoosnovani Filozofski fakultet u Zadru[2], kojemu je bio jedan od osnivača i gdje je predavao talijansku, romansku i opću lingvistiku. Za docenta je izabran 1956., habilitirao se 1960. radom Dalmatski elementi u mletački pisanim dubrovačkim dokumentima XIV stoljeća. Prilog raguzejskoj dijakronoj fonologiji i dalmatsko-mletačkoj konvergenciji[1], za izvanrednog profesora izabran je 1961., a za redovitoga 1965.-1972. [1]. Dekan tog fakulteta bio je 1964.-1966.[1]

Prešao je 1973. na Berlinsko slobodno sveučilište (Freie Universität Berlin), gdje je do umirovljenja 1988. predavao talijanski, francuski i poredbenu romanistiku.

Objavio je više knjiga, oko 400 znanstvenih priloga, te je sudjelovao s izlaganjima na više od 200 znanstvenih skupova[1]. Ukupna njegova bibliografija iznosi više od 800 jedinica[2].

Važni su njegovi radovi s područja fonetike i fonologije, morfologije, etimologije, klasifikacije romanskih jezika, dijalektologije, sociolingvistike, jezičnih kontakata, dalmatistike, jezičnih manjina, kulturalne i književne povjesnice[2].

Bio je dopisni član Jugoslavenske, odnosno Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1977., član talijanske jezikoslovne firentinske Accademije della Crusca od 1989., te nacionalne talijanske rimske Accademije dei Lincei od 1996.. U svoje redove su ga primili i Società di Linguistica italiana (Rim), Societas Linguistica Europea (Amsterdam), Société de Linguistique Romane (Strasbourg), Società Italiana di Glottologia (Pisa) i dr.

PriznanjaUredi

Sveučilište u Warszawi dodijelilo mu je počasni doktorat 1958. )[3]

OdlikovanjaUredi

  • Commendatore dell'Ordine al Merito della Republica Italiana (1971.)[4]
  • Grande Ufficiale (I. Classe) dell'Ordine della Stella d'Italia (2004.)[5] .
  • Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1999.)[1].

NagradeUredi

  • Nagrada grada Zadra (1964.)
  • Nagrada Božidar Adžija (1971.)
  • Međunarodna nagrada Galileo Galilei (1983.)
  • Nagrade Frano Čale za jezikoslovlje (2000.)[4]

Važnija djelaUredi

  • Uvod u studij talijanskog jezika i književnosti, Zagreb, 1956.
  • Tomo Basiljević-Baselji prestavnik prosvjećenja u Dubrovniku, (primljeno na V skupu, 14. decembra 1956., Odeljenja literatura i jezika Srpske akademija nauka), Beograd: Naučno delo , 1958.
  • „Dalmatski elementi u mletački pisanim dubrovačkim dokumentima XIV stoleća. Prilog raguzejskoj dijakronoj fonologiji i dalmatsko-mletačkoj konvergenciji“, Rad JAZU, sv. 327, 1962.
  • Fonologia generale e fonologia della lingua italiana, Bologna: il Mulino, 1969. (prvo izdanje: Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1964; drugo prerađeno i prošireno hrvatsko izdanje: Opća fonologija i fonologija suvremenog talijanskog jezika, Zagreb: Školska knjiga, 1972.)
  • Introduzione allo studio della lingua italiana, Torino: Einaudi, 1971.
  • Dalmate, u: Pierre Bec, Manuel pratique de philologie romane, tome II, Paris: Picard, 1971.
  • Fonologia della lingua italiana, Bologna: il Mulino, 1972.
  • „Genetički, tipološki i standardološki kriteriji u klasifikaciji romanskih jezika“, u: Radovi. Razdio lingvističko-filološki, Zadar: Filozofski fakultet, 1972.
  • Fonologia generale, Bologna: il Mulino, 1973.
  • Fonología general: revisión crítica de las nuevas corrientes fonológicas, (preveo i dopunio bibliografiju Eduard Feliu), Barcelona: Laia, , 1974. (II izdanje: 1982.)
  • Scaffale italiano. Avviamento bibliografico allo studio della lingua italiana, Firenze: La Nuova Italia, , 1991.
  • Putovanja Alberta Fortisa po Hrvatskoj i Sloveniji, 1765-1791, Split: Književni krug, 1996.
  • L’italiano e le sue varietà linguistiche, (urednik), Aarau: Verlag für deutsch-italianische Studien Sauerländer, 1998.
  • Das Dalmatische: Studien zu einer untergegangeren Sprache, Köln: Böhlau, 2000.
  • Problemi manjinskih jezika u romanskim državama u Europi, Rijeka: Maveda, 2007.

BibliografijaUredi

  • P. Galić i D. Gracin, „Žarko Muljačić : ordinario di lingua italiana nella facolta di lettere di Zara“, Aevum 47, Milano, 1973., str. 158.-160.
  • Romania et Slavia Adriatica. Festschrift für Žarko Muljačić, uredili Günter Holtus i Johannes Kramer, Hamburg 1987.
  • August Kovačec, „Žarko Muljačić 2.X.1922.-6.VIII.2009. In memoriam“, Filologija 53, 2009., str. 117.—124.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/z_muljacic Žarko Muljačić, dopisni član HAZU, pristupljeno 6. siječnja 2015.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 August Kovačec, „Žarko Muljačić 2.X.1922.-6.VIII.2009. In memoriam“, Filologija 53, 2009, str. 117—124
  3. Doktoraty Honoris Causa Unyversiteta Warszawskiego, pristupljeno 5. siječnja 2015
  4. 4,0 4,1 Muljačić, Žarko; Iz dubrovačke prošlosti, Matica hrvatska, zagreb., 2006., ISBN 953-150-783-X, str. 307.
  5. http://www.quirinale.it/elementi/DettaglioOnorificenze.aspx?decorato=217979 Muljačić, prof. Žarko, Grande Ufficiale dell'Ordine della Stella d'Italia


  Nedovršeni članak Žarko Muljačić koji govori o osobi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.