Bezvučni glotalni frikativ
| Bezvučni glotalni frikativ | |
| h | |
| IPA-broj | 146 |
| HTML-entitet | h
|
| IPA-slika | 
|
| X-SAMPA | h
|
| Kirshenbaum | h
|
| Vidi također: Fonetika | Jezikoslovlje | Jezik | |
Bezvučni glotalni frikativ jest glas koji postoji u nekim jezicima, a u međunarodnoj fonetskoj abecedi za nj se rabi simbol [h].
Na globalnoj je razini nerijedak: pojavljuje se u velikoj većini germanskih jezika poput engleskog (he, house, hot),[1] njemačkog (Heimat, Haus, heiß),[2] islandskog (hús),[3] danskog (hus),[4] norveškog (hus) i tako dalje.
Kao fonem postoji i u tagaloškom,[5] vijetnamskom, perzijskom, albanskom i mnogim drugim. Primjer su i japanski, turski[6][7] i mađarski[8].
Glas je postojao i u antičkome grčkom jeziku gdje se pojavljivao samo na početku riječi i označavao spiritusom (ὑγρός – /hygrós/).[9]
Po nekima u hrvatskome postoji kao alofon glasa /x/ pred drugim suglasnicima na početku riječi (primjerice, u riječi hmelj).[10] Smatra se da je standardni izgovor hrvatskoga ⟨h⟩ faringealno [ħ] ili upravo glotalno [h]. Štokavski govori uglavnom čuvaju izgovor [x].[11] Točan izgovor ovisi o pojedincu.[12]
Karakteristike su:
- po načinu tvorbe jest frikativ, ali mnogi fonetičari ne smatraju ga jednim jer često u jezicima nema konstrikcije pri izgovoru
- po mjestu tvorbe jest glotalni suglasnik (ipak, ako nema frikcije, znači da glasnice nisu mjesto njegove tvorbe)
- po zvučnosti jest bezvučan.
Izvori
uredi- ↑ König, Ekkehard, ur. 2005. The Germanic languages. Routledge language family descriptions. Digital print izdanje. Routledge. London New York. ISBN 978-0-415-28079-2
- ↑ Marčetić, Tamara. 1987. Pregled gramatike njemačkoga jezika / Deutsche Grammatik im Überblick. Školska knjiga. Zagreb. str. 10
- ↑ Shannon, Thomas F. Srpanj 1999. Ekkehard König & Johan van der Auwera (eds.), The Germanic languages (Routledge Language Family Descriptions). London & New York: Routledge, 1994. Pp. xv+631. Journal of Linguistics (engleski). 35 (2): 391–445. doi:10.1017/S0022226799287506. ISSN 0022-2267
- ↑ Basbøll, Hans. 2005. The phonology of Danish. The phonology of the world's languages. 1. publ izdanje. Oxford Univ. Press. New York. ISBN 978-0-19-824268-0
- ↑ Moran, Steven; McCloy, Daniel; Wright, Richard. 2012. Revisiting population size vs. phoneme inventory size. Language (engleski). 88 (4): 877–893. doi:10.1353/lan.2012.0087. ISSN 1535-0665
- ↑ International Phonetic Association. 2021. Handbook of the International Phonetic Association: a guide to the use of the international phonetic alphabet. 22. printing izdanje. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-65236-0
- ↑ Čaušević, Ekrem. 1996. Gramatika suvremenoga Turskog jezika. Hrvatska Sveučilišna Naklada. Zagreb. str. 19. ISBN 978-953-169-102-4
- ↑ Szende, Tamás. Prosinac 1994. Hungarian. Journal of the International Phonetic Association (engleski). 24 (2): 91–94. doi:10.1017/S0025100300005090. ISSN 0025-1003
- ↑ Früchtel, Ludwig. 1963. Griechische Grammatik. Bayerischer Schulbuch-Verlag. München. str. 3
- ↑ International Phonetic Association. 2021. Handbook of the International Phonetic Association: a guide to the use of the international phonetic alphabet. 22. printing izdanje. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-65236-0
- ↑ Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Biblioteka Theoria. Matica hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-840-7
- ↑ Mirjana Šnjarić: Stražnji bezvučni tjesnačnici u hrvatskome i u njemačkome jeziku. Zagreb. 2013.