Finski jezik

(Preusmjereno s Finski)


Finski jezik (fin. suomi ili suomen kieli) uralski je jezik finske skupine kojim govori većina stanovništva Finske te etnički Finci van države. Jedan je od dva službena jezika Finske uz švedski jezik. U Švedskoj je službeno priznat manjinski jezik, a njemu najsrodniji jezici (po nekim stajalištima i dijalekti finskoga) meänkieli i kvenski službeno su priznati kao manjinski jezici skupina etničkih Finaca u Švedskoj, u Tornedalenu, i Norveškoj, u Finnmarku, zasebno.

Finski jezik
suomi – suomen kieli
Države Finska
Estonija
Švedska
Norveška
Rusija
Regije Uglavnom Sjeverna Europa
Etnicitet Finci
Govornici oko 5 milijuna[1]
Razredba uralski
 ugro-finski
  finski
   baltofinski
    finski
Službeni status
Služben u Finska
EU
Ustanova Kotimaisten kielten keskus
(Institut za jezike Finske)
Jezični kôd
ISO 639-1 fi
ISO 639-2 fin
ISO 639-3 fin
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Finski se tipološki opisuje kao aglutinativni jezik[2] s gotovo isključivo sufiksalnom tvorbom. Imenice, pridjevi, zamjenice i brojevi se sklanjaju, a glagoli sprežu ovisno o ulozi u rečenici. Rečenice obično prate red riječi u rečenici prema predlošku subjektpredikatobjekt, no bogat morfološki sustav omogućuje proizvoljan red riječi kako bi se ostvarilo drugačija značenja i strukturu prijenosa informacija,[3] vrlo slično hrvatskomu. Finski pravopis koristi latinicu preuzetu iz švedskoga i gotovo je u potpunosti skladan s izgovorom. Jezik razlikuje duljinu samoglasnika, iskazuje geminaciju, odn. produljivanje suglasnika, a prisutna je i velika količina dvoglasa, ograničenih tzv. samoglasničkom harmonijom.

Povijest uredi

Suvremeni je finski nastao tek u 19. stoljeću, kada je finski aristokrat Johan Snellman započeo pokret za uporabu finskoga kao nacionalnog jezika, vodeći se hegelijanskim i nacionalističkim idejama. Dobivši veliku količinu potpore, finski je tako do 20. stoljeća postao moderan jezik korišten paralelno uz švedski u administraciji, književnosti, novinama i znanosti.

Prvi švedsko-finski rječnik objavio je 1853. godine Daniel Europaeus,[4] a prvi finsko-švedski rječnik sastavio je Elias Lönnrot do 1880. godine.[5] Istovremeno je Antero Warelius etnografskim istraživanjima među ostalim zabilježio geografsku rasprostranjenost finskih dijalekata,[6] a sve su to bili veliki koraci za plasiranje finskoga kao legitimnoga državnoga jezika.

Najvažniji je za finski jezik u suvremenomu dobu, doduše, bio Elias Lönnrot, finski jezikoslovac koji je zapisao Kalevalu i posredovao rasprave o dijalektalnim utjecajima na standardni finski, boreći se za prevlast zapadnih dijalekata, ali i za uključenje istočnih kako bi se jezik okoristio bogatstvom svojih govora.[7] Prvi roman napisan na finskome bilo je djelo Sedmero braće (fin. Seitsemän veljestä) Aleksisa Kivija, objavljeno 1870. godine.

Standardni i govorni oblik uredi

U finskome se razlikuje dvije inačice jezika: standardni jezik (fin. yleiskieli) i govorni jezik (fin. puhekieli).

Standardni se jezik tipično govori u formalnim situacijama, poput političkih govora ili vijesti. Njegova pisana inačica, kirjakieli (dosl. „knjiški jezik”), koristi se u gotovo svim pisanim tekstovima, što uključuje i dijaloge u prozi.[8] Propisuje ga Institut za finske jezike, a obilježen je znatnim konzervativizmom i zastarjelim gramatičkim karakteristikama. Temeljen je na pravopisu Mikaela Agricole, finskog biskupa, koji je u 16. stoljeću na temelju zapadnih dijalekata finskoga osmislio prvi oblik pisanoga finskoga jezika kako bi preveo Bibliju.[9][10]

Govorni finski je najučestalija inačica u televizijskim i radio emisijama te svakodnevnom govoru, u kojemu često prevagnjuje i nad dijalektalnim govorima. Za razliku od standardnoga, suvremeni se govorni finski razvio direktno iz ranijih oblika finskoga jezika urbanih središta, zbog čega je prošao kroz gramatičke i glasovne promjene koje nisu prisutne kod standardnoga.

Oba koriste istu ortografiju, no vidljivo se razlikuju zbog fonetičnosti abecede, odn. određenog „piši kako govoriš” principa. Tako se u zapisanome govornome jeziku pojavljuju sinkopa, ispadanje glasova ili slogova iz unutrašnjosti riječi, te sandhi koji nisu prisutni u standardu. Primjerice, standardni oblik menenpä u govornome bi se zapisao kao menempä ili meempä.

Razlike na primjerima uredi

standardni jezik govorni jezik prijevod
hän menee

he menevät

se menee

ne menee

„on/ona ide”

„oni idu”

minä, minun... mä(ä)/mie, mun/miun... „ja, moj...”
(minä) tulen

(minä) olen

mä tuun

mä oon

„dolazim” ili „doći ću”

„jesam” ili „bit ću”

onko teillä

ei teillä ole

o(n)ks teil(lä)

e(i)ks teil(lä) oo

„imate li?”

„nemate li?”

(me) emme sano me ei sanota „ne kažemo” ili „nećemo reći”
(minun) kirjani mun kirja „moja knjiga”
(minä) en tiedä

syödä

mä en ti(i)ä

syyä

„ne znam”

„jesti”

kuusikymmentäviisi kuuskyt(ä)viis „šezdesetpet”
punainen

ajoittaa

punane(n)

ajottaa

„crvena”

„mjeriti vrijeme”

korjannee kai korjaa „vjerojatno će popraviti”

Utjecaj na Tolkienov rad uredi

Profesor staroengleskoga jezika na Oxfordu i spisatelj J. R. R. Tolkien, vrstan jezikoslovac, bio je zadivljen finskim jezikom.[11] Najveći je utjecaj na njegov rad, osim samoga jezika, imala Kalevala, skup finske mitologije koju je zapisao Elias Lönnrot, koja je na kraju utjecala ne samo na Húrinovu djecu, što je izričito imenovao,[12] već i na cjelokupnost njegovih djela, uključujući Silmarillion, Gospodara prstenova te neobjavljenu Priču o Kullervu.[13]

Tolkienov umjetni jezik, Quenya, također je nastao pod iznimno velikim utjecajem finskoga. Tijekom svoga života, Tolkien nije posustao od tvorbe struktura i riječi u Quenyi nadahnutima finskim, što je, prema svećeniku Petri Tikki, rezultiralo u gramatičkoj strukturi iznimno sličnoj finskome, ali jeziku dovoljno različitim da fincima bude neprepoznatljiv, čineći ga iznimno originalnim, ali i autentičnim.[14]

Primjeri uredi

Opća deklaracija o ljudskim pravima uredi

Članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima na finskome i hrvatskome glasi:

»Kaikki ihmiset syntyvät vapaina ja tasavertaisina arvoltaan ja oikeuksiltaan. Heille on annettu järki ja omatunto, ja heidän on toimittava toisiaan kohtaan veljeyden hengessä.«


»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

Izvori uredi

  1. www.kotus.fi
  2. Haspelmath, Martin Dryer; Gil, Matthew S; Comrie, David; Bickel, Bernard; Balthasar Nichols, Johanna. 2005. Fusion of selected inflectional formatives. Oxford University Press. OCLC 945596278
  3. Vilkuna, Maria. 1989. Free word order in Finnish : its syntax and discourse functions. Suomalaisen kirjallisuuden seura. ISBN 951-717-558-2. OCLC 997419906
  4. Häkkinen, Kaisa. 2019. Spreading the Written Word: Mikael Agricola and the Birth of Literary Finnish. BoD. ISBN 9789522226747
  5. Majamaa, Raija. 2014. Lönnrot, Elias (1802–1884). The National Biography of Finland. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 1. svibnja 2016.
  6. Warelius, Anders. Nordisk familjebok (švedski). 1921. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2021. Pristupljeno 2. studenoga 2019.
  7. Kuusi, Matti; Anttonen, Pertti. 1985. Kalevala-lipas. SKS, Finnish Literature Society. ISBN 951-717-380-6
  8. Yleiskieli. Kotimaisten kielten keskus. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. svibnja 2022. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  9. Heininen, Simo. Agricola, Mikael (1510–1557). National Biography of Finland. Prijevod: Roderick, Fletcher. Suomalaisen Kirjallisuuden Seura. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2017. Pristupljeno 12. kolovoza 2020.
  10. Nordlund, Taru. 13. siječnja 2012. Standardization of Finnish orthography: From reformists to national awakeners. Baddeley, Susan; Voeste, Anja (ur.). Orthographies in Early Modern Europe. De Gruyter. str. 351–372. doi:10.1515/9783110288179.351. ISBN 978-3-11-028817-9
  11. Tolkien, J. R. R. 1981. Letter no. 163 (to W. H. Auden, 7 June 1953). Letters of J. R. R. Tolkien. George Allen & Unwin. str. 214. ISBN 0-04-826005-3
  12. Petty, Anne C. 2004. Identifying England's Lonnrot. Tolkien Studies. 1 (1): 69–84. doi:10.1353/tks.2004.0014
  13. Tolkien, J. R. R.; Flieger, Verlyn. 2010. "The Story of Kullervo" and Essays on Kalevala. Tolkien Studies. 7 (1): 211–278. doi:10.1353/tks.0.0073. S2CID 170198438
  14. Tikka, Petri. 2007. The Finnicization of Quenya. Arda Philology (1): 1–13. ISBN 9789197350013

Vanjske poveznice uredi