Otvori glavni izbornik

Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Hrvatski konjanik
Hrvatski konjanik oko 1620., Vojno-povijesni muzej u Beču

Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu sudjelovali su kao pješaci i laki konjanici te su glasili za vrlo cijenjene plaćenike u carskoj, bavarskoj, španjolskoj, danskoj i francuskoj vojsci. Hrvatsko konjaništvo i pješaštvo je tada ostalo zapaženo kao izvanredno učinkovito i proslavilo se u brojnim bitkama. Posebno presudni bili su hrvatski ratnici u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena. Osim u carskoj vojski postrojbe hrvatskih vojnika osnovane su i u: Bavarskoj (1631. i 1645.), Španjolskoj (1638., 1639. i 1642.) i vjerojatno u Nizozemskoj. Nakon rata je i u Češkoj 1656. osnovana jedna hrvatska satnija.

PovijestUredi

Nakon prestanka ratova sa Osmanlijama hrvatski vojnici (laki konjanici i pješaci) se na poziv carske vojske odlaze boriti širom Europe. Ti laki konjanici, koji su bili naoružani kratkim puškama, u carskim zapovijedima vode se kao "Hrvati" odnosno "hrvatski arkebuziri". Narednih godina bi bilo ustrojavano po nekoliko četa da bi kasnije hrvatska pukovnija imala čak i do 10.000 konjanika. Najveći broj Hrvata bio je 1636. godine, kada se u sklopu carske vojske nalazilo 19 pukovnija sa oko 15.000 Hrvata.[1] Nekolike zastave hrvatskih pukovnija iz Tridesetogodišnjeg rata danas se čuvaju se u Vojnom muzeju u Stockholmu. One tako predstavljaju najstarije ikada sačuvane hrvatske zastave.[1]

Hrvati, imajući iskustva u dotadašnjem ratovanju sa Osmanlijama, sa sobom donose vlastiti i poboljšani način ratovanja. Kao konjanici i kao pješaci bili su univerzalni ratnici svojeg vremena. Život na granici s Osmanskim Carstvom, na kojoj se do već čitavo stoljeće ratovalo, Hrvati su izbrusili instinkt u snalaženju i preživljavanju. U bitkama bi Hrvati zauzimali mjesto na krilima kako bi natkrili protivnika te upali u njegovu pozadinu.

Prvi spomen Hrvata u sklopu carske vojske je iz 1619. godine u bitci kod Zablatha. Kasnije se nalaze u sklopu careve vojske pod zapovjedništvom generala Boucquoisa u južnoj Češkoj, a sudjeluju i u pobjedi nad pobunjenim Česima u bitci na Bijeloj Gori (Bílá Hora).[2] Sljedećih godina bore se pod zapovjedništvom generala Johanna Tserclaesa Tillya; sudjeluju u pohodu kroz Bavarsku, zatim u Palatinatu pa sve do rijeke Rajne. Hrvatski konjanici su se proslavili kada su 1623. kod Heidelberga na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika te upali u grad. Kasnije se hrvatski vojnici nalaze pod zapovjedništvom Albrechta von Wallensteina.

Albrecht von Wallenstein je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao:

  „Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad… ”

Poslije sudjeluju u borbama protiv Gabora Bethlena, protestantskog princa iz Transilvanije koji je želio preoteti Habsburgovcima krunu. Tada je hrvatskim pukovnijama zapovijedao Juraj V. Zrinski. Nakon toga Hrvati sudjeluju u borbama protiv danskoga kralja Kristijana IV. koji je poražen u bitci kod Luttera am Barenberga.[3] Sam kralj je protjeran sve do Danske te je bio prisiljen na potpisivanje primirja. U daljnjim borbama protiv Švedske Hrvati djeluju pod zapovjedništvom grofa Holcka, Gallanta i Saradetzkog. U prvoj bitci kod Breitenfelda hrvatsko konjaništvo je razbilo švedske pukovnije i uspjelo zarobiti četiri zastave i dva topa. U bitci kod Magdeburga 1631. godine ponovno su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.[4] Godine 1633. sudjeluju u pohodu na grad Leipzig.

Nakon poraza carske vojske, od švedskih protestantskih snaga u bitci kod Lützena, u kojoj je poginuo i švedski kralj Gustav II. Adolf, udružene carske snage izvojevaju pobjedu[5] nad Šveđanima kod Nordlingena 7. rujna 1634. Tada su Hrvati odigrali ključnu ulogu prodrvši u pozadinu, napadajući Šveđane s leđa. Prema jednoj od teorija sami Hrvati su ubili švedskog kralja Gustava, četverobridnim mačem koji je bio karakterističan samo za hrvatske lake konjanike.

Nakon što je Francuska ušla u rat na protestantskoj strani, Hrvati predvode prodore carske vojske do St. Dennisa, gotovo do samog Pariza.[1] Kasnijim Rakoczyevim ustanakom u Ugarskoj i prodorom Šveđana do Praga pred sam kraj rata, Hrvati bivaju ponovno pozvani na bojna polja. bog pokazanog junaštva i vojne vještine, car Ferdinand III. imenovao je Nikolu Zrinskog 27. prosinca 1647. god. "Generalom svih Hrvata" (Croatorum omnium generalis).[6]

OpremaUredi

Hrvatski vojnici bili su naoružani sabljom, palošem, dugim mačem za probijanje pancira, trobridnom ili četverobridnom šiljatom oštricom, buzdovanom, bojnim čekićem, sjekirom, te vatrenim oružjem arkebuzom. Pojedini konjanici su nosili i duga koplja te bič, kompozitni luk i strijele ili kolašicu.[1] Kako bi ostvarivali što veću brzinu smanjivali su broj zaštitne opreme.

  „Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu.”

Među značajnijim dijelom odjeće hrvatskih konjanika je marama koju su Hrvati čvorom vezali oko vrata. Ona je služio kao bi se vojnici zaštitili od prašine i znoja te za previjanje rana. Kasnije je taj rubac u Parizu postao popularan modni ukras. Danas je ta marama u svijetu poznata kao "kravata" kojoj je ima nastalo od naziva za Hrvate.

MitoviUredi

Povodom sudjelovanja brojnih hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji su širili strah medu protestantskim protivnicima, protuhrvatski nastrojeni propagandisti često iznose kako na katedrali u istočnonjemačkom gradu Magdeburgu stoji natpis na katedrali: "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!"[7]

Prema Ž. Bistroviću, navodni "citat natpisa na katedrali" je potpuna izmišljotina protuhrvatskog propagandiste Laze M. Kostića iznijeta u knjizi "Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata" tiskanoj u Chicagu 1953. godine[8], koju su u novije doba rado prepisivali propagandisti iz Srbije. Na katedrali u Magdeburgu takvog natpisa nema, a u napadu na Magdeburg je među preko 25 tisuća vojnika Katoličke lige sudjelovalo nekih 850 pripadnika hrvatske lake konjice.[9]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 kravatpukovnija.com, pristupljeno 11. studenog 2015. (hrv.)
  2. proleksis.lzmk.hr, pristupljeno 12. studenog 2015. (hrv.)
  3. enciklopedija.hr, pristupljeno 12. studenog 2015. (hrv.)
  4. vecernji.hr: Hrvati žarili i palili u ratu koji je trajao trideset godina, pristupljeno 12. studenog 2015. (hrv.)
  5. William Guthrie (2002). Battles of the Thirty Years' War: from White Mountain to Nordlingen, 1618-1635 ISBN 0-313-32028-4 (engl.)
  6. www.biolex.ios-regensburg.de, pristupljeno 12. studenog 2015. (njem.)
  7. "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata" Vladislav B. Sotirović za "Novinar Online"; 4. siječnja 2010. (srp.)
  8. Knjige Laze M. Kostića; 11. kolovoza 2014. (srp.)
  9. "Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata", Željko Bistrović za portal Hrvatskog kulturnog vijeća; 20. svibnja 2014. (hrv.)

PovezniceUredi

Vanjske povezniceUredi