Kristološka usmjerenja

Kristološka usmjerenja su različiti modeli teološko-kristološkog razmišljanja o otajstvu Isusa iz Nazareta. Veliki broj raznolikih struja svoje početke ima već kod novozavjetnih pisaca. Dok sinoptici nude narativnu kristologiju, pisac četvrtog evanđelja nudi spekulativnu kristologiju. U patrističko doba i kod skolastika, taj pluralizam se dalje razvijao, ponajviše zbog pojave mnogih krivovjerja, ali i zbog kreativnosti kršćanskih zajednica, koja je pak vodila prema kontekstualizaciji kristologije i njezinih biblijsko-dogmatskih tvrdnji.

Pluralizam kristoloških usmjerenja naročito se razvio posljednjih desetljeća u kršćanskim crkvama zbog različitosti Kristovih otajstava koja se mogu analizirati, kao i zbog različitih filozofija i svjetonazora teologa. Glavno obilježje suvremenih kristoloških usmjerenja je kristocentičnost.

Različitost pristupa otajstvu Isusa Krista znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržaja osobe Isusa Krista.[1]:105

Klasični kristološki modelUredi

Dobri pastir, Kalistove katakombe (Rim, 3.st.)

Ovaj klasični model svoje temelje ima u biblijskim, patrističkim i izvorima crkvenih sabora. Najčešće se sastoji od dva traktata od kojih prvi predstavlja osobu Isusa Krista a drugi njegovo djelo spasenja i otkupljenja (soteriologija). Primjer za klasični kristološki model je teologija Jean Galota. U svojim radovima Galot tvrdi da je temelj Isusovog djela otkupljenja i spasenja usmjeren na afirmaciju božanskog i ljudskog identiteta osobe Isusa Krista.[1]:105

Egzistencijalni modelUredi

Glavne zasluge za egzistencijalni model (egzistencijalna kristologija) ima njemački teolog R. Bultmann. On naučava da se Krist susreće u kerygmi, (grč. kerryso - proglas koji objavljuje od vladara ovlašten vjesnik). Božja Riječ u Evanđelju je kerygma i ona djeluje na egzistencijalnoj razini tj. stavlja čovjeka pred izbor, životnu odluku. To je riječ koja poziva a tko joj se odazove dolazi do istine svojeg postojanja.[2] :36 Ovaj kristološki model prisutan je i kod H. Brauna, G. Ebelinga i E. Fuchsa, koji - kao i Bultmann - pozivaju čovjeka na odluku, odnosno autorealizaciju sebe u vjeri.[1]:106

Evolutivno-kozmički modelUredi

P. Teilhard de Chardin razradio je evolutivno kozmički model (kozmička kristologija) kojim je pokušao nadići razmirice između znanosti i teologije. Po Chardinu (Isusovac, geolog i paleontolog) evolucija se ne zaustavlja na mišljenju i pojavi Homo sapiensa, već se nastavlja u mnoštvu pojedinačnih razmišljanja koje se okuplja i jača u činu jednog jedinog jednodušnog mišljenja. Krajnja točka koja označuje završetak evolutivnog procesa je Točka Omega.[2]:176 Povijesna osoba Isus Krist je pravi i transcendentalni temelj i vrhunac kozmičkog razvoja i sazrijevanja, kao i njegov konačni cilj. On vodi, pročišćava i nosi prema ispunjenju evolutivni proces svemira i čovječanstva. Isus iz Nazareta, čovjek-Bog, jest univerzalni, kozmički Krist, prava Točka Omega koja će svoju potpunost imati na svršetku vremena kada će završiti proces ujedinjavanja i sinteze.[1]:106

Transcendentalni modelUredi

Andrej Rubljov, Ikona Sveto Trojstvo Starog zavjeta (ili Gostoprimstvo Abrahamovo, nastala vjerojatno oko 1411.)

Transcendentalni model (ili transcendentalna kristologija) razradio je Karl Rahner. Njegov je cilj pokazati da kršćanska vjera u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, jedinoga i konačnog Spasitelja svijeta i čovjeka, nije strana ni nevjerojatna ljudskim očekivanjima. Ovaj isusovački teolog smatra da je moguće pokazati, polazeći od analize ljudskog iskustva transcendentalnim putem (ili metodom), kako se izričaj vjere u utjelovljenje Sina Božjega i konačno spasenje čovjeka u i po njemu, ne protivi temeljnom ljudskom iskustvu. Rahner polazi od toga da je svaki čovjek otvoren transcendentalnom. Usmjeren je na misterij Boga. Živi u nadi da će moći sudjelovati na neki način u Beskonačnom. Taj beskonačni, apsolutni Spasitelj je povijesni Spasitelj, Isus Krist.[1]:107 Tako transcendentalnost ljudskog duha u svijetu kao radikalna otvorenost Trancedenciji nije puka otvorenost otajstvu dalekog i šutljivog Boga nego otvorenost svetom otajstvu Boga koji se objavljuje i priopćuje čovjeku kroz Isusa Krista. Onaj tko vjerom prihvati taj nadnaravni poziv više nije samo naravni čovjek apstraktne mogućnosti kojeg uznemiruje apsolutno pitanje, već je to onaj koji participira u Beskonačnom, koji beskonačno ljubi, koji prihvaća smrt bez očaja, koji dočekuje budućnost s nadom.[2]:231

Heinrich Hoffmann, Krist u Getsemanskom vrtu, (1890.)

Estetski modelUredi

Estetski model (ili estetska kristologija) karakterističan je za kristologiju H. U. von Balthasara. U njegovom teološkom razmišljanju (teološkoj estetici). Trojstvo je otvoreno i pristupačno samo u Sinu. Trojstvo se u Sinu objavljuje ljudima kao najkonkretniji oblik Božje ljubavi. Isus uzima ljudsku narav po Utjelovljenju a njegovo življenje označeno posluhom Ocu. To je posebice vidljivo na križu, na kojem njegov ljudski oblik biva uništen, ali u isto vrijeme baš tu se objavljuje vrhunac Kristove slave i božanske ljubavi. [1]:108 Iz intenzivne dubine napuštenosti od Boga rađa se ekstenzivna učinkovitost njegovog sebedarja. U tom dramatičnom trenutku povijesti svijeta, Bog se ne ograničava na tumačenja svijeta kao Aristotelova Misao nad mišlju ili Plotinovo Jedno, već se zauzima u svijetu a da se ne izgubi u njemu, kako se događa u mitu i u dijalektičkim filozofijama (Hegel) i u filozofijama procesa (Bloch).[2]:252

Povijesni modelUredi

Na razmišljanja pojedinih teologa svoga vremena koji su reducirali povijesnu osobu Isusa Krista na odsjev ideja pojedinih autora Svetog Pisma, kristološku sintezu ponudio je njemački kardinal i teolog Walter Kasper. Kasper hermeneutičkim ključem traži odgovor na pitanje: Tko je Isus Krist? On gleda na događaj Isusa Krista kao na stvarnost, koja se predstavlja i objavljuje u povijesti. Polazna točka njegove kristologije je ispovijest crkvene zajednice koja ima sadržaj u Isusovoj povijesti i sudbini. Zato svoje razmišljanje izgrađuje prema shemi: 1. Povijest i sudbina Isusa Krista; 2. Otajstvo Isusa Krista. Točka na kojoj se stvara prijelaz od Isusa povijesti do proslavljenog Isusa vjere jesu Križ i Uskrsnuće Isusovo. Krist je na sebe primio i veličinu i bijedu čovječju, i to na beskonačan način. U tom smislu on je ispunjenje povijesti.[3]:342

Humanistički modelUredi

Još se naziva i humanistička kristologija. Neki teolozi pokušavali su voditi dijalog s modernom europskom kulturom, uzimajući posebice u obzir tematiku i vrednote slobode, odgovornosti, emancipacije i solidarnosti modernog humanističkog razmišljanja. Na taj način nastojali su pokazati kako je te vrednote u povijesnom kontekstu i mentalitetu radikalno živio Isus Krist iz Nazareta. Zbog svoga načina života za teologe humanističke kristologije Isus Krist je autentični čovjek, arhetip i model pravog čovječanstva. [1]:109

Kontekstualni modelUredi

Rafael, Sv. Pavao na Areopagu (1515.)

Iako su Isus, apostoli i prvi kršćani bili Židovi, uskoro je nastala potreba približiti Radosnu vijest i drugim narodima. Utjelovljenje Evanđelja i kršćanskog iskustva u neko kulturno okružje naziva se inkulturacija. Kako bi se kršćanska vjera približila novoj kulturi u koju se uvodi, potrebno je veliku pozornost posvetiti jeziku, simbolima, kategorijama, teorijskom i kulturnom izražavanju. Ovaj pojam ne koristi se samo na mlade kršćanske kulture nego i na tradicionalna, stara područja koja se uvijek nalaze pred novim izazovima i kulturnim promjenama. U takvom, kontekstualnom tumačenju kristologije postoje europska, azijska, afrička, latinoamerička i sjevernoamerička kristologija[1]:109

Model oslobođenjaUredi

Vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6) Božji je poziv za preobrazbu svijeta prema riječi Božjoj. Taj poziv prihvatili su teolozi modela oslobođenja (ili kristologije oslobođenja) u kontekstu siromašne Latinske Amerike nadahnuti teologijom oslobođenja 60-ih i 70-ih godina 20.st. [4]:211 Primarni cilj modela oslobođenja nije tumačenje događaja Isusa Krista, nego njegova praktična aktualizacija. Takvo promišljanje razvilo je sliku Krista osloboditelja. Mnoštvo socijalno i politički obespravljenih i potlačenih stvorilo je kontekst u kojem se od Krista očekuje oslobođenje sveukupne čovjekove egzistencije. Naglasak je prvenstveno na praktičnoj svrsi teologije (J. Sobrino) koja naglašava Isusovu osloboditeljsku praksu (solidarnost sa siromasima, antikomformizam i konflikt sa vlastodršcima). Takav Isus osloboditelj, (vrlo različit od Krista nebeskog vladara službene dogmatske pobožnosti ili od patničkog Krista pučke pobožnosti) nadaju se teolozi kristologije oslobođenja, donijeti će marginaliziranom i potlačenom vjerniku Crkve siromaha oslobođenje od svih zala koja ga okružuju.[1]:110

Psihološki modelUredi

Caravaggio, Nevjera Sv. Tome, (1601.)

Religija je za Freuda opća opsesivna neuroza. Za Junga i Fromma nedostatak religioznosti je uzrok psiholoških smetnji u čovjeku. V. Frankl utemeljitelj logoterapije, nudi novi model: Religiozna duhovnost pomaže i podržava psihološko zdravlje suvremenoga čovjeka. Frankl, smanjujući jaz između teologije i psihologije, poručuje da slijedimo Isusa Krista i promatra njegov lik i djelo pod vidom psihološke analize. Frankl psihološkim rječnikom govori o uravnoteženosti Isusove osobe, nepostojanju mržnje, hipokrizije i formalizma u njegovoj psihi kao i o njegovoj psihoterapeutskoj sposobnosti kojom je uspijevao donositi mir, nadu, hrabrost i volju svima a pogotovo onima kojima je to najpotrebnije: bolesnima, slabima i siromašnima.[1]:111

Feministički modelUredi

Feministička teologija nadahnula je feministički model koji želi pokazati da Isus može biti uzor i spasitelj i za ženska ljudska bića. Posebice se naglašava da je Isus živio svoje biti muškarac bez animoziteta i predrasuda prema ženama, da ih je rado prihvaćao, podržavao i pomagao, ostvarujući tako uzornu muževnost.

Inter-religiozni modelUredi

Misno slavlje u crkvi Sv. Marije. Bangalore, Indija

Kršćanski teolozi u susretu i dijalogu s raznim religijama potaknuti su na promišljanje o značenju, smislu, vrijednosti i jedinstvenosti Isusa Krista kao Proroka i Posrednika između Boga i ljudi u odnosu na karizmatske figure prisutne u drugim religijama [1]:111

IzvoriUredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Ivan KARLIĆ, Pristupi Isusu Kristu. Usmjerenja suvremene kristologije i krist u nekršćanskim religijama, u: Crkva u Svijetu, 33 (1998.) 4, 101-121.[1]
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća, Zagreb, 1999. ISBN 9531512566(NSK)
  3. Vladimir MERĆEP, Kristologija Waltera Kaspera, u: Crkva u svijetu, 11(1976) 4, 340-350.[2]
  4. Michael GLAZIER i Monika K. HELLWIG, Suvremena katolička enciklopedija , Split, 2005 ISBN 9531512566(NSK)

LiteraturaUredi

  • Ivan KARLIĆ, Pristupi Isusu Kristu. Usmjerenja suvremene kristologije i Krist u nekršćanskim religijama, u: Crkva u svijetu, 33 (1998.) 4, 101-121. [3]
  • Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća, Zagreb, 1999. ISBN 9531512566(NSK)
  • Michael GLAZIER i Monika K. HELLWIG, Suvremena katolička enciklopedija , Split, 2005 ISBN 9531512566(NSK)
  • Vladimir MERĆEP, Kristologija Waltera Kaspera, u: Crkva u svijetu, 11(1976) 4,340-350.[4]

PovezniceUredi

Vanjske povezniceUredi