Londonski ugovor

Tajni ugovor između Antante i Italije

Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.

Dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su obećani Srbiji i Crnoj Gori uvelike se poklapaju s agresivnim planovima o tzv. Velikoj Srbiji

Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u Austrijsko - Mađarskoj zajedničkoj državi.

Hrvatski politički krugovi su za sadržaj Londonskog ugovora saznali vrlo brzo; saznanje o tome što se Hrvatskoj sprema imalo je odlučan upliv na njihovu odluku da podrže stvaranja jugoslavenske državne zajednice, u kojoj će pretežni dio hrvatskog narodnog područja ostati na okupu.

Talijanska pretpovijest i njeni probitciUredi

 
Dijelovi Tirola koji su obećani Italiji

Italija je bila članicom Trojnog saveza, ali je 1914. proglasila neutralnost, ne uključivši se u Prvi svjetski rat. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio obećan Južni Tirol, dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan Europe.

U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. Trentino, Južni Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te znatne teritorijalne ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počev od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani kvarnerski otoci izuzev Krka i Raba, te svi dalmatinski otoci s izuzetkom Brača. Dio Dalmacije koji ne bi bio priključen Italiji, pripao bi Srbiji. Italija je dobila i južnu Albaniju te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u Draču. Izuzev Italije, niti jedna druga država koja ima izlaz na Jadran nije, prema Londonskom ugovoru, smjela držati ratnu mornaricu niti obalne tvrđave.

Italiji je priznata i aneksija Libije, koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. godine. Pri podjeli Male Azije, Italija je trebala dobiti i dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj.

Iste godine, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na galicijskom bojištu. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja iz tog sporazuma je ispunjen: Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.

Ugovor je držan u tajnosti, ali je u studenom 1917. godine, nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus. Известия). Dio obećanja je ostao neispunjen, podosta zahvaljujući i radu hrvatskih političara u Jugoslavenskom klubu, koji su i raskrinkali Londonski sporazum. Primjerice, zaslugom Ante Trumbića, spriječeno je da i otok Vis, koji je imao simbolično značenje (Viška bitka 1866.), dopadne u ruke Talijanima. Ante Trumbić je bio svojevremeno zastupnik za otok Vis.

Obećanja drugim saveznicimaUredi

Slijedom ugovora, je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju - koja u pregovorima nije sudjelovala - o tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom, te istodobno zadovoljiti Srbiju. Stoga su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija. Srbija je odbacila ugovor, želeći otvorenim ostaviti pitanje Makedonije.

Rumunjskoj su ponuđeni Banat i Transilvanija, što je nakon I. svjetskog rata i dobila.

Hrvatskoj bi od mora ostao samo dio od Rijeke do početka Dalmacije, a na kopnu zapravo samo dio oko Zagreba i Lika. Ostalo je otvorenim pitanje bi li Hrvatska ostala državno vezana uz Mađarsku i Austriju.

Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije. To je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu sklopljenih sa starom Jugoslavijom 1924.; da bi teritorije koje su joj obećani u Londonu 1915. godine naposljetku uzela 1941., slijedom Rimskih Ugovora koje je sklopila s vlastima NDH koje su na vlast i došli nakon napada Italije i drugih Sila Osovine na Jugoslaviju.

Frano Supilo je za boravka u britanskom Foreign Officeu dobio informaciju da se Srbiji nudi južnu Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je već u travnju 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o njegovom sadržaju izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.

Spoznaja o posljedicama koje bi proizlazile iz realizacije Londonskog ugovora bila je odlučna za hrvatski pristanak na ulazak u Jugoslaviju, iznose suvremeni povjesničari.[1]

IzvoriUredi

WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Londonski ugovor
  1. "Zbog Londonskog ugovora Hrvati su prihvatili Jugoslaviju" (izvještaj s Okruglog stola "Sto godina Londonskog ugovora"), Vijenac br. 558 - 560, 23. srpnja 2015.