Lujo Detrico
Conte (grof) Lujo Detrico, visoki časnik u mletačkoj vojsci, zapovjednik satnije, a kasnije i korpusa oltramarina (Korčula, 1670. – Zadar, 1749.). Potiče stare zadarske vojničke obitelji Detrico.[1]
| Conte Lujo Detrico | |
|---|---|
 Grb obitelji Detrico
| |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 29. srpnja 1670. |
| Mjesto rođenja | Korčula, Mletačka Dalmacija |
| Datum smrti | 6. travnja 1749. |
| Mjesto smrti | Zadar, Mletačka Dalmacija |
| Nacionalnost | Dalmatinac |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | Sargente Maggiore di Battaglia |
| Ratovi | Morejski rat Drugi morejski rat |
| Važnije bitke | Hrvatsko konjaništvo (Mletačka Republika) |
| Vojska |  Vojska Mletačke Republike
|
| Rod vojske | Oltramarini Hrvatsko konjaništvo |
| Zapovijedao | Zapovjednik pukovnije Detrico Zapovjednik korpusa oltramarina |
Lujin otac konjanički časnik i latinist Ivan Grgur Detrico (rođen 1623.) bio je vojni zapovjednik černida na zadarskome području, 1648. sudjelovao je u mletačkom oslobođenju Klisa i pregovarao o uvjetima predaje Osmanlija s kliškim sandžak-begom, a 1656. bio je providur Makarske. Kao mletački izaslanik sudjelovao u pregovorima o mletačko-turskom razgraničenju u Dalmaciji.[1]
Vojna služba uredi
Rođen u vojničkoj obitelji, djetinjstvo je proveo po vojnim taborima, s ocem i stricem koji su bili časnici mletačke konjice. S osam je godina već postigao časnički čin u četi domaćih zadarskih černida.
Izbijanjem Morejskog rata, stupa u profesionalnu vojsku i postaje kapetan oltramarina.
Posebno se istakao u borbama za Herceg Novi, Knin, Imotski, Bar i Ulcinj. Prigodom akcije uništavanja Skopolja u Boki kotorskoj bio je teško ranjen, te dopao u tursko zarobljeništvo.[2]
Nakon što je prizdravio, Turci su od njegove obitelji tražili i dobili visoku otkupninu od 4000 cekina jer su bili dobro upoznati njezinom ekonomskom moći.
Po povratku kući mletačka mu vlast odaje mnoge počasti. Kada se sasvim oporavio, unaprijeđen je u pukovnika (kolunela), a potom brigadnog generala (sergente maggiore di battaglia), te konačno u Zapovjednik korpusa oltramarina (Sopraintendante della Natione Oltramarina).
Početkom Drugog morejskog rata osniva konjaničku pukovniju. S njom je ratovao je po čitavom mletačkom posjedu na istočnoj jadranskog obali. Kroz njegovu pukovniju (Reggimento Detrico) prošlo niz satnija kojima su u najvećem broju upravljali domaći časnici, a neki od njih kasnije su postali nositelji najviših činova (Nikola Divnić, Frano Buća i drugi). sudjelovala je u ratnim zbivanjima u Dalmaciji 1714. – 1718. godine, a u mirnodopsko vrijeme njezine su satnije, osim u Zadru, učestalo bile stacionirane u gradovima i utvrdama duž mletačkog zaleđa.
Umro je u Zadru 6. travnja 1749. godine, u 80. godini života. Pokopan je uz počasti u klaustru samostana sv. Frane, gdje mu je i danas nadgrobna ploča.[3]
Bio je oženjen (od 1713. godine) zadarskom patricijkom Danijelom Fanfonja (Fanfogna), no kako su imali tri kćeri, Lujo je bio posljednji muški potomak obitelji koja se ubrajala među najmoćnije i najbogatije plemićke obitelji u Zadru.[4]
Izvori uredi
- ↑ a b Detrico | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 4. listopada 2023.
- ↑ Mletačka organizacija tertiorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine. scholar.google.hr. Pristupljeno 4. listopada 2023.
- ↑ Peričić, Šime. 20. lipnja 2000. Neki Dalmatinci – generali stranih vojski. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (42): 195–220. ISSN 1330-0474
- ↑ Čoralić, Lovorka. 29. prosinca 2014. Zadarski patricij Lujo Detriko (1672.-1749.) – zapovjednik hrvatske konjice (Cavalleria Croati). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 32 (-): 99–129. ISSN 1330-7134