Mihailo
Mihailo (crn. Михаило), prvotni kralj u crnogorskoj povijesti, poglavar dukljanske države iz dinastije Vojislavljevića od 1046. do 1081. godine.
| Mihailo Михаило | |
|---|---|
| Dukljanski knez i kralj | |
| Vladavina | 1046. – 1081. |
| Prethodnik | Neda, dukljanska kneginja |
| Nasljednik | Bodin |
| kralj | |
| Krunidba | 1078.[1] |
| Michaeli Sclavorum Regi Mihailo, kralj Slavena | |
| Prethodnik | Vojislav |
| protospatar | |
| Supruge | * Prva supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila princeza iz obitelji bugarskoga cara Samuila, * Druga supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila rodica bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha |
| Djeca | * Vladimir, Bodin, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavrilo, Miroslav (iz prvog braka) * Dobroslav, Petrislav, Nićifor (Nikefor) i Teodor (iz drugog braka) |
| Dinastija | Vojislavljevići |
| Majka | Neda, dukljanska kneginja |
| Smrt | 1081. |
| Vjera | katolik |
Na prijestolju uredi
Postao je Mihailo su vladarem nakon smrti svoga oca Vojislava. Prijestolje je jedno vrijeme morao dijeliti s majkom, kneginjom Nedom i braćom.
Podrobniji članak o temi: Neda, dukljanska kneginjaUpravljao je istodobno dukljanskim župama Oblik, Prapratna i Crmnica.
Nakon smrti svoje majke Mihailo je uspio svladati opoziciju koju je predvodio njegov brat Radoslav i zavladao je Dukljom oko 1046. godine.
Prijestolnica mu je bila u Prapratni, između Bara i Ulcinja.
Ženidba i sinovi uredi
Prema Ljetopisu popa Dukljanina, Mihailo je iz braka s princezom iz obitelji bugarskoga cara Samuila imao 7 sinova: Vladimira, Bodina, Prijaslava, Sergija, Deriju, Gavrila i Miroslava.
Po smrti svoje žene, Mihailo se opet oženio rodicom bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha, te dobio još četiri sina: Dobroslava, Petrislava, Nićifora (Nikefora) i Teodora.
Svom je najstarijem sinu iz prvoga braka Vladimiru knez Mihailo dao na upravu neke od dukljanskih župa.
No, u vojne i političke poslove je uključio i svoga drugog sina iz prvoga braka Bodina.
Bodin i sin iz drugog braka Petrislav od 1072. su predvodili postrojbe Dukljana i Hrvata[2][3] koji su pobijedili Bizantice, te Srbe i druge bizantske vazale, okupirali Rašku, te podigli opći ustanak među Slavenima na Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj.
Položaj dukljanske države nakon šizme uredi
Granica između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada 1054. išla je zamišljenom crtom posred Duklje. Nakon šizme, koja se desila u razdoblju Mihailove vladavine, Rim i Carigrada će se konfrontirati oko crkvene supremacije.
Priznanje kraljevstva uredi
Papa Grgur VII. je Mihailu najkasnije 1078. godine priznao kraljevsku titulu oslovivši ga u pismu kao Kralja Slavena.
U pismu se papa obraća Mihailu sa:
- Michaeli Sclavorum Regi
- Mihailo, kralj Slavena[4]
Dukljanska crkva uredi
Grgur VII. Mihaila uvršćuje u citiranoj buli i u red "požrtvovanih prijatelja svete crkve",[5] no taj papa tek nagovješćuje konstituiranje Dukljanske crkve, koja je, u buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine već bila uspostavljena.
Naime, Grgur VII. u pismo veli da tek od Mihaila očekuje, preko izaslanika, izvješće o ispitivanju glede
» ... zahtjeva za osnivanjem samostalne crkvene organizacije za Duklju.(crnogorski prijevod, R. Rotković)« Podrobniji članak o temi: Dukljanska crkvaMihailo u Ljetopisu popa Dukljanina uredi
Pop Dukljanin u svojem Ljetopisu pripisuje Mihailu (naziva ga Mihala) grijeh krivovjerja. Naime, poslije smrti majke Nede, Mihailo je oduzeo bratu Radoslavu posjede[6] (citati na crnogorskom)
»... Mihala prihvati kraljevstvo... pošto preuze kraljevstvo, ne htjede održati zakletvu koju je bio dao svom bratu Radoslavu, nego mu oduzme županiju Zete i dade je svom sinu Vladimiru.«
Nakon oružanih sukoba koje je Bodin, skupa s braćom, vodio s Bizanticima u Iliriku - kada je Bodin zarobljen i odveden u zatočeništvo, Mihaila je, tvrdi Pop Dukljanin, stigla kazna zbog krivovjerja:
»Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletsva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme.«Bizantski izvori: Vladar Tribala, Srba, Hrvata i saveznik Bizanta uredi
Hrvate u Duklji spominju dva bizantska izvora te se u jednom navodi kako je Mihailo
- "vladar Hrvata".[7]
Nakon očeve smrti, prema istim izvorima, Mihailo postaje vladar Tribala i Srba.
"Τριβαλλών καί Σέρβων... αρχηγός"[8]
Sklopio je ugovor s bizantiskim carem i upisan je među saveznike i prijatelje bizantiskog carstva.
"τοις συµµάχους καί φίλοις των 'Ρωµαίων έγγράφται"[8]
Mihailo u Razgovorima ugodnim naroda slovinskoga uredi
Andrija Kačić Miošić u svom najpoznatijem djelu Razgovori ugodni naroda slovinskoga o Mihailu i Bodinu piše:
»Na 1077. Kraljevaše u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin.
«Smrt uredi
Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje da Mihailo...
» ... vladaše trideset i pet godina i umrije. Sahranjen je s velikom čašću u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha (u Skadru - op.a.).«Druge titule uredi
Nakon ženidbe s rođakom bizantskog cara dobio je Mihailo titulu protospatara.
Po tvrdnji Ivana Skilice, Mihailu je car Konstantin IX. Monomah, vjerojatno oko 1052. godine, dodijelio protospatarsko dostojanstvo.[10]
Na ktitorskom natpisu crkve koju je podigao u Stonu kralj Mihailo 1080. godine sebe titulira:
- Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos
- Ja Mihailo snažno smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima[11]
Nasljednik uredi
Nakon Mihailove smrti, naslijedio ga je sin, kralj Bodin.
Podrobniji članak o temi: Popis dukljanskih vladaraVanjske poveznice uredi
Izvori i bilješke uredi
- ↑ Najkasnije 1078. godine, vjerojatno i prije. Ta se godina uzima kao pouzdana iz razloga što ga kao kralja spominje u pismu papa Grgur VII.
- ↑ Nikefor Brijenije, Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik
- ↑ Nikefor Brijenije, Opis borbe Bizantinaca protivu Dukljana i Hrvata
- ↑ a b Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
- ↑ Ivan Jovović, Povijest Dukljansko-barske nadbiskupije, na crnogorskom jeziku
- ↑ a b Ljetopis popa Dukljanina, Glavi XL., na crnogorskom jeziku
- ↑ Margetić Lujo (1998) Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina Croatica Christiana periodica, Vol. 22 No. 41, str. 9.
- ↑ a b Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
- ↑ Kačić Miošić, Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga
- ↑ Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
- ↑ Natpis dukljanskog kralja Mihaila u na crkvi u Stonu (crnogorski)