Oružništvo (NDH)
Hrvatsko oružništvo je bilo službeni redarstveni organ Nezavisne Države Hrvatske tijekom njenog postojanja. Definirano je zakonom kao "vojnički ustrojena straža koja je dio oružane sile" 21. kolovoza 1941.[1] Oružništvo je brinulo za održavanje javnog reda i mira te osobnu i imovinsku sigurnost građana, za što je odgovaralo političko-upravnim oblastima u kojima je djelovalo.[2] Preuzimanjem žandarskih postrojba Kraljevine Jugslavije je potkraj 1941. godine Hrvatsko oružništvo imalo oko 3 i pol tisuće pripadnika, da bi kasnije postupno raslo do 18 tisuća ljudi.
| Hrvatsko oružništvo | |
|---|---|
| Aktivna | 21. kolovoza 1941. – 1945. |
| Država |  Nezavisna Država Hrvatska
|
| Odanost | Sile osovine |
| Uloga | poluvojni redarstveni organ |
| Veličina | 18.000 |
| Sjedište | Zagreb |
| Zapovjednici | |
| Istaknuti zapovjednici |
Kvintilijan Tartaglia Milan Miesler Vilko Pečnikar Marijan Banovac |
Od 1943. godine značaj Hrvatskog oružništva umanjen je zbog osnivanja Njemačkog redarstva u Hrvatskoj - kao dijela njemačke žandarmerije (u njemačkim odorama, s njemačkim zapovjednicima, s osobljem koje je u znatnom dijelu bio sastavljen od Volksdeutschera i Nijemaca iz Njemačke) koji je djelovao na području NDH, te je krajem 1944. godine dosegao 32.000 pripadnika.
Osnivanje
uredi
Ustaško vodstvo je odmah nakon 10. travnja 1941. počelo uključivati policijska i oružnička tijela Banovine Hrvatske u službu novog režima, nailazeći već u prvim akcijama oko osvajanja vlasti na pomoć jednog njihovog dijela. Poslije kapitulacije jugoslavenske vojske, žandarmerija Kraljevine Jugoslavije na teritoriju NDH uglavnom je ostala na svojim mjestima obavljajući policijsku službu.[3][4] Već 13. travnja 1941. opunomoćenik Poglavnika za unutarnje poslove dr. Milovan Žanić donosi proglas o uspostavi Hrvatskog oružničkog zapovjedništva.[5] Oružništvo je osnovano 30. travnja 1941. kao ruralna policija, a prvi zapovjednik bio je general-bojnik Milan Miesler.[6] Oružnicima je povjerena dužnost "da čuvaju i očuvaju red i mir i da svakog čestitog i ispravnog građanina zaštite od nasilja ili napadaja na život i imetak". Zadaci oružništva su: "...održavati javni mir i red, javnu, osobnu i imovinsku sigurnost. Oružništvo mora sprečavati protuzakonitosti svake vrste". Oružništvo je nastavak oružništva u Banovini Hrvatskoj, jer su većinu sastava činili pripadnici Hrvatske žandarmerijske brigade Banovine Hrvatske (od 7. travnja 1941. de iure Oružništva Banovine Hrvatske). Potkraj 1941. u oružništvu je bilo 3.706 ljudi.[7]
Djelovanje
uredi
S naslijeđenim osobinama bivše žandarmerije, oružništvo je vrlo rutinirano i organizirano djelovalo od samog početka proglašenja NDH, u prvom redu protiv komunista, koji su izvodili sabotaže i akcije.[8] Nakon izbijanja narodnog ustanka, oružništvo je upotrebljavano s ustaškim postrojbama za čišćenje mjesta i protiv partizana.[8] Već u lipnju 1941. oružništvo je odigralo ključnu ulogu u naoružavanju i organizaciji dobrovoljačkih postroja u Bosni i Hercegovini za zaštitu naselja od partizana i četnika.[9]
U siječnju 1942., oružništvo je primilo ljude unovačene 1941., koji su u međuvremenu prošli obuku te su raspoređeni kao pojačanja oružničkim postajama. Nakon kratke reorganizacije i uspostave novih pukovnija, u kasno proljeće 1942. oružništvo je imalo ukupno 11.600 časnika i oružnika.[9] U ljeto 1942., nakon dolaska pod nadležnost isključivo MUP-a, zabranjuje se uporaba oružništva za vojne svrhe, pa se ono opet okreće tradicionalnim zadaćama. Oružništvo je imalo najviše 18.000 pripadnika.[6]
Oružničke postaje, u prvo vrijeme brojno slabe (5-15 ljudi), načičkane po mnogim mjestima, željezničkim postajama, raskrižjima i sl. bile su prvi i vrlo pogodni ciljevi napada partizanskih odreda.[8] Zbog toga je oružništvo imalo relativno teške gubitke. Primjerice, u prva 53 tjedna NDH (do 17. travnja 1942.), 283 oružnika su poginula, 245 su se vodili kao nestali, uz 192 ranjenih, što je sve skupa približno 10% oružništva.[9]
Oružništvo je bilo uglavnom odgovorno za ophodnju ruralnih predjela, borbu s četničkom i partizanskom propagandom protiv NDH te uspostavljanje uvjerenja među mjesmim stanovništvom o postojanju reda i zakona u novoj državi.[10]
Zapovjedna struktura
urediOružništvo je bilo podređeno Ministarstvu unutarnjih poslova osim u pitanjima ustrojstva, stege, nastave i uprave. Oružništvom u tom pogledu upravlja Ministarstvo hrvatskog domobranstva. MINDOM i MUP prilikom uporabe oružništva zajedno odlučuju u pitanjima državnog javnog reda, mira i sigurnosti. Zakonskom odredbom o Hrvatskom oružništvu od 26. lipnja 1942. oružništvo prestaje biti sastavnim dijelom Hrvatskog domobranstva i počinje djelovati u okviru Ustaške vojnice.[11] Od 21. siječnja 1943. oružništvo spada u nadležnost Ministarstva oružanih snaga jer je i sama Ustaška vojnica postala dio tog ministarstva.[12] U veljači 1944. nalazi se opet pod nadležnošću MUP-a. Dne 16. kolovoza 1944. oružništvo prestaje biti oružana postrojba Ustaške vojnice i postaje dio oružanih snaga NDH.[13]
Zapovjedništvo
urediZapovjedništvo oružništva nalazilo se u Zagrebu.[8] 1942. Glavno zapovjedništvo Oružništva se dijeli na Glavnog zapovjednika, Glavnog dozapovjednika, dva nadzornika, Glavara stožera i Glavno pobočništvo pri Glavnom zapovjedništvu.[14] Glavni stožer ima četiri odjela: Opći, Postrojbeni, Sigurnosni i Gospodarstveni odjel, što se mijenja 1944., kada dobiva osam odjela: Stožerni, Opći, Pravosudni, Nastavno-odgojni, Gospodarstveni, Tehnički, Zdravstveni odjel i Nadzorništvo skladišta i radiona.[14]
Izobrazba
uredi
Zbog nedostatka obrazovanog kadra, osnovana je središnja redarstvena škola u Bjelovaru, koja je s radom započela 1. studenoga 1942.[6] Namjera je bila obrazovanje novih dočasnika i voditelja ophodnja. Tečaj je trajao dvije godine. Krajem 1944. diplomirao je prvi naraštaj od 800 dočasnika i 400 voditelja ophodnje. Drugi tečaj, koji je počeo 1943., imao je 1.600 polaznika.
Ustroj
uredi
Oružništvo je izvorno bilo ustrojeno u 4 oružničke pukovnije.[14] One su nosile imena mjesta svojih središta, a dalje se dijele na oružnička krilna zapovjedništva, zapovjedništva oružničkih vodova, oružnička kotarska zapovjedništva i oružničke postaje.[14] Svaka pukovnija imala je Odjel za javnu sigurnost, Pobočništvo, Gospodarski odjel i Pravosudni odjel.[14]
- Zagreb (od proljeća 1942. Sisak)
- Knin (od 1943. Gospić)
- Banja Luka (kasnije Nova Gradiška)
- Sarajevo (od 15. travnja 1942. Tuzla, kasnije Slavonski Brod).[8]
Kasnije su dodane još tri pukovnije. 6. i 7. pukovnija su raspuštene oslobađanjem tih krajeva krajem 1944.
- 5. Sarajevo (nakon selidbe 4. pukovnije u Tuzlu)
- 6. Mostar (krajem 1941.)
- 7. Split (nakon kapitulacije Italije).
Posebna postrojba od 3 bojne, nazvana "Petrinjski zdrug" utemeljena je posebno za borbu protiv partizana, iako su sve postrojbe oružništva sudjelovale u tim borbama.[6] 1944. postojala su 23 Župska oružnička zapovjedništva sa 78 oružnička odreda te 92 Kotarska oružnička podzapovjedništva, koji su vodili 906 oružničkih postaja (u odnosu na 987 godinu ranije).[15]
Naoružanje
urediOsim pušaka, posade u postajama su imale šest strojopušaka, dvije strojnice, dva laka, a neki i jedan ili dva teška minobacača.[6]
Odnos partizana prema pripadnicima Hrvatskog oružništva
urediOdnos jugoslavenskih partizana prema oružnicima varirao je s obzirom na vrijeme i lokaciju sukoba. Oružnici su zbog svoje uloge i sveprisutnosti na terenu bili među prvim žrtvama ustanka 1941. godine: već je 27. srpnja 1941. u zasjedi na Srbskom klancu poginulo 10 oružnika NDH.[16] Pošto su se partizanske jedinice do kraja 1941. godine bolje organizirale, izoliranim se oružničkim postajama sve češće počela nuditi mogućnost predaje.[17] S druge strane, prema kraju rata ovaj se odnos ponovno zaoštrio. Primjerice, bilježi se slučaj ubojstva 25 zarobljenih oružnika 5. listopada 1944. god. kod Virovitice.[18] Izvještaji oružnika zarobljenih nakon kapitulacije Italije 1943. godine na području koje je do tada bila kontrolirala talijanska vojska govore o tome da su partizani oružnike odvajali od ustaša i nastojali ih pridobiti na svoju stranu; poslije je ipak većina tih oružnika pobijena zajedno s ustašama.[19]
Zapovjednici
uredi- brigadni general Kvintilijan Tartaglia (travanj 1941.)[6]
- general-bojnik Milan Miesler (30. travnja 1941. - srpanj 1942.[9])[6]
- pukovnik Vilko Pečnikar (srpanj 1942.[9]-1945.)[6]
Izvori
uredi- ↑ NN br. 109/23. kolovoza 1941.
- ↑ Košutić, Ivan, NZ MH, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992., ISBN 86-401-0260-0, str. 42.
- ↑ N. Kisić-Kolanović, Vojskovođa i politika, 148.-149.
- ↑ Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret, od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006., 575. str.
- ↑ Narodne novine, br. 2/15. travanj 1941.
- ↑ a b c d e f g h Allen Milcic: Croatian Axis Forces in WWII
- ↑ »Narodne novine«, br. 22-207/1941.
- ↑ a b c d e Rade Bulat: Deseti korpus zagrebački NOV i POJ; V - Organizacija, brojno stanje, način djelovanja i raspored neprijatelja ČGP Delo, Ljubljana, 1985
- ↑ a b c d e Colić, Mladen - Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941 (Belgrade: Delta-pres, 1973), pp.284-94
- ↑ Vrančić, Vjekoslav - Postrojenje i Brojčano Stanje Hrvatskih Oružanih Snaga u Godinama 1941-1945, in: Godišnjak hrvatsko domobrana 1953 (Buenos Aires: 1953), pp.27-29
- ↑ NN br. 140/26. lipanj 1942.
- ↑ NN br. 17/22. siječnja 1943.
- ↑ NN br. 184/17. kolovoza 1944.
- ↑ a b c d e Sumarni inventar: Oružničke pukovnije Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945, Broj fonda: HR HDA 1196, Izradio: Boris Suljagić, Zagreb, 1996.
- ↑ Gaisser, Karl - Partisan Warfare in Croatia, Foreign Military Study Manuscript P-055b (Karlsruhe: Historical Div., U.S. Army European Command);
- ↑ Jovanić, Đoko. 1988. Ratna sjećanja. Vojnoizdavački i novinski centar, Stvarnost. Beograd, Zagreb. str. 68
- ↑ Jovanić, Đoko. 1988. Ratna sjećanja. Vojnoizdavački i novinski centar, Stvarnost. Beograd, Zagreb. str. 180–181
- ↑ Na polju između Virovitice i Korije zakopana su 25 hrvatska oružnika Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), Vlatko Ljubičić za "Hrvatski Fokus", objavljeno 14. listopada 2011., pristupljeno 2. svibnja 2015.
- ↑ "Zapisničke izjave oružnika NDH mjerodavnim zapovjedništvima u Zagrebu, Sisku i Gospiću koncem 1943.", Ante Glavičić, Senjski zbornik, Vol.29 No.1 Prosinac 2002.
