Wikipedija

Pokolj u Gatima 1. listopada 1942.

Pokolj u Gatima dogodio se 1. listopada 1942., kada su talijanski fašisti kamionima doveli pripadnike četničkih snaga iz Omiša u poljičko selo Gata, gdje su četnici pripadnici Đujićeve frakcije pod vodstvom Mane Rokvića zaklali ili ubili 96 osoba, od toga osmero djece.[1] Najmlađa ubijena osoba bila je beba od 9 mjeseci, a najstarija starica od 87 godina.[2]

Pokolj u Gatima
Dio serijala članaka o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji
Razorene kuće nakon četničkog pokolja
LokacijaGata kod Omiša
Datum1. listopada 1942.
Metahrvatski civili
Vrsta napada
ratni zločin
Mrtvih96[1]
PočiniteljiDinarska četnička divizija uz potporu talijanske 12. pješadijske divizije Sassari

Brojni seljani su zaklani ili strijeljani, a selo je zapaljeno. Živima su vađene oči, a krv im se nalijevalo u posude. Preživjeli su bačeni u njihove zapaljene domove, tako da su živi izgorili. Pokolj se ondje nije zaustavio: četnici su nastavili pohod u susjednim selima Čišli, Zvečanjama i Ostrvici. Nakon tog krvavog pira, bile su nađene čak i oglodane kosti dječjih nogu, a kada su to nadležni tu informaciju priopćili visokim vlastima NDH, u sklopu koje su se nalazila, ovi su odgovorili da neće to objaviti, jer "da nitko na Zapadu u to ne bi povjerovao".

Tijek događaja uredi

U zaseoku Pocelje u rano jutro četnici su ubili 7 žena koje su nosile mlijeko u grad Omiš. Poklane su na izlazu iz Gata u predjelu koje se zove Bili stan. Neke su od njih okrutno izmučene, a sve su umrle u teškim mukama, što je protivno svim konvencijama o "pravednom ratovanju".

Talijanska vojska, koja je podržavala četnike, prvo je kamionima prevezla četnike do sela i zadržavala se na glavnim putovima, a četnici su se nakon iskrcavanja razilazili po zaseocima te palili kuće. U zaseoku Podgrac četnici su nastavili s ubijanjem, strijeljavši nedužne. Nastavili su svoj krvavi pohod i okupili 30 osoba, muškaraca, žena i djece prvo održavši govor koji je završio prijetnjom paleži i pokoljem, nakon kojeg su to sproveli u djelo. Skupili su ljude na gumno, okružili ih sa svih strana stražom, zapalili im kuće, a nakon toga i njih.

Andrija Pivčević je kao osmogodišnjak čudom preživio pokolj, nakon što su ga ranili u nogu i bajunetom izboli devet puta, te ga ostavili u nadi da će umrijeti:[3]

  »Četnici su nas 12 polijegali kod seoskog puta i počeli ubijati. Pokušao sam otrčati, no pogodilo me iz puške u debelo meso i pao sam. Jedan se nadvio nad mene i pitao me čime da me ubije - nožem ili metkom? Molio sam da me pusti, da sam jedinac u matere, a on me krenuo bosti bajunetom. Rukom sam zaustavljao bodež. Vidjela su se i crijeva iz rane na trbuhu. Vidio sam kako nabija i bebu na bajunet.«

Spomen uredi

1972. je u znak sjećanja na ovaj događaj podignuto spomen-obilježje, a na granitnim pločama spomenika upisana su imena žrtava pokolja.[2]

Osnovna škola u Čišlima (samim time i ostale područne škole od Čišli do Tugara) nosi naziv "Osnovna škola 1. listopada 1942.", a njezini učenici redovito sudjeluju u komemoracijama i obilježavanjima ovoga događaja.[4]

70. obljetnica - 2012. uredi

Na 70. obljetnicu stradanja hrvatskoga naroda u Gatima, polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i svetom misom zadušnicom, koju je predvodio splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić[5] održana je komemoracija pod viskom pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića,[6] a nazočili su joj brojni uglednici iz javnog i političkog života, među kojima i predsjednikov izaslanik, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general pukovnik Drago Lovrić,[7] splitsko-dalmatinski župan Ante Sanader, omiški gradonačelnik Ivan Škaričić, saborski zastupnik Ante Babić, te veleposlanica Republike Italije u Hrvatskoj Emanuela D'Alessandro.[8]

Prisjećanje na pokolj prošlo je u znaku izjave srbijanskoga veleposlanika Stanimira Vukićevića koji je odbio doći u Gata pokloniti se nevinim žrtvama jer, kako je rekao, Srbija nema nikakve veze s četnicima. Nadbiskup Barišić je u svojoj propovijedi tu izjavu nazvao skandaloznom, te je napomenuo kako je napokon došlo vrijeme da se i o ovom zločinu progovori istinito i pošteno. Istaknuo je, pri tome, kako je sramotno slaviti svoje pobjede tamo gdje su drugi žrtve:[9]

  »U svima nama postoji demonska dimenzija i svima nam je potreban egzorcizam. Granica između dobra i zla ne ide između nas i njih, nego ide kroz ljudsko srce. Vjerujem da je poštene i objektivne ljude malo zabrinuo događaj kada je hrvatska vlada skoro dokinula ured za ispitivanje žrtava Drugog svjetskog rata, posebno poraća. Mislim da to nije dobro. Hrvatska vlada nije dobro učinila kad se želi povući s obilježavanja žrtava na Bleiburgu, simbolu 900 jama širom Hrvatske. Nisam stručnjak za ova pitanja ali kao čovjek i vjernik želim reći svoje mišljenje: opasno bi bilo pomiriti se s drugima preko granice i na svoj način, evo, reći – idemo se pomiriti i izgladiti ono što je bilo kroz povijest. Mislim da to ne bi bila iskrena pomirba. Ne mogu ljubiti bližnjega na daljinu ako ne ljubim svoga bližnjega u svojoj obitelji i sredini. Zato, čini mi se da je potrebna ovo pomirenje naše unutarnje. Ako se ono ne dogodi, sve je drugo u opasnosti, to je privid i nije iskreno. Ovaj zločin je samo detalj grubog mozaika od 1941. do 1945. Možda nećemo pogledati i ne možemo registrirati te vapaje, nepravdu, duboke jame, tamu. Kao ljudi i vjernici to ne možemo olako prihvatiti i ne možemo se olako pomiriti s onim što se ovdje dogodilo, zašto šutimo pred zodjelom?«

Nakon mise nadbiskup Barišić je blagoslovio spomen-grobnicu na groblju u Gatima u čast 96 nevinih žrtava.

Komemoraciji i misi zadušnici nazočila je i talijanska veleposlanica u RH Emanuela D'Alessandro koja je novinarima izjavila kako je osjetila potrebu nazočiti današnjem sjećanju na događaj od prije 70 godina koji se više nikad ne smiju ponoviti.[9]

Izvori uredi

  1. ↑ a b 73. obljetnica pokolja u Gatima. HRT Hrvatski radio. 28. rujna 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2015. Pristupljeno 1. srpnja 2023.
  2. ↑ a b 1. listopada 1942. Omiš – pokolj četnika u Gatima, narod.hr, 1. listopada 2015.
  3. ↑ Mak Jovanović, Ležao je među leševima: Ja ne mrzim nikoga, iako su me klali, 24 sata, 2. listopada 2012.
  4. ↑ 73. obljetnica pokolja u Gatima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. listopada 2015. (Wayback Machine), radio.hrt.hr, 28. rujna 2015.
  5. ↑ 70. obljetnica pokolja u Gatima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. listopada 2015. (Wayback Machine), hrt.radio.hr., 30. rujna 012.
  6. ↑ Gata: 70 godina od četničkog i fašističkog pokolja, index.hr, 30. rujna 2015.
  7. ↑ Gata: Komemoracija na 70 godišnjicu pokolja civila u Gatima, dugirat.com, 30. rujna 2015.
  8. ↑ 70. obljetnica pokolja u Gatima[neaktivna poveznica], Komentar.hr, 30. rujna 2012.
  9. ↑ a b Komemoracija na 70 godišnjicu pokolja civila u Gatima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. listopada 2015. (Wayback Machine), udruga-gavran.hr, 1. listopada 2012.

Literatura uredi

  • O ovom događaju je bio izlazio i podlistak u "Slobodnoj Dalmaciji" sredinom 1980-ih, nakon što se aktualiziralo dovođenje ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata (nakon suđenja Artukoviću, pokrenulo se i pitanje dovođenja Momčila Đujića na sud, što nikad nije učinjeno).
  • Mate Kuvačić-Ižepa, Poljica - putovanje kroz povijest i krajolik, Naklada Bošković, Split, 2002.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pokolj_u_Gatima_1._listopada_1942.&oldid=6670179"