Otvori glavni izbornik

Splitsko-makarska nadbiskupija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Macarskensis) rimokatolička je metropolitanska nadbiskupija, utemeljena oko 300. sa sjedištem u Saloni kao Salonitanska biskupija. Oko 640. sjedište se seli u Split. Splitskoj metropoliji od davnih je vremena tradicionalno pripadao primat nad ostalim hrvatskim biskupijama izražen kroz naslov primasa Dalmacije i čitave Hrvatske (Dalmatiae ac totius Croatiae primas) koji su do 19. stoljeća nosili splitski nadbiskupi.[1]

Splitsko-makarska nadbiskupija
Archidioecesis Spalatensis-Macarscensis
Grb Marina Barišića
Grb Marina Barišića
Područje
Država Hrvatska, Crna Gora
Statistika
Površina 4.088 km2
Katolici 437.989 (2010.)
Podatci
Obred latinski
Osnovana 3. stoljeće kao Salonitanska biskupija
Uzdignuće od 7. stoljeća Splitska nadbiskupija
Katedrala Katedrala sv. Dujma
Vodstvo
Papa Franjo
Biskup Marin Barišić
Ostalo
Službene stranice Splitsko-makarska nadbiskupija
Stanje od 13. srpnja 2015.

Na teritoriju Republike Hrvatske obuhvaća grad Split i prostor Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Dubrovačko-neretvanske županije te primorski dio susjedne Crne Gore. Sufraganske su joj biskupije Šibenska, Hvarsko-bračko-viška, Dubrovačka i Kotorska biskupija.

Današnji je nadbiskup Marin Barišić.

Sadržaj

PovijestUredi

Uspostavljena je u 3. stoljeću kao Salonitanska biskupija. Prvim biskupom Salone smatra se kršćanski mučenik sveti Venancije, koji je stradao mučeničkom smrću 257. godine. Najznamenitiji salonitanski biskup bio je sveti Dujam († 304.), rodom iz Antiohije, kasniji svetac zaštitnik grada Splita i nadbiskupije, koji je pogubljen u Saloni za vrijeme Dioklecijanovih progona u Rimskom Carstvu. Osim spomenute dvojice, poznati su i drugi kršćanski mućenici rodom ili djelovanjem iz Salone i njene šire okolice, kao što su papa sv. Kajo († 296.), sveti Anastazije, svećenik Asterije, sveti Felicio (Feliks) pogubljeni također u progonima cara Dioklecijana 304. godine.

U vrijeme crkvene uprave biskupa Hezihija (405.-426.), Salonitanska biskupija uzdignuta je na razinu metropolije, čime je zadobila prvenstvo u rimskoj provinciji Dalmaciji. Pod predsjedanjem biskupa Honorija II. (528.-547.) održana su u Saloni dva crkvena sabora, 530. i 533. godine, na kojima je Salonitanska biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije. U to vrijeme se u sastavu Salonitanske nadbiskupije nalazilo dvanaest sufraganskih biskupija.[2] Te biskupije bile su: Arba, Iader, Scardona, Narona (Vid kod Metkovića), Epidaur, Martar ili Ad Matrices (kraj izvora Vrbasa), Bistua (kraj Zenice ili Travnika), Siscia, Baloe ili Baroe, Ludrum (kod Knina), Sarsenterum (možda Aržano) i Muccur.[3]

Nakon razaranja rimske Salone 641. godine, izbjeglo stanovništvo naseljava se u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, gdje nastaje grad Split s katedralom posvećenoj Uznesenju Marijinu, a prvi nadbiskup bio je, prema tradiciji, Ivan Ravenjanin, koji je prema pisanju Tome Arhiđakona, obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru.[4] U katedralu se u 7. stoljeću prenose relikvije salonitanskog biskupa mučenika iz 304. godine, svetog Dujma, te svetog Anastazija ili Staša, koji postaju zaštitnicima i suzaštitnicima grada Splita. Splitska Crkva je dugo vremena zadržala staro ime Salonitanske nadbiskupije, čijom se nasljednicom smatrala te su splitski nadbiskupi službeno nosili naslov "nadbiskupa salonitanske crkve" (Salonitae ecclesiae archiepiscopus).[5]

Splitska je nadbiskupija održavala bliske odnose s hrvatskim knezovima i kraljevima koji su je obilato darivali posjedima. Tako je knez Trpimir I. (845.-864.) potvrdio darovnicu svog prethodnika, kneza Mislava (o.835.-o.845.), koji je splitskoj Crkvi darovao crkvicu sv. Jurja na Putalju, što je zabilježeno u tzv. Trpimirovoj darovnici, nastaloj 4. ožujka 852. godine.[6] Istu darovnicu potvrdio je i knez Muncimir.

Godine 925. održan je u Splitu prvi crkveni pokrajnski sabor pod predsjedanjem biskupa Ivana i Leona, legata pape Ivana X. (914.-928.), na kojem je odlučeno da Split kao grad koji baštini prava stare Salone, dobije crkveno prvenstvo među svim biskupijama od Kvarnera do Boke kotorske. Tu je odluku pokušao osporiti ninski biskup Grgur, zbog čega je 928. godine održan drugi splitski crkveni sabor, pod predsjedanjem papinskog legata Madalberta, na kojem je potvrđeno da se splitski nadbiskup Ivan uzdigne na čast metropolita kojemu su bile podređene sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, dok je papa naredio ninskom biskupu da preuzme skradinsku biskupiju.[7] Splitska je Crkva snažan zamah u razvoju dobila u doba crkvenih reformi koje je u Splitu i cijeloj Hrvatskoj uspješno provodio nadbiskup Lovro (1059.-1099.) zahvaljujući potpori hrvatskih kraljeva Petra Krešimira (1059.-1074.) i Dmitra Zvonimira (1075.-1089.).[8]

Na crkvenom saboru održanom u Splitu 1060. godine, pod predsjedanjem papinskog legata Majnarda, potvrđeno je metropolitansko pravo splitskoj crkvi, a sv. Dujam je potvrđen kao učenik apostola sv. Petra. Prvi zaključak tog sabora iznosi:

Budući da je nekoć, blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin, da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove provincije i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi."

Nakon dolaska mađarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje 1102. godine i uslijed povremenih mletačkih osvajanja u Dalmaciji, umanjilo se značenje Splitske nadbiskupije. Prvo je 1094. godine, osnivanjem Zagrebačke biskupije, splitska nadbiskupija izgubila svaku stvarnu ili načelnu crkvenu vlast u srednjovjekovnoj Slavoniji, jer je ugarski kralj Ladislav podredio novoutemeljenu biskupiju ostrogonskoj nadbiskupiji. Također, 1120. godine je osnovana Dubrovačka metropolija uslijed čega je splitska metropolija izgubila i jugoistočne krajeve. Počevši od 1115. godine Zadar, Rab, Krk i Osor su prihvatili mletačku vlast, dok je Split većinom ostao u sastavu drugih političko-teritorijalnih organizacija. Te političke promjene izazivale su pritisak da se okupirana područja izdvoje iz sastava Splitske nadbiskupije i metropolije, čemu se usprotivio papa Inocent II. te je u buli upučenoj 1138. godine splitskom nadbiskupu Gaudiju (1136.-1158.) strogo zahtijevao od svih dalmatinskih biskupa da se pokoravaju splitskoj Crkvi, a uz to je naredio da se pokrajinske sinode moraju održavati isključivo u Splitu, gdje "počiva tijelo sv. Dujma, učenika sv. Petra" (ubi corpus Sancti Domnii discipuli beati Petri requiescit) te da se ondje moraju rediti i svi novi dalmatinski sufraganski biskupi. Unatoč tome, papa Anastazije IV. je popustio mletačkim pritiscima i 1154. godine odobrio osnivanje nove zadarske metropolije, kojoj su pridružene sufraganske biskupije u Osoru, Krku i Rabu, a neko vrijeme i hvarska biskupija (vraća se pod upravu splitske metropolije 1181. godine). Svim tim promjenama, suzio se teritorij splitske metropolije na središnju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Unatoč tome, pape su i dalje pridavale izniman značaj ulozi splitskih nadbiskupa. Tako su u drugoj polovici 12. stoljeća trojica nadbiskupa zaredom: Petar VI. Lombard (1161.-1165.), Gerard (1167.-1175.) i bl. Arnir (1175.-1180.) dobili i trajno držali naslov legata "Apostolske Stolice" (legatus Apostolicae sedis) koji je označavao ovlasti veće od onih koje su imali metropoliti.[9]

Uvrijeme bizantske uprave nad Hrvatskom i Dalmacijom, nadbiskup Arnir (Rajnerije) dobio je od bizantskog cara Manuela I. Komnena potvrdu starih prava i posjeda splitske Crkve. Pozivajući se na te potvrde, nadbiskup Arnir je zahtijevao od velikaša Nikole Kačića da mu vrati otete posjeda. Međutim, Kačić je 1180. godine naredio svojim ljudima da kamenuju nadbiskupa na obroncima planine Mosor. Nakon što je ubijen, Splićani su počeli Arnira smatrati svecem, iako ga je Rimokatolička Crkva priznala samo kao blaženika.

Tijekom 13. stoljeća splitski nadbiskup postaje primas Dalmacije i cijele Hrvatske (primas Dalmatiae et totiusque Croatia, odnosno Dalmacije i sve Harvatske zemlje parvostolni). Prvi je taj naslov, koliko je poznato, nosio Bernard I. (1199.-1217.), a naslov se u rečenom obliku ustalio u 17. stoljeću.[10]

Godine 1242. čast i dužnost splitskog nadbiskupa i metropolita zakratko je zadobio zagrebački biskup Stjepan Babonić, koji je pokušao uspostaviti jedinstvo splitske nadbiskupije i zagrebačke biskupije te zadobiti naslov primasa, u čemu su ga spriječili ugarski velikaši. Od 1249. godine vodstvo splitske Crkve preuzeo je talijanski redovnik i kroničar Rogerije iz Apulije, pisac znamenite kronike Carmen miserabile, u kojoj je opisao napad Tatara na Ugarsku. Svojevrsni nastavak tog dramatičnog događaja, koji opisuje tatarski napad na Hrvatsku, zapisao je Toma Arhiđakon, autor kronike Historia Salonitana koji je također, kratko vrijeme bio izabrani splitski nadbiskup.

Poslijednji rođeni Splićanin na splitskoj nadbiskupskoj stolici bio je Dujam Luccari (1415.-1420.), koji je, nakon što su Mlečani zauzeli grad 1420. godine, zauvijek napustio Split i otišao u Ugarsku.

Za vrijeme osmanskog prodora na prostor Hrvatske, koji počinje od druge polovice 15. stoljeća, Splitska metropolija je izgubila sve sufraganske biskupije u unutrašnjosti, dok su primorske (Nin, Šibenik i Trogir) ostale svedene na svoju najužu gradsku okolicu, a Makarska je ostala bez biskupa (1520.-1615.). Kako je splitska Crkva gubila svoj teritorij, tako je jačala uporaba naslova primasa. U vrijeme osmanlijske opasnosti, osobito se istaknuo splitski nadbiskup Bernard II. Zanne (1503.-1514.) koji je održao govor protiv Turaka na V. Lateranskom koncilu 1512. godine, pozivajući europske vladare na pružanje pomoći Hrvatskoj.[11] Za vrijeme njegova nadbiskupskog mandata izgorio je drevni splitski nadbiskupski arhiv, uslijed čega su uništeni brojni vrijedni stari dokumenti i druga arhivska građa.

Na nadbiskupskoj stolici sjedio je i znameniti hrvatski znanstvenik i teolog Markantun de Dominis (1602.-1616.), koji je došao u sukob s papom i splitskih klerom pa je napustio službu i grad 1616. godine. Za obnovu crkvenog života u Splitu i Dalmaciji najviše je učinio nadbiskup Stjepan I. Cosmi (1678.-1707.) koji je, 1700. godine, u Splitu osnovao Nadbiskupsko sjemenište, a posvetio je i brigu očuvanju glagoljskog bogoslužja.[12] Godine 1701. pomogao je osnivanje Ilirske akademije, a izdao je i Nauk krstjanski kratak složen (1708.). Uz to, doveo je u Split isusovce i kapucine.[13] Njegov nasljednik na splitskoj nadbiskupskoj stolici i bivši trogirski biskup Stjepan Cuppili (1708.-1720.) nastavio je poticati rad na čuvanju i poticanju hrvatskog jezika i rad Ilirske akademije, koja je bila ključna za obrazovanje glagoljaškog klera. U promicanju glagoljice istaknuo se i nadbiskup Pacifik Bizza (1746.-1756.) koji je osnovao glagoljaško sjemenište u Priku kod Omiša.

Posljednji splitski nadbiskup koji je nosio titulu primasa Dalmacije i Hrvatske bio je Lelije Cipiko (1784.-1807.), nakon čije smrti je uslijedilo dugogodišnje razdoblje sedisvakancije.

Padom Mletačke Republike 1797. i nakon mira u Campo Formiju, Dalmacija se našla u sastavu Austrije gdje je, osim kraćeg perioda francuske vlasti, ostala do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Dana 30. lipnja 1828., bulom pape Lava XII. (1823.-1829.) Locum Beati Petri, a intervencijom austro-ugarskog cara, splitskoj nadbiskupiji ukinut je status metropolije i snižena je na status obične biskupije. Tim činom je ujedno združena s Makarskom biskupijom u osobi istog nadbiskupa i uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu. Područje splitske i makarske biskupije prošireno je primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije.[14]

Prvi splitski i makarski biskup bio je Pavao Klement Miošić (1830.-1837.), koji je ustoličen za biskupa nakon što je mjesto (nad)biskupa bilo upražnjeno dvadeset i tri godine. U razdoblju do Prvog svjetskog rata, svojim se radom i zalaganjem najviše istaknuo biskup Filip Franjo Nakić (1890.-1910.) koji je u Splitu osnovao katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i katoličke novine (Dan) te podupirao širenje katoličkog pokreta među mladima. Jedan od njegovih nasljednika na biskupskoj stolici, dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924.-1954.) uspio je u splitskom sjemeništu upopuniti osmorazrednu biskupsku klasičnu gimnaziju, osnovati Centralno bogoslovno sjemenište i premjestiti Visoku bogoslovnu školu iz tada talijanskog Zadra.[15]

U većem razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije, biskupom je bio dr. Frane Franić (1954.-1988.) za čijeg se biskupovanja dogodio značajan događaj. Dana 27. srpnja 1969. godine papa Pavao VI. (1963.-1978.) ponovno je bulom Qui vicariam, za vrijeme biskupa Franića, uzdignuo splitsku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolije te joj kao sufraganske dodijelio šibensku, hvarsku, dubrovačku i kotorsku biskupiju.[16]

UpravaUredi

 
Splitska katedrala

Splitsko-makarska nadbiskupija prostire se na površini od 4.088 km2 te ima oko 400.000 vjernika. U crkvenopravnom pogledu splitsko-makarska nadbiskupija je metropolija kojoj su podložene 4 biskupije (šibenska, hvarska, dubrovačka i kotorska). Po teritorijalno-pastoralnom ustrojstvu splitsko-makarska nadbiskupija sastoji se, u užem smislu, od 13 dekanata sa 183 župe :

Statistički podaci Splitsko-makarske nadbiskupijeUredi

Statistički podaci za broj svećenika i katolika u ukupnom stanovništvu na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije[17]:

Godina Stanovništvo Katolici Postotak katolika Ukupno svećenika Katolika po svećeniku
1970. 365.000 313.000 85,8% 284 1.102
1980. 432.860 349.450 80,7% 320 1.092
1990. 495.350 473.726 95,6% 334 1.418
2000. 475.000 415.000 87,4% 357 1.162
2010. 468.801 437.989 93,4% 380 1.152

Popis biskupa i nadbiskupaUredi

Popis salonitanskih biskupa [18]Uredi

 
Sveti Dujam

Popis splitskih biskupa i nadbiskupaUredi

Popis splitsko-makarskih biskupaUredi

 
Ante Jurić, splitski nabiskup (1988.-2000.)

Popis splitsko-makarskih nadbiskupaUredi

Vidi jošUredi

BilješkeUredi

  1. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.-11.
  2. Splitsko-makarska nadbiskupija - smn.hr
  3. Peloza, M., Splitska nadbiskupija i metropolija, u: Crkva u svijetu, Vol. 4 No. 5-6, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 1969., str. 372-383.
  4. Hrvatska opća enciklopedija, str. 146.
  5. Šušnjar, Bogdan, Sveti Dujam i salonitanski mučenici, str. 90.
  6. Goldstein, I., Hrvatski rani srednji vijek, str. 197.
  7. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  8. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 7.-8.
  9. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.
  10. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  11. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 13.
  12. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 14.
  13. Stjepan Cosmi - Hrvatski biografski leksikon
  14. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  15. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 15.-17.
  16. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 19.
  17. Split-Makarska (Archdiocese) - Catholic Hierarchy
  18. Archive.org don Fr. Bnlić i dr. J. Bervaldi: Kronotaksa solinskih biskupa : uz dodatak: Kronotaksa spljetskih nadbiskupa, od razorenja Solina do polovice XI. v." (pretisak iz Bogoslovske smotre, Zagreb, god. 1912. I.— IV. sv. god. 1913. 1.-II.sv.)
  19. Dom kulture Josip Dukić, Don Frane Bulić i sv. Domnio (Dujam), Solinska kronika, str. 19
  20. Splitska nadbiskupija Salona
  21. Hrvatska revija Mirko Sardelić: Pustinja Blaca, br.2/2010.
  22. Katolici na internetu Pashazije Radbertus, opat
  23. Luigi Pini, Luigi Pini, Catholic-Hierarchy

LiteraturaUredi

  • Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. ISBN 953-175-043-2
  • Hrvatska opća enciklopedija, sv. X, LZMK, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-6036-40-0
  • Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, Split, 1999.
  • Šušnjar, Bogdan, Sveti Dujam i salonitanski mučenici, Naklada Bošković, Split, 2004. ISBN 953-7090-44-2

Vanjske povezniceUredi