Dubrovačka biskupija
Dubrovačka biskupija je biskupija u Hrvatskoj. Današnji teritorij Dubrovačke biskupije obuhvaća veći dio Dubrovačko-neretvanske županije – gradove Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.
| Dubrovačka biskupija Dioecesis Ragusiensis | |
|---|---|
 Dubrovačka katedrala
| |
| Područje | |
| Država | Hrvatska |
| Metropolija | Splitsko-makarska |
| Statistika | |
| Površina | 1368 km2 |
| Katolici | oko 77.000[1] |
| Podatci | |
| Obred | Latinski |
| Osnovana | 7. stoljeće |
| Uzdignuće | 998.[1][2] |
| Promjena statusa | 30. lipnja 1828. (sniženje statusa) |
| Katedrala | Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo |
| Vodstvo | |
| Papa | Franjo |
| Biskup | Roko Glasnović |
| Ostalo | |
| Službene stranice | Službena stranica |
| Stanje od | 13. srpnja 2015. |
Povijest
urediUtemeljena je u prvim stoljećima kršćanstva kao Epidauritanska biskupija, sa sjedištem u Epidaurumu (današnji Cavtat). U 7. stoljeću, nakon avaro-slavenske invazije, prenesena je u Ragusu (Dubrovnik).
Od 972. godine se kao zaštitnika biskupije štuje sv. Vlaha, a dotadašnji zaštitnici sv. Srđ i Bah postaju suzaštitnicima.[3]
Godine 998. je uzdignuta na razinu nadbiskupije i metropolije, s najvećom nadležnosti od rijeke Neretve do rijeke Bojane, uključujući vjernike na području Travunje, Zahumlja, Duklje i Bosne.
Tijekom stoljeća, Dubrovačka metropolija dobiva sufraganske biskupije u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni. Prateći mijene u političkim odnosima, biskupija u Kotoru 1178. dolaze pod crkveni utjecaj metropolije iz talijanskog Barija, a 1181. godine Nemanjići protjeruju latinskog biskupa iz Zahumlja – on napušta sjedište svoje biskupije u Stonu i sklanja na otok Murter – te uspostavljaju vlast nad područjem Zahumlja, Budve i Duklje, te u okrilju Pravoslavlja biva 1219. godine osnovana Zetska eparhija. Nemanjići će 1252. godine protjerati i biskupa iz Dubrovačkoj metropoliji sufraganske Trebinjske biskupije. Političke prilike će krajem 13. i početkom 14. stoljeća omogućiti stanovitu obnovu katoličke crkve na području Zahumlja i Travunije. Osmanska vladavina u Dubrovačkom zaleđu s vremenom onemogućava djelovanje Katoličke crkve, te se nadležnost nadbiskupa iz Dubrovnika konsolidira na području Dubrovačke Republike.[1]
Dana 30. lipnja 1828., dvadeset godina nakon okupacije Dubrovačke Republike i nakon neumoljivog pritiska Austrije, papa Lav XII. snizuje je bulom Locum Beati Petri na status biskupije,[4] uz istodobno ukidanje sufraganskih biskupija u Stonu i Korčuli. Dubrovačka biskupija će nakon toga biti podvrgnuta Zadarskoj, a potom Splitsko-makarskoj metropoliji.
Poznati svećenici
urediVidi još
urediIzvori
uredi- ↑ a b c Povijest biskupije - Dubrovačka biskupija. Dubrovačka biskupija. Pristupljeno 24. siječnja 2022.
- ↑ Ivica Puljić, "Uspostava Dubrovačke metropolije", Tisuću godina uspostave Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije/metropolije (998.–1998.), priredili Želimir Puljić – Nediljko A. Ančić, Dubrovnik – Split, 2001., str. 15–56.
- ↑ mr. sc. Krešimir Regan i Branko Nadilo. 2006. Ranoromaničke i sakralne građevine dubrovačkog područja (II.) (PDF). Građevinar. 58 (3): 233. Pristupljeno 8. travnja 2021.
- ↑ Dubrovačka biskupija. Centralno bogoslovno sjemenište Split. 17. srpnja 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. srpnja 2020. Pristupljeno 17. srpnja 2020.
