Otvori glavni izbornik

PovijestUredi

Budva se smatra jednim od najstarijih naselja na Jadranu. Prema legendi, osnivač Budve bio je Kadmo, sin feničanskog kralja Agenona, vladar Tebe, muž Aresove i Afroditine kćeri Harmonije. U dubokoj starosti supružnici su bili prisiljeni napustiti grad. Na volovskoj zaprezi (otud naziv Butoe - volovi) došli su u zemlju Ilira i zagospodarili njome. Vjeruje se da se Kadmov i Harmonijin grob nalazi u blizini Epidamna, današnjeg Drača.

Antička Budva datira iz 4. st. pr. Kr. i jedan je od najstarijih gradova na istočnojadranskoj obali. Starorimsko naselje na mjestu Budve (opidum civium Romanorum) jezgra je širenja kršćanstva u budvansko zaleđe među romanizirane Ilire i nadolazeće Slavene. U 6. stoljeću ovdje je dobro ustrojena crkvena struktura s biskupom na čelu. Iz tog doba datira bazilika. Pouzdano se zna da je u Budvi 743. bilo sjedište biskupije. 840. godine podignuta je crkva sv. Marije in Punta, najstariju datiranu crkvu u čast Blažene Djevice Marije na istočnojadranskoj obali.[1]

841. g. Saraceni su s mora napali i razrušili Budvu. Slijedi razdoblje bizantske vlasti, pa pripadanje Duklji. Krajem 12. stoljeća nemanjićka osvajanja dukljanskih krajeva zahvaćaju i Budvu. U tom vremenu Budva je dobila svoj gradski statut i samoupravu.

Sjedinjenjem Zete s Raškom (1185.-1361.) počinje pravoslavizacija ovih prostora u drugoj polovici XII. stoljeća. Budva je zauzeta na silu. Pravoslavlje je prvo uvedeno u okolicu te poslije u grad Budvu. Zato je 1346. godine papa Klement VI. zatražio od Stjepana Dušana neka vrati katoličkoj Crkvi šest nasilno oduzetih samostana, među njima i samostan sv. Marije Budvanske. Budvanski statut propisivao je da se na blagdan sv. Ivana imperatoru mora platiti 100 perpera i 4 denara. Izvjesno je da se sv. Ivan Krstitelj slavi kao zaštitnik Budve barem od nemanjićkih vremena.[1] Nakon propasti srpske države Budvom naizmjence vladaju feudalni gospodari Balšići, Crnojevići, Sandalj Hranić, Stevan Lazarević, Đurađ Branković.

Iz predmletačkih vremena datira grb i zastava grada sa sv. Ivanom Krstiteljem.[1] 1442. godine zauzela ju je Mletačka Republika pod čijom je vlašću ostala sve do njene propasti 1797. godine. Dva se događaja ističu iz tog vremena: veliko stradanje od Turaka 1571. i veliki potres 1667. godine.[2] Budvanskoj je vlasteli pripadao je do 1610. godine otok sv. Nikole (Školj). Tad je postao vlasnost katoličke crkve sv. Ivana Krstitelja.[3] Još u 18. stoljeću u Budvi i okolici bilo je šesnaest katoličkih crkava. Brojnost pravoslavnih vjernika pokazuje da je zetski mitropolit u 15. st., kad je u Budvi bio čuvar gradske tvrđave, dohodak je dobivao od srednjovjekovne budvanske komune, jer nije mogao dovoljno biti uzdržavan od vlastite pastve koja je u gradu i bližoj okolici bila malobrojna. [1] 1802. godine otok sv. Nikole je crkva sv. Ivana Krstitelja prodala otok seljacima općine Paštrovske, najviše selu Bečićima, a u vlasnosti je zadržala onoliko koliko je ograđeno zidom. [3] Padom Mletaka Budvom vlada Austrija sve do 1806. godine. Slijedi rusko-crnogorska uprava 1806./07. Napoleonove snage dolaze u Budvu kroz hrvatske krajeve i sve do 1813. Budva je pod francuskom vlašću. Sljedećih 100 godina Budvom su vladali Habsburzi. Početna desetljeća obilježila su Budvansku sudbinu teškim životom.[2] Kao i Kraljevina Dalmacija kojoj je pripadala, bila je gospodarski zaboravljeni kraj. Kao i cijela južna Dalmacija, trpila je zbog učestalih upada pljačkaša iz Crne Gore u kojoj knez nikako nije mogao uspostaviti čvrstu vlast. Mnogi stanovnici iselili su u Ameriku, Rusiju i Tursku. Do 1820. katolički Budvani pokapali su mrtve ispred samostanske crkve Santa Marija in Punta, što je Austrija 1820. zabranila. Nakon toag pokapaju mrtve na otoku Svetog Nikole, kojeg Budvani zovu Školj.[3] 1828. godine ukinuta je Budvanska biskupija, čiji je teritorij 1830. pripojen Kotorskoj biskupiji. [1]

Tek uz posredovanje budvanskog kanonika don Antona Kojovića u 19. stoljeću sagrađena je prva pravoslavna crkva. To je crkva sv. Trojice. Podignuta je na zemljištu benediktinske opatije.[1]

U prvom svjetskom ratu Budva je u Austro-Ugarskoj monarhiji. Većina Budvana su bili prosrpski orijentirani pa se na strani savezničke - crnogorsko-srpske vojske borilo više od tisuću boraca iz ovoga kraja.[2] U Budvu su ušle 8. studenoga 1918.[2] U Kraljevinu SHS bila je dijelom Zetske banovine. U međuratnom razdoblju budi se turizam koji polako preuzima ulogu glavne gospodarske grane. Izgradnja ceste prema Cetinju 1931. povezala je Budvu sa zaleđem. U Drugom svjetskom ratu Budva je pripala Italiji. Talijanske snage okupirale su ju 17. travnja 1941., a nakon pada Italije, u nju je ušla Njemačka rujna 1943. Budvanski je kraj dao svoj prinos borbi protiv okupatora. Budvanski je kraj dao mnogo boraca u NOV, od kojih je više od dvjesta poginulo. Oslobođenje od njemačkih okupatora dočekala je 22. studenoga 1944. kad su u Budvu ušli pripadnici Prve Bokeške brigada NOR-a.[2]

U Titovoj Jugoslaviji bila je dio Crne Gore. U vrijeme crnogorskog napada na Hrvatsku u Dubrovačkoj operaciji, jedinice teritorijalne obrane iz Budve bile su pod zapovjedništvom viceadmirala Jokića. [4] Nažalost u ovom sramotnom pohodu, Odjeljenju za narodnu odbranu u Budvu javilo se preko 260 dobrovoljaca.[5] U Budvi, Tivtu i Baru završila su brojna privatna plovila koja su opljačkana sa sidrišta i marine Rijeke Dubrovačke. [6]

TurizamUredi

Usponi velikih sredozemnih kultura obilježili su duh ovog grada, koji se osjeća i danas, kada je Budva izrasla u jedinstveni turistički biser ovog dijela Jadrana. Kao turističko odredište ovaj grad je poznat odavno - prvi turisti ovdje su stigli još 1923. godine, a danas Budvu često nazivaju i "metropolom turizma" jer je najposjećenija destinacija u Crnoj Gori i jedna od najposjećenijih na Jadranu. Ono što privlači ljude i dovodi ih u Budvu je prije svega nešto što je priroda darovala ovom kraju, a darovala mu je neponovljivu ljepotu sunca, mora i nisku bisernih plaža u podnožju gorostasnih planina.

Panoramom budvanske rivijere rasprotranjeni su slikoviti, prirodnim ljepotama prožeti gradići koji ovom dijelu obale daju neponovljivu draž. Izdvajaju se

MedijiUredi

Kulturna i povijesna baštinaUredi

Velika vrijednost Budve je i njena kulturna i povijesna baština: brojni spomenici, iskopine, tvrđave, samostani i crkve. U Budvi su tvrđave Citadela, Kastelo, Kosmač na Brajićima i Mogren.[8] Samostani (manastiri) u Budvi i okolici su: Podostrog, 2 km od Budve, Praskvica, iznad miločerske plaže, Reževići iznad uvale Perazićeva Dola, Duljevo, sjeveroistočno od Miločera, Podlastva, na sjeverozapadnom rubu budvanske općine, Gradište, na omanjem uzvišenju iznad magistralnog puta prema Baru i Stanjevići, u pitomom prisoju iznad Budve, u središtu jos četiri općine, nekadašnje Donje Zete (Maina, Pobora, Brajića i Grblja). Podostrog i Stanjevići bili su u vlasništvu Cetinjskog manastira. [9] Crkve su Sv. Trojice, Sv. Save Osvećenog, sv. Petke, katolička crkva Sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika Budve iz 1200., kraj sjedišta biskupije, benediktinski samostan i crkva Santa Maria in Punta, ostatci ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća i crkva Svete Marije u Citadeli (Budva), Bogorodičina crkva u Podostrogu, sv. Save i sv. Nikole (manastir Gradište), sv. Nikole i sv. Trojice (samostan Praskvica), crkve u manastiru Reževići (sv. Uspenja), crkva sv. Tome (Bečići), Sv. Ilije (Petrovac), Sv. Nedjelje (otok Katič ispred Petrovca), Sv. Nikola (otok sv. Nikole), Sv. Krsta (Novoselje), Sv. Stefan, Sv. Preobraženja i Sv. Aleksandra Nevskog (Sv. Stefan).[10][11]

U benediktinskom samostanu Sv. Marije in Punta polovicom 9. stoljeća osnovana je prva škola u Budvi. Prvo športsko društvo 1910., a prvo turističko 1922. godine.[12]

StanovništvoUredi

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Budva imala je 15.909 stanovnika, raspoređenih u 33 naseljena mjesta.[13]

Nacionalni sastav:

  • Crnogorci - 9.262 (48,73)
  • Srbi - 7.247 (38,13)
  • Hrvati - 167 (0,88)
  • nacionalno neopredijeljeni - 1.116 (5,87)
  • ostali - 1.216 (6,40)

Vjerski sastav (po popisu 2003.):

  • pravoslavci - 14.142 (88,89)
  • katolici - 423 (2,65)
  • ostali - 394 (2,47)
  • neopredijeljeni - 553 (3,47)
  • ne vjeruju - 267 (1,67)
  • nepoznato - 130 (0,85)

Naseljena mjestaUredi

Nacionalni sastav po naseljenim mjestima, 2003.Uredi

Apsolutna etnička većina:

██ Srbi

██ Crnogorci

Relativna etnička većina:

██ Srbi

██ Crnogorci

Nacionalni sastav stanovništva općine Budva, po naseljenim mjestima, prema popisu iz 2003.
naseljeno mjesto ukupno Crnogorci Srbi Hrvati neopredijeljeni ostali
Bečići 771 264 405 12 51 39
Blizikuće 0 - - - - -
Boreti 231 139 73 2 14 3
Brajići 30 13 16 1
Brda 0 - - - - -
Budva 10,918 5,260 4,177 134 784 563
Buljarica 160 113 40 1 6
Drobnići 22 4 16 2
Viti Do 197 41 121 31 4
Čami Do 9 9
Čelobrdo 5 3 1 1
Čučuke 0 - - - - -
Đenaši - uk.3, Srbi - 3 3 3
Ilino Brdo 0 - - - - -
Kaluderac 247 109 98 24 16
Katun Reževići 45 19 24 2
Krstac 18 13 3 2
Kuljače 13 12 1
Lapčići 35 12 17
Markovići 94 33 24 1 36
Novoselje - uk.1, Srbi - 1 1 1
Petrovac na Moru 1,485 624 633 17 113 88
Pobori 29 22 6 1
Podbabac 4 2 2
Podostrog 364 152 167 1 27 17
Pržno 310 109 155 24 22
Prijevor 449 139 234 4 23 49
Rađenovići 0 - - - - -
Rijeka Reževići 41 20 9 8 4
Sveti Stefan 411 109 256 11 29
Stanišići 5 2 2 1
Tudorovići 4 4
Zukovica 8 3 3 2
ukupno 15,909 7,211
(45.32%)
6,502
(40.86%)
178
(1.11%)
1,116
(7.01%)
902
(5,70%)

JeziciUredi

ZnamenitiUredi

Znameniti Budvani:[14]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 RadioDux don Anton Belan: PROSLAVLJEN SV. IVAN KRSTITELJ ZAŠTITNIK BUDVE I NEKADAŠNJE BUDVANSKE BISKUPIJE, 25. lipnja 2012. (pristupljeno 31. listopada 2018.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 (crnogorski) budva.travel Miroslav Luketić: Budva – kroz vjekove (pristupljeno 23. veljače 2015.)
  3. 3,0 3,1 3,2 RadioDux Budva - misa na ostrvu sv. Nikole, 12. svibnja 2013. (pristupljeno 31. listopada 2018.)
  4. Opsada Dubrovnika – rat za mir[1, Srđa Pavlović 04/07/2009, Peščanik ]
  5. 16.10.2009 Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (7) Rat, opijum za narod Pripremio: Branko Vojičić
  6. [http://www.montenegro.org.au/kapetanuhagu.html Svjedočenje u Hagu - Prikaz agresije JNA na Dubrovnik 1991. Svjedočenje Nikole J. Samardžića, ministra vanjskih poslova Crne Gore od 16. veljače 1991. god. do 31. srpnja 1992. godine
  7. RTV Budva
  8. Tvrđave u Budvi
  9. Manastiri u Budvi
  10. (crnogorski) Crkva Svetog Ivana u Starom gradu u Budvi - Moja Crna Gora
  11. Crkve u Budvi
  12. Istorija Budve
  13. http://www.monstat.org/Popis/Popis01a.zip
  14. (crnogorski) Istorija Budve, rivijera.net
  15. 15,0 15,1 15,2 (crnogorski) Montenegrina.net Vlado Đ. Duletić – Budvanska plemićka porodica Bubić (pristupljeno 11. veljače 2015.)
  16. Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010
  17. [1]
  18. (nje.) Fries-Skene, Alfred Frh. von (1870-1947), Jurist und Verwaltungsbeamter, ÖBL 1815-1950, sv. 1 (Lfg. 4, 1956), str. 367
  19. (crnogorski) [2]
  20. Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  21. Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  22. Hrvatska enciklopedija Kojović, Antun (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
  23. Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  24. 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 (crnogorski) Budva.travel Znamenite ličnosti (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
  25. (crnogorski) [3]
  26. (crnogorski) [4]
  27. [5]
  28. [6]
  29. [7]
  30. [8]
  31. [9]
  32. Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

Vidi jošUredi

Vanjske povezniceUredi