Ranko Filjak (Zagreb, 3. listopada 1927. – Zagreb, 16. veljače 1983.) bio je hrvatski pijanist i klavirski pedagog.

Ranko Filjak
Rođenje3. listopada 1927.
Zagreb, Hrvatska
Smrt16. veljače 1983.
Zagreb, Hrvatska
Žanroviozbiljna glazba
Zanimanjepijanist, klavirski pedagog
Instrumentklavir
Djelatno razdoblje1949. – 1983.
Nagrade
Nagrada Grada Zagreba
Nagrada Milka Trnina
nagrada Jugoslavenske radiotelevizije

Životopis

uredi

Ranko Filjak je bio učenik Elvire Marsić u Srednjoj školi Državnoga konzervatorija (današnja Glazbena škola Vatroslava Lisinskog) u Zagrebu. Studij klavira nastavio je kod Ive Mačeka i Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1954. godine i diplomirao. Od 1955. do 1958. bio je učitelj klavira na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog (tadašnjoj Državnoj muzičkoj školi), a od 1958. pa sve do svoje prerane smrti 1983. i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, gdje je posljednje dvije godine bio i pročelnik Odsjeka za klavir, orgulje i čembalo.

Ranko Filjak je održao brojne klavirske recitale u Hrvatskoj, ali i diljem bivše Jugoslavije. Ostat će zapamćen po svojim promišljenim i uvijek dojmljivim interpretacijama djela Beethovena, Chopina, Schumanna, Brahmsa, Liszta, Skrjabina, Prokofjeva i Šostakoviča. Često je i rado izvodio skladbe hrvatskih autora, primjerice Dore Pejačević, Bruna Bjelinskog, Mila Cipre, Božidara Kunca, Borisa Papandopula, Ive Maleca te Stanka Horvata, čiji je Koncert za klavir i orkestar iz 1967. i praizveo. Zaslužan je i za prve hrvatske izvedbe nekoliko najznačajnijih djela svjetske pijanističke literature: Koncerta za glasovir i orkestar u A-duru, KV 414 Wolfganga Amadeusa Mozarta, Prvoga koncerta za glasovir i orkestar u d-molu, op. 15 Johannesa Brahmsa, Trećega koncerta za glasovir i orkestar u C-duru, op. 26 Sergeja Prokofjeva te Teme s četiri varijacije (Četiri temperamenta) za glasovir i gudače Paula Hindemitha. Bio je vrstan komorni glazbenik, a nastupao je i kao solist uz pratnju prominentnih orkestara u bivšem SSSR-u, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Austriji, Italiji, Rumunjskoj i Bugarskoj. Milan Sachs, Antonio Janigro, Stjepan Šulek, Fritz (Friedrich) Zaun, Igor Gjadrov, Pavle Dešpalj, Milan Horvat, Lovro von Matačić, Jan Krenz, Claudio Abbado, Zubin Mehta, Sir Malcolm Sargent, Volker Wangenheim i Leopold Hager samo su neki od dirigenata s kojima je uspješno surađivao.

Svoj umjetnički credo Ranko Filjak je jednom prilikom najbolje objasnio vlastitim riječima:

  »Zvuk je moj pravi govor, pa mislim da jedino zvukom i načinom njegova oblikovanja, koji je samo i istinski moj, mogu nekoga u nešto uvjeriti... Vjera u moj posao jest vjera u djelo koje je za mene uvijek živo. To vam je kao neko vječito hodočašće duha prema cilju koji je stalno u vama vidljiv, a ipak ostaje nedohvatljiv u svojoj cjelini. Kada se čovjeku i čini da je napokon dohvatio taj cilj, redovito se događa da se iza njega ponovno vidi cesta. I hodočašće se nastavlja«.«
(D. Detoni: CD »RANKO FILJAK«, citat iz knjižice CD-a, str. 2)

Nagrade

uredi

Literatura

uredi
  1. Detoni, Dubravko: CD »RANKO FILJAK«, HRT/Orfej (CD ORF 390), 2009, str. 2-9.
  2. Kovačević, Krešimir: »FILJAK, Ranko«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971, sv. 1, str. 575.
  3. Miklaušić-Ćeran, Snježana: »Glasovirski pedagog i pijanist Ranko Filjak. Uz 25-u obljetnicu smrti«, u: KONCERT Odjela za glasovir i orgulje (programski letak), Zagreb: Glazbena škola Vatroslava Lisinskog, 20. veljače 2008.
  4. Polić, Branko: RANKO FILJAK, klavir – komentar na ploči iz serije SUVREMENI HRVATSKI GLAZBENICI, Jugoton (LSY–61274), 1976.
  5. Požgaj, Višnja: »RANKO FILJAK. U povodu 25. obljetnice smrti i 80. godišnjice rođenja«, Zagreb: VJESNIK, 16. veljače 2008.

Vanjske poveznice

uredi