Ruki pravilo glasovna je promjena koja se dogodila u satemskim ograncima indoeuropske jezične obitelji, u baltoslavenskom, armenskom,[1] indoiranskom, a prema nekima i u albanskom jeziku. Prema ovom pravilu, izvorni glas *s promijenio se u *š nakon suglasnika *r, *k, *g, *gʰ i *gʰ, poluvokala *w (*u̯) i *y (*i̯), kao i nakon alofona *r̻, *i i *u.

*s > *š / {*r, *w, *K, *y} _

Početni stupanj uključuje povlačenje sibilanta *s nakon poluvokala, *r ili velara *k, *g ili *gʰ. U drugoj fazi, izjednačavanje sibilantnog sustava rezultiralo je retrofleksijom (usp. sanskrt ष [ʂ] i praslavenski), a kasnije povlačenjem u velar *x u slavenskim i nekim srednjoindijskim jezicima.

Ovo je pravilo prvi put formulirao Holger Pedersen, a ponekad je poznato i kao Pedersenov zakon, premda se ovaj izraz primjenjuje i na drugi zvučni zakon koji se odnosi na naglasak u baltoslavenskim jezicima.

Naziv "ruki" potječe od zvukova (r, u, K, i) koji pokreću glasovnu promjenu. Ime pravila mnemotehničko jer riječ ruki u mnogim slavenskim jezicima znači ruke.

Primjenjivost pravila na jezične grupe

uredi

Pravilo je izvorno formulirano za sanskrt. Kasnije je predloženo da vrijedi u određenom stupnju za sve satemske jezike, a bez iznimke za indoiranske jezike. (Čini se da postoji barem jedna iznimka, barem na nekim nuristanskim jezicima.) U baltičkim jezicima i albanskom jeziku ograničeno je ili je u većoj ili manjoj mjeri pod utjecajem drugih glasovnih zakona. Ipak, to je pravilo moralo biti univerzalno u ovim granama indoeuropskih jezika, a nedostatak slavenskih refleksa prije konsonanata vjerojatnije je rezultat njihovog spajanja s refleksima drugih sibilanata.

Iznimke u slavenskim jezicima

uredi

U slavenskim je jezicima pravilo redovno prije samoglasnika, ali se ne odvija prije suglasnika. Konačni rezultat je bezučni velarni frikativ *x. Ovaj se velarni frikativ promijenio u *š prije prednjih samoglasnika ili palatalnog aproksimanta *y.

Iznimke u indoiranskim jezicima

uredi

U indoiranskim jezicima *r i *l su se stopili, a promjena je djelovala i nakon novog zvuka. Primjerice avestanski karš-, sanskrt कर्षति kárṣati 'orati' < PIE *kʷels-.[2][3]

Albanski jezik

uredi

Prema Orelu,[4] albanski jezik pokazuje ograničeni djelovanje pravila slično pravilu ruki, gdje *s postaje sh tek nakon PIE *y, *w (uključujući njihove vokalne parnjake *i, *u ). Primjeri:

  • lesh 'vuna, runo, kosa' <* laysa, usp. slavenski *listъ 'list' < *leys-to-
  • dash 'ovan' <* daws, usp. germanski *deuzą < *dʰews-om
  • pish ë 'bor' <* pisā, usp. latinski pīnus 'bor' < *pi(t)snos
  • prush 'žar' <* prusa, usp. latinski prūna 'žar' <* prusnā; sanskrt ploṣati 'goriti' < *prews-

To se razlikuje od razvoja *rs, *ks i *s nakon ostalih samoglasnika, primjerice:

  • djerr 'ledina' <* de rs a, usp. grčki χέρσος 'suha zemlja' <* ǵʰers-
  • h rrë 'sirutka' <* ks irā, usp. sanskrt क्षीर / kṣīrá 'mlijeko'
  • kohë 'vrijeme' <* k ās ā, usp. slavenski *časъ 'vrijeme' <* kʷeh₁s-eh₂

Izvori

uredi
  1. Mayer, Harvey E. 1980. Baltic Membership in the West Satem Group. Journal of Baltic Studies. str. 356–366
  2. Skjærvø, Prods Oktor (2009). "Old Iranian". The Iranian Languages. Routledge. p. 49.
  3. Lubotsky, Alexander (2018). "The phonology of Proto-Indo-Iranian". Handbook of Comparative and Historical Indo-European Linguistics. de Gruyter. p. 1881.
  4. Orel, Vladimir. 2000. A Concise Historical Grammar of Proto-Albanian. Brill