Velika sjenica (lat. Parus major) mala je ptica iz porodice sjenica (lat. Paridae). Široko je rasprostranjena i uobičajena vrsta diljem Europe, Bliskog istoka, središnje Azije i istočno preko Palearktika do rijeke Amur, južno do dijelova Sjeverne Afrike gdje uglavnom obitava u svim vrstama šuma; većina velikih sjenica ne migrira osim u izrazito oštrim zimama.

Velika sjenica
Velika sjenica u Švedskoj, zima 2016.
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Aves
Red:Passeriformes
Porodica:Paridae
Rod:Parus
Vrsta:P. major
Dvojno ime
Parus major
Linneaus, 1758.
Rasprostranjenost
Baze podataka

Velika sjenica prepoznatljiva je ptica crne glave i vrata, istaknutih bijelih obraza, maslinastog plašta i žutog trbuha. Ljeti je pretežno kukcojed, ali u zimskim mjesecima konzumira širi raspon hrane, uključujući male šišmiše koji hiberniraju.[1] Kao i sve sjenice, gnijezdi se u šupljinama, obično u rupi u drvetu. Ženka snese oko 12 jaja i inkubira ih sama, iako oba roditelja prehranjuju ptiće. Gnijezda mogu napadati djetlići, vjeverice i lasice, a odrasle jedinke može loviti kobac. Velika sjenica dobro se prilagodila ljudskim promjenama u okolišu i uobičajena je i poznata ptica u gradskim parkovima te vrtovima. Također je važna i proučavana vrsta u ornitologiji.

Podvrste

uredi

Trenutno postoji 15 priznatih podvrsta velike sjenice.[2]

 
Kod ženki i mladih jedinki crna pruga na grlu, prsima i trbuhu uža je i ponekad isprekidana

Duljina tijela iznosi od 13,5 do 15 cm. Velika sjenica ima karakterističan izgled koji ju čini lakom za prepoznavanje. Ima plavkasto-crnu glavu, crni vrat, grlo, prsa i glavu te bijele obraze. Prsa su svijetložute boje i njima prolazi široka crna središnja pruga. Rep je plavkasto-siv s bijelim vanjskim vrhovima. Perje ženke slično je perju mužjaka, ali se razlikuje po tome što su boje manje izražene i općenito bljeđe, a linija koja se spušta niz trbuh uža je i ponekad prekinuta.[5] Mlade ptice su obojene poput ženki, osim što imaju zagasito maslinastosmeđe potiljke i vratove, sivkaste stražnjice i sivlje repove, s manje izraženim bijelim vrhovima.[2]

 
Perje mužjaka obično je svjetlije, iako to varira ovisno o podvrsti

Rasprostranjenost, kretanje i stanište

uredi
 
Mješovite šume jedno su od staništa velikih sjenica u Europi

Velika sjenica je široko rasprostranjena u većem dijelu Euroazije. U Europi nije prisutna jedino na Islandu i u sjevernoj Skandinaviji. U sjevernoj Africi živi u Maroku, Alžiru i Tunisu. Također se javlja na Bliskom istoku i u dijelovima središnje Azije od sjevernog Irana i Afganistana do Mongolije, kao i diljem sjeverne Azije od Urala pa sve do sjeverne Kine i doline rijeke Amur.[2]

Velika sjenica obitava u nizu staništa. Najčešće živi u listopadnim šumama, mješovitim šumama, rubovima šuma i vrtovima. U gustim šumama, uključujući crnogorične šume, preferira šumske čistine. U sjevernom Sibiru živi u tajgi. U sjevernoj Africi radije obitava u hrastovim šumama, kao i u nasadima atlaskog cedra, pa čak i u šumarcima palmi.[2]

Velika sjenica uglavnom nije selica. Parovi će obično ostati u blizini ili na jednom području tijekom cijele godine, čak i u sjevernijim predjelima. Mlade ptice odlaze s područja svojih roditelja, ali obično ne daleko.

Tijekom posebno loših ili oštrih zima, velike sjenice mogu se u grupama do tisuću ptica preseliti iz sjevernih u južnije krajeve.[6]

Ponašanje

uredi

Ishrana

uredi
 
Kao i druge sjenice, velike sjenice prenose hranu kljunom, a zatim je prenose na noge, gdje ih drže dok jedu

Velike sjenice ljeti su prvenstveno kukcojedi, hraneći se kukcima i paucima.[7] Njihov veći plijen beskralješnjaka uključuje žohare, skakavce i cvrčke, mrežokrilce, uholaže, mrave, muhe, pčele i ose, puževe te uši.[2] Sjenice preferiraju hraniti svoje mlade gusjenicama bogatim proteinima.[8]

U jesen i zimi, kada plijen insekata postaje sve rjeđi, velike sjenice svojoj prehrani dodaju bobičasto voće i sjemenke. Također često traže hranu na tlu.

Parenje

uredi

Velike sjenice se monogamno razmnožavaju i uspostavljaju teritorije za razmnožavanje.[9] Ti se teritoriji uspostavljaju krajem siječnja, a njihova obrana počinje u kasnu zimu ili rano proljeće.[2]

 
Jaja, zbirka Muzeja Wiesbaden

Točno vrijeme razmnožavanja velikih sjenica ovisi o nizu čimbenika, a najvažnija je lokacija. U Europi sezona parenja obično počinje nakon ožujka.

 
Velika sjenica u gnijezdu

Velike sjenice gnijezde se u šupljinama, koje su obično unutar stabla, iako povremeno u zidu ili stijeni. Gnijezdo unutar šupljine gradi ženka, a sastoji se od biljnih vlakana, trava, mahovine, dlake, vune i perja. Jaja su bijela s crvenim mrljama. Ženka preuzima sve dužnosti inkubacije tijekom koje je hrani mužjak. Razdoblje inkubacije je između 12 i 15 dana.[2]

Ptići se, kao i u svih sjenica, izlegu bez perja i slijepi. Zatiljak je žut i privlači pažnju roditelja svojom ultraljubičastom refleksijom. Ova mrlja postaje bijela nakon prvog mitarenja u dobi od dva mjeseca i smanjuje se u veličini kako ptica raste.[10]

Ekologija vrste

uredi

Kobac je grabežljiva ptica koja se hrani velikim sjenicama. Gnijezda velikih sjenica napadaju veliki djetlići. Ostali grabežljivci koji predstavljaju prijetnju jedinkama u gnijezdima uključuju alohtone sive vjeverice (u Britaniji) i lasice.[11]

Izvori

uredi
  1. Estók, Péter; Zsebők, Sándor; Siemers, Björn M. 2009. Great tits search for, capture, kill and eat hibernating bats. Biology Letters. 6 (1): 59–62. doi:10.1098/rsbl.2009.0611. PMC 2817260. PMID 19740892
  2. a b c d e f g Gosler, Andrew; Clement, Peter. 2007. Family Paridae (Tits and Chickadees). del Hoyo, Josep; Elliott, Andrew; Christie, David (ur.). Handbook of the Birds of the World. Volume 12: Picathartes to Tits and Chickadees. Lynx Edicions. Barcelona. str. 662–709. ISBN 978-84-96553-42-2
  3. a b Mlíkovský, Jiří. 26. kolovoza 2011. Nomenclatural and taxonomic status of bird taxa (Aves) described by an ornithological swindler, Josef Prokop Pražák (1870–1904). Zootaxa. 3005 (3005): 45–68. doi:10.11646/zootaxa.3005.1.2
  4. Avibase. The world bird database
  5. Norris, K. J. 1990. Female choice and the evolution of the conspicuous plumage coloration of monogamous male great tits. Behavioral Ecology and Sociobiology. 26 (2): 129–138. doi:10.1007/bf00171582
  6. Nowakowski, Jarosław K. 2001. Speed and synchronization of autumn migration of the Great Tit (Parus major) along the eastern and the southern Baltic coast (PDF). The Ring. 23 (1): 55–71. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 20. srpnja 2011.
  7. Ehrlich, Paul; Dobkin, David; Wheye, Darryl; Pimm, Stuart. 1994. The Birdwatcher's Handbook. Oxford University Press. str. 434. ISBN 978-0-19-858407-0
  8. Royoma, T. 1970. Factors governing the hunting behaviour and selection of food by the Great Tit (Parus major L.). Journal of Animal Ecology. 39 (3): 619–668. Bibcode:1970JAnEc..39..619R. doi:10.2307/2858. JSTOR 2858
  9. Krebs, John R. 1971. Territory and breeding density in the Great Tit, Parus major L. Ecology. 52 (1): 3–22. Bibcode:1971Ecol...52....2K. doi:10.2307/1934734. JSTOR 1934734
  10. Galván, Ismael; Amo, Luisa; Sanz, Juan J. 2008. Ultraviolet-blue reflectance of some nestling plumage patches mediates parental favouritism in great tits Parus major. Journal of Avian Biology. 39 (3): 277–82. doi:10.1111/j.0908-8857.2008.04273.x
  11. Dunn, Euan. 1977. Predation by weasels (Mustela nivalis) on breeding tits (Parus spp.) in relation to the density of tits and rodents. Journal of Animal Ecology. 46 (2): 633–652. Bibcode:1977JAnEc..46..633D. doi:10.2307/3835. JSTOR 3835