Zoran Mušič

Zoran Mušič (selo Bukovica u Goriškoj, 12. veljače 1909.Venecija, 25. svibnja 2005.) venecijanski je slikar i grafičar slovenskog podrijetla, đak Zagrebačke likovne akademije.

Zoran Mušič
ekspresionizam, informel
Zoran Mušič
Potpis Zorana Mušiča
Rođenje selo Bukovica u Goriškoj, Flag of Austria-Hungary 1869-1918.svg Austro-Ugarska, 12. veljače 1909.
Smrt Venecija, Flag of Italy.svg Italija, 25. svibnja 2005.
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Zoran Mušič (kršten kao Anton Zoran Musič, a poslije 1945. zvan i upisivan kao Zoran Music) rođen je u obitelji slovenskih učitelja u selu Bukovica kod Goriških brda u Goriškoj. Otac mu je bio ravnatelj, a majka učiteljica u Bukovici.[1] Kako je taj kraj uskoro postao prva linija bojišnice za vrijeme Prvog svjetskog rata, obitelj je bila prisiljena pobjeći u selo Arnače kod Velenja gdje je Zoran pohađao osnovnu školu.

Pri kraju rata vratili su se u u Gorišku, ali su ih ubrzo potjerali Talijani koji su taj kraj pripojili Kraljevini Italiji. Obitelj se preselila u selo Grebinj u Koruškoj, ali ni ondje se nisu uspjeli skrasiti jer su i iz tog sela protjerani nakon provedenog referenduma u listopadu 1920. Obitelj se zatim preselila u blizinu Maribora, dok se Zoran Mušič preselio u sam Maribor, gdje je 1928. završio srednju školu za učitelje.

Između 1930. i 1934. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Babića i Tomislava Krizmana.

Nakon diplome 1934. Mušić se, iako bez novca, otisnuo na putovanja i skitanja. Tri je mjeseca proveo u Španjolskoj (Madrid, Toledo) i vjerno kopirao slike El Greca i Goye te pisao svoje dojmove za novine u Jugoslaviji. Prije razbuktavanja Španjolskog građanskog rata vraća se u Maribor i služi vojni rok u Bileći. Svake godine posjećuje Dalmaciju (poslije mu je Korčula bila drag motiv). U tom razdoblju više puta izlaže s kolegama u Zagrebu, Osijeku i Beogradu. Seli se u Ljubljanu 1940. U tom razdoblju slika pejzaže rodne Goriške. Sa svojim prijateljem Avgustom Černigojem radi freske u Drežnici. U listopadu 1943. seli se u Trst, odakle često pohodi Veneciju u kojoj prodaje gvaševe. Radi ilustracije za časopise u Trstu. Zapravo živi na relaciji Trst – Gorica – Venecija.

Krajem studenoga 1944. uhićen je i poslan u koncentracijski logor Dachau. Mušič i ondje crta; napravio je 200 skiciranih crteža života i patnji iz logora, ali uspio je sačuvati 80 % njih do svibnja 1945. godine, kad su ga oslobodili Amerikanci.[2] Nakon oslobođenja vraća se u Ljubljanu Život u poslijeratnom siromaštvu novoustanovljene socijalističke Jugoslavije ne sviđa mu se i već krajem lipnja 1945. seli se u talijansku Goricu, a ubrzo nakon toga u listopadu 1945. u Veneciju.

 
Mušič s kolegama slikarima (slijeva nadesno): Zoran Mušič, Manessier i Eudaldo (oko 1960.)

Ondje drugi put naiđe na svoju prijateljicu, poslije životnu partnericu, venecijansku slikaricu Idu Cadorin-Barbarigo, kojom se oženio 1949. godine. U Veneciji radi svašta: akvarelne vedute Venecije, slike dalmatinskih pejzaža, grafičke listove i reklamne prospekte. Intenzivno izlaže u Veneciji, Trstu i Rimu.

Izlaže na Venecijanskom bijenalu 1950. Godine 1956. dobiva i svoj prvi Grand Prix za izložene grafike. Nakon uspjeha na bijenalu dobiva nagradu i u ParizuPrix de Paris (s talijanskim slikarom Antonijom Corporom) 1951.

U Pariz se seli 1952. i jedno vrijeme živi na relaciji ParizVenecija (s tim da ljeta od 1956. provodi u Dalmaciji). U Parizu upoznaje francusku lirsku apstrakciju – informel – koja ga osvaja. Nakon toga ponovno izlaže na Bijenalu 1956. u jugoslavenskom paviljonu s Vojinom Bakićem i ponovno je nagrađen. Na Venecijanskom bijenalu izlaže i 1960. i osvaja UNESCO-ovu nagradu. Veliki uspjeh postigao je svojom serijom iz 1970-ih Noi non siamo gli ultimi (Mi nismo posljednji) u kojoj prikazuje patnje iz logora Dachau, ali taj put nastoji to dovesti do univerzalne tragedije.

U mladosti je volio slikati konje i krajolike, a od 1980-ih pred kraj života venecijanske oronule fasade, bogate bojama i finom teksturom.

Za svoj rad dobio je 1984. najviše francusko odlikovanje za doprinos u kulturi i književosti Ordre des Arts et des Lettres (Commandeur).[3]

Mušič je rijetki slikar s prostora bivše Jugoslavije koji je uživao veliki ugled i bio izuzetno cijenjen u svjetskim krugovima u svijetu likovne umjetnosti; godine 1995. priređena mu je velika retrospektivna izložba u pariškom Grand Palaisu (izložbu su otvorili predsjednici François Mitterrand i Milan Kučan).

U povodu stote obljetnice njegova rođenja u prosincu 2009. u Veneciji priređena mu je manja retrospektivna izložba u Palači Franchetti, sjedištu Instituta za znanost, književnost i umjetnost (otvorena do 3. ožujka 2010.).[4]

Slovenija je također priredila veliku izložbu Mušiču u čast u Modernoj Galeriji Ljubljana (170 slika i crteža); izložba je bila otvorena do 28. ožujka 2010.

Mušič je umro u dubokoj starosti (96. god) u Veneciji 2005. Pokopan je na mjesnom groblju na otoku San Michele.

Mušičeva djela po muzejima i galerijimaUredi

Austrija

Hrvatska

Francuska

  • Musée des Beaux-Arts, Caen
  • Musée national d´art moderne, Pariz
  • Musée des Beaux-Arts André Malraux, Le Havre
  • Musée de Valence, Valence, Drôme|Valence

Njemačka

  • Museum Abteiberg, Mönchengladbach
  • Museum Folkwang, Essen

Italija

Izrael

Nizozemska

Slovenija

Španjolska

Švedska

Švicarska

Ujedinjeno Kraljevstvo

  • Estorick Collection, London
  • Tate Modern, London

Sjedinjene Američke Države

IzvoriUredi

  1. Zoran Music Biography - Infos for Sellers and Buyers. www.zoran-music.com. Pristupljeno 20. srpnja 2021.
  2. Zoran Music Biography - Infos for Sellers and Buyers. www.zoran-music.com. Pristupljeno 20. srpnja 2021.
  3. List of members of the Ordre des Arts et des Lettres
  4. Venice Pays Homage to Zoran Music with Exhibition at Palazzo Franchetti

Vanjske povezniceUredi