Balneoterapija

Balneoterapija (lat. balneum: kupelj + terapija) je kompleksna terapijska disciplina koja za liječenje i rehabilitaciju koristi mineralne vode u prirodnim lječilištima (toplicama).

Rimske kupke u Bathu, Engleska

Jedna od najstarijih terapijskih metoda i prvih načina liječenja; jedina terapijska metoda koja je ostala nepromijenjena kroz stoljeća u svim zemljama, a tek u sadašnje doba dobiva svoje znanstveno priznanje.
Balneoterapija se preporučuje pacijentima s različitim tegobama i bolovima. Najčešće se ova vrsta terapije savjetuje pacijentima koji imaju problema s mišićno-koštanim sustavom a također se preporučuje bolesnicima sa bolestima živčanog sustava. Djelotvorna je i kod bolesti probavnog sustava i kod endokrinoloških bolesti.
Danas su posvuda u svijetu toplice (prirodna lječilišta) preoblikovane u suvremene rehabilitacijske centre, centre za zdravstveni turizam, aktivni odmor i rekreaciju.

Kratka povijest balneoterapije

Iskopine u St. Moritzu govore o korištenju mineralnih voda za potrebe liječenja još u brončano doba, kada su se prirodni izvori smatrali sjedištem božanstva, a samo kupanje ili pijenje mineralne vode povezivalo se s religioznim obredom koji je ozdravljivao.

U starom vijeku, rimski liječnik Celije Aurelijan savjetovao je kupanje u termama i pijenje mineralne vode. U to vrijeme prirodni bazeni nastaju oko samih izvora, dok su kod Grka izvori bili kaptirani pa je voda s visine padala na kupače i kao tuš se puštala na bolesni dio tijela kako bi se lakše podnosila njezina visoka temperatura.

Rimljani su poslije razvili tehniku hlađenja hipertermalnih voda u zidnim spremnicima. Oni su kupke u termalnoj vodi, parne kupelji i inhalacije uglavnom imali u prirodnim spiljama.
Kasnije su tehniku gradnje kupki od Rimljana preuzeli Arapi i dali im specifičan oblik koji su naslijedili Turci. Taj se oblik gradnje na istoku sačuvao do danas.

Dajući važnost kupanju u tekućoj vodi, u tim je kupalištima termalna voda padala iz cijevi ili žlijeba u bazen iz kojeg je zatim otjecala prelijevanjem preko njegovih rubova. Uz bazen su građene prostorije za boravak prije i nakon kupki.
U srednjem vijeku, mineralne vode su se manje koristile. Njihov ponovni procvat slijedi u XVIII. stoljeću i traje do današnjih dana.

Potkraj XVIII. st. uz pijenje same vode, sve se više koriste kupke u termalnoj vodi.
Početkom XIX. st. provedene su prve kvantitativne kemijske analize mineralne vode i prva tumačenja ljekovitog djelovanja mineralnih voda osobito termi na ljudski organizam.

Prirodne mineralne vode

Prirodne mineralne vode su prirodni ljekoviti činitelji. To je posebna vrsta podzemnih voda koje izbijaju na površinu zemlje u vidu izvora. Sadrže otopljene minerale ili plinove. Njihovo ljekovito svojstvo prvo je utvrđeno iskustvom, a tek mnogo kasnije kliničkim istraživanjima.

Prirodna mineralna voda mora imati slijedeće karakteristike:
1° izvor vode je prirodan
2° voda ima prehrambeno-fiziološke učinke
3° količina minerala je 1 g/L vode
4° sastav i temperatura ne smiju odstupati više od 20 %
5° voda se ne smije tehnološki obrađivati
6° voda se ne smije dezinficirati

Podjela mineralnih voda

Prema porijeklu:
1° Vadozne mineralne vode…su površinske vode koje nastaju od atmosferskih padalina koje dospijevaju u podzemne nepropusne slojeve
2° Juvenilne mineralne vode…su dubinske vode koje su rezultat magmatske aktivnosti
3° Fosilne mineralne vode…su zarobljene vode čija je količina ograničena

Prema temperaturi:
1° Hladne (< 20 °C)
2° Hipotermalne (20 °C ÷ 34 °C)
3° Izotermalne (34 °C ÷ 37 °C)
4° Hipertermalne (> 38 °C)

Klasifikacija mineralnih voda po Quentinu (1962.)

I. grupa: vode koje sadrže više 1 g/L otopljenih čvrstih tvari:

1° Hidrokarbonatne vode: natrij hidrokarbonatne (alkalne) i kalcij magnezij hidrokarbonatne (zemnoalkalne)

2° Sulfatne vode: natrij-sulfatne (salinične) i magnezij-sulfatne (gorke)

3° Kloridne vode: natrij-kloridne (murijatične ili slane)

II. grupa: vode čiji su sastojci biološki aktivniji u manjim količinama:
1° Sumporovite vode (min. 1 mg/L sumpora)
2° Jodne vode (min. 1 mg/L joda)
3° Željezne vode (min. 10 mg/L željeza)
4° Arsenske vode (min. 0,7 mg/L arsena)
5° Litijske vode (min. 1 mg/L litija)
6° Fluoridne vode (min. 2 mg/L fluora)

III. grupa: mineralne vode sa otopljenim plinovima

1° Ugljenokisele vode...sadrže više od 1 g/L slobodnog ugljik-dioksida

2° Radioaktivne vode...sadrže najmanje 50 Bq/L radioaktivne supstance

IV. grupa: mineralne vode sa sadržajem otopljenih čvrstih tvari manje od 1 g/L

1° Akratoterme ili divlje vode ...imaju temperaturu višu od 20 °C

2° Akratopege...imaju temperaturu ispod 20 °C

Izvorska pitka voda ima iste karakteristike kao i prirodna mineralna voda osim što se od nje razlikuje mineralizacijom.

Termalne vode su vode koje na izvoru imaju temperaturu iznad 20 °C bez obzira imaju li ili nemaju mineralizaciju. Temperatura ovih voda predstavlja najvažnije fizičko svojstvo.

Metode liječenja uz pomoć prirodnih mineralnih voda

Djelovanje prirodnih ljekovitih faktora može biti
1° Preventivno…povećavaju otpornost organizma na faktore koji štetno djeluju
2° Kurativno…smanjuju ili otklanjaju patološke promjene i učestvuju u liječenju

Terapija u toplicama se provodi:
1° Kupanjem u mineralnoj vodi
2° Pijenjem mineralne vode
3° Oblaganjem peloidom ili u peloidnim kupkama
4° Inhaliranjem ljekovitih plinova

Terapija u klimatskim lječilištima se provodi primjenom klimatskih faktora kroz:
1° Aeroterapiju…liječenje klimom
2° Helioterapiju…liječenje prirodnim Sunčevim zračenjem
3° Kupanjem u morskoj vodi
4° Psamoterapiju…terapija toplim pijeskom

Peloidoterapija

Peloid (ljekovito blato) je geološki stvoreni produkt iz neorganskih i/ili organskih tvari, koji se može koristiti za liječenje u obliku kupanja ili oblaganja. On u pravilu sadrži terapijski aktivne tvari (soli, plinove, biostimulatore) i žive mikroorganizme.

Svi peloidi stvaraju homogenu plastičnu masu kada se miješaju sa vodom, dobro prianjaju uz tijelo, imaju relativno veliki toplinski kapacitet i malu toplinsku vodljivost te mogu dugo zadržavati toplinu.

Klasifikacija peloida prema porijeklu
1° Prirodni peloidi…(mulj, sapropel, treset, fango i izvorski peloid) nastaju taloženjem raspadnutih, trulih organskih i neorganskih materija
2° Umjetni peloidi…su prerađevine peloida koje se koriste izvan lječilišta

Djelovanje peloida je toplinsko (mogu se primijeniti na visokoj temperaturi), mehaničko (ispoljava se u peloidnim kupkama) i kemijsko (neke tvari koje se nalaze u peloidu – sumpor, ugljik-dioksid, radon prolaze kroz kožu i ulaze u potkožno tkivo i cirkulaciju i ispoljavaju svoje farmakološko djelovanje).

Uslijed ovih djelovanja peloida dolazi do vazodilatacije (proširenje krvnih žila), povećava se cirkulacija krvi i limfe, dolazi do smanjenja bola i otoka, vrši se regeneracija tkiva, smanjuje se lokalni upalni proces i spazam mišića.

Talasoterapija

Talasoterapija (grč. ϑάλασσα: more + terapija), medicinska primjena svih ljekovitih čimbenika mora i primorja.

Ljekoviti čimbenici su podijeljeni u 3 skupine:
1° Termijsko-higrični sklop… koji čine morska voda i zrak, vjetrovi, Sunčevo zračenje i primjena ugrijanoga pijeska (psamoterapija)
2° Aktinički sklop… koji čini bioaktivno ozračivanje infracrvenim, ultraljubičastim i vidljivim zrakama Sunčeva spektra, djelovanje kojih je u priobalju jače zbog odraza s morske površine
3° Aerični sklop… koji obuhvaća posebnost sastava zraka, tj. odsutnost štetnih tvari, napose smoga, a prisutnost aerosola (natrijeva klorida, magnezija, joda i dr.), eteričnih ulja iz raslinja (lavanda, bor, ružmarin) itd.

Morska voda služi za kupanje, plivanje i vježbanje (zbog veće gustoće pruža veći otpor i ima izrazitiji uzgon). Klima primorskih krajeva koristi se za zračne kupke, sunčanje, inhalacije zraka, a gdje je poželjno (s obzirom na bolest), poduzimaju se šetnje i terenske kure hodanja.

Morska voda je vrlo složenog sastava, od iona kristala i koloida. U njoj je otkriveno nešto manje od 100 kemijskih elemenata i to od kationa: kalij, natrij, kalcij, magnezij, a od aniona: klor, brom, dušični spojevi, fosfati.

Pri kupanju u moru organizam je izložen:
1° Termičkom djelovanju
2° Mehaničkom djelovanju hidrostatskog tlaka i potiska
3° Efektu hidromasaže (udaraca valova, kao i otporu za vrijeme kupanja i plivanja)
4° Kemijskom djelovanju (morska voda djeluje kemijskim sastojcima koji se resorbiraju kroz kožu)

U morskoj vodi su sadržani gotovo svi elementi iz prirode. Jedna litra morske vode ima oko 35 g raznih otopljenih soli.
More ima veliko elektromagnetsko energetsko polje i prirodno puni i obnavlja ljudski energetski sustav. To pridonosi procesu obnove i čišćenja organizma. Morski zrak napunjen negativnim ionima također pomaže detoksikaciji krvi i tkiva i olakšava otklanjanje otpada.
Morska sol ima efekta samo u morskoj vodi. Ne može se zamijeniti morskom soli koja se proizvodi u komercijalne svrhe. Kupovna morska sol je lišena svojih prirodnih minerala i elemenata u tragovima i nema zdrav utjecaj na tijelo. More je jedinstveno i ne može se na nikakav način proizvesti.

Talasoterapija se primjenjuje u okviru liječenja i rehabilitacije, osobito kod nekih alergijskih, kožnih i reumatskih bolesti, za brži oporavak u rekonvalescenciji, ali se preporučuje i zdravima za rekreaciju, osobito u obliku zdravstvenog turizma.

Povezani članci

1. Balneologija
2. Balneoklimatologija
3. Hidroterapija
5. Popis termalnih lječilišta u Hrvatskoj

Literatura

1. „Osnovi balneologije“ Nedima Kapidžić Bašić, Tuzla 2012.
2. Talasoterapija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 6. 2022.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60263.
3. http://www.prizelenemzajcu.si/kaj-je-balneoterapija/