Fran Lhotka (Mladá Vožice, 25. prosinca 1883.Zagreb, 26. siječnja 1962.), hrvatski skladatelj i dirigent i glazbeni pedagog češkog podrijetla. Kao nastavnik harmonije odgojio je gotovo sve hrvatske suvremene skladatelje. Skladao je orkestralna, scenska, komorna i klavirska djela, glazbu za filmove te zborove i pjesme. Skladbe su mu formalno jednostavno i pregledno građene, ritamski bogate i pune velikih zvučnih kontrasta. Melodika mu se oslanja na hrvatski folklor, koji je motivski spretno razrađen. Po njemu nazvana i Glazbena škola u Sisku njemu u čast nosi njegovo ime. Hrvatski skladatelj Ivo Lhotka-Kalinski je sin, a violončelist Bojan Lhotka unuk Frana Lhotke.

Fran Lhotka
Fran Lhotka
Životopisni podatci
Rodno ime František Lhotka
Rođenje 25. prosinca 1883., Mlada Vožice, Češka
Smrt 26. siječnja 1962., Zagreb, Hrvatska
Djelo
Poznatija djela Minka i more
Đavo u selu
Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi
Portal o glazbi
Portal o životopisima
Detalj s nadgrobne ploče Frana Lhotke na Mirogoju

Životopis uredi

Fran Lhotka je od 1899. studirao na Konzervatoriju u Pragu kompoziciju i rog kod Karela Steckera, Josefa Kličke i Antonína Dvořáka; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (Dnjipru) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i korepetitor opernog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Od 1910. bio je nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, od 1922. do 1962. profesor na Muzičkoj akademiji (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin rektor (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst Milan Ogrizović), 1918. opera Minka, a 1920. opera More, »glazbena vizija« na libreto Milutina Cihlara Nehajeva i stihove Vladimira Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima Pijom i Pinom Mlakarom, glazbu kraćega baleta Đavo i njegov šegrt (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto Zlatko Grgošević) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet Đavo u selu (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom orkestracijom u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, Đavo u selu stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalitetnosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za igrane filmove Živjet će ovaj narod (N. Popović, 1947.), Major Bauk (Popović, 1951.) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957.) te dokumentarne Cement (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), Na novom putu (K. Golik, 1948.), Jugoslavenski Jadran (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« (S. Zlatić), a kao zborovođa uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete Lijepa naša (Orfej, 1990.) i Pizzicato (Zg Zoe Music, 1997.), Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (1973.), Đavo u selu (1983.) i Marijana Radev (1991.), CD Hrvatska komorna glazba 20. st., Zagrebački puhački trio (oba Croatia Records, 1992.), Antologija hrvatske glazbe za rog (Hrvatsko društvo skladatelja i Muzički biennale Zagreb, 1997.) i Minijature za rog (Cantus, 2010.). U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima Muzika (1928.), Jutarnji list (1932.), Muzički glasnik (1932.), Kulisa (1937.), Novo doba (1938.) i Novosti (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Zaslugom Vlatke Banek 1987. je u zagrebačkom naselju Prečkom postavljeno poprsje u njegovoj ulici.[1]

Izvori uredi

  1. Hrvatsko-češko društvo Zagreb Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)


  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatskog biografskog leksikona
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11774
koji je klauzulom na stranici http://hbl.lzmk.hr/
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.



Vanjske poveznice uredi