Otvori glavni izbornik

Pavao I. Šubić Bribirski

Pavao I. Šubić Bribirski
hrvatski ban
Pavao I. Šubić Bribirski
Vladavina 1274.-1312.
Prethodnik Butko
Nasljednik Mladen II. Šubić Bribirski
Gospodar Bosne
Vladavina 1299.-1312.
Prethodnik Stjepan I. Kotromanić
Nasljednik Mladen II. Šubić Bribirski
Kratki životopisni podatci
Rođenje oko 1245.
Smrt 1. svibnja 1312.
Etničko podrijetlo hrvatsko
Matična kuća Šubić
Naslovi knez, ban
Država Hrvatska u personalnoj
uniji s Ugarskom

Pavao I. Šubić Birbirski (o. 1245. - ?, 1. svibnja 1312.), hrvatski ban, gospodar Bosne i najmoćniji član velikaške obitelji Šubić koju je, za svoje vladavine, podigao na najvišu razinu moći.

Vladao je Hrvatskom u vrijeme dinastičkog rata između zadnjeg Arpadovića i dinastije Anžuvinaca koja je polagala pravo na krunu Hrvatske i Ugarske. U takvim prilikama, uspio je osigurati za sebe i svoj rod nasljednost banske časti i upravu nad čitavom središnjom Hrvatskom, a upleo se aktivno i u sam proces riješavanja dinastičkog pitanja.

Podrijetlo i obiteljUredi

Najstariji je sin bribirskog kneza Stjepka II., a po majci je u rodbinskoj vezi s kraljevskom dinastijom Arpadovića.[1] Rodio se oko 1245. godine. Imao je šestoro braće i sestara, od kojih je najznačajniji bio Mladen I.

Pavao je proširio moć i ugled svoje obitelji daleko izvan bribirske županije pa je u njegovo vrijeme obitelj Šubić imala u vlasti cijelu srednjovjekovnu Hrvatsku i Dalmaciju, a vlast im se protezala i na Bosnu s Humom. Pavao je imao petero sinova, a na položaju hrvatskog bana, naslijedio ga je najstariji, Mladen II. koji, međutim, nije uspio zadržati moć roda.

Početak vladavineUredi

Naslijedio je oca na čelu velikaškog roda Bribirskih. Vladao je iz utvrde Bribir, u kojoj je podigao i franjevački samostan, s a bazilikom Svete Marije. Prvi put se spomije kao bribirski knez godine 1272., a iste godine javlja se u izvorima kao trogirski načelnik.[2] Godine 1273. imenovan je namjesnikom primorskog bana i splitskim knezom, a od 1274. postaje primorski ban. Iskoristivši slabosti oslabljene središnje vlasti, Pavao I. je, tijekom zadnjih desetljeća 13. stoljeća podvrgao svojoj vlasti sve hrvatske velikaše i dalmatinske gradove, a uspio je skršiti i moć omiških knezova Kačića te stekao Omiš i Neretvansku krajinu koju je uže povezao s Hrvatskom.

Kao primorski ban, morao je riješavati dugogodišnji spor između komuna Splita i Trogira, kao i onaj između Šibenika i Trogira.[3] Pri izgradnji vlasti oslanjao se na svoju braću, kojoj je dijelio kneštva u dalmatinskim gradovima, ali i na druge članove roda.[4]

Dinastičke borbe i uspon BribirskihUredi

Godine 1290. umire kralj Ladislav IV. bez muškog potomka i počinju dugotrajne borbe arpadovske i anžuvinske dinastije za ugarsko prijestolje.[5] Pravo na krunu sv. Stjepana istaknuli su Andrija, podrijetlom Mlečanin, navodni potomak dinastije Arpadovića u muškoj lozi i Karlo Martel iz dinastije Anžuvinaca, potomak Arpadovića po ženskoj liniji. Vlast nominalno preuzima Andrija III. Mlečanin, no ne uspijeva je učvrstiti zbog jake opozicije i nemogućnosti da u potpunosti dokaže svoje baštinsko pravo.[6] [7]

Budući da je i Andriji III. i napuljskom dvoru trebala podrška knezova Bribirskih, stali su ih pridobivati na razne načine, nudeći im povlastice. Tako je napuljski kralj Karlo II. u ime sina Karla Martela, darovao banu Pavlu u kolovozu 1292. čitavu Hrvatsku od Gvozda do Huma s nasljednim pravom i podčinio mu sve velikaše i plemiće na tom području[8], a zajamčio mu je i ovlasti nad dalmatinskim gradovima Splitom, Trogirom, Šibenikom, Ninom i Omišem. Sljedeće godine, kralj Andrija III. darovao je Pavlu i njegovom rodu čitavu hrvatsko-dalmatinsku banovinu i nasljedno bansko dostojanstvo. Međutim, kralj je ujedno zatražio da Bribirci priznaju njegovu majku Tomasinu Morosini za herceginju čitave Slavonije (područja od Dunava i Drave do mora), što je Pavao odbio prihvatiti[9] te je 1293. titulu primorskog bana zamijenio titulom "bana Hrvata" (lat. banus Croatorum).

U međuvremenu, 1295. godine umro je anžuvinski pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje, Karlo Martel, a novim baštinikom njegovih prava postaje njegov sin Karlo Robert.

Vrhunac moći i smrtUredi

Pavao Bribirski je krajem 13. stoljeća imao čitavu Hrvatsku, od Gvozda do Neretve u svojim rukama. Nosio je naslov bana Hrvata, kojem je 1299. godine pridodao i titulu "gospodara Bosne" (dominus Bosnae).[10]

Kasnije, Pavao staje otvoreno na stranu Anžuvinaca i šalje svoga brata Jurja I. u Napulj da preveze Karla Roberta preko mora u Hrvatsku. U međuvremenu Karlo Robert dobiva podršku i velikaške obitelji Babonić. Miha Madijev, splitski ljetopisac ovako je zabilježio dolazak Karla Roberta: "Ljeta Gospodnjega 1300. mjeseca kolovoza gospodin Karlo, unuk sicilskog kralja, doplovi po moru na galijama u Split, gdje je ostao mjesec dana ili gotovo dva."

Početkom siječnja 1301. godine umro je kralj Andrija III. Mlečanin, ne ostavivši nasljednika te je s njime izumrla dinastija Arpadovića. Po tom događaju, odveli su knezovi Bribirski Karla Roberta u Zagreb, odakle je otputovao u Ostrogon gdje ga je ostrogonski nadbiskup Grgur okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja.[11] Unatoč krunidbi, kralj Karlo I. nije uspio još gotovo desetljeće nametnuti svoju vlast u Ugarskoj, dok je njegova vlast u Hrvatskoj bila tek nominalno priznata. Ban Pavao je bio gotovo nezavisan vladar koji je takoreći obnovio doba hrvatskih narodnih vladara i vladao nad najvećim dijelom hrvatske države.[12] Osim, središnjih dijelova Hrvatske, imao je pod svojom vlašću i Bosnu, koju je predao na upravu svom bratu Mladenu I., a 1311. godine osvojio je u ratu protiv Venecije i grad Zadar. Bio je na vrhuncu svoje moći, vladajući od Gvozda do Jadrana i do Drine, obnovivši stoga staru Hrvatsku. Iako se nije nikada krunio, bio je suvereni i samostalan vladar cijele Hrvatske (neokrunjeni kralj Hrvata), noseći titulu Ban Hrvata i gospodar Bosne. Svoju samostalnost iskazivao je i time što je dao kovati vlastiti novac.

Umro je 1. svibnja 1312. godine i pokopan u franjevačkoj crkvi Sv. Marije u Bribiru. Naslijedio ga je njegov sin Mladen II. za vrijeme kojega moć Šubića počinje slabiti.

PotomstvoUredi

Na osnovi dostupnih genealoških podataka, Pavao I. je imao pet sinova:

  • Mladen II. (o. 1275. - o. 1341.) - ban Hrvata i Bosne (1312.-1322.), gospodar humske zemlje, knez Dalmacije i Zadra (1311.-1313.), splitski knez (1294.)
  • Juraj II. (III.) (o. 1290. - 1328.) - splitski knez (1300.), tropoljski knez (1301.), knez dalmatinskih gradova (1303.)
  • Pavao II. (o. 1295. - 1346.) - trogirski knez (1305.-1315.) i ostrovički knez (1333.-1346.)
  • Grgur IV. - šibenski knez (1320.) i ostrovički knez (1346.-1347.)
  • Marko IV. - bribirski knez (1322.-1345.)

Vidi jošUredi

BilješkeUredi

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 188.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 188.
  3. Hrvatski biografski leksikon, str. 315.
  4. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 188.
  5. Hrvatski biografski leksikon, str. 315.
  6. Povijest Hrvata - srednji vijek, str. 214.
  7. Šišić, F., str. 205.
  8. Šišić, F., str. 205.-206.
  9. Povijest Hrvata - srednji vijek, str. 216.
  10. Šišić, F., str. 212.
  11. Šišić, F., str. 212.
  12. Šišić, F., str. 212.

LiteraturaUredi

  • Opća i nacionalna encikllopedija u 20 svezaka, sv. III, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-03-1
  • Povijest Hrvata - srednji vijek, Zagreb, 2002. ISBN 953-0-60573-0
  • Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, Split, 2004. ISBN 953-214-197-9

IzvoriUredi