Senjski uskoci

(Preusmjereno s Uskoci)
Question copyright.svg
Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati!

Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 30. siječnja 2021., nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

Disambig.svg »Uskok« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Uskok (razdvojba).

Senjski uskoci bili su organizirana vojna skupina većinski sastavljena od prebjeglih kliških uskoka i njihovih potomaka, te ostalih prebjega sa prostora čitave jadranske obale i unutrašnjosti, koja je u 16. i 17. stoljeću pružala otpor Osmanlijama. Njihovo djelovanje počinje 1537. godine nakon pada Klisa pod Osmanlije, nakon čega se preostala posada toga grada seli u Senj, gdje nastavlja svoju borbu. Bavili su se gusarenjem, te su imali jaku mornaricu, zbog čega su često ratovali s Mlečanima za prevlast nad Jadranom. Takvi su sukobi na početku 17. stoljeća eskalirali do te mjere da je Mletačka Republika objavila rat Austriji, koji se iz tih razloga zove Uskočkim ratom, te posljedica je kojeg bila protjerivanje uskoka iz Senja nakon mira između dvije države 1617. godine. [1]

EtimologijaUredi

Pojam uskoci dolazi od hrvatske riječi uskočiti, a odnosio se na starosjedioce raseljene pred osmanskom opasnošću, te prognanike i prebjege iz krajeva pod osmanskom vlašću koji su »uskočili« k posadama hrvatskih graničnih utvrda te s njima nastavili borbu protiv Osmanlija.[2] Ovaj pojam je u doba protuosmanskih ratova bio u širokoj uporabi te se (uz pojam Hajduci) koristio za različite organizirane vojne skupine, poput kliških i žumberačkih uskoka.

NastanakUredi

Senjski uskoci kao vojno organizirana skupina nasljednici su tradicije kliških uskoka, skupine prebjega koju je na početku 16. stoljeća u kliškoj tvrđavi okupio hrvatski velikaš Petar Kružić, kapetan Klisa i Senja. Nakon pada Klisa i Kružićeve pogiblje 1537. godine ostatak uskoka tj. dotadašnje posade utvrde prisiljen je na bijeg, te se smješta u grad Senj, čime ista skupina dobiva novo ime - senjski uskoci. [3] U historiografiji o uskocima često se može naići na podatak da s padom Klisa 1537. godine tradicionalno započinje priča o uskocima u Senju. Prije pada Klisa između senjskog i kliškog garnizona postojale su brojne veze, poput zajedničkog kapetana, Petra Kružića (od 1523. do 1529. godine), te su oni često djelovali zajednički. Osim toga, jedan od razloga preseljenja u Senj bio je taj, što se radilo o najbližem habsburškom garnizonu Klisu nakon njegova pada. [4]

PovijestUredi

Oni uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (austrijsku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju s prodorima kroz Planinski kanal i ušće Zrmanje. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samim Mlečanima. Nakon mletačko-turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Mlečanima uskočka protuturska aktivnost više nije išla niz dlaku jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku ili židovsku robu, od uskočkih gusarskih napada. I uz mletačku zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječili Mlečani su počeli progoniti uskoke, a 1557. blokiraju i sam Senj.[5] Godine 1558. senjski kapetani Ivan Lenković i Herbart VIII. von Auersperg Turjaški, na brdu "Trbušnjak" kod Senja grade tvrđavu Nehaj, koja je osim kao fortifikacijski objekt imala i ulogu smještaja za uskoke, te je ona od tada nadalje bila glavni tabor uskoka u borbi protiv Osmanlija i Mlečana.[6]

Ciparski rat (1570.-1573.)Uredi

Tijekom Ciparskog rata Venecija je opet podržavala uskoke, da bi im po potpisivanju mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. Uskoci se nisu previše zabrinjavali već su nastavili svoje aktivnosti protiv Turaka. Mletačke galije su potom dobile naputak da zarobljene uskoke vješaju, ili iskoriste kao galijote. Te su mjere povećale uskočku odlučnost te su uskoro u svoje poduhvate počeli odlaziti u flotilama s velikim brojem momčadi. Venecija je zbog sve intanzivnijeg sukoba s uskocima morala stvoriti posebnu funkciju «kapetana protiv uskoka», a prvi je na toj dužnosti bio Almoro Tiepolo. Tiepolo je sa svojih 5 galija bio u stalnom pokretu štiteći promet turske robe. Osim toga počeo je hvatati austrijske lađe te su carski činovnici u Senju počeli uskocima braniti izlazak na more kako bi se ti incidenti izbjegli. Povrh svega Tiepolo je na zadarskim i šibenskim otocima objesio 5, a na veslanje osudio 90 mletačkih podanika zbog pomaganja uskocima. Tiepolo je vodio računa i o uskočkoj gerilskoj taktici te je svakoj galiji dodijelio i po jedan manji naoružani brod da je čuva noću. Sve te ošte mjere, skopčane s velikodušnom suradnjom senjskog kapetana uspjele su smanjiti uskočku djelatnost na zanemariv nivo. Mlečani su mislili da je s uskocima gotovo, ali kroz nekoliko godina opet postadoše živahni. Tiepolo se na svoj stari zadatak vratio nakon 16 godina kao «generalni providur na Jadranu protiv uskoka», kako bi opet pokušao iskorijeniti tu napast. Nakon 19 mjeseci Tiepolo je izvijestio svoje pretpostavljene da je uskoke gotovo nemoguće uništiti, a niti ih onemogućiti u pothvatima postojećom taktikom. Zapravo, tražio je odobrenje za brutalnim mjerama odmazde te ga i dobio. Tiepolo se sa svojom flotom zaletio do Vinodola, tamo popalio nekoliko kuća te zaplijenio i zapalio sve brodove. Zauzeo je kulu Žrnovnicu koja je pripadala Daničićima, porušio je zajedno s mlinovima, a svu stoku zaplijenio. Zabranio je i trgovinu između dalmatinskih krajeva pod mletačkom vlašću i teritorija pod vlašću nadvojvode. Naposljetku je, u srpnju 1592. [7], napao Bag (Karlobag) dio posade kojeg su činili uskoci, zauzeo grad i tvrđavu i pobio skoro sve zarobljene branioce. Razaranje Karlobaga i stradanje drugova samo je razbjesnilo ostale uskoke i pojačalo njihovu odlučnost. [8] Po završetku Ciparskog rata počinju ponovne borbe između uskoka i Mlečana, te se odvijaju brojne ofanzivne operacije uskoka, među kojima je i napad na mletački brod „Zuan Contarini“ koji je počeo na Badnjak 1573., a predvodili su ga Juraj, Ivan i Matija Daničić. Taj je brod bio od velike važnosti za Mlečane, koji su ga silno cijenili. Na brodu je bilo 300 vojnika i mnogo vrijednog tereta. Uskoci ga tako napadaju, zauzimaju i odvoze u grad Senj. Zbog ovog događaja dolazi do velikih razmirica između Mlečana i Habsburgovaca na državnoj razini, te se pokreću brojni pravni postupci. Tada u Senj car Maksimilijan II. šalje povjerenika, te ga zadužuje za taj događaj. Postupak za vraćanje tereta s toga broda se odužio i navodi se da je još uvijek trajao 1575. i 1576. godine. Ubrzo nakon tog uslijedile su i nove uskočke akcije. Tako je napadnuta i pokradena fregata u vlasništvu Mlečana, oko čega nastupaju nove rasprave i sporovi u čijem je rješavanju udjela imao i sam papa, Grgur XIII. Jedan dio tereta tog tereta vraćen je, no ne i cijeli. Godine 1578. uskoci provode akciju i na rijeci Neretvi, gdje napadaju plovila Dubrovčana i Turaka. U isto vrijeme provode i akciju u gradu Makarskoj, gdje su uhitili njihova emina. Nakon takvog uskočkog djelovanja i još nekih akcija Mlečani se odlučuju blokirati Bakar, Senj i Vinodol (1579. godine).[9][10]

Uskoci u Dugom turskom ratu (1593. - 1606.)Uredi

 Podrobniji članak o temi: Dugi turski rat

Bitka za Klis (1596.)Uredi

 Podrobniji članak o temi: Bitka kod Klisa 1596.
Mlečani su u svoje diplomatske aktivnosti protiv uskoka uvukli i papu, koji je 1580. primio u Rimu Jurja III. Daničića i ostatak uskočkog izaslanstva te ih nagovorio za rat protiv Turaka, kako bi pustili Mlečane na miru. Već 1581. sklopljen je ugovor između Anđela Trogiranina i nadvojvode Karla o zajedničkim operacijama protiv Klisa, Solina i Sinja, s početkom zakazanim za 1583. godinu. Juraj Daničić je sa svojim uskocima i pridruženim Dalmatincima stigao pod Klis 2. siječnja, ali je zbog loše taktičke pripreme odbijen i bio prisiljen uzmaknuti. S njima je izbjeglo i oko 800 kršćanskih porodica. To nije značilo odustajanje od Klisa. Splitski vlastelini Ivan Albertis, Nikola Cindro, Franjo Martinis, te arhiđakon Nikola Albertis i nadbiskup Nikola Marulić pripremahu novi napad. Šestog travnja 1596. godine Ivan Albertis zauzeo je velik dio Klisa malom četom od 80 uskoka i 40 – što Splićana, što Kaštelana. [11] Sam se proboj dogodio nakon što su Alberti i njegovi ratnici sklopili plan sa zapovjednicima uskoka. U proboju su im pomogli i ljudi iz samog Klisa. Udjela u tome proboju imali su i braća Miloševići (Matej, Luka, Martin i Vujica) i braća Mihnići (Lovre i Pavao). Brojka od 300 uskoka na 16 plovila tada je bilo spremno za napad ploveći oko područja Vranjica. Na čelu tih 300 uskoka bili su Ivan Vlatković, Nikola Lasinović i Bijankino. Iz Klisa je došao signal (paljba iz oružja džeferdara) i oni kreću prema gradu. Osim njih u grad su krenuli i suborci (njih 400) koji su se skrili na polju Kaštel Sućurca. Turke koji nisu umaknuli su pobili ili zatočili. Navečer je u Klisu bilo samo 70 branitelja koje su vodili Ivan Vlatković, Nikola Suđić i Miloš Slavičić[12]. Novim su snagama uspjeli osvojiti ostatak Klisa, osim kule Oprah posada koje se nakon kraće opsade predala. [13] Osvajanje Klisa odjeknulo je čitavom Europom, te su se Osmanlije odmah primile vraćanja istog pod svoju vlast. Osmanska se vojska oporavlja i uz pomoć Mletačke Republike, koja je bila protiv uskoka[14]. Otposlali su snage jačine 10.000-15.000 vojnika kojima je naređeno osvajanje grada. Klis je ubrzo stavljen pod opsadu i nalazio se u nezavidnoj situaciji. Počelo je nedostajati hrane i vode. Pojačanje kliškoj posadi iskrcalo se 25. svibnja u Vinišće kraj Trogira. Bile su to čete snage 1000 bajuneta i 36 brodova, a pod vodstvom generala Jurja Lenkovića. Napavši jače turske snage doživjeli su poraz i morali su se povlačiti prema Klisu dok su Turci pokušavali odsjeći odstupnicu. Posada Klisa odaslala je van odred ususret Lenkoviću. U tom je ispadu poginuo Ivan Albertis, kao i 300 Lenkovićevih ljudi. Iscrpljena obrana predala je Klis 31. svibnja i bio im je dopušten slobodan odlazak. [15]Ubrzo nakon toga senjski su uskoci sudjelovali u obrani Petrinje, koja je 1565. godine vraćena pod austrijsku vlast, za što je 1599. godine uskočkog kapetana Senjanina Ivu (Ivana Vlatkovića), nadvojvoda Ferdinand nagradio poklonivši mu dva mlina u Žrnovnici. [16] [17]

vojne akcije uskoka od 1597. do 1604.Uredi

Jedna od poznatijih uskočkih pljački ona je s noći s 29. na 30. ožujka 1597. koja se odigrala u Rovinju i u kojoj je sudjelovalo oko 500. Uskoci su tada do Rovinja došli na 17 plovila i tijekom noći izvršili napad. U Rovinju su uhitili mletačkog zapovjednika, te su uz to su pokrali nekoliko plovila u vlasništvu Turaka i Mlečana. Na povratku u Senj uskoci su izvršili još jednu akciju i pokrali dva plovila u vlasništvu Mletačke Republike. Nakon toga Mlečani odlučuju blokirati Senj i cjelokupno Primorje, no njihov pokušaj blokade nije bila uspješan, zbog čega su protestirali Habsburzima. Juraj Lenković, general Hrvatske krajine, potom je došao u Senj da kao povjerenik utječe na uskoke i da ih dovede u red. On uskocima nije dopuštao da odlaze na Jadran. Ipak, unatoč njegovim pokušajima i mletačkoj blokadi uskoci prolaze kroz nju uz pomoć svojih malenih i vrlo pokretljivih plovila i nastavljaju provoditi svoje akcije. Već je u veljači 1598. godine oko 670 uskoka sa svojih 18 plovila ili kako nam navodi drugačiji izvor 700 uskoka i 70 njemačkih plaćenika, sa 17 plovila uplovilo na područje šibenskog zaleđa, područja koje su pod svojom kontrolom držali Turci. Tamo su izvršili akciju kojom su si uprihodili poprilično velik broj stoke.

„Potom ih je s kopna opkolila turska vojska, a s mora mletačka mornarica u zaljevu Peleš kraj Primoštena. Uskoci su po jakoj buri noću 17. veljače na moru umaknuli kroz mletačku blokadu i na povratku u Senj u luci grada Krka, u noći 27. veljače, po kiši i gustoj magli, napali više mletačkih i albanskih brodova, pobili 150 plaćenika i oslobodili okovane galijote, među kojima je bilo i uskoka.“[18]

Akcije nisu završile jer su se tijekom povratka u grad Senj, kod Omišlja, uskoci ponovo pokrali nekoliko mletačkih brodica. Tada Mlečani napadaju Kaštel Novi u blizini grada Senja i izvršavaju blokadu Bakra, Rijeke, Senja i vinodolskog kraja. Zbog takvog mletačkog čina uskoci se u siječnju 1599. odlučuju na napad i krađu u gradu Labinu, te zauzimaju mjesto Plomin. Godine 1604. četiristotinjak je uskoka isplovilo iz Senja i iskrcalo se na kopno u mjestu Grebaštica, te su s obližnjih područja koja su bila pod osmanskom upravom, pokrali puno stoke. Nakon toga su isplovili prema sjeveru, ali su ubrzo shvatili kako ih blizu otoka Ugljana čekaju naoružani Mlečani. Shvativši to, odlučuju promijeniti rutu i odlaze na susjedni otok , gdje se smještaju na uzvisini kako bi lakše uočili mogući dolazak Mlečana. Mletački plaćenici tada uistinu dolaze do Iža i okružuju otok. Kako bi se izvukli, uskoci iskorištavaju svoju oštroumnost. Oni tijekom noći sa 25. na 26. prosinca rukama uzimaju svoja lagana plovila iz mora i nose ih na drugi kraj otoka, te se ukrcavaju na njih i kroz bijesno nevrijeme u noći odlaze u Senj. Iduće godine uskoci provode kopnenu akciju u blizini Trebinja nad Turcima koji su prevozili vrijedne stvari, te njih dvjestotinjak. Vraćajući su natrag, pokraj mjesta Stona, vode pomorsku bitku s Mlečanima, koje su napali pijani. Tada su ostali bez 25-50 svojih ratnika i 2 brodice. Nakon toga sklonili u stonskoj luci Brace, gdje su ponovo napadnuti od strane neretvanskih Turaka, ali se ovaj put uspješno brane. [19]

Napad na Skradin (1605.)Uredi

Mlečani su bili uvjereni kako je poraz kod Klisa primirio uskoke koji se neće uskoro odvažiti na nove pothvate. Uskoci su i sami širili takve glasine, dok su se istovremeno pripremali za nove operacije. Njih 500 na 14 brodova isplovilo je 13. kolovoza 1605. godine pod vodstvom Jurja IV. Daničića prema Skradinu, koji je tada bio pod turskom vlašću. [20] Uhvatili su sve glasnike koje je šibenski providur poslao Turcima da ih upozori, te postigli potpuno iznenađenje, osvojili Skradin i opljačkali ga. Venecija je protestirala u Pragu i Grazu, ali bezuspješno jer su uskoci 1605. i 1606. godine nastavili sa svojim upadima na turski teritorij kao i pomorskim akcijama. U tom su razdoblju poharali turske teritorije oko Obrovca, Šibenika i Neretve prelazeći preko mletačkog tla. Opljačkali su i fregatu s plaćama za dalmatinske posade i s nekim povjerljivim dokumentima. To je bilo previše za generalnog providura Dalmacije koji je naredio blokadu Hrvatskog primorja. Blokada je prisilila karlovačkog generala Vida Kisela na posao kroćenja uskoka. Vratio je Veneciji dokumente i veći dio novca te kaznio smrću dvojicu od počinitelja. To je odobrovoljilo providura Contarinija koji je oslabio blokadu i počeo propuštati trgovačke brodove. Izgledalo je da su se uskoci pod Kiselovim nadzorom napokon smirili. [21]

Uskočki rat (1615. - 1617.)Uredi

 Podrobniji članak o temi: Uskočki rat

Uzroci i okolnostiUredi

Mletačke vlasti izdvajale su golema sredstva kako bi osigurale prijevoz robe i spriječile uskočke akcije. Za rješenje tog problema obratile su se Habsburškoj Monarhiji zato što su uskoci bili u njezinoj službi. Habsburgovci u prosincu 1600. imenuju Josipa Rabattu, kraljevskim povjerenikom u Senju, sa zadaćom rješavanja “uskočkog pitanja”. Ubrzo je uskocima nametnuo zabranu plovidbe, a ukoliko su ipak dolazili do plijena, on bi im ga oduzeo. Štoviše, počeo je i progon uskoka, a neki od njihovih vođa kao što su Martin Posedarski i Marko Margitić pogubljeni su početkom veljače 1601., dok je Dubrovčanin Juraj Maslarda istog dana proboden na ulici i umro, zbog čega se velik dio uskoka razbježao. Međutim, Rabatta se previše zanio u svojim akcijama u Senju pa je nezadovoljstvo njim sve više raslo. Konačno je kulminiralo kad je pokušao smaknuti i vojvodu Jurišu Sučića. Senjani su se pobunili i ubili ga na Staru godinu 1601. Nakon tog događaja uskoci se vraćaju u Senj te kreću u još žešću kampanju protiv Osmanlija i Mlečana. Kako su uskočki napadi bili sve jači i intenzivniji, Mlečani su zapovjedili da se svi zarobljeni uskoci vješaju ili pretvore u galijote. Ipak, ni sve poduzete mjere i rast represije nisu uspjeli smanjiti uskočke pljačkaške pohode na mletačke brodove. Venecija se zbog toga iznova obratila Habsburzima za pomoć. Međutim, zbog povećanih napetosti na područjima razgraničenja između mletačkih i austrijskih teritorijalnih stečevina u sjevernoj Italiji, na području Slovenije te u Istri, pregovori su bili otežani. Osim toga, habsburška strana tražila je liberalizaciju trgovine istočnim dijelom Jadrana što se nikako nije svidjelo Mlečanima, koji su imali potpun nadzor. Sve veće provokacije na terenu i nemogućnost diplomatskog rješenja dovele su potkraj 1615. do otvorenog rata dviju velikih sila. [22]

Tijek rataUredi

Mletačke su snage u studenom 1615. prešle graničnu rijeku Glinščicu u jugoistočnom dijelu tršćanske pokrajine i počele uništavati tamošnju solanu. Odgovor Habsburgovaca bio je silovit pa su na teren poslane snage kapetana Danielea Francola, zatim tršćanskog grofa Vuka Krste Frankopana (oko 1578. – 1652.) i kapetana Sebastiana Zuecha. Mlečani su poraženi te počinju panično bježati na svoje galije. Ipak, ubrzo dolazi do konsolidacije u njihovim redovima i mobilizacije velikog broja snaga pa već krajem 1615. počinju opsadu habsburške utvrde Gradiške na Soči. Intenzivni sukobi počinju se voditi i oko slovenske Gorice. Uskoci su djelovanje u ratu bazirali na upadima u mletačku pozadinu te na nesmiljenim pljačkama njihova teritorija. Na taj su način pokušali pomoći habsburškim snagama da se izbave iz mletačkog okruženja te istodobno izazvati paniku u protivničkim redovima. Na mletačkoj strani važnu je ulogu imao zapovjednik Pompeo Giustiniani, koji u jesen 1616. pogiba kod Gorice. Inače, tijekom te godine suprotstavljene snage izmjenjivale su se u napadima i protunapadima, ali znatnijih pomaka na bojištu nije bilo. Početkom 1617. na čelo mletačke vojske dolazi Giovanni de Medici (1567. – 1621.). On dovodi britanske, nizozemske i grčke najamnike, koji u trenutku mijenjaju odnos snaga na terenu. Mletačke snage počinju napadati habsburške položaje, a u lipnju iznova opsjedaju Gradišku. O žestini mletačkih napada svjedoči i pogibija habsburškog zapovjednika Adama von Trautmannsdorfa, tijekom obilaska položaja svoje vojske 6. lipnja 1617. godine. Habsburgovci su nakon niza poraza shvatili da moraju nešto poduzeti vezano uz savezništva s drugim silama pa su na svoju stranu pridobili napuljskog vicekralja Pedra Téllez-Giróna, a na čelo vojske dolazi Španjolac Baltasar Marradas. Oni su otvoreno podupirali uskočko djelovanje, a njihovim uključivanjem u rat dolazi do ponovnog izjednačavanja snaga na terenu. Zbog sve očitijeg pat-položaja, suprotstavljene strane pokrenule su diplomatske pregovore. [23]

Mir u Parizu (1617.)Uredi

Rat je završio mirom sklopljenim 6. rujna 1617. u Parizu, a poslije potvrđenim u Madridu (26. rujna)[24].Taj se mir nije odnosio na područje Istre, gdje je rat nastavljen nesmiljenom snagom sve do proljeća iduće godine. Istra je zbog toga ostala gospodarski uništena, a gotovo polovina stanovništva napustila je svoje domove.[25] [26]

Protjerivanje uskoka iz SenjaUredi

Jedna od odluka mira u Parizu nakon Uskočkog rata bila je raseljavanje uskoka na barem 50 kilometara udaljenosti od Senja, čime su oni i službeno razriješeni dužnosti, odnosno čime kao organizirana postrojba u tome obliku nestaju. Provedba ovog mira počinje već u travnju 1618. godine, kada povjerenici Karlo Harrach i Ivan Jakov Edling šalju u Senj Rudolfa Colloredu radi otpreme uskoka. Provedbom ove odluke bavio se i sam kralj Ferdinand II., zbog njezine političke važnosti na državnoj razini. Prva je skupina uskoka tako preseljena iz Senja na područja Brinja i Otočca još 1618. godine, ali su oni tome protestirali, čemu svjedoči i njihova molba iz veljače 1619. godine upućena baronu Markvardu Egku u kojoj ga uskoci mole za dozvolu za povratak u Senj)[27].Osim u okolicu Brinja i Otočca, dio je uskoka naseljen i na Žumberak, (gdje su se oni potom pridružili žumberačkim uskocima i nastavili s vojnom djelatnošću do ukinuća Vojne krajine 1881.), te podno Učke i u okolicu Pazina [28], a neki čak i u Italiju. [29]Brojni su uskoci pobjegli u okolna mjesta poput Novog Vinodolskog, prije nego li su ih povjerenici razoružali i prisilno odveli, zbog čega su oni naknadno morali biti hvatani, za što je carsko ratno vijeće direktno slalo naloge, poput onog (upućenog hrvatskom baronu Egku) za uhićenje Andrije Frletića "kojeg se je republika mletačka jako tužila poradi gusarstva")[30]. Godine 1619. u Senj su poslani novi povjerenici za rješavanje uskočkog pitanja, Marko Beck i Stefano della Rouere, koji šalju izviješće o stanju u Senju i o preostalim uskocima koje je potrebno raseliti. S obzirom na ratničku narav uskoka bilo je potrebno prema naredbi cara poslati i čete koje će štititi poslane povjerenike, među kojima je bila i četa kneza Vuka Krste Frankopana. U srpnju 1619. godine u Žumberku doseljeni senjski uskoci ubijaju žumberačkog kapetana i austrijskog namjesnika Jurja Viva, što je samo jedan od primjera njihovih protesta. Zbog brojnih takvih situacija, njihove ratničke naravi uskoka i njihove ustrajnosti u tome da se vrate u Senj njihovo raseljavanje potrajalo je do kraja 1620. godine, nakon što je car Ferdinand II. u svibnju iste godine ponovo poslao nalog hrvatskom generalu (ovaj puta Gotfridu Stadelu) o protjerivanju preostalih uskoka iz Senja. Raseljavanje posljednjih uskoka iz Senja označilo je i općenit kraj njihova postojanja. [31]

PodrijetloUredi

Senjski su uskoci dobrim dijelom potjecali iz Hercegovine, Like, Makarskog primorja, Bosne i Pounja, tj. krajeva osvojenih od Turaka, iz mletačke Dalmacije (Zadar, Hvar, Šibenik, Brač, Krk, itd.), te iz Dubrovnika. Uskočkom otporu u pomoć su dolazili i ljudi ili manje grupacije s čitavog područja od Italije do Albanije. [32]

Kultura i organizacijaUredi

Vojna organizacija senjskih uskokaUredi

Na čelu uskočke zajednice, utemeljene na solidarnosti, nalazio se senjski kapetan, sami uskoci dijelili su se na plaćenike (stipendijati) i one koji to nisu bili (venturini), a njihovi zapovjednici na harambaše i vojvode. Uskoci su imali poseban odnos prema građanima Senja te prema često puta prevrtljivim dnevno-političkim, vojnim i gospodarskim interesima Habsburgovaca i vrhovnoga zapovjedništva Vojne krajine. [33]

Karakteristike uskokaUredi

Uskoci su bili smioni ljudi, sposobni podnositi svakojake oskudice i muke. Poznavali su svaki kutak i na Velebitu i po otočju. Trebali su dobivati mjesečnu plaću, ali je ona obično izostajala. To je, silom prilika, uvjetovalo da su se uskoci morali prehranjivati plijenom i otimanjem, jer senjska okolica nije rađala osobitim plodom. Budući da se u Hrvatskoj krajini neprekidno ratovalo s Turcima, uskoci su najradije u njih sebi tražili hranu i to na dva puta: kopnom u turskoj Lici i morem u Dalmaciji koja je tada bila najvećim dijelom u vlasti Turaka. Razumljivo, zbog vječnog “malog” rata u Krajini nikomu nije ni padalo na um da ih u tome sprječava. Uskoci su bili čvrsti i stasiti ljudi, protiv neprijatelja od zakletve nesmiljeni, a u naporima i oskudici nevjerojatno izdržljivi, te su po tome sličili Spartancima. Svaki je uskok bio spreman pretrpjeti bilo koju kaznu radije nego pogaziti zadanu riječ. U teškim naporima života potpuno su otvrdnuli, a svijest o dužnosti bila je kod njih jača od nagona. Ako bi koji uskok pao prilikom četovanja protiv Turaka ili prigodom kakva naleta po Jadranu, njegovom se udovicom oženio uskočki momak. Od tog trenutka on bi skrbio za nju i njezinu djecu. Nošnja uskoka bila je onakva kakvu je nosio u svom prvom zavičaju. Hlače su imale nogavice uske do koljena, a povrh koljena bile su znatno šire. Nogavice su preko listova do pete bile rastrižene bez priglavka, urešene željeznim, mjedenim ili srebrnim kopčicama. K tomu su još imali suknene natikače i na nogama opanke. Kad je trebalo pregaziti vodu, uskok je u trenutku raskopčao kopče na listovima i povukao nogavice visoko do stegna. Opanci su bili od sirove dlakave kože i dugo su odolijevali makar se hodalo po oštrom kamenju. Povrh košulje imali su prsluk ili ječermu, a preko svega bi navukli halju do koljena. Zaštita za glavu bila im je kapa sa ždralovim perom. Svaki je uskok uvijek sa sobom nosio gunj složen na četvero, da ga štiti od kiše, dok je zimi imao i kabanicu, s obilatim naplećkom, do pasa. Tim je naplećkom za nevremena pokrivao glavu, a privezivao ga je tako, da mu je stvarao neku vrst kukuljice. Oružje senjskog uskoka sastojalo se od lagana mušketa, ćorde ili sjekirice ili pak buzdovana. Obično je još imao nož ili bodež.[34]

Senjski uskoci u književnostiUredi

Godine 1876. hrvatski književnik August Šenoa napisao je roman Čuvaj se senjske ruke, kojim je opjevao protuosmansku borbu senjskih uskoka s početka 17. stoljeća. U narodnoj tradiciji ostale su upamćene brojne pjesme o senjskim uskocima i jednom od njihovih najvećih vojvoda, Ivanu Vlatkoviću.

Znameniti senjski uskociUredi

IzvoriUredi

  1. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  2. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67840
  3. C. W. Bracewell, Senjski uskoci (1997.) - str. 50.
  4. B. Maticic, Djelovanje senjskih uskoka na području Senja i sjevernog Jadrana u 16. i početkom 17. stoljeća (2016.)
  5. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  6. Nehaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 16. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43274>.
  7. G. Novak, Commissiones, V, pag. 238 i 285. - 286.
  8. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  9. Sopta H., Podrijetlo i vojna djelatnost uskoka, Osijek 2017.
  10. Skupina autora: „Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata“, str. 48.
  11. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  12. Sopta H., Podrijetlo i vojna djelatnost uskoka, Osijek 2017.
  13. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  14. Sopta H., Podrijetlo i vojna djelatnost uskoka, Osijek 2017.
  15. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  16. https://bib.irb.hr/datoteka/982337.Jeronim_Lozi_Uskoci_i_hajduci_u_usmenoj_epici_i_povijesnom_kontekstu.pdf
  17. A. Mijatović, „Neki poznatiji Senjani uznici“, str. 264.
  18. Mirko Valentić i Lovorka Čoralić; / [2005.]. Povijest Hrvata, Druga knjiga, Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata
  19. Sopta H., Podrijetlo i vojna djelatnost uskoka, Osijek 2017.
  20. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4370
  21. https://povijest.net/senjski-uskoci-pomorske-operacije-1/
  22. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  23. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  24. Lopašić R., Spomenici hrvatske krajine, knjiga 2; Zagreb 1885.
  25. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  26. http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2864
  27. Lopašić R., Spomenici hrvatske krajine, knjiga 2; Zagreb 1885.
  28. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  29. http://uskok-sosice.hr/zumberacki-svetci/
  30. Lopašić R., Spomenici hrvatske krajine, knjiga 2; Zagreb 1885.
  31. https://hrvatski-vojnik.hr/uskocki-rat/
  32. Sopta H., Podrijetlo i vojna djelatnost uskoka, Osijek 2017.
  33. uskoci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 16. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63406>.
  34. http://uskok-sosice.hr/senjski-uskoci-kroz-stoljeca/

Vanjske povezniceUredi

Vidi jošUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Uskoken.