Vera Svoboda
Vera Svoboda Njikoš (Osijek, 15. kolovoza 1936. – ?, 1. travnja 2024.), bila je hrvatska pjevačica zabavnih, narodnih i starogradskih pjesama. Proglašena je „kraljicom tamburaške glazbe”.[1]
| Vera Svoboda | |
|---|---|
 | |
| Žanr/ovi | tamburaška glazba, narodna glazba, starogradska glazba, zabavna glazba |
| Djelatno razdoblje | 1952. – 2024. |
| Producentska kuća | Jugoton i Croatia Records |
| Nagrade | |
| Porin za životno djelo (2022.) | |
Životopis uredi
Rođena je u Osijeku. Djetinjstvo i osnovnu školu provela je u Mikleušu. U Osijeku pohađala je glazbenu školu »Franjo Kuhač«. Studirala je i diplomirala anglistiku na Pedagoškoj akademiji u Osijeku i kraće vrijeme predavala engleski u jednoj osječkoj školi.[1]
Glazbena karijera uredi
Kao djevojčica, često je posjećivala predstave i operete Dječjega kazališta u Osijeku, na čiju se audiciju svršetkom srednje škole i prijavila te glumila u Snjeguljici i sedam patuljaka i Pepeljugi.[1] Tamo je i upoznala svojega budućeg supruga, Julija Njikoša, koji je radio kao korepetitor.[1]
Prve pjevačke javne nastupe imala je na školskim priredbama.[1] Godine 1952. prošla je audiciju za solista na Radiju Osijek s pjesmom „U đardine kad si ruže brala”.[1] Pjevala je u Ženskome zboru Šokadija i snimala glazbene materijale za potrebe Radija.[1] Pjesma „Dan plavetan kao lan” izvedena na Glazbenom festivalu Slavonija 1972. označila je početak njezine glazbene karijere i obilježila ju; često ju je dva ili više puta izvodila na svojim koncertima.[1]
S vremenom, nastupala je na brojnim festivalima zabavne i tamburaške glazbe. Bila je jedna od najpopularnijih pjevačica u sedamdesetim godinama na prostoru SFR Jugoslavije.[2]
Nastupila je pedeset puta na Đakovačkim vezovima[1], Festivalu tamburaške glazbe u Osijeku, Danima Julija Njikoša i dr.[3] Osim diljem Hrvatske, nastupala je i u inozemstvu za hrvatske iseljenike, održavši koncerte u Austriji, Grčkoj, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Australiji, Kuvajtu, Novom Zelandu, Iraku i drugdje.[1] Nastupala je i u hrvatskim katoličkim misijama u tim zemljama.[1] Od 1990. do smrti održala je oko 400 humanitarnih koncerata.[2][3]
Bila je članica Slavonskoga tamburaškog društva „Pajo Kolarić“ i počasna članica „Šokačke grane – Osijek“.[3]
Osobni život uredi
Udala se za muzikologa Julija Njikoša koji je producirao i aranžirao najveći broj njezinih pjesama. S njim je imala kćeri Vesnu Njikoš Pečkaj i Mirnu Njikoš Pavlović.[4]
Pokopana je na groblju sv. Ane u Osijeku, 5. travnja 2024.[3]
Diskografija uredi
U nakladi izdavačke kuće Croatia Records (nekada Jugoton) snimila je petnaest long play ploča, pet CD-a, dvadesetak kaseta, a za potrebe HRT-a preko 300 narodnih, starogradskih, zabavnih i domoljubnih pjesama.[5]
(nepotpuna)
- EP-i
- 1965. Slavonske narodne pjesme
- 1966.–1967. Narodne varoške pjesme
- 1969. Pjesme iz Slavonije
- ploče
- 1970. Vera Svoboda pjeva romance
Nagrade uredi
- Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi (1995.)[1][3]
- Zlatna plaketa „Status” Hrvatske glazbene unije (2000.)[3]
- Porin za životno djelo (2022.)[6]
- Nagrada za životno djelo Grada Osijeka[1]
- Povelja zahvalnosti Grada Đakova (2021.) za doprinos u očuvanju tradicija i običaja Slavonije[1]
- Po izboru slušatelja Radio-Martina iz Dugog Sela izabrana je za pjevačicu stoljeća narodnih i starogradskih pjesama.[2]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n Turkalj, Zlatko: In memoriam: Vera Svoboda (15. kolovoza 1936. - 1. travnja 2024.) radio.hrt.hr. Hrvatski radio. Objavljeno 1. travnja 2024.
- ↑ a b c In memoriam – Vera Svoboda (1936. – 2024.) crorec.net. Croatia Records. Objavljeno 2. travnja 2024.
- ↑ a b c d e f In memoriam: Vera Svoboda (1936. – 2024.) hgu.hr. Hrvatska glazbena unija. Objavljeno 2. travnja 2024.
- ↑ Vrbanić, Vilena: Muzikalije iz ostavštine Julija Njikoša u Muzeju Slavonije u Osijeku Osječki zbornik, sv. 38 (2023.), str. 121-137.
- ↑ tamburijada.com [neaktivna poveznica]
- ↑ Večernji list Porin 2022: Jura Stublić i Vera Svoboda dobili nagradu za životno djelo, slavili Damir Urban i Matija Cvek, objavljeno 24. ožujka 2022., pristupljeno 7. travnja 2022.