Usora (upravna jedinica)

(Preusmjereno s Banovina Usora)
Hrvatsko-ugarska država i njene banovine.

Kneževina Usora, Banovina Usora (mađ. ozorai bánság),[1] Vojvodstvo Usora je bila samostalna upravna jedinica u kraljevini Hrvatskoj. Bila je tijesno povezana s Banovinom Soli koja se rasprostirala u okolini današnje Tuzle. [2]

Ime je dobila po rijeci, oko koje je nastala reigija Usora. U to se doba Banovina Usora prostirala prostorima današnjih općina Tešanj, Teslić, Doboj, Derventa, Odžak, Modriča, Orašje i Brčko, odnosno, dijelom Bosanske Posavine i današnji prostor Usorske doline od Doboja do Teslića. Veliki gradovi u vrijeme Usorske Banovine bili su Doboj, Dobor, Tešanj i Srebrenik. [2]

Godine 1263. Bela IV. sjedinio je Usoru i Soli s Mačvom u posebnu vojvodinu.[3]

Župa Usora prvo je obuhvaćala sjeverni dio Bosne do Save, pa predio Soli i Usore (od Doboja do Drine). Pored njih su na prostoru sjeveroistočne Bosne postojale župe Osat, Gradačac, Koraj i Birač. Vremenom su Soli i Usora spojene u jednu župu Usore i Soli, u kojoj je Usora imala dominaciju, pa se zna spominjati i kao "Usora sa Solima".

Jedini poznati vladar bio je ban Stjepan, za kojeg se smatra da je bio sin bana Kulina. Njegov sin Sibislav (Sebislav) bio je usorski knez. Oblast Soli bila je pod vlašću bana Stjepana, kojeg je podupirao hrvatsko-ugarski kralj. 1225. godine hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. ustupio je župe Usoru i Soli kaločkom nadbiskupu Ugolinu. Dok je ban u Vrhbosni bio Matej Ninoslav, pojavile su se optužbe za postojanje lokalne katoličke hereze.

Hrvatsko-Ugarska nastojala je iskorijeniti praznovjerje i krivovjerje na svome teritoriju te su 1237. krenuli pohodi na južnu vrhbosansku banovinu. Premda ograničena uspjeha, ugarski kralj Bela odredio je uzimanje desetine iz Usore i Soli i Donjih kraja. Poslije smrti bana Mateja Ninoslava, kralj je razdijelio njegov posjed na više područja. Ban Prijezda (1254.-1287.), osnivač Kotromanića ostao je na vlasti Vrhosni. Odlukom kralja Bele Usora (sa Solima) ušle su u sastav usorsko-mačvanske banovine i povjerene na upravu njegovom zetu Rastislavu Mihajloviću. Naslijedila ga je na mjestu upravitelja njegova supruga Ana, od 1264. spominjana u vrelima kao usorsko-mačvanska vojvotkinja. 1271. ju je naslijedio sin Bela.

Od 1272. usorsko-mačvanska banovina se raspala na manje banovine i ban Usore (sa Solima) je postao ugarski plemić Henrik Gisingovac. Od 1273. godine banovi su ovih područja bili Jan pa Jernej. Još iste godine opet se obnavlja usorsko-mačvanska banovina čiji je poglavar ban Egidije. Ne zna se pouzdano što je bilo u području Usore (sa Solima) od 1274. do 1279. godine. 1279. godine na čelu je te banovine severinski ban Ugrin. Godine 1280. obnovljeno je usorsko-mačvansko vojvodstvo nad kojim upravlja Ugrinova mati Elizabeta. Elizabeta se najviše bavila učvršćivanjem katoličanstva u ovim krajevima, jer je u Usori (sa Solima) bilo dosta praznovjerja i krivovjerja.

Od 1284. godine ova područja su dana na upravu Dragutinu, koji se odrekao kraljevskog prijestolja u Srbiji. Šubići su vladali od 1302. do 1322. godine cijelom Vrhbosnom i Donjim Krajima. 1322. godine u povelji u Milama kod Jajca piše da je Stjepan II. Kotromanić vladar i Soli i Usore i prvi put se Soli spominju u naslovu vrhbosanskog vladara, kao i da je župa Soli imala svog posebnog župana, župana Budoša. Sve do 1325. Usora (sa Solima) je bila odvojena od vrhbosanskih oblasti.

Za vrijeme Tvrtka I. Usora (sa Solima) je naizmjence pod njegovom i kraljevom ugarskom vlašću, obično povezana s Požeškom i Vukovskom županijom. Za vladavine Dabiše bile su pod vlašću istočnohrvatskog kralja u Bosni. Za kralja Stjepana Ostoje bile su u sastavu istočnohrvatske države ali bez posebna značaja. Za Tvrtka II. Tvrtkovića bila je njegova pobuna protiv svoga suverena, kralja Hrvatsko-Ugarske, koji je zauzeo Srebrenik u Usori. Zatražio je pomoć napuljskog kralja Ladislava koji mu je priznao vlast nad Usorom.

1408. godine hrvatsko-ugarski kralj Žigmund pošao je u novi pohod na Vrhbosnu i porazio Tvrtka II. Usoru je dao Ivanu Gari, a Soli mačvanskom banu Ivanu Moroviću. U tom je razdoblju osmanska vojska je uz pomoć velikaša Hrvoja Vukčića zaratila protiv Ugarske te prvi put kročila na područje Usore (sa Solima). Sljedeći vrhbosanski vladari pokušavali su ih istjerati, a Osmanlije se učvrstiti na tlu Bosne. 1426. su Osmanlije upale u Bosnu sa snagama od oko četiri tisuće vojnika i opustošili Usoru sa Solima, te osvojili grad Srebrenik. 1444. godine hrvatski ban i kralj Stjepan Tomaš uspio je osloboditi grad Srebrenik i istok Usore od Osmanlija, a u savezu s Dubrovčanima protiv hercega Stjepana u naslovu si spominje kraljem "Usori, Soli i Podrinju". Posljednji hrvatski kralj u Bosni Stjepan Tomašević (1461- 1463.) formalno nosi isti naslov. 1463. godine osmanske snage pošle su u novi pohod osvajanja Vrhbosne. Prvi je udar bio preko Usore (sa Solima), a cijela je država pala za nekoliko tjedana. [4]

Još nisu nađeni povijesni izvori koji bi nam kazali kad se Usora počela izdvajati kao posebna upravna župa. Zna se samo za promjene statusa. Početkom 13. stoljeća oblikovala se kao posebno područje. U vrelima je od 1236. godine kneževina (Sibislav, Sebislav, unuk Kulina bana). Papa Grgur IX. u pismu od 8. kolovoza 1236. uzeo pod svoju posebnu zaštitu Sebislava, sina pok. Stjepana, bana vrhbosanskoga, i unuka bana Kulina. Tu ga ističe kao "ljiljana među trnjem", čime je istakao problem širenja hereze među plemstvom u Usori. 1272. godine Usora je banovina (Henrik Gisingovac). Od 1326. godine Usora je vojvodstvo. Vojvode su rod Biloševića čija vojvodska čast je od 1399. godine prešla na rod Zlatonosovića. Posljedni je vojvoda bio Tvrtko Stančić, kad je pala Usora kao dio države Bosne pod osmansku vlast.[5]

Za cijelo vrijeme istočnohrvatske države u Bosni, za svih njezinih banova i kraljeva, Usora, još više nego s njom združene Soli pojavljuju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao vrhbosanske, no ni jedan dokument nikad se ne pojavljuju kao srpske niti da su nekada pripadale Srbiji. Hrvatsko-ugarski vladari više puta su oduzimali Usoru i Soli Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebne, kao dio Slavonije [2]

Usora je politički identitet izgubila osmanskim osvajanjima. Ključna je godina 1536. kad turska vojska na čelu s Gazi Husrev-begom zauzima u Usori utvrđenja Dobor i Brod. [2]


VidiUredi

IzvoriUredi

  1. ozorai bánság (mađarski). Magyar Katolikus Lexikon (Mađarski katolički leksikon) pristupljeno 26. studenoga 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Studenci – Mršići » Povijest Od Banovine Usore do turske okupacije (pristupljeno 26. studenoga 2016.)
  3. (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  4. (boš.) Muzej Istočne Bosne Tuzla Srednjovjekovne župe na području sjeveroistočne Bosne, listopada 2014. (pristupljeno 24. studenoga 2018.)
  5. Općina Usora Povijest Usore, rujna 2015. (pristupljeno 22. studenoga 2018.)