Katarina Kosača-Kotromanić

Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1424.Rim, 25. listopada 1478.), bila je kraljica Bosne, kao supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjeg bosanskog kralja. Njezina je udaja 1446. godine dogovorena kako bi se uspostavio mir između kralja i njezina oca Stjepana Vukčića Kosače.[1]

Katarina Kosača-Kotromanić
Slika kraljice Katarine
Slika kraljice Katarine
Bosanska kraljica i blaženica
Rođena 1424.
Blagaj
Preminula 25. listopada 1478.
Rim
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 25. listopada
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

Kraljica Katarina ostaje jedna od najznačajnijih ličnosti povijesti Bosne i Hercegovine.

ŽivotopisUredi

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara 1424. od Jelene Balšić i Stjepana Kosače,[2] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg od Svetog Save". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina. Braća su joj bili: Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan koji je iz nepoznatih razloga otišao u Carigrad, prešao na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović i postao veliki vezir Osmanskoga Carstva te sestra Mara koja se udala za Ivana Crnojevića.

 
Spomenik kraljici Katarini u Mostaru

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na 1446. brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja.[3]

Stjepan Tomaš Kotromanić bosanski kralj s kraljicom Katarinom imao je dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš pod nerazjašnjenim okolnostima umro je 10. srpnja 1461. Nsljedio ga je sin iz prethodnog braka s Vojačom Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov "Kraljice majke" i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Crkve koje je sagradila kraljica KatarinaUredi

Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.). Gradeći tu crkvu otkrilo se da se na tom mestu nalazila starokršćanska bazilika. Nikola V., papa (1447-1455) hodačasnicima crkvi Presvetoga trojstva u Vrilima udijelio je oprost. Hodočašće u čast Nikole V. i kraljice Katarine obavlja se 18. lipnja. Kraljica Katarina sagradila je i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu,[4] zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“[5] te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.[6]

Bijeg kraljice iz BosneUredi

Za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine Katarina je sudjelovala u obrani.

Nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, sa djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice. Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se jer su joj se tu i svatovi odmarali na Spasovo 1466. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Netko je kraljicu prokazao i djecu, dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskoga polja, Stjepankrsta, Blagaja,Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika. Sa sobom je ponijela kraljevski mač svoga pokojnog muža. Mač je pohranila u Dubrovniku "pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje". U srpnju 1463. boravila je na Lopudu.

Kraljica u RimuUredi

Dubrovnik je bio izložen osmanskoj opasnosti te je kraljica Katarina iz dubrovačkoga kraja otišla je u Rim gdje ju je papa primio sa svim počastima priskrbivši joj sve potrebno za život. Kraljica je patila za djecom. Molila je papu da organizira obranu njezina Kraljevstva. Do kraja života zalagala se za oslobođenje svoga Kraljevstva i djece.

Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je papa otrovan.[7]

Oporuka i smrt kraljice KatarineUredi

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom. U svojoj oporuci pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Njezinom grobu kroz cijelu godinu hodočaste tisuće Hrvata.

Katarina u tradicijskoj kulturiUredi

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Td žene nazivaju se Katarinke. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu zapisao je da se u Sutješkom samostanu čuvaju: plašt, stola, svileni ubrus, kvadradična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu, dio misnice. Sve to izvezla je i zlatom protkala kraljica Katarina. [8]

Posljednja kraljica Bosne?Uredi

Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[9] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju)[10] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja.[11][12][13][14][15][16][17][18][19] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, koji je kraljicu Katarinu nazivao "Majka kraljica" iako je položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni.[20][21]

Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[9] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.[22]

Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon pada Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s prijestolja u Bosni, navodivši da su je kraljevina u Bosni priznata tek 1461. godinu i nešto prije njezina pada, a da su se cijelo vrijeme njenim suverenima smatrali hrvatsko-ugarski kraljevi, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464.[23] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina. Nikola Iločki, Matija Radivojević i Matija Vojsalić bili su vazalni kraljevi te seanonimne supruge ne mogu smatrati bosanskim kraljicama.

IzvoriUredi

  1. Stjepan Tomaš | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. srpnja 2022.
  2. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 157
  3. Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
  4. Franjevačka provincija Bosna SrebrenaInačica izvorne stranice arhivirana 3. studenoga 2016. kta/f.p.: Dokumentarac o kraljici Katarini “Povijest ženskim rukopisom: Katarina Kosača”, najava emisije na HTV3 27. rujna (pristupljeno 2. studenoga 2016.)
  5. Franjevački samostan JajceInačica izvorne stranice arhivirana 31. kolovoza 2017. Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
  6. Franjevački samostan JajceInačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2016. Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
  7. Marko Dragić, Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb. 2001
  8. Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split, 2008. 329.
  9. a b Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
  10. Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  11. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
  12. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  13. Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
  14. Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
  15. Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
  16. Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
  17. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
  18. Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
  19. Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
  20. Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
  21. Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
  22. Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
  23. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159

Vanjske povezniceUredi