Sposaric

Dobrodošlica

Wikipedijin uvodni tečaj

Tečaj

Naslovna stranica Uređivanje članaka Oblikovanje članaka Wikipoveznice Sestrinski projekti Slike Tablice Stranice za razgovor Ne zaboravite Prijavljivanje Imenski prostori Zaključak

Dodatno

Pomoć:Sadržaj

Sposaric, dobro došli na Wikipediju na hrvatskom jeziku, započetu 16. veljače 2003. godine – slobodnu enciklopediju!

Pozivamo vas na sudjelovanje u rastu ove svima dostupne enciklopedije na hrvatskom standardnom jeziku.

---

Ovdje su neke od stranica koje bi vam mogle pomoći:

• Wikipedija − što je Wikipedija, povijest i organizacija projekta
• Izvori − kako uspješno činiti Wikipediju boljom!
• Slike − obvezno pročitati prije postavljanja bilo kakvih slika

---

Ako želite vježbati možete to raditi na stranici za vježbanje, u slučaju da vam zatreba pomoć učinite slijedeće:

• postavite pitanje u Kafiću, odgovor će brzo stići
• spojite se na IRC (chat): #wikipedia-hr

---

Svoje doprinose na člancima ne potpisujte, dok komentare na pripadajućim stranicama za razgovor, suradničkim stranicama i Kafiću molimo potpisujte tako što ćete pritisnuti gumbić ili na alatnoj vrpci ili napisati 4 tilde (tilda = 4x istovremeno tipke AltGr + tipka s brojem 1), što kod uređivanja izgleda ovako ~~~~.
Vlastitu suradničku stranicu (onu koja se zove "Suradnik:Sposaric") možete uređivati po svojoj želji u skladu s pravilima uređivanja suradničke stranice (npr. asketski ili šminkerski).

---

Molimo Vas, ne stavljajte zaštićene radove bez dopuštenja! Nemojte izravno kopirati sadržaje s drugih web stranica ako nemate izričito dopuštenje. Ako imate dopuštenje, napišite to na stranici za razgovor ili jednostavno dodajte ovdje. No, obvezno to napravite prije nego započnete s pisanjem preuzetog teksta. Molimo uočite da se svi doprinosi Wikipediji smatraju dualno licencirani, pod Creative Commons Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 i GFDL licencijom. Ako ne želite da se vaše pisanje nemilosrdno uređuje i slobodno raspačava, nemojte ga ovamo slati. Također nam obećavate da ćete ono što ćete napisati sami napisati, ili ćete to prepisati iz nečeg što je u javnom vlasništvu ili pod sličnom slobodnom licencijom.

---

If you don't speak Croatian: This is the welcome message sent to new users of hr.wikipedia

Još jednom, dobro došli! SpeedyGonsales 14:35, 18. lipnja 2013. (CEST)

Brisanje i pisanje

[1] Jedan dio teksta nije sa stranica [2] i [3]. Pozivamo Vas urediti članak kako smatrate da bi trebalo. Kubura (razgovor) 05:48, 19. lipnja 2013. (CEST)

Članak je obrisan u cijelosti, jer je sadržavao djelove koji nisu bili imali valjani izvor. Kubura (razgovor) 05:50, 19. lipnja 2013. (CEST)

Viktor Car Emin: NACIONALNO-POLITIČKI DRAMSKI OPUS

Ovaj ogled nastao je u povodu 140. obljetnice rođenja Viktora Cara Emina (Kraj, kod Lovrana, 1. studenog 1870. – Opatija, 17. travnja 1963), a dio je veće cjeline u pripremi.Prethodno je objavljen u časopisu „Književno pero“, br.8–9, 2012.

Zapravo, trebao bih početi poput Branimira Donata koji je naglasio – a u pitanju je bio Car Eminov roman "Suor Aurora Veronika" (1940) – namjesto polemike trebalo bi početi batinama! Donatovo iščitavanje toga sramotno zaboravljena romana natjeralo ga je na uzaludno bacanje rukavice domaćem čitateljstvu i prosudbi koja nas valjda upućuje što bi trebalo čitati i na što treba obratiti pozornost. No, je li to baš tako? Iznenađujući izraz Branimira Donata zapravo je djelovalo kao (još jedan) besmisleni juriš na vjetrenjače. Uspio sam pročitati priličan broj stručnih i manje stručnih ogleda o književnome djelu Viktora Cara Emina, a ima tu svega i svačega – od nastavničkih promišljanja o broju sati nastave i poželjnim djelima kojima će se djeci u osnovnoj školi približiti zavičajna književnost, do novinarskih prisjećanja obljetničarskoga (vrlo skromnog) tipa na kartici teksta za nužno popunjavanje novinske stranice! No, niti izvorni znastveni radovi ili pregledni članci u malonakladničkim književno-znanstvenim časopisima nisu mi pružili ništa više od činjenice da netko piše o tome jer se, eto, „mora“, odnosno naručuje takav članak, „jer je takav red“. Stoga, bih se poslužio ljutitim odgovorom Milana Kundere kojega su češki novinari oblijetavali po povratku u domovinu i ispitivali u kojem je kontekstu njegov književni opus: „Nisam pisao zbog konteksta, već da se moji romani čitaju!“ To već nije juriš na vjetrenjače, već ozbiljan vapaj! Zanimljiv je i slučaj bio sa Car Eminovim suvremenikom Jamesom Joyceom kad je objavio svoj slavni roman „Uliks“; od čitave plejade onodobnih, pa i današnjih, europskih kritičara, prosječni čitatelj nije uspio shvatiti što je, zapravo, dobro u tome golemom romanu!? Stoga, kad želite saznati nešto o pojedinom književniku i njegovu stvaralaštvu, uzmite njegovo djelo u ruke i zaboravite na stručnu literaturu! Svojedobno je moj učitelj glume, Anđeko Štimac, u jednom bezazlenom razgovoru o repertoaru hrvatskih kazališta, ljutito rekao: „Pa ti vražji Talijani od Pirandella su napravili nacionalnog junaka zbog nekakvih šest drama, a mi sve svoje preziremo i odbacujemo!“ Kasnije se je ispravio i rekao „Ali odličan je taj Pirandello, nema spora.“ No, nisam ga stigao pitati i uvijek će mi ostati zagonetkom – zašto nikada nije režirao koju Car Eminovu dramu, a ukupno je 25 godina bio umjetničkim voditeljem Kazališne grupe Viktora Cara Emina!? U obiteljskoj knjižnici pronašao sam zbirku priča „Oj, more duboko“, ali uzeo sam je u ruke tek 1982, upravo kad sam pristupio amaterskom kazalištu; nešto me je ponukalo da saznam više o tom književniku o kojemu se nigdje ne govori, niti ga itko čita, a njegovih knjiga niti nema u knjižarama. No, kako sam prethodno pročitao sva djela onoga slavnog, a istom nečitana, „prokletnika“ Janka Polića Kamova, tada me je starina Car doslovno prizemljio svojim sjetnim pričama koje naizgled ne teže univerzalnosti, što je vrlo važna odlika europske pa i hrvatske moderne. Car Emin ostao je okružen (samo) onime što vidi preko prozora svog doma i to je njegova najbolja književna osobina. Njegov čitav život, 93. godine, uglavnom je protekao od njegova rodnog Kraja uzmorno najdalje do Crikvenice, ali samo privremeno i u prognaničkim danima kada je sa svojom Emom morao napustiti njihov zajednički dom u Opatiji. Takav nepustolovan duh našega tvrdoglava Krajana donio mu je obilježja „najhrvatskijeg pisca iz Istre“, „dobrog čovjeka iz Primorja“, „borca za domaću rič“, „književnika o malim ljudima za male ljude“, itd… Međutim, takvo je ocjenjivanje/prosuđivanje književnog opusa Cara Emina doista na razini bezočne površnosti. To se može odnositi na njegove kratke forme – pripovijesti, „crtice“ (pačuharije, paćuharijice!), ali ne u potpunosti i na romane! Njegova su veća djela zapravo opisi burnih povijesnih događaja, odnosno znamenitih osoba iz hrvatske prošlosti, a tu se je pokazao sasvim pristojnim sljednikom Eugena Kumičića kojega je iznimno poštovao. I u tim romanima istom vrlo važne uloge odrađuju „mali ljudi“, malomještani, sa svim svojim radostima i nevoljama – „i oni su dio povijesti“ kao da je na svakome mjestu između redaka naznačavao Car Emin. Zapravo je u tome kritika pokazala svoju nemilosrdnost; kad se nešto nazove „povijesnim romanom“, onda se uporno traži samo i isključivo povijest, razradba iste, iznošenje potrebitih podataka. Za razliku od Šenoe i Kumičića, Car Emin u prvi plan stavlja svoje „male, obične ljude“, gura ih u kontekst (povijesnog) vremena, razrađuje ih pomno, unosi osjećaje, punu osobnost, narodski „štih“. No, stranci su uvijek neprijatelji, kadikad vrlo opaki i mrski. Takvo crno-bijelo opisivanje odnosa među likovima, kritičari mu nikada nisu oprostili! Zanimljivo je da su i Šenou i Kumičića kritičari često „prali“ zbog nekojih crno-bijelih opisa, Viktora Cara Emina su uglavnom prešućivali. Tu se vraćamo na početak i onu ljutitu misao Branimira Donata. Zapravo, možemo tek ustvrditi da književna kritika nije znala što bi s književnikom Viktorom Carom Eminom. Može se čak reći da mu njegovo vrijeme nije bilo baš naklonjeno, a posegnut ću ponovno za Joyceom – kad je objavio svoj roman „Dablinci“, već se je zahuktao veliki rat i koga je više bilo briga za jednoga irskog književnika, europske elite imaju pametnijeg posla od čitanja! Skromne naklade knjiga našega Cara Emina kao da nisu nailazile na dobrohotnost prosudbe, a još manje od šireg čitateljstva. Na žalost, do danas. Mnogo vremena razmišljao sam o dramskim djelima Viktora Cara Emina; kako ih procijeniti i što nam danas te drame uopće znače s obzirom na vremenski odmak. Međutim, nije to tako dalek vremenski odmak, radi se samo o prvoj polovici 20. stoljeća kada su ove drame nastale i izvođene, zatim hvaljene i – zabranjivane. Na posljetku uglavnom su prešućivane i još uvijek se prešućuju u ovoj našoj kaljuži. Čitavo jedno razdoblje međuraća (1918–41) književna kritika kadikad naziva Budakovim vremenom (Mile Budak, 1889–1945) ili Krležinim vremenom (Miroslav Krleža, 1893–1981). Ukusi su različiti te se ova epoha može nazvati i Nazorovim vremenom (Vladimir Nazor, 1876–1949), a žitelji Liburnije mogli bi je, a zašto ne, nazvati Car Eminovim vremenom. Sve u svemu, uzmemo li u obzir još nekoja imena iz toga razdoblja (npr. Kosor, Andrić, Kolar, Goran Kovačić, Cesarec, Pavlek Miškina, nezaobilazne M. J. Zagorka i I. Brlić-Mažuranić…), složit ćemo se da je hrvatska književna scena u međuraću bila prilično živa. No, ovdje ćemo se baviti dramskim tekstovima Viktora Cara Emina, odnosno scenskim djelima o kojima domaći kazališni djelatnici mogu, i trebali bi, donositi prosudbe jesu li smisleni za izvođenje u suvremenim okvirima ili nisu. Dakle, jesu li ove drame za ropotarnicu ili ih doista treba proučavati i vrednovati u sustavu nacionalne dramske literature, dakle sljedno korpusu hrvatske književnosti, pače trebaju li ove zastarjele drame barem povremeno "zauzimati" svoje dostojno mjesto u hrvatskome glumištu, osobito na daskama u njegovu zavičaju? Ovo se svakako odnosi, primjerice, na INK u Puli i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, dakle o profesionalnim ansamblima koji nikada, čak niti prigodno (?), na svome repertoaru nisu imali Car Eminove dramske tekstove(?). Izuzev praizvedaba u Zagrebu, Virovitici i Varaždinu, skroman doprinos dale su i nekoje riječke amaterske udruge; zametska Dramska grupa Ante Pilepić izvodila je "Vicencicu" početkom 50-ih godina u režiji Antuna Udovičića, nekako u isto vrijeme izvodi je i Dramska grupa KPD Crvena zvijezda iz Kastva (možebitno se ipak radi o gostovanju zametskih amatera?), a Kazališna grupa Viktora Cara Emina (koja se diči piščevim imenom i uz njegov pristanak od 1949) tek 1993. (uz odlomke iz "Autobiografije") i 2003. prigodno izvodi skraćenu verziju drame "Na straži" u režiji Siniše Posarića. Uz svesrdnu podršku Rikarda Katalinića Jeretovog (1869–1954), Viktor Car Emin preuzima tešku ulogu pučkog prosvjetitelja na razmeđu 19. i 20. stoljeća; stvara, uređuje i svojim tekstovima puni stranice listova i podlistaka za male i velike čitatelje skrenuvši na sebe pozornost i bijes lokalne talijanaške uprave. Govoriti i pisati hrvatskim jezikom značilo je baštardirati se, ali i predstavljati opasnost za il irredente. Novine se raznose i prodaju tajno, stvara se mreža pretplatnika, čita se isključivo u krugu obitelji, jer s takvim novinama ne ide se u gostionice. Na Car Eminov izričit zahtjev jedan od suradnika novina na rubu zabrane je novopridošli učitelj Vladimir Nazor te istarski trojac (Car Emin, Katalinić Jeretov, Nazor) najčešće objavljuje tekstove pod raznim pseudonimima, e da se vlasti ne dosjete. I sam Nazor, rodom Bračanin, stigavši u Istru kao već znameniti pjesnik, ustanovljuje da se na ozemlju tako bogate (i krvave!) prošlosti doslovno zanemaruju tradicijske vrijednosti. Političko-prosvjetni aktivizam potrebit je, osobito u slabo opismenjenoj i doslovno osiromašenoj sredini kakva je u to vrijeme bila Istra. Car Emin upoznaje Nazora sa svim problemima dajući mu do znanja kakva je njihova misija ovdje i koliko svaki oblik aktivizma može biti poguban. I dok Nazor sebi jasno utire put u duhu panteizma, neoromantike i modernističke fantazije, Car Emin nastavlja aktivistički pristup u književnosti. Je li upravo zbog aktivizma trpjela umjetnička vrijednost Car Eminovih književnih uradaka? Njegovo cjelokupno književno djelo domaća prosudba kadikad (ne)opravdano ocjenjuje baš u tome pravcu, na žalost i prešućuje (!), dakle, umanjuje mu umjetničku vrijednost. Treba pošteno priznati da je književno stvaralaštvo Viktora Cara Emina uistinu u službi nacionalno-kulturnog, pače i političkog osvješćivanja naroda drugoga reda uslijed kolonizatorsko/gramzive politike Rima! Preko toga uistinu nije mogao niti smio prelaziti. Promislimo koji bi suvremeni hrvatski književnik, uslijed tako dobro nam poznate globalizacije društva vlastiti umjetnički rad žrtvovao za nacionalnu promidžbu, a da ne bude, u najmanju ruku, izložen podsmijehu? Za takvo što treba požrtvovnost bez prava na pogrješku i treba računati da pred takva pisca nitko ne će prostrijeti red carpet! Ujedno, Car Emin izvrstan je slijednik još jednoga znamenitog i književno plodnog Istrana, Eugena Kumičića (1850–1904), kojega istom kritika ne štedi zbog nekojih crno-bijelih iscrtavanja odnosa između domaćih junaka i stranaca, ali mu se duboko poklonila zbog "Urote Zrinsko-Frankopanske" (1894), kao što se je poklonila i Caru Eminu za dramu "Zimsko sunce" (1902), a mnogo godina kasnije i za roman (tragikomičnu kronisteriju) "Danuncijada" (1946). Viktor Car Emin je svojim dramskim tekstovima tek djelomice obilježio prvu polovicu 20. stoljeća kao dobrohotna radilica, ali i daleka sjenka, primjerice, dramatičara poput Vojnovića, Begovića, Krleže, pače i Matkovića (i njegova drama "Slučaj maturanta Wagnera" također je 1935. skinuta s repertoara kao nepoćudna), glede književnog doprinosa za potrebe hrvatskoga glumišta u međuraću. No, čini se da je upravo tvrdoglava provincijalnost, zapravo duboka ljubav prema rodnoj grudi, bila presudna za Viktora Cara Emina i njegovo književno stvaralaštvo, jer on je nerado odlazio iz Opatije, pače i kad je na kratko morao u progonstvo, kao da se nigdje bolje nije snalazio osim u toplini svoga opatijskog doma, njegov pogled sjetno bi sa sušačke obale lutao onamo ispod Učke… Podsjećam da je do izvedbe prve njegove drame, "Zimsko sunce", došlo u Zagrebu, u prilično turbulentnom vremenu đačkih i studentskih nemira, paljenja mađarske zastave, a ubrzo zatim i konačna odlaska K. Hedervaryja s banskoga stolca. Početak je 20. stoljeća; Car Emin već je priznati pisac, ima tiskan svoj prvi roman "Pusto ognjište" (1900) i nekoliko objavljenih novela. No, "Zimsko sunce" postala je prava scenska uspješnica na vrhuncu buđenja nacionalne svijesti, odnosno u razdoblju druge faze hrvatske moderne. Tada 32-godišnji Viktor Car Emin proslavio se je ovom dramom i doslovno skrenuo pozornost na sebe stekavši, barem privremeno, ulogu nacionalnog junaka. O tome događaju, među inima, piše Đuro Rošić:

Na nagovor intendanta Hrvatskog kazališta u Zagrebu Stjepana Miletića piše Car Emin nešto kasnije svoje prvo umjetnički zrelo dramsko djelo iz života istarskih Hrvata Zimsko sunce, izvedeno prvi put u Zagrebu 10. pro¬sinca 1902, uz burne ovacije kojima je publika manifestirala svoju ljubav prema istarskim rodoljubima koji se bore za ravnopravnost Slavena u Istri.

Jasna je dramska situacija u "Zimskome suncu". U jeku sukoba osviještenih i odnarođenih istarskih Hrvata, dvoje mladih iz suprotnih tabora stupa u brak. I jedna i druga obitelj strepi pred utjecajem one druge strane. Ovako bi se, usuđujem se spomenuti, mogao osmisliti nešto drukčiji svršetak Shakespeareove tragedije "Romeo i Julija"! Ljubav Jelke i Kamila u drugom je planu, nevažna je, treba se prilagoditi, zapravo potalijančiti (Kamilova obitelj), e da bi se prestalo biti građaninom drugog reda (Jelkina obitelj). Car Emin zaobilazno opisuje smisao i posljedice utjecaja rasističke politike talijanske iredente i njezinu pogubnost na malog istarskog čovjeka željnog boljitka. Drugi par (Rozina i Berto) psihološki je uništen, u njih uprte su oči prijezira domaćih ljudi i – sažaljenje. Ono što se ne može odnaroditi, pretpostavlja iredentistička klika, moglo bi se i potkupiti! No, drama ipak svršava sretno, čak i s vrlo rječitom patetikom koje se ne bi trebalo stidjeti:

NANDO: (…). A sada pozdravljeni neka budu i ti prvi traci zimskoga sunca, svijetli traci, koji u nama bude živu nadu u bolje i sretnije dane, kad će i izmučeni istarski patnik moći skinuti kapu i pokloniti se pred veličinom svoje narodne sreće, te sav blažen i uznesen pasti na grud lijepe zemlje, jedne jedine hrvatske domovine naše!

No, ako je "Zimsko sunce" uvjerljiva preslika bijedna pokušaja odnarođivanja hrvatskih pučana na području Istre na svršetku 19. stoljeća (Čin se zbiva u Lovinju 188*), druga drama, "Na straži" (1923. isprva nazvana "Mrtva straža"), koja je nakon premijere i nekoliko repriza žurnim nalogom iz Beograda (Nikola Pašić), a na zahtjev ljutita talijanskog veleposlanika, skinuta sa scene i zabranjena za daljnje izvođenje, ovjekovječuje kudikamo oštrije sučeljavanje s talijanaštvom. Mjesto i vrijeme ovdje je točnije naznačeno (Čin se zbiva u jednome mjestu kraj mora u Liburniji. Prvi čin u prve dane studenog 1920, drugi 11. studenog, treći u prosincu iste godine), dakle svježi, neposredni događaji. Jedno maltretiranje djeteta od strane talijanskih vojnika (Danuncijevih ardita) izaziva mladu djevojku Maru koja zbog nasrtaja na vojnike završi u tršćanskome zatvoru gdje je brutalno silovana. Njezin svijet i njezina ljubav ruše se; ne objašnjavajući zašto, odnosno tajeći svoju sramotu prekida vezu sa Franetom. Istom, domaći starci strepe nad sudbinom ozemlja i očekuju vijesti iz Pariđa, one politički znamenite Versailleske ugovore o međudržavnoj razdjelbi, u ovome slučaju čitave Istre i Rijeke s otocima i okolnim krajem. Frane, povratnik, donosi oskudne vijesti, ali i skromni optimizam, jer svijet je barem čuo za njih… Nitko, naravno, ne zna za onaj tajanstveni Londonski ugovor kojim se po svršetku rata Istra treba pripojiti Italiji unatoč većinskome hrvatskom stanovništvu. O tome nema niti riječi u drami, ali plotuni slavlja s talijanskih brodova označuju upravo to, pače slijede i ubrzani progoni sumnjivaca i palež njihovih domova – u pravom smislu etničko čišćenje. Vrhunac drame i rasplet izaziva Marina mati Flora, potpuno zaluđena dolaskom Danuncijevih jurišnika, kada u njihov dom dovodi talijanskoga časnika (tenente Orlando), onoga istog silovatelja njezine kćeri u tršćanskome zatvoru, kojemu će nesretna Mare na posljetku osobno presuditi revolverskim hitcem. Dakle, dolazi do krvava obračuna koji se nije mogao spriječiti. Slijedi zatim bijeg, (samo)progonstvo čitavih obitelji s rodne grude. Zanimljivo je spomenuti da je ova drama 1983. doživjela dvodijelnu televizijsku ekranizaciju pod nazivom "Istarska rapsodija iz godine 1920" u prilično dobroj adaptaciji i režiji Ive Štivičića.

Već u drami "Vicencica" (1933. – odmah nakon premijere zabranjena!) okosnicu nalazimo u gospodarskoj propasti (riječke Agencije parobrodarskog društva Belaš i drug – u likvidaciji), u razaranju društvenih vrijednosti, prijateljstva i obitelji; stare ne zamjenjuju mlađi, a mana s neba dolazi u oličenju bogate Amerikanke (Lady Gordon) koja privremeno unosi razdor mladome paru (Vicencica i kapetan Žižo)… Riječki pjesnik i bohem Nikola Polić (1890–1960) uz knjižni otisak drame (sam pisac nazvao ju je komedijom) oduševljeno je popratio pojavu Car Eminove "Vicencice":

Nesamo u talijanskoj, nego i u hrvatskoj je knjizi život, razvitak i propast Rijeke slabo, gotovo nikako donesen. O dekadentskoj sudbini Senja napisali su Vjenceslav Novak, Josip Draženović, a djelomično i Nehajev, čitavu malu biblioteku novela i romana. (…) Ipak su ovi dojmovi, možda i neposredno, diktirani upravo povodom gledanja ovog komada koji je, priznajem, u meni izazvao već davno zaboravljene riječke reminiscence. Autor nije okvir tragedije grada Rijeke oličio crnom bojom, ma da je on, g. Car Emin, i pored toplog i osjećajnog humora, u prvom redu pjesnik rezignacija i nestajanja (…).

Dobro je što je Car Emin ovim dramskim tekstom napravio odmak od teme koju je obrađivao u prethodne dvije drame – onu tešku rovovsku borbu protiv sveprisutna talijanskog iredentizma koji će vrlo brzo, i baš u ovim krajevima, izrasti u fašizam. Mada i ovdje jedan izrod (Del Rovere, rođ. Hrast) vrši svoju nečasnu ulogu, a zapravo je najsmješniji lik u čitavoj drami. Dijalozi su razrađeniji, a dramska situacija jasnija. Dolaze do izražaja karakteri likova koji se sučeljavaju sa gospodarskom propašću; ispočetka sve djeluje usporeno i bez imalo optimizma. Tek povratak mladog kapetana Žiža, za kojega se je mislilo da je stradao na moru, donosi živost. Amerikanka Lady Gordon, koju je Žižo spasio od utapanja, došla je u Rijeku te će u znak zahvalnosti novčano pomoći obnovu propale tvrtke. Povijesno gledano, ova priča je izmišljena, nije poznato da je kakva bogata Amerikanka pomagala posustaloj riječkoj tvrtki, osobito parobrodarskoj. Međutim, skrećem pozornost na zanimljivu činjenicu; Car Emin "gura" radnje svojih drama sa zapada na istok; u "Zimskome suncu" radnja se odvija u Istri (mjesto Lovinj – možebitno Rovinj?), "Na straži" već je u jednome mjestu pored mora u Liburniji odakle se bježi u Rijeku, a u posljednjoj drami Riječani prelaze (preko granice) na Sušak. Sam svršetak rječit je i zaslužuje da ga navedemo:

LISANDRO: Gledajte da s tom firmom odete malo dalje od one proklete Pantellerie. (zatvor, op. a.) KOSTANCA: Tamo, bliže Majci Božjoj Trsatskoj. BELAŠ: I to je već odlučeno. VICENCICA (tužno): Da ostavimo ovaj naš dragi grad? BELAŠ: Tamo preko radit ćemo i čekati dok ova naša pusta luka i ovaj naš stari i dragi mrtvi grad opet za nas ne uskrsnu. LISANDRO: Tiše! Tiše!…

U predgovoru (Nad vodama babilonskim) Polić se ne osvrće na srž djela, već se prisjeća kako je došlo do onoga što slijedi (u drami). Dakle, na redu je svojevrsna globalizacija društva sa svim svojim posljedicama, razabire se nesnalaženje domaće sredine u takvim okolnostima. Globalizacija ubire danak i poprilično nalikuje suvremenim zbivanjima u nas! Presliku riječkoga gospodarstva na rubu propasti u međuraću Polić opisuje ovako:

Savremeni betonski most, spajajući sušački trg besposlenih sa riječkom obalom Mrtvog kanala u koji zijevaju slijepe oči zatvorenih i "stečajnih" dućana i zjapi praznina prostora, taj, eto, elegantni most evocira komiku i grotesku jedne granične anomalije.

Viktor Car Emin u "Autobiografiji" (1945) ne objašnjava na poticaj koga te kako je i zašto napisao svoje tri velike drame; uostalom, svojih se djela jedva dosjeća ostavši nam tako dužan, kao i njegovi suvremenici, iskren odgovor. Primjećujem da u njegovu djelu, osobito dramskome, nema vanjskih utjecaja niti domaćih dramatičara 19–20. stoljeća, primjerice Šenoe, Kumičića ili Laginje, pače niti kojih inozemnih koji su u to vrijeme rado izvođeni na hrvatskim scenama. Tako njegove drame djeluju samosvojno, bez poznata utjecaja i bez pandana u cjelokupnoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Uzgred spominje francuske romanopisce (Daudet, Zola, Maupasant…) koje u mladosti rado čita. Možebitno izdaleka podsjeća, kako bi to rekao Dostojevski, da je i on, Car Emin, izišao ispod Gogoljeve kabanice budući da je Gogolj bio itekako važna literatura Car Eminova razdoblja. Pregršt u ono vrijeme svježe prevedene ruske literature punio je police u domovima hrvatskih ljubitelja knjige, pače i velike većine hrvatskih književnika te stoga smijemo ustanoviti da im je ova inozemna literatura bila bliska i vrlo poticajna. Na drugome mjestu možemo ozbiljnije raspravljati o stvarnim utjecajima ruskih klasika na hrvatske pisce, ali ovdje ćemo se ipak ograničiti samo na prethodni navod. Kad sam već spomenuo Matka Laginju (1852–1930), pisca prvoga dramskog djela na hrvatskome jeziku u Istri, a riječ je o čakavskoj komediji "Šilo za ognjilo" (1872), često se vjeruje da je utjecao na Cara Emina da se posveti pisanju za scenu. Po mojoj skromnoj procjeni radi se o osam ili devet nepoznatih ili nedostupnih igrokaza, kratkih, duhovitih, vjerojatno s didaktičkom nakanom, koje je Car Emin režirao opatijskim i/li kastavskim amaterima: "Kontra srcu se ne more" (? – aktovka), "Šior Bazilijo z napi pal" (? – igra u dva čina), "Kraljević Marko" (?), "Striga Lega" (1895. – igrica u stihovima), "Đurđica" (1906), "Prva bura" (1907), "Nevidljivi Jurić" (1922), "Lipa Mare" (1922), "Simpatični barekin" (?). Ako je političko-prosvjetiteljski aktivizam imao u Car Eminovu proznu stvaralaštvu djelomice negativan utjecaj (osobno se ograđujem od toga!), u dramskim djelima on je svakako pozitivan, mada je u njima još uvijek vidljiv i jak utjecaj realizma, uostalom, kao i u mnogih hrvatskih dramatičara s početka 20. stoljeća. Teško je i pomisliti, na primjer, da je pisao – eto, zbog zadovoljenja scenske forme, s obzirom da su njegove tri velike drame složene, zanimljive i s jasno iscrtanim likovima. To su čvrsto iskonstruirana djela, nisu istresena iz rukava, dakle, pisao ih je s jasnim osjećajem za svoje vrijeme i onodobne nevolje malog čovjeka. Nacionalni i politički smisao u dramskim djelima Viktora Cara Emina međusobno se (i logično) prepleću. Daleko smo od pukog zadovoljavanja scenske forme s obzirom da u njima pronalazimo mnogo više od toga. --Sposaric (razgovor) 13:04, 8. lipnja 2014. (CEST)

Viktor Car Emin

Ako želite dodati nešto u članku o Viktoru Caru Eminu, onda se to ne piše na ovoj stranici za razgovor, nego na ovoj poveznici Viktor Car Emin. Kubura (razgovor) 07:37, 11. lipnja 2014. (CEST)

[4] Nije problem. Samo gornji odlomak s tekstom o Viktoru Caru Eminu označite mišem, kopirate i zalijepite tekst na stranicu Viktor Car Emin. Kad dođete na stranicu o Viktoru Caru Eminu, kliknete gore na "uredi", otvorit će Vam se okvir za uređivanje, kliknete mišem usred njega (na željeno mjesto u tekstu) i tad zalijepite iskopirani tekst u članak. Nakon toga kliknete na "sačuvaj stranicu".
Mogao bih ovo i sam napraviti, ali ne želim si prisvojiti zasluge za tekst koji ste Vi napisali. Kubura (razgovor) 04:07, 28. rujna 2015. (CEST)

Prikaži...

Pozdrav, cijenimo Vaše doprinose na Wikipediji i stoga Vas molimo da prije nego što snimite svoje promjene na stranici, kao u članku Janko Polić Kamov, uporabite tipku Prikaži kako će izgledati koja se nalazi pored tipke Sačuvaj stranicu. Tako ćete odmah vidjeti što ste napravili i moći ispraviti eventualne pogrješke. Prečestim snimanjem raznih sitnica zatrpava se stranica nedavnih promjena. Tipka je prikazana na slici desno. Ako namjeravate raditi veće izmjene ili pisati duži tekst, bolje je da prvo kopirate stari tekst stranice na svoje računalo (u Notepad ili neki drugi program), tamo ga uredite, a zatim konačnu inačicu iskopirate u prozor za izmjenu teksta stranice. Hvala na razumijevanju. Maestro Ivanković 12:45, 17. ožujka 2015. (CET)

Potpis i slike

Bok Sposaric! Ovdje možeš pročitati kako se potpisujemo na stranicama za razgovore, pod svojim komentarima i prigodom kakva glasovanja. Više o slikama i tome kako ih postavljati piše ovdje. Srdačan pozdrav, Maestro Ivanković 13:16, 17. ožujka 2015. (CET)

Brisanje mojih fotografija sa wikipedije

S obzirom da su izbrisane čak tri fotografije koje sam priložio svojoj stranici, izbrisao sam i posljednju. Riječ je o dvije naslovnice mojih autorskih knjiga i fotografiji iz jedne predstave! Na sve objavljeno imam autorsko pravo i ne razumijem tko se je usudio bilo što izbrisati iz mojih slikovnih podataka. Ako nema objašnjenja, sutra brišem sve podatke o sebi i odjavljujem se sa Wikipedije.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Sposaric (razgovor • doprinosi) 21:15, 27. kolovoza 2018.

Gornja poruka baš i nije preljubazna, ali razumijem reakciju. Naputak što i kako poslan Vam je e-poštom, lijepo molim postupite kako je napisano. Hvala unaprijed! SpeedyGonsales 22:37, 28. kolovoza 2018. (CEST)

Nikoji suradnik imena Sposaric nije postavio nikakve fotografije, koliko vidimo iz naših evidencija koje bilježi softver. Evo Vam evidencija postavljenih datoteka suradnika Sposaric [5]. Kubura (razgovor) 17:46, 28. siječnja 2019. (CET)

Slike koje je u svoju inačicu članka upisao Sposaric [6] nisu bile obrisane na hrvatskoj Wikipediji, nego na Zajedničkome poslužitelju.

Poveznice na njih obrisao je bot (automatski program [7]) CommonsDelinker [8] (sažetak uređivanja: Slika 1997._GALEBOV_SAN.jpg je uklonjena jer ju je na Commonsu obrisao Elcobbola)[9] (sažetak uređivanja: (Slika 1996._Smeće.jpg je uklonjena jer ju je na Commonsu obrisao Elcobbola)[10](sažetak uređivanja: Slika ALMIS,_priče_i_predaje_(2018).jpg je uklonjena jer ju je na Commonsu obrisao Elcobbola). Fotografije koje ste postavili softver je prebacio na Zajednički poslužitelj [11] (opis: Cross-wiki upload from hr.wikipedia.org). Postavilo ga je oruđe za unakrižno postavljanje datoteka među wikijima [12] (Cross-wiki media upload tool), koje onda automatski prebacuje onamo i softverske evidencije pa ih nemamo na hr.wiki. Od sedam (7) datoteka koje ste postavili [13], šest su ih obrisali tamošnji administratori, a ne administratori hrvatske Wikipedije! Elcobbola je obrisao [14][15][16], Jcb je obrisao [17][18] i Fastily je obrisao [19]. Zato Vas molimo ne prigovarajte ništa hrvatskoj Wikipediji. Kubura (razgovor) 18:12, 28. siječnja 2019. (CET)