Republika Kina

Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Republika Kina. Za državu koja je postojala od 1912. do 1949. godine pogledajte Republika Kina.
Disambig.svg »Tajvan« preusmjerava ovamo. Za otok, pogledajte Tajvan.

Republika Kina, poznata i kao Tajvan je djelomično priznata de facto država, koja se nalazi većim dijelom na otoku Tajvan u istočnoj Aziji. Zajedno sa susjednim manjim otočnim skupinama Peskadori, Quemoy i Matsu od 1949. funkcionira kao de facto neovisna država koja sebe naziva Republika Kina (kin. 中華民國, Chung-hua Min-kuo). Vlasti Narodne Republike Kine ne priznaju vladu Republike Kine i smatraju Republiku Kinu dijelom Narodne Republike Kine.

Republika Kina
中華民國
Zhōnghuá Mínguó
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
San Min Chu-i
Položaj Republike Kine
Glavni grad Taipei
Službeni jezik kineski 1
Državni vrh
 - Predsjednik Tsai Ing-wen
 - Predsjednik Vlade Su Tseng-chang
Neovisnost 10. listopada 1911.
Površina 138. po veličini
 - ukupno 35 980 km2
 - % vode 2,8 %
Stanovništvo 56. po veličini
 - ukupno (2018) 23.758.247 [1]
 - gustoća 671/km2
Valuta novotajvanski dolar (10 jiaoa = 100 fena 2)
Pozivni broj +886
Vremenska zona UTC +8
Internetski nastavak .tw
(1) govorni standard je mandarinski

(2) koristi se samo kovanica od 5 jiaoa

Zemlja koja je nastala povlačenjem kineskog režima i vojske predvođene strankom Kuomintang, nakon poraza u Kineskom građanskom ratu 1927.-1950. uspjela je strateškim osloncem na zapadne sile nesklone komunističkoj NR Kini postići zavidni stupanj gospodarskog razvitka i ovladati najsuvremenijim tehnologijama. Kao zemlja s približno 23 milijuna stanovnika, Tajvan predstavlja jednu od najprosperitetnijih ekonomija u Aziji i cijelom Svijetu. 1990.-ih godina su provedene demokratske reforme, koje su tajvansko društvo uvele u red suvremenih demokracija. Međutim je i NR Kina vrlo unaprijedila svoj ekonomski i politički položaj, a i vojnu snagu; u 21. stoljeću se sve češće i posve glasno govori o mogućnosti da NR Kina silom pripoji Tajvan.[2] [3]

ZemljopisUredi

Tajvan je odvojen od Narodne Republike Kine Tajvanskim prolazom širokim oko 180 km. Na sjeveru je Istočno kinesko more, na istoku Filipinsko more te na jugu Južno kinesko more.

Otok se proteže oko 400 km u pravcu sjever-jug i 145 km u pravcu istok-zapad. Od sjevera do juga proteže se Središnji Planinski Masiv (kineski: Chung-yang Shan-mo) čije se vrlo strme planine na istočnoj strani otoka spuštaju izravno u more, a prema zapadu postepeno prelaze u primorsku ravnicu.[4]

Većina Tajvana je prekrivena planinama, te ima čak 200 planinskih vrhova viših od 3.000 m (najviši vrh Yushan, 3.997 m).[5]

U vrlo gusto naseljenoj zemlji, veliki gradovi su smješteni u ravničarskom području uz zapadnu obalu otoka, tj. uz Tajvanski tjesnac. Na samom sjeveru otoka, položeni su velegradovi Taipei (glavni grad) s 2,7 milijuna stanovnika, obližnji Novi Taipei s 3,9 milijuna stanovnika i također obližnji Taoyuan s 2,3 milijuna stanovnika. U ravnici na zapadu srednjeg dijela otoka smješten je Taichung s 2,8 milijuna stanovnika. U južnom dijelu otoka, također u ravnici uz zapadnu obalu, smješteni su Tainan s 1,8 i Kaohsiung s 1,1 milijun stanovnika.[6]

Tajvan kontrolira nekoliko naseljenih otočja, od kojih se Penghu ("Peskadores") s oko 100.000 stanovnika nalaze usred Tajvanskog tjesnaca, a otočja Kinmen (stanovništvo također oko 100.000), Matsu (oko 13.000 stanovnika) i Wuqiu (oko 700 stanovnika) se nalaze vrlo blizu kineskom kopnu.

PovijestUredi

Smatra se da je Tajvan tisućama godina bio naseljen malajsko-polinezijskim narodima. U 16. stoljeću su ondje svoje baze uspostavili europski trgovci, te su od toga vremena na otok počeli radi trgovine dolaziti također i kineski trgovci. Portugalci su otok nazvali ga "Ilha Formosa" (Krasni otok), koje će ime kasnije stoljećima ostati u uporabi.

1624. godine uspostavlja ondje bazu Nizozemska istočnoindijska kompanija, koja 1626. godine odande tjera Španjolce koji su ondje ranije podigli vlastite (privatne) trgovačke baze.

1662. godine kineski vojskovođa Zheng Cheng-gong osvaja otok u vrijeme građanskog rata u Kini na kraju vladavine dinastije Ming, te na Tajvanu proglašava vlast svoje "kuće Koxinga".[7] Vojne snage Zheng Cheng-gonga su brojale čak oko 25.000 ljudi, te su se smjestile na mjestu gdje su se nalazile nizozemske tvrđave Zeelandia i Provintia na jugozapadnom dijelu otoka, u blizini današnjeg Tainana, odakle je Nizozemska istočnoindijska kompanija vodila unosnu operaciju trgovine s Japanom. U tom su dijelu otoka Nizozemci bili kristijanizirali dio domaćeg stanovništva, te doveli svoje farmere koji su organizirali uzgoj tropskih začina. Kinezi su za potrebe prehrane svoje vojske naselili u taj dio otoka vlastite seljake.

Zheng Cheng-gong je otok Tajvan proglasio svojom kneževinom, a njegove snage su provodile akcije na širokom primorskom području Kine napadajući područja pod vladavinom mandžurske dinastije Qing, te povijest tog kineskog zapovjednika i njegove vojnike uglavnom pamti kao pirate.[8] Sam Zheng Cheng-gong (još se piše: Zheng Chenggong i Cheng Ch'eng-kung) je umro već 1662. godine; naslijedio ga je sin Ke-chang (piše se još: Zheng Jing i Xianzhi) , koji će novom kneževinom vladati do smrti 1681. godine. Nakon njegove smrti je jedan od vođa kineskih snaga na Tajvanu Shi-lang prešao na stranu mandžurske dinastine Qing - koja još nije bila uspostavila uvjerljivu flotu - te je porazio svoje dojučerašnje drugove na Tajvanu. Nakon određenog predomišljanja - zapravo je isprva naređeno da oko 100.000 Kineza koji su bili na otoku moraju iseliti u Kinu - 1684. godine je dinastija Qing odlučila pripojiti otok svojem carstvu.

1858. godine su kineske vlasti pristale dopustiti zapadnim silama da na otoku uspostave vlastite luke, a 1895. otok je pripao Japanu, tijekom Prvog kinesko-japanskog rata.[9]

Tajvan je poslije japanskog poraza u drugom svjetskom ratu vraćen Kini. Snage nacionalističke stranke Kuomintang pod vodstvom Čang Kaj-šeka sklonile su se na otok nakon što su 1949. poražene od komunista u građanskom ratu. Po izbijanju Korejskog rata u kojem je komunistička vlast Narodne Republike Kine spasila od propasti Sjevernu Koreju, SAD su pružile vojnu i političku pomoć Kuomintangu na Tajvanu. Do 1971. godine vlada na Tajvanu predstavljala je Kinu u Ujedinjenim narodima.[10]

U narednim desetljećima odnosi između NR Kine i Tajvana predvođenog partijom i vojskom koja je protiv kineskih komunista dugo i nepomirljivo ratovala bili su prožeti neprijateljstvom i nerijetko napeti. U Prvoj krizi u Tajvanskom tjesnacu 1954.-1955. godine vojne snage NR Kine su uspjele osvojiti otočić Yijiangshan posve blizu kineske obale, ubivši u teškim borbama 713 pripadnika tamošnje posade i zarobivši njih 130, uz također teške gubitke na strani Narodnooslobodilačke armije Kine.[11] U Drugoj krizi u Tajvanskom tjesnacu 1958. godine Narodnooslobodilačka armije Kine je intenzivno granatirala otočje Kinmen, također pred samom kineskom obalom, odakle su snage Republike Kine (tj., snage Tajvana) također topništvom tukle kineske položaje. Postradale su stotine vojnika s obje strane, oštećeno je i potopljeno više vojnih brodova na svakoj strani, a sukob je okončao nakon što su se u njega izravno uključile vojne snage Sjedinjenih Američkih Država, odlučne da brane teritorij Tajvana.[12] Nakon što je krajem 1970.-ih godina došlo do poboljšanja odnosa između NR Kine i SAD-a, u čemu se Sjedinjene Američke Države u principu nisu protivile težnjama NR Kine za ujedinjenje Tajvana - pod uvjetom da ujedinjenje bude mirno - američki diplomatski odnosi s Tajvanom su bili na niskoj razini, te su na zahtjev NR Kine 1994. god. SAD čak odbile dati vizu za ulazak tajvanskog predsjednika na područje SAD. Kada su 1995. godine to ipak dopustile (predsjednik Lee Teng-hui je privatno posjetio Sveučilište Cornell), počele su demonstrativne kineske vojne vježbe uz angažiranje velikih vojnih snaga, te čak gađanje raketama u područja gustog pomorskog prometa pred tajvanskim lukama. SAD je sa svoje strane poslao na područje Tajvanskog tjesnaca izrazito snažne mornaričke i zračne efektive, potvrdivši potporu samostalnosti Tajvana, pod cijenu ozbiljnog zahladnjenja odnosa s NR Kinom.[13]

Rast gospodarskog i političkog utjecaja Narodne Republike Kine i njeno uvjetovanje uspostave diplomatskih odnosa prekidom svih službenih odnosa s Tajvanom doveli su do rastuće političke, ali ne i gospodarske izolacije otoka koji je postao jednom od najrazvijenijih zemalja Azije.

Kuomintang je dopustio djelovanje oporbenih političkih stranaka 1986., a godinu kasnije okončano je izvanredno stanje koje je bilo na snazi od 1949. Predsjednik Lee Teng-hui, također iz redova Kuomintanga, produbio je demokratske reforme i zaslužio naslov "oca demokracije" na Tajvanu. Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je kandidat oporbene Demokratske napredne stranke Chen Shui-bian koji se zalaže za proglašenje potpune neovisnosti Tajvana od Narodne Republike Kine.

Veze Tajvana s Kinom su se ojačale nakon privrednih reformi u NR Kini zadnjih desetljeća: smatra se da do milijun Tajvanaca danas živi i radi u Kini, gdje su vlasnici mnogih poduzeća.[14]

PolitikaUredi

Međunarodno priznanjeUredi

Sljedećih 20 država ima diplomatske odnose s Tajvanom (Republikom Kinom):

  Sjeverna Makedonija je 1999. godine priznala Republiku Kinu (Tajvan), ali je odlaskom sa vlasti Vasila Tupurkovskog predsjednik Trajkovski u 2000. godini povukao priznanje.[15][16]

Makar su Sjedinjene Američke Države 1979. godine priznale vlasti NR Kine kao legitimnog predstavnika Kine, te uspostavile vrlo jake ekonomske i političke veze s NR Kinom, predstavljaju one i najdalje glavni vanjskopolitički i sigurnosni oslonac Tajvana, kojega tretiraju kao svojeg važnog saveznika.[17] Japan[18] i Južna Koreja[19], kao preostali važni saveznici SAD-a u tom dijelu svijeta, prate SAD u podršci samostalnosti Tajvana. Australija, kao daljnji bliski saveznik SAD-a, prima od vladajućih krugova NR Kine kritike, te čak prijetnje zbog svoje podrške Tajvanu,[20] koja uključuje izrazito brzo rastuću Australsko - Tajvansku gospodarsku suradnju.[21] Nakon što su Filipini - također tradicionalni američki i tajvanski saveznik - pokazali 2020. god. stanovitu podršku zahtjevima NR Kine za pripojenjem Tajvana,[22] diplomacija SAD-a se na najvišoj razini trudi osigurati podršku Filipina, dajući toj zemlji koja s Kinom ima stanovite sporove o granici na moru dodatna sigurnosna jamstva u slučaju konfrontacije s NR Kinom.[23]

StanovništvoUredi

Većinu stanovništva Tajvana čine Kinezi, uglavnom potomci prvih doseljenika iz južnog Fujiana i sjevernog Guangdonga koji govore osobitim dijalektima kineskog, hokkien i hakka. Oko 15% stanovnika su pristaše Kuomintanga (i njihovi potomci) iz svih dijelova Kine koji su stigli nakon 1945. i koji uglavnom govore standardnim mandarinskim kineskim jezikom, koji funkcionira kao službeni jezik, te pretežni dio stanovništva njime vlada u većoj ili manjoj mjeri. Hokkien se kolokvijalno, a u najnovije vrijeme čak i službeno naziva i "tajvanskim jezikom", te ga kao jezik komunikacije koristi oko 82 posto stanovništva. Oko 15 posto stanovništva čini kineska etnička grupa Hakka, ali hakka varijantom kineskog govori danas oko 6,6 posto stanovništva.[24] Domorodci koji su na Tajvanu živjeli prije kineske kolonizacije čine oko 2% i žive uglavnom u planinskim dijelovima zemlje.[25] Najbrojniji od njih su Amisi s oko 200.000 pripadnika.[26]

GospodarstvoUredi

Tijekom većeg dijela 20. stoljeća tajvansko je gospodarstvo bilježilo visoki, često i spektakularan rast. Na početku 21. stoljeća dvije trećine BDP-a ostvaruje uslužni sektor, a glavna grana industrije je proizvodnja informatičke opreme i drugih sofisticiranih proizvoda. Tajvan spada među nekolicinu zemalja koje predvode trendove u razvijanju novih tehnologija, te ima ekonomiju čiji je rast bitno vezan uz razvoj inovacija (engl. innovation driven economy).[27] 2017. godine je Tajvan službeno pokrenuo prelazak na tzv. internet of things gospodarstvo, u kojemu će praktično svaki uređaj i poslovni proces biti umrežen.[28]

2020. god., dosegao je tajvanski bruto društveni proizvod po stanovniku - prema paritetu kupovne moći (PPP) - čak 56.429 USD, što uvrštava Tajvan među najproduktivnija gospodarstva svijeta, otprilike u razini s Njemačkom i Švedskom, a iznad recimo Kanade, Francuske i Japana.[29] Ekonomski analitičari ukazuju da je tajvanska ekonomija u velikoj mjeri ovisna o trgovini s NR Kinom - upravo je rast u razmjeni s vrlo propulzivnom kineskom ekonomijom vrlo doprinio boljitku tajvanskog gospodarstva - što Tajvan izvrgava stanovitim strateškim rizicima. Oko jedne trećine tajvanske međunarodne trgovinske razmjene otpada na trgovinu s NR Kinom.[30]

IzvoriUredi

  1. Populacija Tajvana 2018 [Populacija Tajvana]. worldometers.info (engleski). Pristupljeno 1. sječnja 2019 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  2. "Made in Taiwan: a democracy threatened by China, ‘ignored’ by the Union", Peter Chapman, "Politico", 27. studenog 2003.
  3. "Taiwan's democracy 'threatened' by China", AAP, "7News.au", 30. prosinca 2019.
  4. "10 Majestic Mountain Wonders of Taiwan", "National Geographic", 27. rujna 2018., Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  5. "Many More Mountains to Climb", Taiwan Today, 1. studenog 2002. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  6. "Biggest Cities In Taiwan", WorldAtlas. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  7. Government portal of the Republic of China (Taiwan): HISTORY, (engleski) pristupljeno 4. kolovoza 2021.
  8. ISLAND IN THE STREAM - A Quick Case Study of Taiwan's Complex History, APRIL C. J. LIN & JEROME F. KEATING, Drugo izdanje 2021., SMC PUBLISHING INC., Taipei 106, Taiwan, ROC; poglavlje "I The Era of Global Navigation". Pristupljeno 4.8. 2021.
  9. LIN & KEATING, op. cit., poglavlje "II. The Ch'ing Era"
  10. LIN & KEATING, op. cit., poglavlje "III. The Republic of China"
  11. "What Happened When China Tried To Take Taiwan in the 1950s?", Sebastien Roblin, "The National Interest", 23. travnja 2021. Pristupljeno 4. kolovoza 2021.
  12. "The 1958 Taiwan Straits Crisis: A Documented History", M.H. Halperin, "RAND Corporation" 1966. Pristupljeno 4. kolovoza 2021.
  13. "The 1996 Taiwan Strait Crisis: Lessons for the United States, China, and Taiwan", ROBERT S. ROSS, "Security Dialogue" Vol. 27, No. 4 (DECEMBER 1996), str. 463-470
  14. "What's behind the China-Taiwan divide?", BBC, 26. svibnja 2021.
  15. UNPREDEP odlazi, ali NATO je tu, AIM, 26. veljače 1999.
  16. Javnost u Makedoniji s odobravanjem je primila posljednji potez predsjednika Trajkovskoga, analitičari smatraju da je to bilo za očekivati otkako je Demokratska alternativa, patron Tajvana, otišla u opoziciju, AIM, 11. prosinca 2000.
  17. "Biden Delegation Pledges US Support for Taiwan Self-Defense", Nick Aspinwall, "The Diplomat", 17. travnja 2021. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  18. "Japan and U.S. defense chiefs affirm cooperation over Taiwan emergency", "The Japan Times" (engleski) Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  19. "'Don’t ‘play with fire’, China tells US and South Korea over Taiwan concerns", Jun Mai, "South China Morning Post", 24. svibnja 2021.. (engleski). Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  20. "China issues brutal warning to Australia after joining Japan in military exercise", Alex Turner-Cohen, 7News.com.au, 23. svibnja 2021., (engleski). Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  21. "Australia-Taiwan relationship - Owerview", Australian Government, Department of Foreign Affairs and Trade. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  22. "Filipino helper’s case erupts into Taiwan-Philippines sovereignty dispute", Lawrence Chung, "South China Morning Post", 30. travnja 2020. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  23. "US warns China over ‘aggressive’ moves on Philippines, Taiwan", "Al Jazeera", 8. travnja 2021. (engleski) Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  24. "As Taiwan’s Identity Shifts, Can the Taiwanese Language Return to Prominence?", J. Zach Hollo, "Ketagalan Media", 27. kolovoza 2019. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  25. "Taiwan and the Pacific: One Big, Happy Austronesian Family", Grant Wyeth, "The Diplomat", 09. siječnja 2019. (engleski) Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  26. "Taiwan’s Cultures and Communities", "Islanfolclore.com", Pristupljeno 3. kolovoza 2021.,
  27. "The Key Role Taiwan Will Play in Industry 4.0", Dr. Peter Hsieh, "Entrepeneur", 23. listopada 2019. Pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  28. "Taiwan Internet of Things Market By Component, By Software Solution, By Service, By Platform, Node Component, By Application, By Network Infrastructure and By Connectivity Technology – Opportunities & Forecast, 2020-2027", "GMI Research", ožujak 2020., (engleski)
  29. List of Countries by GDP (PPP) per capita, "Statistic Times", pristupljeno 3. kolovoza 2021.
  30. "Taiwan's continued success requires economic diversification of products and markets", Syaru Shirley Lin, "Brookings.edu", 18. ožujka 2021. (engleski). Pristupljeno 3. kolovoza 2021.

Vanjske povezniceUredi

Sestrinski projekti
 U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Republika Kina
 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Republika Kina
 Pogledajte rječničku natuknicu Republika Kina u Wječniku, slobodnom rječniku.



  Nedovršeni članak Republika Kina koji govori o zemljopisu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.