Otvori glavni izbornik

Robert Woodrow Wilson (Houston, 10. siječnja 1936.), američki radioastronom. Studirao u Houstonu i potom u Pasadeni na Kalifornijskom institutu za tehnologiju, gdje je i doktorirao 1962. Radio u Bellovim laboratorijima u Holmdelu, te je zajedno s A. A. Penziasom sastavio prijamni sustav kojim je otkriveno pozadinsko zračenje svemira, koje odgovara zračenju tvari na temperaturi 3 K preostaloj sa samih početaka stvaranja svemira (Veliki prasak). Za to su otkriće obojica, zajedno s P. L. Kapicom, dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1978. [1]

Robert Woodrow Wilson
Wilson penzias200.jpg
Penzias (lijevo) i Wilson (desno)
Rođenje 10. siječnja 1936.
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Bellovi laboratoriji u Holmdelu
Alma mater Sveučilište Rice u Houstonu,
Kalifornijski institut za tehnologiju
Poznat po Pozadinsko zračenje
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1978.)

ŽivotopisUredi

Robert Woodrow Wilson je američki astronom, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1978., zajedno Arnom Allanom Penziasom za otkiće kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Nobelovu nagradu dobio je i Pjotr Leonidovič Kapica. Robert Woodrow Wilson rodio se u Houstonu u Teksasu, 1936. Studirao je na Sveučilištu Rice u Houstonu i na Kalifornijskom institutu tehnologije. Robert W. Wilson i Arno A. Penzias u laboratorijima tvrtke Bell u Holmdelu, SAD, radili su pokuse s velikom antenom. Izradili su prijemnu antenu u obliku roga, dugu 6 metara s vrlo osjetljivim prijemnikom, da bi razaznali slabe radiosignale s umjetnih satelita Echo 1 i Telstar. Penzias i Wilson odlučili su ispitati slabi šum koji je ometao prijem. Prvo su pomislili kako šum potječe iz smjera Mliječnog puta. Kada su uklonili sve moguće izvore zvuka, ostao je i dalje taj šum. U početku nisu znali što su otkrili. Nazvali su ga kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje. Ono je važno u vezi teorije velikog praska.

Pozadinsko zračenjeUredi

 Podrobniji članak o temi: Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje

Pozadinsko zračenje je elektromagnetsko zračenje cijele nebeske sfere, koje se sastoji od zračenja nerazlučenih zvijezda i galaktika, te od zračenja međuzvjezdanog i međugalaktičkoga plina. Spektar je pozadinskoga zračenja neprekidan, a maksimum postiže u području mikrovalova (valne duljine oko 1 mm). Mikrovalno pozadinsko zračenje odgovara spektru toplinskoga zračenja crnoga tijela pri temperaturi od 2,72548 K ± 0,00057 K. Otkrili su ga A. A. Penzias i R. W. Wilson 1965. i ono potvrđuje teoriju Velikoga praska prema kojoj mikrovalno pozadinsko zračenje (reliktno zračenje) potječe iz doba približno 379 000 godina nakon Velikog praska, kada se temperatura plina snizila na približno 3 000 K, pa su se stvorili neutralni atomi vodika. Ionizirani plin prethodnih doba nije bio proziran. Raspodjela izvora toga zračenja na nebeskoj sferi (pozadinska anizotropija) odražava raspored tvari u trenutku kada je svemir postao proziran. Drži se da je od tih početnih odstupanja u jednolikoj gustoći nastala današnja struktura svemira. [2]

IzvoriUredi

  1. Wilson, Robert Woodrow, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. pozadinsko zračenje, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.