Vidonje

Vidonje su naselje u sastavu općine Zažablje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Vidonje
Vidonje na karti Hrvatska
Vidonje
Vidonje
Vidonje na zemljovidu Hrvatske
Županija Dubrovačko-neretvanska županija
Općina/Grad Zažablje
Najbliži (veći) grad Metković
Zemljopisne koordinate 42°58′55″N 17°38′38″E / 42.982°N 17.644°E / 42.982; 17.644Koordinate: 42°58′55″N 17°38′38″E / 42.982°N 17.644°E / 42.982; 17.644
Stanovništvo (2011.)
 - Ukupno 1
Pošta 20353 Mlinište
Pozivni broj 020
Autooznaka DU
Vidonje na karti Dubrovačko-neretvanska županija
Vidonje
Vidonje
Vidonje na zemljovidu Dubrovačko-neretvanske županije
Vidonje.jpg
Panorama Vidonja

Zemljopisni položajUredi

Naselje se nalazi na jugoistoku donjega dijela doline Neretve u udolini između Žabe na sjeveru i brda Osoja na zapadu.

StanovništvoUredi

Iako nekad najveće općinsko naselje s velikim brojem žitelja, prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Vidonjima obitavaju svega 2 stanovnika.[1] Prema popisu iz 2011. u naselju je 1 stanovnik.[2]

Kretanje broja stanovnika 1857.-2011.[3]

Vidonjski govorUredi

Rješenjem Ministarstva kulture od 24. siječnja 2008. utvdilo se da govor i toponimija sela Vidonje ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Senahid Halilović izdvaja u međurječju Neretve i Rijeke dubrovačke četiri govorna tipa među kojima je i slivanjskozažapski govorni tip koji obuhvaća današnje općine Slivno, općine Zažablje te dio Metkovića na lijevoj obali rijeke Neretve kao i sela Dubravicu i Glušce koji pripadaju gradu Metkoviću. Po Haliloviću su osobitosti slivanjsko-zažapskoga tipa u odnosu na druge govorne tipove na spomenutom terenu: veća koncentracija ikavskih formi, mnoštvo primjera s neizvršenom trećom jotacijom, adrijatizam, palatalizirani sonant l, oblici mojom/mojon sestri te čest infinitiva bez završnoga –ti (misli, vidi < misliti, vidjeti). Fonemski sustav vidonjskoga govora bogatiji je od fonemskoga sustava hrvatskoga standardnog jezika za foneme ś i ź koji su rezultat treće jotacije. Nešto je više ikavskih odraza jata nego u susjednim hercegovačkim govorima, a, u odnosu na te iste, manje je hiperijekavizama, ali ih ipak ima: kumpijer, kriješva, sjekavica (i śekavica), sijerak, sjeromah (i śeromah), čak Spljet. I kod konsonanata je situacija dosta slična onoj u standardnome hrvatskom jeziku, no tu su od sela do sela razlike poprilično primjetne. U Vidonjama se h dobro čuva na početku riječi (hotio, Hrvat, Hum), dok se u Dobranjama čuva slabo čak i u toponimiji (npr. Adžibegov vrv). Još slabije se čuva h u sredini riječi (duvajnska stanica; u antroponimiji je očuvano u alternaciji Mijo/Miho) i na kraju riječi (orav, kruv; zanimljivo je da kod zamjenica imamo dvojstvo našijeh/našija, onijeh/onija. Na mjestu h dolaze v i j (propuv, snaja). U Dobranjama glas f nalazimo samo u najnovijim posuđenicama (npr. financ) dok čak i u antroponimiji se mijenja u p (Pilip) i v (Vranka, Vranuša; vala, važol). U Vidonjama je pak f posve običan glas (fažol, Franka) koji je nastao i od skupine *hv (fatat, fala, ufatit). Nadalje, skupine *tĕ (lećet, ćerat), *dĕ (đe, pranđed, đever), *sĕ (śekira, śeme), *zĕ (iźes), *cĕ (ćedilo, ćepanica) se jotiraju iako 2. jotacija nije u potpunosti provedena (zemja, snopje), navlastito u glagolskoga pridjeva trpnog (napravjen, stavjen). Skupine *pĕ, *bĕ, *mĕ, *vĕ se, kao i u standardnome hrvatskom jeziku ne jotiraju u Vidonjama i Dobranjama, ali se zato jotiraju u Gabeli (blječva, pljesma). Konsonanti ś i ź također mogu nastati i od skupina *sьj (paśi, prośakinja), *svj (śetlo, Śeto) odnosno *zьj (koźi, uźašit), a ć može nastati od *cvj (Ćeto, ćetna neđelja). U mjesnome govoru nailazi se na šćakavske ostatke (zvižđat, gožđen, šćap), u suglasničkim skupovima *st, *št, *zd, *žd otpada završni suglasnik (prs, guš, groz, daž), a na kraju riječi dolazi do obezvučivanja završnoga konsonanta (Dodik, Utrk, Zagrep, lut). Vidonjski je govor posebno arhaičan u akcentu, ali to podliježe daljnjem proučavanju.[4]

Sakralni objektiUredi

Stara župna crkva svetog Ivana KrstiteljaUredi

 
Crkva sv. Ivana

Jednobrodna romanička presvođena građevina izgrađena je 1616. što potvrđuje ploča pored pobočnih vrata. Na vrhu pročelja bio je kameni zvonik na preslicu za tri zvona i bila je pokrivena kamenom pločom. Lađa je bila duga 13,50 a široka 4,50 metra. Pred crkvom je postojao i narteks koji je uklonjen 1959. za vrijeme župnika don Tomislava Karamana. Crkva je tada produljena za duljinu narteksa, a zvonik na preslicu je zamijenjen betonskom preslicom. Glavni oltar je podignut za visinu jedne stepenice, a pobočnom je promijenjen izgled. Slika Isusova krštenja nestručno je obnovljena i posve uništena, a slika Gospe s krunicom, rad Filipa Naldija iz 1770. stručno je obnovljena i nalazi se u župnom uredu.[5]

Kapela Uznesenja MarijinaUredi

Građevina od klesanog kamena sagrađena je pored stare župne kuće 1904. Do 1952. služila je za svakodnevne potrebe župnika. Iznad pročelja je preslica na jedno zvono, a iznutra je duga 3,80 i široka 2 metra. Danas su od nje ostali samo zidovi.[5]

Poznate osobeUredi

  • msgr. Mile Vidović, svećenik i crkveni povjesničar, autor više knjiga o hrvatskoj crkvenoj povijesti

IzvoriUredi

  1. DZS - Popis stanovništva 2001. godine
  2. Stanovništvo prema starosti i spolu, popis 2011. www.dzs.hr (pristupljeno 22. ožujka 2020.
  3. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr
  4. Rješenje Ministarstva kulture
  5. 5,0 5,1 Župa Srca Isusova i Marijina - Vidonje Stranice Splitsko-makarske nadbiskupije (pristupljeno 22. ožujka 2020.)


   Nedovršeni članak Vidonje koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.