Fašizam

Ideologija
(Preusmjereno s Fašisti)
Mussolinijeva zastava

Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.

Fašizam nije bio samo politički, nego također i kulturalni projekt, gdje su - u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao veliki talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio - proturječni utjecaji suvremene (u razdoblju između dva svjetska rata) tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na jedan način koji je pretendirao da totalitarno (odatle termin "totalitarizam") obuhvati čitavo nacionalnu zajednicu, u kojoj će "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja - u praksi će se to izvoditi na način da je zabranjeno izražavati bilo kakvo mišljenje ili htijenje koje proturječni željama vlasti.

Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste da se opišu stranke ekstremne desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.

Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[3][4] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu - radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[5]

Fašisti su u svojoj namjeri da ujedine svoju naciju putem totalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[6][7] redovno koristili jednu avangardnu stranku koja pres osi revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[8] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući izrazito štovanje države, posveti jednom snažnom vođi i naglasku na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.

Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob od klasnog sukoba - onaj između naroda i rasa. Stoga se fašizam usredotočuje se na okončanje - tj. razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.[9] Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i privatno vlasnistvo nadopunjavati s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.

Poslije Drugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i grupa sebe otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz su češće pejorativno koristili politički protivnici.

Početci: talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku RijekuUredi

Prva fašistička državna tvorevina je nastala 1920. godine na današnjem tlu Republike Hrvatske, pod nazivom Talijanska regencija Rijeke (tal. Reggenza Italiana del Carnaro), gdje je talijanski pjesnik (kasnije: general talijanske vojske i knez Kraljevine Italije) Gabriele d'Annunzio uspostavio korporativističku državicu u kojoj je nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički talijanski nacionalistički naboj: taj primjer političkog i vojnog avanturizma koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), postati će glavnom inspiracijom i uzorom za kasnije "osvajanje države" kojega će u čitavoj Italiji na revolucionarni način provesti fašističke paravojne skupine (tal. "La conquista dello stato") tijekom Marša na Rim 1922. godine, i potom zavođenja diktature u Italiji - kojim će poduhvatom biti razriješeno krizno razdoblje u Italiji nakon 1. svjetskog rata, u kojoj se činilo posve izglednim da će ondje biti provedena još jedna komunistička revolucija po uzoru na onu koja je Rusko Carstvo pretvorila u Sovjetski Savez.[10] Naime je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom u I. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, te je postojalo malo javnih osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio: idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkih squadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) - snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture pod Mussolinijem.[11]

Osude fašizmaUredi

Prva značajna osuda fašizma došla je od Pape Pija XI., koji je u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris osudio i komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[12].

Osnivač Paneuropskog pokreta Richard von Coudenhove-Kalergi u knjizi Totaler Staat – Totaler Mensch iz 1937. godine kritizira idejne postavke i praktične forme vladavine talijanskog fašizma, ruskog komunizma i njemačkog nacizma; ukazujući da su one dovele do u suštini istog rezultata - totalitarne države.[13]

Fašistički i ini totalitaristički pokretiUredi

Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaciUredi

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
  2. Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
  3. Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
  4. Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
  5. Martin Pugh (14. travnja 2017.). Why Former Suffragettes Flocked to British Fascism (engleski). Slate pristupljeno 26. ožujka 2019.
  6. Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
  7. Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
  8. Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
  9. Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
  10. Alessandra Grasso. L’Arditismo dopo Fiume: Arditi d’Italia e Arditi del Popolo, str. 39-46 (engleski). HUMANITIES – Anno III, Numero 5, Gennaio 2014 pristupljeno 2. ožujka 2020.
  11. 1800 A.D. to Present (engleski). Istranet pristupljeno 2. ožujka 2020
  12. Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.
  13. Richard N. Coudenhove-Kalergi (1938. (izdanje na engleskom jeziku)). THE TOTALITARIAN STATE AGAINST MAN (engleski). FREDERICK MULLER LTD., London pristupljeno 23. ožujka 2019.

Vanjske povezniceUredi

  • Prisilna romanizacija hrvatskih imena - članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"


  Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.