Wikipedija

Marija Radić

Marija Radić (rodnim imenom Marie Dvořáková; Prag, 27. kolovoza 1874. – Zagreb, 17. lipnja 1954.) bila je češko-hrvatska učiteljica, knjižničarka, publicistkinja i nakladnica. Bila je istaknuta hrvatska javna radnica.[1] Pisala je članke u glasilima Hrvatske seljačke stranke (HSS) među ostalim zalažući se za opće pravo glasa i ravnopravnost žena,[2] a značajno je pomagala[3] i bila suradnicom svojemu suprugu, hrvatskomu političaru i književniku Stjepanu Radiću.[4]

Marija Radić
Marija Radić
Marija Radić
Rodno ime Marie Dvořáková
Rođenje 27. kolovoza 1874., Prag
Smrt 17. lipnja 1954., Zagreb
Nacionalnost Čehinja
Zanimanje učiteljica, knjižničarka, publicistkinja, nakladnica
Portal o životopisima

Životopis uredi

Austro-Ugarska uredi

 
Stjepan i Marija Radić s djecom, Milicom, Mirom, Vladimirom i Brankom.

Marija Radić rodila se u Pragu 1874. godine. Učiteljsku školu polazila je u Pragu gdje ju je i završila 1894. godine. Iste godine na jednom izletu, nedaleko Praga, upoznala je svoga budućega supruga Stjepana Radića koji je u to vrijeme studirao u Pragu. Nakon učiteljske škole službovala je u više čeških mjesta. Radila je kao učiteljica u Kutnoj Hori (do rujna 1895. godine), u Metylovicama (do 1896. godine), u Táboru (do 1897. godine) i zatim u Jistebnicama (do 1898. godine).[4] Marija i Stjepan Radić vjenčali su se 23. rujna 1898. godine u praškoj crkvi svetog Norberta (u to vrijeme zvala se Na Andělce, prema ranijoj kapelici Svete Marije Anđeoske)[4] i imali su četvero djece: Milicu (1899. – 1946.), Miroslavu (Miru) (1901. – 1988.), Vladimira (Vlatka) (1906. – 1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912. – 1983.).

Nakon vjenčanja Marija i Stjepan Radić pošli su u Krakov i Lavov s njihovim kumom, trgovcem vinom, Vjekoslavom Prpićem, pošto on nije znao poljski jezik pozvao ih je kako bi mu bili na usluzi.[4] Nakon toga prošli su kroz Mađarsku i stigli u Hrvatsku, u Zagorje, u selo Pristavu kod Klanjca gdje je živio Stjepanov prijatelj Milan Krištof, zatim su otišli u Bjelovar kod Radićeva brata Ivana pa potom u Trebarjevo Desno, gdje su stanovali kod Stjepanove sestre Kate Jančir i ondje proveli tri mjeseca,[4] od listopada 1898. do siječnja 1899. godine.

Početkom veljače 1899. godine Marija odlazi zajedno sa suprugom Stjepanom u Pariz gdje su živjeli pet mjeseci u oskudici a ona mu pruža podršku pri njegovome završavanju akademskoga školovanja na Slobodnoj školi političkih nauka. Danju je Stjepan bio na predavanjima a na večer do kasno u noć diktirao je svoju raspravu za diplomu, Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud), francuski svojoj ženi.[5][6] Zatim živjeli su neko vrijeme u Pragu, gdje Stjepan surađivao s češkim listovima, a kada ga je policija protjerala iz Praga oni odlaze u Zemun, u ljeto 1900. godine, gdje je Stjepan bio balkanskim dopisnikom čeških, francuskih i ruskih listova.[5] Od 1902. godine žive u Zagrebu.

Godine 1909., koncem siječnja, Stjepan i Marija odlaze na put u Rusiju.[7] Išli su prvo u Prag gdje kod jedne Marijine kolegice učiteljice ostavljaju djecu na čuvanje a potom u Sankt Peterburg, gdje su išli na poziv ruskoga generala Volodimirova, koji im uzvraća gostoprimstvo pruženo kada je bio njihov gost u Zagrebu.[7] U Sankt Peterburgu boravili su dva mjeseca a Radić je održao i jedno predavanje u Moskvi o prilikama u Hrvatskoj.[7] Nakon toga vratili su se u Hrvatsku putem Varšave i Praga.

Godine 1911. osnovali su, u svojoj kući u Međašnjoj ulici br. 12, Stjepan i Marija Radić Slavensku knjižaru (1912. godine otvorili su još jednu u Jurišićevoj ulici br. 1),[8] koju je velikim dijelom vodila Marija, ↓1[3] a gdje su se bavili i nakladništvom tiskajući više knjiga, brošura te separate iz Božićnica.

Kraljevstvo SHS/Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija uredi

 
Marija Radić na zborovanju.

U novoj državi Kraljevstvu SHS Stjepan Radić nastavlja politički djelovati no biva podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran.[9] Prvi put u novoj državi Stjepan Radić bio je uhićen 25. ožujka 1919. godine i to po izravnom nalogu iz Beograda[10] (a nad Marijom Radić uspostavljen je policijski nadzor te su ona i kći Mira također bile, tijekom rujna, uhićene i zadržane u zatvoru petnaestak dana kako bi se vršio pritisak na Radića).[11] Tada su uhićeni i prvaci Hrvatske stranke prava dr. Josip Pazman i dr. Vladimir Prebeg, te bivši narodni zastupnik Dragutin Hrvoj, a uz obrazloženje tih uhićenja navedeno je: "Uapšenje je uslijedilo radi njihova djelovanja u inozemstvu, kojim se silno otešćava položaj kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji i teško ugrožava interes države".[12] Bio je to jedan od prvih poteza karađorđevićevskih vlasti u svrhu onemogućivanja oporbe u novoj državi. Radić je bio uhićen iako je kao narodni zastupnik imao imunitet nepovrjedivosti. U zatvoru je bio isprva u samici (oko dva mjeseca) te je često trpio razna maltretiranja[13] i zlostavljanja ↓2. Marija Radić uputila je početkom siječnja 1920. godine molbu banu Tomljenoviću tražeći puštanje svoga muža iz zatvora ali nije dobila nikakav odgovor,[14] onda je 26. veljače uputila još jednu molbu novome hrvatskome banu Matku Laginji opisavši Radićev položaj u zatvoru i tražeći neka se bar to promijeni. Radić je pušten 27. veljače na intervenciju bana Matka Laginje, a protivno volji regenta Aleksandra Karađorđevića, beogradske vlade i Svetozara Pribićevića.[15]

U srpnju 1923. godine Stjepan Radić putuje u inozemstvo kako bi upoznao svjetsku političku javnost s problemima hrvatskoga nacionalnog pitanja, očekujući potporu međunarodnih čimbenika.[16] Krenuo je tajno iz države, 21. srpnja 1923. godine, kroz Madžarsku u Beč,[16] a supruga Marija pridružuje mu se nešto kasnije, te su onda otputovali u London gdje se nalaze od polovice kolovoza do 22. prosinca iste godine, te se ponovno vraćaju u Beč. U Beču posjećuju ih kći Milica i još nekoliko političkih prijatelja iz Hrvatske i u Beču ostaju zajedno za Božić.[17] Poslije se Marija kratko zadržala u Beču i otišla je za Zagreb a Stjepan krajem svibnja 1924. godine, zajedno sa sinom Vladimirom i zetom inž. Augustom Košutićem, odlazi u Moskvu, gdje je svoju stranku učlanio u Seljačku internacionalu. Na cijelom tom putu po inozemstvu nisu imali mira od jugoslavenske policije i bili su praćeni od detektiva i agenata koji su slali izvješća o Radićevim kretanjima i kontaktima.[18]

Od 1927. godine Marija Radić bila je predsjednicom Ženskih organizacija HSS-a (od 1936. Hrvatskog srca), koje su se bavile prosvjetnim radom.[4]

Dne 20. lipnja 1928. godine Stjepan Radić smrtno je ranjen u Beogradu u atentatu u Narodnoj skupštini, kada je radikalski zastupnik Puniša Račić pucao u prvake HSS-a, a umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja. Marija Radić odbila je mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar I. Karađorđević, poručujući kako ne želi mirovinu od ubojice svoga muža.[4] U kolovozu 1928. godine dobila je od Zagrebačke oblasti mirovinu.[4]

U studenome 1928. godine zatražila je od Lige naroda, u pismu kojega su prenijeli mnogi svjetski listovi, neka ostvari nadzor nad istragom o skupštinskome atentatu kako bi se objektivno utvrdili "svi krivci kao i intelektualni začetnici toga zločina" (navodeći i to što je i sam Stjepan Radić tražio neka istraga obuhvati i ministra dvora) i kako "sudstvo u Srbiji nije politički neovisno kao u zapadnim državama" nego je pod izravnim uplivom svake vlade.[19]

Nakon uvođenja i za vrijeme Šestosiječanjske diktature počeo je nadzor nad skupinom istaknutih hrvatskih političara, a prvenstveno nad vodstvom HSS-a. Zagrebačka policija je, početkom travnja 1929. godine, po nalogu generala Živkovića, predsjednika vlade i kraljeva pobočnika, postrožila nadzor te je nakon samo dnevnoga praćenja uvela i 24-satni nazdor nad dr. Vladkom Mačkom, dr. Ivanom Pernarom, dr. Jurjem Krnjevićem te Marijom Radić.[20] Marija Radić i njezina obitelj, iako je imala dosta sukoba s policijom (npr. u vrijeme obilježavanja Radićevih obljetnica i u svezi s listom Dom), bili su pošteđeni zatvora i kažnjavanja.[21]

Drugi svjetski rat i nakon Drugoga svjetskoga rata uredi

Nakon što su ustaše uz pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke uspostavili NDH rad Hrvatske seljačke stranke bio je, 11. lipnja 1941. godine,[22] zabranjen. Za vrijeme NDH članovi i vodstvo stranke često su bili proganjani i zatvarani a neki su i ubijeni. Slavenska knjižara u Jurišićevoj br. 1 bila je središte ilegalne djelatnosti stranke pa je Marija Radić svakodnevno bila u kontaktu sa stranačkim aktivistima.[4]

Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata pobjednička KPJ došla je na vlast, a Hrvatska seljačka stranka našla se podijeljena u četiri skupine. ↓3 Njihovi pokušaji djelovanja ometani su i sprječavani od vladajuće stranke te su, posve marginalizirani, krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, prestali djelovati u zemlji. Neki članovi HSS-a u to su vrijeme završili (nakon progona i montiranih sudskih procesa)[23] na višegodišnjim robijama.[24] Nakon toga aktivnost HSS-a nastavila se samo u emigraciji pod vodstvom predsjednika stranke dr. Vladka Mačka a kasnije i njegovoga nasljednika, dr. Jurja Krnjevića. Marija Radić bila je sudionicom poslijeratne aktivnosti jednoga dijela HSS-a a bila je aktivna pri skupini pripadnika stranke (u dokumentima se naziva i grupom Marije Radić) koji su u odsutnosti inž. Augusta Košutića (dopredsjednika HSS-a, koji je u to vrijeme bio u zatvoru) bili okupljeni oko nje i njezine kćeri Mire Košutić (supruge inž. Augusta Košutića) koja je bila središnja osoba skupine.[25] Njih dvije nikada prije nisu bile u stranci posebno eksponirane pa su tek, neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, spletom okolnosti stupile u prvi plan stranačkoga života.[26] Slavenska knjižara bila je njihovo glavno okupljalište. Aktivnosti kojima se skupina bavila, iskazujući oporbene stavove spram vlasti, bile su i tiskanje letaka, kao što je npr. bio ilegalni bilten Slobodni glas, koji se tiskao početkom rujna 1945. godine.[27]

Iz knjige Hrvatska 1945.:

  »3. srpnja. Iskoristim to vrijeme da posjetim Mariju Radić. Ona je već bila vrlo aktivna. Pokrenula je i novine "Narodni glas", ali kao i u slučaju Grolove "Demokratije", nije mogla dobiti papira!? Jako je aktivna. Obilaze je neprestano predstavnici savezničke štampe. Nema dlake na jeziku. Napada diktaturu i daje vrlo kritičke poglede na razvoj stanja u zemlji. Strašno se srdi na Šubašića da joj ne izlazi ususret. Smatra da Maček nije smio napuštati zemlju. Sumnja da bi komunizam mogao duže trajati. I ona vjeruje da će Zapad morati suzbiti sovjetsko-komunističko nadiranje kroz Srednju Europu.«
(Radica, 1974., 208.-209.[28])

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode uredi

 
Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode.

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode bio je uz ilegalne letke, jedini izvor informacija koji nije bio pod nadzorom režima nakon rata u Hrvatskoj.[29] Prvi broj tiskan je u Zagrebu 20. listopada 1945. godine, glavni urednik bio mu je Ivan Bernardić ↓4, Marija Radić bila je nakladnica a suradnici su također bili inž. Branimir Radić ↓5 i Božidar Sinković kao korektor.[29] U skupini sveučilištaraca i srednjoškolaca koji su se okupljali oko Narodnoga glasa bio je poslije poznati hrvatski proljećar Jozo Ivičević.[30] Marija Radić napisala je uvodnik, Naš prvi broj.[31] Tiskan u 50.000 primjeraka Narodni glas odmah je bio rasprodan te je potom tiskano još 50.000 primjeraka, no tadašnje komunističke vlasti već su 23. listopada odredile privremenu zabranu raspačavanja i ocijenjeno je kako je "sadržaj prvoga broja u suprotnosti s nacionalnim i državnim interesima, jer je, kako je kazano, Narodni glas harangirao protiv stečevina NOB-a, širio laži i klevete, izazivao nacionalnu mržnju i propagirao rad neprijatelja".[29] U raspravi kod javnog tužitelja, koja se održala 24. listopada u Okružnome narodnom sudu za grad Zagreb, i kojoj su u ime lista prisustvovali izdavač Marija udova Radić i glavni urednik Ivan Bernardić, sporna su bila i dva članka u kojima je bilo riječ o nepravednoj zamjeni novca, kojom se oštećivala Hrvatska te o sudbini dr. Vladka Mačka, kojega se, kako se u članku tvrdilo, usprkos njegovoj nedužnosti napadalo.[29] Zabrana raspačavanja nije obeshrabrila pokretače lista te su počeli raditi na drugome broju koji je već bio spreman za tiskanje ali nikada nije bio tiskan.

  »Materijal je broja, među ostalim, sadržavao i prilog Ivana Bernardića u kojem je on napao sindikate zbog pritiska na radnike da se komunistički opredjeljuju. (...) U svezi s tim u Vjesniku je izašla vijest da su radnici Narodne tiskare 25. listopada otišli direktoru i izjavili da neće tiskati Narodni glas, jer su uvidjeli da je reakcionaran i da piše protiv naroda i stečevina narodnooslobodilačke borbe. Očito je, da su vlasti na radnike izvršile pritisak kako bi onemogućile izlaženje lista. Tomu je dokaz cjelokupno ozračje koje se stvorilo u javnosti da se novine zabrane. Optužbe da zlouporabljuju demokraciju i šire šovinizam, sama zabrana prvoga broja, činjenica da nije pronađena nijedna druga tiskara koja bi htjela preuzeti tiskanje drugoga broja, slični slučajevi s Demokratijom, glasilom Demokratske stranke, u Srbiji, te gašenje po komunističku vlast benigne Pravde u Vinkovcima, dovoljno govore o tome. Nema dvojbe da je zabranu svih neovisnih listova pokrenuo sam vrh komunističkih vlasti. Bernardić je pokušao, kao što je već rečeno, pronaći drugu tiskaru, ali nije uspio. Uskoro, nakon izbora, 13. studenoga 1945. godine, pred Radićevom knjižarom eksplodirala je eksplozivna naprava ili bomba. To je bio dovoljan razlog da je urednik, kao i ostali suradnici, odustao, pod dojmom takva uvjerljiva upozorenja, od daljnjih planova u svezi s Narodnim glasom.«
(Radelić, 1996., 76.-77.[32])

Takav vid cenzuriranja, korištenjem radnika tiskare u odbijanju tiskanja, bio je, "koliko se zna, prvi slučaj primjene takve metode cenzure nakon 8. svibnja 1945., koja je zatim često korištena, čak i planirana ↓6."[33]

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode nikada nije službeno zabranjen, no daljnje izlaženje bilo mu je onemogućeno.[34]

Nakon toga Marija Radić nije javno politički istupala. Njezinu mirovinu iz 1928. godine, koju su kasnije poštivale sve vlasti, dobivala je i od novih vlasti ↓7 a 1948. godine, uz malu odštetu, oduzeta joj je Slavenska knjižara.[4]

Smrt i pokop uredi

Marija Radić umrla je dne 17. lipnja 1954. godine i zbog svojih "nesumnjivih, i to krupnih zasluga za pokret sahranjena je u Arkadama na Mirogoju".[35] Njezin pokop uz Stjepana Radića zabranio je Vladimir Bakarić, a dopušten je tek nakon što je obitelj poslala pismo izravno Josipu Brozu Titu.[4]

Poslijeratni progoni obitelji uredi

Dne 22. kolovoza 1945. godine u Slavensku knjižaru upali su pripadnici Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske, zapravo skupina mladih komunista ili njihovih simpatizera, te su razbili slike Stjepana Radića i Vladka Mačka (čiji su lik izrezali iz slike) a 13. studenoga 1945. godine pred istom je knjižarom učinjen novi teroristički čin kada je eksplodirala eksplozivna naprava ili bomba.[34]

Iako su mnogi članovi šire obitelji Stjepana i Marije Radić nakon Drugoga svjetskoga rata i dolaska komunista na vlast bili proganjani, uhićivani, saslušavani, suđeni i zatvarani udovica Stjepana Radića praćena je ali nije uhićivana i saslušavana.[36]

Ostali članovi obitelji[36]:

  • Milici Vandekar Radić, ↓8 zabranjen je novinarski rad poradi istupa za vrijeme NDH.
  • Vladimir Radić uhićen je i podignuta je optužnica, ali je povučena primjenom amnestije koja je proglašena za one koji su bez materijalne dobiti surađivali s okupatorom na kulturnom području i na temelju ocjene da ne igra nikakvu političku ulogu.
  • Marija Radić, rođena Devčić, Vladimirova supruga, osuđena je radi organiziranja i slanja ljudi u križare (ljudi s kojima je imala veze nju su označili kao glavnog organizatora) na 12 godina lišenja slobode s prisilnim radom.
  • Stjepan Radić ml., sin Vladimira i Marije Radić, uhićen je u siječnju 1946. godine kao malodobnik. Osuđen je 30. kolovoza 1946. godine na jednu godinu lišenja slobode radi veza s pojedincima koji su osuđeni kao križari. Kazna je, nakon molbe odvjetnika Ive Politea, pretvorena u uvjetnu.
  • Inž. August Košutić ↓9 nalazio se u internaciji, odnosno u zatvoru od 1. listopada 1944. do 5. rujna 1946. godine. Saslušavan je, sastavljena je optužnica, ali nije suđen. Bio je i kasnije zatvaran.
  • Mira Košutić je 1948. godine uhićena i saslušavana, ali nije suđena.
  • Krešimir Devčić (1901. – 1970.) (drugi suprug Milice Radić, novinar, publicist i pravnik)[37] osuđen je 1945. godine na 6 godina zatvora.[38]

Priznanja i spomen uredi

  • Počasna građanka Križevaca.[4]
  • Spomen ploča s medaljom postavljena je, 17. lipnja 1991. godine, u Jurišićevoj br. 1, na zgradi u kojoj su nekada Stjepan Radić i njegova supruga Marija imali knjižaru.[39]
  • Spomen ploča Mariji i Stjepanu Radiću postavljena je u crkvi svetog Norberta u Pragu, 23. rujna 2011. godine, na 113. obljetnicu njihova vjenčanja.[40][41]
  • Od 2012. godine Hrvatsko-češko društvo dodjeljuje Nagradu “Marija i Stjepan Radić”, za iznimne zasluge za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini.[42]
  • Spomen ploča s reljefom Marije Radić, rad kipara Stjepana Divkovića, postavljena je na Dan žena 8. ožujka 2014. godine na zgradi u Mihanovićevoj 34 u Zagrebu gdje je Marija Radić umrla, u povodu 140. godišnjice njezina rođenja i 60. godišnjice smrti.
  • Na inicijativu Danice Vukelić, vijećnice i predsjednice stenjevečke Organizacije žena Hrvatsko srce, u zagrebačkome gradskome naselju Španskom, 12. ožujka 2016. godine, jedna ulica dobila je naziv Ulica Marije Radić.[43]

Bilješke uredi

  1. ↑1  "Da nije imao tu knjižaru, koja se sve do god. 1948. nalazila u Jurišićevoj ulici br. 1 (najprije u staroj zgradi, a kasnije u novoj koja postoji i danas) i u njoj ženu koja je sve to podnosila s maksimalnim razumijevanjem i zalaganjem na radu, Stjepan Radić se ne bi mogao materijalno održati, jer bi ga njegovi česti i dugotrajni zatvori i neprestana putovanja materijalno toliko ruinirali da bi se morao prihvatiti nekog stalnog i unosnog zanimanja, što bi najvećim dijelom paraliziralo njegovu političku aktivnost, a samim tim i pokret kojem je stajao na čelu."[44]
  2. ↑2  "(...) samo pedesetak dana poslije Radićeve smrti, 30. IX 1928, na jednoj skupštini u Jagodini (...) stari radikal i radikalski disident dr. Momčilo Ivanić (...) je rekao: “Radića se napadalo da je Beograd zvao cincarskim i batinaškim. To treba da znači kao da je Radić vređao Srbe, a naš veliki pesnik Zmaj Jova Jovanović pevao je o Beogradu kao o cincarskom gradu. Kako da Radić ne zove batinaškim Beograd, kad je godine 1919. bio lično tučen od strane organa naših vlasti. Tukao ga je komesar Sokolović i Miloš Momirović, onda gradski kapetan. Ovaj drugi mi je to lično pripovedao. Rekao mi je da se čudi, kako je Radić ostao uopšte živ od batina, jer ga je podnarednik tako mučio i zlostavljao, da su verovali da ne će ostati na životu. Radić je ovo krio, kao da ga je bilo sram, a ja sam ćutao kad je on bio živ, štedeći njegovu osetljivost. A evo, to sada javno kažem da se zna zašto je Radić ustao protiv batinaša”."[45]
  3. ↑3  "Preostali prvaci i nekadašnji funkcioneri HSS-a u domovini podijelili su se na tri skupine: prva grupa oko zatvorenog Košutića, koju su u njegovoj odsutnosti predvodile Marija Radić (udova Stjepana Radića) i njezina kći Mira Košutić (supruga A. Košutića); druga, Šubašićeva grupa, sastavljena od haesesovaca povratnika iz emigracije; treća, prokomunistički Izvršni odbor Hrvatske republikanske seljačke stranke sastavljen od nižih funkcionera koji su pobjegli na partizanski teritorij i koji su i dalje poslušno djelovali pod nadzorom i direktivama KPJ. Četvrtu skupinu činili su u svibnju 1945. izbjegli prvaci HSS-a okupljeni oko Mačeka ali "rasuti" u nekoliko zapadnih država."[46]
  4. ↑4  Ivan Bernardić (1905. – 1994.) bio je nacionalni borac, politički uznik kroz tri države: u Kraljevini Jugoslaviji, za vrijeme NDH, te i u komunističkoj Jugoslaviji.[47]
  5. ↑5  Uloga inž. Branimira Radića nije do kraja rasvijetljena no vjerojatno se svodila na rad po pitanjima organizacije i tehničke pomoći.[29]
  6. ↑6  "U jednom materijalu iz 1947., u vezi privatne izdavačke djelatnosti, kaže se da treba početi kampanju o njihovom radu kao neprijateljskom u štampi, da se pripremi javno mnijenje… Najefikasnije sredstvo je da radnici ne štampaju takva djela." (Kašić, B. Značajke partijske ideologije u Hrvatskoj (1945 – 1948). // ČSP 1-3 /1991, str. 256-257.)[48]
  7. ↑7  "No, pomoć nije bila isplaćivana redovito, a od prosinca 1952. je isplata prestala. Mariju Radić tada su pozvali u Zavod za mirovinsko osiguranje i rekli da treba dokazati staž Stjepana Radića, kako bi se ta pomoć mogla pretvoriti u penziju i regulirati prema Radićevom stažu. U lipnju 1953. Marija Radić stoga je poslala protestno pismo predsjedniku Prezidija Sabora Zlatanu Sremecu u kojem je napisala: "Gospodine predsjedniče, iz gornjih podataka vidljivo je, da je postupak prema meni ne samo nepravedan i ponizujući, nego za uspomenu na moga muža Stjepana Radića i uvredljiv. S obzirom na oslabljeno moje ekonomsko stanje, koje nije nastupilo mojom krivnjom, te s obzirom na nastalu skupoću, očito je, da podijeljena socijalna pomoć nije mi dovoljna za održanje života, te Vas molim, da se zauzmete za to, da mi se osigura mjesto u Domu nemoćnih staraca, kojem domu odstupam podijeljenu mi pomoć od 5.000 dinara mjesečno. Nalazim se u osamdesetoj godini svoga života i vjerujem, da ne ću biti dugo na teret tomu Uboškom domu." Nakon toga u rujnu 1953. Sabor joj je dodijelio stalnu pomoć od 20.000 dinara, dakle četiri puta veću nego prije ali poniženja koja su joj komunisti priredili govore dovoljno sama za sebe."[4]
  8. ↑8  Milica je 1946. godine počinila samoubojstvo.[4]
  9. ↑9  Nakon propale urote Lorković-Vokić uslijedila su uhićenja svih umiješanih ustaških dužnosnika, domobranskih časnika i istaknutih prvaka HSS-a. Bojeći se uhićenja inž. August Košutić prebjegao je zajedno sa svojim šurjakom Brankom Radićem k partizanima. Iz Zagreba su krenuli 5. rujna 1944. godine i na područje pod partizanskom kontrolom stigli su nakon dva dana. Inž. August Košutić bio je interniran i zatvoren od 1. listopada 1944. do 5. rujna[36] 1946. godine kada je, bez sudskoga postupka, pušten.[49]

Izvori uredi

  1. ↑ Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Nakladi zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0040-3, str. 390.
  2. ↑ Branka Boban, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Alinea, Zagreb, 2006., ISBN 953-180-115-0, str. 282., 286.
  3. ↑ a b Branka Boban, Demokratski nacionalizam Stjepana Radića, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., ISBN 953-175-091-2, str. 152.
  4. ↑ a b c d e f g h i j k l m n Marijan Lipovac, Marija i Stjepan Radić - supružnici i suradnici čiji je brak postao simbolom hrvatsko-češkog prijateljstva, Croatia.ch, preuzeto 5. siječnja 2013.
  5. ↑ a b Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., str. 64.-67.
  6. ↑ Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, vl. naklada, Zagreb, 1989., str. 43.
  7. ↑ a b c Spomenica braće Radić. Stjepan Radić., (izabrao i obradio inž. Franjo Gaži), naklada: prof. Stjepan Radić, Zagreb, 1990., Marija ud. Radić, Uspomene i sjećanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radića, I knjiga, str. 16.
  8. ↑ Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., str. 81.
  9. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 149.
  10. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 152.
  11. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 162. i fusnota 531 na str. 162.
  12. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 153.
  13. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 158.
  14. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 162.
  15. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 163.
  16. ↑ a b Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 229.
  17. ↑ Spomenica braće Radić. Stjepan Radić., (izabrao i obradio inž. Franjo Gaži), naklada: prof. Stjepan Radić, Zagreb, 1990., Marija ud. Radić, Uspomene i sjećanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radića, I knjiga, str. 20.-22.
  18. ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 229.-230.
  19. ↑ Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., ISBN 953-169-000-6, knjiga 1, str. 543. i fusnota 1097 na str. 543.
  20. ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 263.
  21. ↑ Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 271.
  22. ↑ Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 241., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 18. veljače 2017.
  23. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 473.
  24. ↑ Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 251.-255., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 18. veljače 2017.
  25. ↑ Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 244., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 18. veljače 2017.
  26. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 82.
  27. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 74.
  28. ↑ Bogdan Radica, Hrvatska 1945., Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1974., str. 208.-209.
  29. ↑ a b c d e Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 75.-76.
  30. ↑ Matica hrvatska Jozo Ivičević, pristupljeno 19. ožujka 2016.
  31. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 79.
  32. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 76.-77.
  33. ↑ Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945.-1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., ISBN 953-6462-07-9, str. 101.
  34. ↑ a b Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 77.
  35. ↑ Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., fusnota na str. 60.
  36. ↑ a b c Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 252.-253., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 18. veljače 2017.
  37. ↑ Grgić, Stipica, Radić nakon Radića: Stvaranje kulta heroja Stjepana Radića (1928.-1934.) // ČSP, br. 3. (2010.), str. 723.-748. (Hrčak), fusnota 72, str. 738.
  38. ↑ Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 90.-91.
  39. ↑ zagrebacki.info: Knjižara Stjepana Radića, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 10. rujna 2015.), preuzeto 2. siječnja 2021.
  40. ↑ Hrvatsko-češko društvo: Postavili smo spomen-ploču na mjestu vjenčanja Marije i Stjepana Radića u Pragu, hcdzg.hr, preuzeto 5. siječnja 2013.
  41. ↑ Marijan Lipovac, Zvonimir Mitar, Napokon dostojno označeno mjesto vjenčanja Marije i Stjepana Radića u Pragu, Croatia.ch, preuzeto 5. siječnja 2013.
  42. ↑ Zlatku Stahuljaku nagrada Hrvatsko-češkog društva, Vijenac, broj 470, 8. ožujka 2012., preuzeto 5. siječnja 2013.
  43. ↑ Mario Mihaljević, Naselje Špansko dobilo Ulicu Marije Radić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. ožujka 2016. (Wayback Machine), HRT – Radio Sljeme, 12. ožujka 2016. godine, pristupljeno 19. ožujka 2016.
  44. ↑ Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., fusnota na str. 82.
  45. ↑ Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967., str. 135.-136.
  46. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 470.-471.
  47. ↑ Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 35.-36.
  48. ↑ Josip Grbelja, Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945.-1990., Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., ISBN 953-6462-07-9, fusnota 50, str. 101.
  49. ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 460. i fusnota 460. na str. 460.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Marija_Radić&oldid=6876842"