Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu

Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu (švedski: Nobelpriset i fysiologi eller medicin) jednom godišnje dodjeljuje švedski Karolinska institut. To je jedna od pet nobelovih nagrada koje se po oporuci koju je 1895. sastavio Alfred Nobel od 1901. godine dodjeljuju za iznimne doprinose u području fizike, kemije, književnosti, mira i fiziologije ili medicine.

Lice nagradne medalje za fiziologiju ili medicinu.

Nagrada

uredi

Ova nagrada kojom rukovodi Zaklada Nobel se općenito smatra najprestižnijim priznanjem koje jedan znanstvenik može primiti. Svake se godine dodjeljuje na godišnjem ceremonijalu Nobelove smrti, 10. prosinca u Stockholmu. Vrhunac ceremonije dodjele Nobelove nagrade u Stockholmu je kada svaki Nobelov laureat pristupi da primi nagradu iz ruku Njegovog visočanstva Kralja Švedske. Pred očima svijeta, Nobelov laureat prima tri predmeta: diplomu, zlatnu medalju te priznanicu kojim se potvrđuje novčani iznos.

Medalja Nobelova odbora Karolinska instituta je zaštitni znak Zaklade Nobel te je njezin izgled međunarodno priznati simbol prestiža. Na licu nagradne medalje za fiziologiju ili medicinu je prikazan isti profil Alfreda Nobela kakav nalazimo i na medaljama nagrada za fiziku, kemiju i književnost. Lijevo do ugraviranog lika piše Alfr. Nobel, dok su desno navedeni nadnevci njegovog rođenja i smrti. Naličje medalje predstavlja Genija medicine koji drži otvorenu knjigu u njedru i skuplja vodu koja izvire iz stijene kako bi utažio žeđ bolesne djevojčice.

Postupak izbora

uredi

Izbor dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu je ograničen na najviše tri laureata i dva različita rada. Njih izabire peteročlani odbor koji proglašava Karolinska institut. U prvoj fazi, oko tri tisuće pojedinaca ima privilegiju osobno i diskretno predložiti potencijalne kandidate. Imena onih koji uđu u uži izbor nikada se ne obznanjuju u javnost niti se ti podaci otkrivaju nominiranima. Informacija je službena tajna u trajanju od 50 godina, no u praksi se i prije isteka tog razdoblja dozna poneki bivši kandidat.

Stručni odbor zatim valorizira nominirane dok ne nastane popis od oko 200 preliminarnih kandidata. Popis zatim revidiraju dok ne ostane približno 15 imena. U posljednjoj fazi se vode rasprave o mogućim dobitnicima dok na posljetku ne ostanu samo pobjednici. Odbor izvještaj s preporukama u ovoj fazi šalje ovlaštenoj ustanovi. Taj je polagani i temeljiti postupak izrijekom tražio sam Nobel. Iako postumne nominacije nisu dozvoljene, nagradu može dobiti i pojedinac koji je umro u vremenu između nominacije i konačne odluke nagradnog odbora.

Laureati

uredi

Prvu Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu je 1901. primio njemački fiziolog Emil Adolf von Behring za svoj rad na serumskoj terapiji, a posebno njenoj primjeni protiv difterije, kojim je otvorio nov put u domeni bioloških znanosti i time u ruke liječnika predao pobjedničko oružje protiv bolesti i smrti. Trenutno posljednju Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu su 2008. primili Nijemac Harald zur Hausen za otkriće humanog papiloma virusa koji uzrokuje rak vrata maternice te Francuzi Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montagnier za otkriće virusa humane imunodeficijencije. Oni dijele trenutačni nagradni iznos od 10 000 000 SEK (oko 6,5 milijuna HRK).


Popis dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu od 1901. do danas.

Godina Ime Područje (zasluga)
1901. Emil Adolf von Behring za otkriće cjepiva protiv difterije
1902. Ronald Ross za istraživanje malarije
1903. Niels Ryberg Finsen za liječenje svjetlom lupus vulgarisa, posebna oblik tuberkuloze kože
1904. Ivan Petrovič Pavlov za rad o fiziologiji probavnog sustava
1905. Robert Koch za otkriće uzročnika tuberkuloze
1906. Camillo Golgi, Santiago Ramón y Cajal za istraživanje živčanog sustava
1907. Charles Louis Alphonse Laveran za istraživanje praživotinja (protozoa) uzočnika bolesti
1908. Ilja Iljič Mečnikov, Paul Ehrlich za proučavanje imunološkog sustava
1909. Emil Theodor Kocher za rad o štitnoj žlijezdi
1910. Albrecht Kossel za istraživanje na području biologije stanice, posebno bjelančevina i nukleinskih kiselina
1911. Allvar Gullstrand za istraživanje načina na koji se stvara slika na leći oka
1912. Alexis Carrel za rad o šivanju krvnih žila i transplantaciji
1913. Charles Robert Richet za otkriće anafilakse
1914. Robert Bárány za istraživanje vestibularnog aparata unutarnjeg uha
1919. Jules Bordet za otkriće komplementa u imunološkom sustavu
1920. Schack August Steenberg Krogh za izlaganje da je izmjena plinova u plućima obična difuzija
1922. Archibald Vivian Hill, Otto Fritz Meyerhof za istraživanje mišića, posebno njihova stvaranja topline i odnosa između potrošnje kisika i metabolizma mliječne kiseline
1923. Frederick Grant Banting, John James Richard Macleod za otkriće inzulina
1924. Willem Einthoven za otkriće mehanizma elektrokardiograma
1926. Johannes Andreas Grib Fibiger za tumačenje oblića Spiroptera carcinoma i umjetno pobuđivanje bolesti raka u životinji
1927. Julius Wagner-Jauregg za liječenje opće paralize infekcijom malarije
1928. Charles Jules Henri Nicolle za rad o tifusu
1929. Christiaan Eijkman, Sir Frederick Gowland Hopkins za otkriće raznih vitamina
1930. Karl Landsteiner za otkriće krvnih grupa kod čovjeka
1931. Otto Heinrich Warburg za istraživanje citokroma u staničnom disanju
1932. Sir Charles Scott Sherrington, Edgar Douglas Adrian za rad o funkciji neurona uključujući podatak da jači podražaji uzrokuju živčani impuls više frekvencije
1933. Thomas Hunt Morgan za otkriće uloge kromosoma u nasljeđivanju
1934. George Hoyt Whipple, George Richards Minot, William Parry Murphy za otkriće jetrene terapije protiv anemije
1935. Hans Spemann za otkriće središta organizacije u ranom razvoju organizama
1936. Sir Henry Hallett Dale, Otto Loewi za rad o prijenosu živčanih impulsa putem neurotransmitera
1937. Albert Szent-Györgyi von Nagyrapolt za opis vitamina C i otkirće da se kisik veže s vodikom tijekom staničnog disanja
1938. Corneille Jean François Heymans za izlaganje kako tijelo mjeri krvni tlak i količinu kisika u krvi i informacije o tome prenosi u mozak
1939. Gerhard Domagk za otkriće of the sulfonamida Prontosil, prvog lijeka protiv bakterijskih zaraza
1943. Henrik Carl Peter Dam, Edward Adelbert Doisy za otkriće vitamina K i njegove kemijske strukture
1944. Joseph Erlanger, Herbert Spencer Gasser za svoja otkrića koja se odnose na izrazito različite funkcije pojedinih živčanih vlakana
1945. Sir Alexander Fleming, Ernst Boris Chain, Sir Howard Walter Florey za otkriće penicilina i njegovih svojstava u liječenju opasnih bolesti
1946. Hermann Joseph Muller za otkriće da mutacije mogu pobuditi x-zrake
1947. Carl Ferdinand Cori, Gerty Theresa Cori (rođena Radnitz), Bernardo Alberto Houssay za otkriće načina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i na koji hormoni hipofize utječu na metabolizam šećera
1948. Paul Hermann Müller za otkriće insekticida DDT
1949. Walter Rudolf Hess, Antonio Caetano De Abreu Freire Egas Moniz Hess za mapiranje raznih funkcija srednjeg mozga; Moniz za otkriće terapeutskih učinaka lobotomije
1950. Edward Calvin Kendall, Tadeus Reichstein, Philip Showalter Hench za otkriće hormona u kori nadbubrežne žlijezde, njihove građe i funkcije
1951. Max Theiler za razvoj cjepiva protiv žute groznice
1952. Selman Abraham Waksman za otkriće prvog antibiotika protiv tuberkuloze
1953. Hans Adolf Krebs za otkriće ciklusa limunske kiseline u staničnom disanju
Fritz Albert Lipmann za otkriće i istraživanje koenzima A
1954. John Franklin Enders, Thomas Huckle Weller, Frederick Chapman Robbins za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u kulturama različitih vrsta tkiva
1955. Axel Hugo Theodor Theorell za istraživanje enzima i njihovog djelovanja, posebno enzima oksidaze
1956. André Frédéric Cournand, Werner Forßmann, Dickinson W. Richards za izlaganje o načinu postavljanja katetera u srce i proučavanej raznih srčanih obolijenja
1957. Daniel Bovet za otkriće sintetskih lijekova poput antihistamina koji blokiraju djelovanje bioloških amina
1958. George Wells Beadle, Edward Lawrie Tatum, Joshua Lederberg za dokaz da geni upravljaju pojedinačne korake metabolizma
1959. Severo Ochoa, Arthur Kornberg za sintezu nukleinskih kiselina RNK-a i DNK-a
1960. Sir Frank Macfarlane Burnet, Peter Brian Medawar za otkriće da imunološki sustav fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe
1961. Georg von Békésy za istraživanja na području selekcijskih sposobnosti sluha i otkrića o funkciji kohleje
1962. Francis Harry Compton Crick, James Dewey Watson, Maurice Hugh Frederick Wilkins za otkriće molekulske strukture DNK-a
1963. Sir John Carew Eccles, Alan Lloyd Hodgkin, Andrew Fielding Huxley za opis električnog prijenosa impulsa duž živca
1964. Konrad Bloch, Feodor Lynen za istraživanje metabolizma kolesterola i masnih kieslina
1965. François Jacob, André Lwoff, Jacques Monod za otkriće glasničkog RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena
1966. Peyton Rous za otkriće virusa koji pobuđuju stvaranje tumora
Charles Brenton Huggins za otkriće postupka liječenja raka prostate s pomoću hormona
1967. Ragnar Granit, Haldan Keffer Hartline, George Wald za opis različitih vrsta stanica osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje
1968. Robert W. Holley, Har Gobind Khorana, Marshall W. Nirenberg za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina
1969. Max Delbrück, Alfred D. Hershey, Salvador E. Luria za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa
1970. Sir Bernard Katz, Ulf von Euler, Julius Axelrod za rad na neurotransmiterima
1971. Earl W. Sutherland, Jr. za otkriće rada hormona, posebno epinefrina, sekundarnim glasnicima
1972. Gerald M. Edelman, Rodney R. Porter za otkriće kemijske građe protutijela
1973. Karl von Frisch, Konrad Lorenz, Nikolaas Tinbergen za proučavanje društvenog ponašanja u životinja, posebno objašnjenje plesnog jezika pčela i mladih ptica koje se vežu za majku
1974. Albert Claude, Christian de Duve, George E. Palade za opis građe i funkcije organela u biološkim stanicama
1975. David Baltimore, Renato Dulbecco, Howard Martin Temin za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal stanice
1976. Baruch S. Blumberg za otkriće virusa hepatitisa B
D. Carleton Gajdusek za opis bolesti kuru čiji je uzrok kanibalizam
1977. Roger Guillemin, Andrew V. Schally za rad o peptidnim hormonima koji se proizvode u mozgu
Rosalyn Yalow za osmišljavanje Yalow-Bersonove metode mjerenja minutne količine peptidnih hormona pomoću protutijela
1978. Werner Arber, Daniel Nathans, Hamilton O. Smith za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije
1979. Allan M. Cormack, Godfrey N. Hounsfield za razvoj računalno potpomognute tomografije (CAT)
1980. Baruj Benacerraf, Jean Dausset, George D. Snell za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini stanice, važne za imunološko razlikovanje vlastitog od tuđeg
1981. Roger W. Sperry za istraživanje moždanih polutki
David H. Hubel, Torsten N. Wiesel za rad na obradi vizualnih podataka u mozgu
1982. Sune K. Bergström, Bengt I. Samuelsson, John R. Vane za otkriće prostaglandina
1983. Barbara McClintock za otkriće pokretnih genetskih elemenata ili transpozona kod kukuruza
1984. Niels K. Jerne, Georges J. F. Köhler, César Milstein za rad na imunološkom sustavu i proizvodnji monoklonalnih protutijela
1985. Michael S. Brown, Joseph L. Goldstein za opis regulacije metabolizma kolesterola
1986. Stanley Cohen, Rita Levi-Montalcini za otkriće čimbenika rasta
1987. Susumu Tonegawa (利根川進) za otkriće načina na koji genetički dolazi do velike raznolikosti protutijela
1988. Sir James W. Black za razvoj beta-blokatora i histamin-2 receptorskih blokatora
Gertrude B. Elion za razvoj ljekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta
George H. Hitchings za razvoj različitih antibiotika
1989. J. Michael Bishop, Harold E. Varmus za otkriće staničnog podrijetla retrovirusnih onkogena
1990. Joseph E. Murray, E. Donnall Thomas za rad o transplataciji organa i stanica
1991. Erwin Neher, Bert Sakmann za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u staničnoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava
1992. Edmond H. Fischer, Edwin G. Krebs za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima
1993. Richard J. Roberts, Phillip A. Sharp za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi, nego sadrže introne i da se dijeljenje glasničkog RNK-a kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK-a
1994. Alfred G. Gilman, Martin Rodbell za otkriće G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u stanicama
1995. Edward B. Lewis, Christiane Nüsslein-Volhard, Eric F. Wieschaus za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice
1996. Peter C. Doherty, Rolf M. Zinkernagel za opis načina na koji bijele krvne stanice koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih stanica.
1997. Stanley B. Prusiner za otkriće priona, infektivnih proteinskih čestica
1998. Robert F. Furchgott, Louis J. Ignarro, Ferid Murad za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida
1999. Günter Blobel za otkriće da tek sintetizirani proteini sadrže adresne dodatke koji ih upućuju na ispravno mjesto unutar stanice
2000. Arvid Carlsson za dokaz da je dopamin moždani neurotransmiter čiji manjak dovodi do simptoma Parkinsonove bolesti
Paul Greengard za izlaganje načina na koji neurotransmiteri djeluju na stanicu i mogu aktivirati središnju molekulu, poznatu kao DARPP-32
Eric Kandel za opis načina na koji se na molekulskoj razini oblikuje kratkotrajno i dugotrajno pamćenje
2001. Leland H. Hartwell, R. Timothy Hunt, Paul M. Nurse za otkriće ciklina i o ciklinu ovisne kinaze, središnjih molekula u regulaciji staničnoga ciklusa
2002. Sydney Brenner, H. Robert Horvitz, John E. Sulston za uspostavljanje točnog redosljeda kojim se stanice oblića C. elegans dijele i umiru, i za tumačenje procesa programirane smrti stanice ili apoptoze
2003. Paul Lauterbur i Sir Peter Mansfield za otkrića vezana za vizualni prikaz dijagnostike magnetskom rezonancijom
2004. Linda B. Buck i Richard Axel za otkriće mirisnog receptora i organizaciju olfaktornog sustava
2005. Barry J. Marshall i Robin Warren za otkriće bakterije Helicobacter pylori i njezine uloge u gastritisu i nastajanju ulkusa probavila
2006. Andrew Z. Fire i Craig C. Mello za otkriće RNK interferecije - stišavanja gena dvostrukim RNK-om
2007. Mario Capecchi, Sir Martin Evans i Oliver Smithies za otkriće uvođenja specifičnih genetskih modifikacija kod miševa, pomoću embrijskih matičnih stanica
2008. Harald zur Hausen, Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montagnier Harald zur Hausen za otkriće da humani papiloma virus uzrokuje rak vrata maternica, a Barré-Sinoussi i Montagnier za otkriće virusa HIV
2009. Elizabeth H. Blackburn, Carol W. Greider i Jack W. Szostak za otkriće kako telomere štite kromosome i enzima telomeraze
2010. Robert Edwards za pomoć u liječenju ljudske neplodnosti razvojem in vitro oplodnje
2011. Bruce Beutler, Jules Hoffmann, Ralph Steinman za otkriće dendritičkih stanica, Toll gena i TLR receptora
2012. John B. Gurdon, Shinya Yamanaka za otkrića na matičnim stanicama
2013. James Rothman, Randy Schekman, Thomas Südhof za otkriće molekularnih principa kojima stanice organiziraju svoj transportni sustav
2014. John O'Keefe, May-Britt Moser, Edvard I. Moser za otkriće stanica koje čine sustav pozicioniranja u mozgu
2015. William C. Campbell, Satoshi Ōmura
Youyou Tu
za otkrića koja se tiču nove terapije infekcija uzrokovanih parazitskim oblićima
za njezina otkrića koja se tiču nove terapije malarije
2016. Yoshinori Ohsumi za otkriće mehanizama za autofagiju
2017. Jeffrey C. Hall, Michael Rosbah, Michael Young za njihova otkrića molekularnih mehanizama koji kontroliraju cirkadijanski ritam
2018. James P. Allison, Tasuku Honjo za njihovo otkriće terapije raka inhibicijom negativne imunološke regulacije
2019. William Kaelin, sir Peter Ratcliffe, Greg Semenza za svoja otkrića kako stanice osjećaju i prilagođavaju se dostupnosti kisika.
2020. Michael Houghton, Harvey J. Alter, Charles M. Rice za otkriće virusa hepatitisa C.
2021. David Julius, Ardem Patapoutian za svoja otkrića receptora za temperaturu i dodir
2022. Svante Pääbo "za svoja otkrića koja se tiču genoma izumrlih hominina i ljudske evolucije"
2023. Katalin Karikó, Drew Weissman za svoja otkrića razvijanja tehnologije koja je rezultirala mRNA cjepivom za COVID-19