Rat u Sloveniji
Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (slov.: Slovenska osamosvojitvena vojna, Desetdnevna vojna, vojna za Slovenijo) bio je kratkotrajni rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Mjesne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene su u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Poginulo je 66 ljudi na obje strane.[3]
| Rat u Sloveniji | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio raspada SFRJ | |||||||||
 Tenkovi JNA u Sloveniji | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
 Slovenija  Teritorijalna obrana u Sloveniji
|
.svg){kind=small} JNA
| ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Milan Kučan Janez Janša Lojze Peterle Igor Bavčar Janez Slapar Anton Krković
|
Veljko Kadijević Konrad Kolšek Andrija Rašeta Blagoje Adžić Stane Brovet Aleksandar Vasiljević Milan Aksentijević
| ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| 16 000 vojnika, 10 000 policajaca | 25 000 vojnika[1] | ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| 19 poginulih, 182 ranjenih | 44 poginulih, 146 ranjenih, 4693 se predalo Teritorijalnoj odbrani | ||||||||
| 6 stranaca poginulo[2] | |||||||||
Slovenija je također imala koristi od složene financijske sheme iz travnja 1991. s jamstvom Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne pričuve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije.[4]
UvodUredi
Antibirokratska revolucija 1989. dovela je do ukidanja autonomije Kosova i Vojvodine, a njezini vođe zamijenjeni su ljudima vjernima Slobodanu Miloševiću. Isto se dogodilo i s Crnom Gorom. Slovenija je potom počela odbacivati komunizam i 1990. raspisala prve slobodne izbore. Srbija je s njome vodila „ekonomski rat”.[5] U prosincu 1990. održan je slovenski referendum o neovisnosti, a 88,5 % stanovništva glasalo je potvrdno.[6]
Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srbijansko-crnogorski blok,[7] čime je ozbiljno prekršen jugoslavenski ustav. Nakon što je srbijansko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju i zahtijevalo veću centralizaciju vlasti,[8] a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost.
Izbijanje rataUredi
Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojemu su mjesne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, ušle u sukob s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša kako bi spriječili neovisnost te republike. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu, ali je uspjela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[4] Ovaj čimbenik što JNA nije uspjela razoružati TO Slovenije, znatno je pridonio uspjehu slovenske obrane. Tezu se uzima u razmatranje, ostavi li se po strani tezu u kojoj su Slovenija i Srbija preko JNA inscenirale rat da bi isprovocirale hrvatski odgovor, što bi dalo povod i „opravdanje” JNA za napadanje gotovo nenaoružane Hrvatske, kojoj međunarodna diplomacika nije bila sklona niti pokazovala veliko razumijevanje te ju zauzeti, a Slovenci bi zauzvrat mogli napustiti Jugoslaviju bez problema. Hrvatska je nemarom, neznanjem, nesposobnošću, moguće i izdajom nekih visokih dužnosnika ostala bez oružja svoje TO kad ju je JNA razoružala.
Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njezinoj policiji.[9] 1991. Srbi i Crnogorci činili su 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[10] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema s izvođenjem operacija. Od 25 000 vojnika, čak 7900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[1] Slovenska vlada objavila je da se nalazi u „stanju rata” te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć.[11] Već u ožujku 1991., slovenski novaci nisu se javljali federalnoj vladi.
TijekUredi
JNA je 26. i 27. lipnja krenula preuzeti granične prijelaze s Italijom, Austrijom i slovenskom granicom s Mađarskom radi uspostavljanja normalnog graničnog režima i zaštite integriteta zemlje. Tako 26. lipnja u rano poslijepodne jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz vojarne u Ilirskoj Bistrici prema talijansko-slovenskoj granici. General Marjan Čad u akciju je krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.[1]
Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njezinih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani.[1] U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli prjeprjeke kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani računali su s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio usmjeriti svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvjema bojišnicama.[1]
Do ponoći 27. lipnja JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prijelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije zauzima sve granične prijelaze i potpuno uništava i razbija jedinice JNA. Uništen je 31 tenk, 2 helikoptera, 230 borbenih vozila, bez većih gubitaka Teritorijalne Obrane.
Hrvatska reakcijaUredi
Hrvatska je htjela pomoći Sloveniji, iako je praktično bila bez oružja i bez uvježbanih vojnih postrojba.[12] Vlasti su taktički čekale kako će završiti sukob u Sloveniji.
Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala.[13][14] Zagrepčani nisu imali nikakvo oružje, osim priručno pripravljenih srestava. „Molotovljevim koktelima“ i drugim priručnim sredstvima napali su tenkovske postrojbe koje su izašle iz vojarne „Maršal Tito“ i krenule prema Sloveniji, pri čemu je nekoliko tenkova zapaljeno.[15] Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje naseljava srpsko stanovništvo.
Sjeverni dijelovi Hrvatske nisu mirovali. Posebno su reagirali u Međimurju. Narod je izašao na ceste i mostove radi sprječavanja postrojbi JNA koje su krenule iz Varaždina ka Sloveniji.[15]
Odmah te noći 27. lipnja 1991. kad je JNA napala Sloveniju, hrvatski je premijer Josip Manolić sazvao hitnu tajnu sjednicu Hrvatske vlade, koja je odjekivala euforičnim govorima solidarnosti.[12] Sjednica nije prošla bez zanimanja velikih sila: odmah nakon te (navodno tajne) sjednice u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova dotrčao je američki generalni konzul Mike Einik, zanimavši se za odluku hrvatske Vlade.[12] Hrvatski diplomat Davorin Rudolf mu je odgovorio o Vladinoj odluci - da će Hrvatska vojno pomoći Slovencima, no sažalna reakcija američkog diplomata pokazala je da su SAD dobro znale da Hrvatska nema čime pomoći.[12] No, dokumenti koji su poslije pronađeni potvrdili su da je na jugoslavenski vojni vrh jedva čekao hrvatsku reakciju u slovenskom ratu, da bi mogli svom silinom udariti na slabo naoružanu Hrvatsku.[12][16][17]
JNA je diljem Hrvatske pokazivala silu prolaženjem kolona tenkova i drugih oklopnih vozila, što je samo provociralo hrvatske građane. Tog 27. lipnja u Osijeku se zbio jedan od najupečatljivijih događaja iz Domovinskog rata. Osječanin Branko Breškić vidio je jednu takvu kolonu tenkova koji su se kroz Osijek Vukovarskom kretali u smjeru zapada. Bez razmišljanja se zaputio s benzinske postaje, gdje je točio gorivo u „crvenog fiću” i krenuo za kolonom tenkova. Kolonu je pretekao i na sigurnoj udaljenosti iskočio iz auta napravivši tako prepreku tenkovima. Tenk T-55 naišao je na prepreku i bezobzirno pregazio automobil. Ta je snimka obišla svijet, a slavni crveni fićo ušao je u legendu i kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda, i 2011. je dobio spomenik u Osijeku.[18]
„Crvenog fiću“ osječkih registracijskih oznaka bezobzirno je pregazio tenk T-55 Jugoslavenske narodne armije, pri prolasku kolone tenkova JNA gradom Osijekom. Svjedočenje vozača tenka otkriva da je želeći zaobići ostavljeno vozilo riskirao vlastitu smrt jer je imao uperen pištolj u potiljak.
Privođenje rata krajuUredi
Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sporazumom na Brijunima, uz posredovanje europske „trojke” (tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broek, Jacques Poos i João de Deus Pinheiro).[19] Prva sljedeća sjednica Predsjedništva SFRJ umjesto na Brijunima održana je u Beogradu jer srbijanski dio predsjedništva (Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna Gora) nisu željeli sastančiti u Hrvatskoj, navodno, predaleko od sigurnosti Srbije. Sjednica je održana 18. srpnja 1991. godine u Beogradu, na njoj je Predsedništvo izglasovalo Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije omjerom glasova 7:1, jedini glas protiv bio je glas Hrvatske, Stjepana Mesića. Ako se Slovenci i Srbi nisu dogovorili o povlačenju JNA prije 25. lipnja, onda su im sad bila dovoljna tri tjedna za dogovor kojim je Slovenija „puštena” iz Jugoslavije. JNA se potom kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije.[20] Time je Slovenija po isteku tri mjeseca od odluke o samostalnosti i povlačenjem JNA postala pravno samostalna država koja je također u potpunosti nadzirala svoje ozemlje.
IshodUredi
JNA je imala 44 do 65 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila.[1] Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije.[21] Slovenska strana imala je 16 poginulih vojnika i 6 civila.
Milan Kučan svjedočio je 21. svibnja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori, a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao „legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani”.[20] Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz „bijelu knjigu” o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana - osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila - te još šest stranaca, a „bijelu knjigu” odbacio je kao „propagandnu brošuru” JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.[2]
Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo skupno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskim nadzorom, čime bi time de facto imali i nadzor nad JNA.[22]
Nakon kraja rata u Sloveniji, sukladno dogovorima JNA i Slovenije, JNA se pošla povlačiti iz Slovenije i morala se povući u Srbiju.[23] Snage JNA pod punom ratnom spremom povlačile su se iz Slovenije u kamionima preko slobodnoga hrvatskoga teritorija.[23] Pratila ih je hrvatska policija.[23] Međutim, kolone kamiona i vlakova JNA nisu nastavile put Srbije, nego su pošle na područja pod nadzorom pobunjenih hrvatskih Srba (Banovina, Kordun i Zapadna Slavonija), gdje su se i zadržala,[23] otvoreno pomažući srpssku pobunu u Hrvatskoj, a protiv hrvatske vlade. Hrvatske su snage, znajući da su slabo naoružane, odlučile spriječiti odlijev oružja neprijatelju, pa su zaustavili neke kompozicije i zaplijenili velike količine oružja, uvišestručivši u nekoliko sati svoju naoružanost.[23]
PovezniceUredi
IzvoriUredi
- ↑ a b c d e f UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
- ↑ a b MKSJ, str.20924
- ↑ Harris, Marie. 11- svibnja 1997. Spirited, Independent Slovenia. New York Times. Pristupljeno 2012-02-16 Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|date=(pomoć) - ↑ a b UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
- ↑ Upheaval in the East: Yugoslavia; Slovenia Breaks From Yugoslav Communists and Calls for Changes. New York Times. 5. veljače 1990. Pristupljeno 16. veljače 2012.
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 63
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 65
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 60
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 6
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 40
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 66
- ↑ a b c d e Davorin Rudolf: Hrvatska tone u politički bezdan, razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, broj 482-483, 6. rujna 2012.
- ↑ HRT-ov TV-kalendar 27. lipnja.
- ↑ Braniteljski portal Inačica izvorne stranice arhivirana 30. lipnja 2015. UBIUDR ogorčen što nitko nije odgovarao za smrt Ravena Čuvala 1991. godine, 26. kolovoza 2008.
- ↑ a b Narod.hr, rž: 27. lipnja 1991 – JNA napala Sloveniju – uvod u agresiju na Hrvatsku, 27. lipnja 2015. (pristupljeno 27. lipnja 2015.)
- ↑ V. knjigu Davora Domazeta Loše Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled
- ↑ DOMOVINSKI RAT – STRATEŠKI POGLED - Udruženi zločinački pothvat Velike Britanije, Budimira Lončara i međunarodne zajednice (3) Inačica izvorne stranice arhivirana 1. rujna 2014., Kreirano utorak, 23. kolovoza 2011., piše Davor Domazet Lošo, Hrvatski fokus
„Druga velika pobjeda hrvatske politike 1991. bilo je ta što nije nasjela na podvalu i uključila se u rat u Sloveniji. Stvarna namjera vojnoga vrha u tzv. slovenskom ratu je bila uvući Hrvatsku u rat, i tako JNA dati „legitimitet“ i „legalitet“ za djelovanje. Sa stajališta njegova utjecaja na Hrvatsku, i općenito strateškoga stajališta, on se bez zadrške, pored naziva 'opteretni' može, okvalificirati kao simulirani rat ili 'rat protiv trećeg'. Slovenski je rat, prema postavkama ratovanja o kojima podučava vojno umijeće, nedvojbeno simuliran i po snagama koje su u njemu sudjelovale, i po vremenu trajanja, ali i po brzom dogovoru o njegovu prekidu. Nije to bio rat slovenskih Teritorijalnih snaga protiv snaga Jugoslavenske narodne armije, ili obrnuto, nego je to bio 'rat' koji je trebao Hrvatsku uvući u igru, odnosno kako od nje učiniti agresora”. - ↑ Narod.hr, rž: 27. lipnja 1991. u Osijeku tenk JNA pregazio ‘crvenog fiću’ – simbol otpora Hrvata, 27. lipnja 1991. (pristupljeno 27. lipnja 2015.)
- ↑ Tekst sporazuma potpisanog na Brijunima 7. srpnja 1991. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. ožujka 2012., pristupljeno 14. travnja 2013.
- ↑ a b Kučan svjedočio o raspadu SFRJ i osamostaljenju Slovenije. Index.hr. 21. svibnja 2003. Pristupljeno 12. rujna 2009.
- ↑ Deutsche Welle. 22. travnja 2011. Srbija objavila imena poginulih u ratovima. Nacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2014. Pristupljeno 16. veljače 2012.
- ↑ UN-ov izvještaj, str. 60-61
- ↑ a b c d e UHD91 108. brg. ZNG RH
LiteraturaUredi
- Transcript of the Milosevic trial. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. 21. svibnja 2003. Pristupljeno 16. veljače 2012.
- Bassiouni, M. Cherif. 28. prosinca 1994. Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) - The military structure, strategy and tactics of the warring factions. Ujedinjeni narodi. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. srpnja 2012. Pristupljeno 16. veljače 2012.
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
