Otvori glavni izbornik

Dvije bugarštice iz prvog izdanja Ribanja i ribarskog prigovaranja; "Kada mi se Radosave vojevoda" i "I kliče devojka". Hrvatski arheolog Domagoj Nikolić spominje ovaj zapis, da su dva ribara Hektoroviću pjevala na sarbski način, tj. srpski. [1]

Bugarštica ili Bugaršćica je vrsta najstarije zapisane hrvatske usmenoknjiževne pripovjedne pjesme koji teži baladnomu uobličenju.[2]

EtimologijaUredi

Izraz bugaršćica i bugaršćina za pjesmu i glagol bugariti za pjevanje prvi je put zabilježio Petar Hektorović u 1550-ima i objavio dva osobito poznata zapisa bugarštica u svojem djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 1568. godine koje je skupio od hvarskih ribara.[3][4] Juraj Baraković zabilježio je naziv bugarskice, dok je Ivan Gundulić zabilježio bugarkinje.[4] U Središnjoj Hrvatskoj nekada su zabilježene pod nazivom popijevka ili popevka.[5] Naziv bugarštica izmišljen je u 19. stoljeću jer hrvatski standardni jezik nema glas šć (u glagoljici Ⱋ, u ćirilici щ). Od 1980-ih u znanstvenoj literaturi rabi se i naziv bugaršćica jer je on prigodniji povijesnom kontekstu.[3][5]

Podrijetlo i etimologija bugarštice su nepoznate.[6] Postoji nekoliko teorija o podrijetlu bugarštice:

  • Znanstvenici poput Ivana Slaminga, Ilije Goleniščeva-KutuzovaNade Milošević-Đorđević tvrde da naziv dolazi od latinskoga vulgaricus, lingua vulgaris (narodni, pučki jezik) ili carmen vulgare (narodna pjesma), označavajući balade pjevane na slavenskim jezicima, za razliku od onih na latinskome jeziku. Promjena v u b možda se dogodila kao rezultat folklorne etimologije, asocirajući vulgare sa sličnim slavenskim korijenom bugar. Slaming također ukazuje na činjenicu da se vulgare alternativno zapisivalo kao bulgare, kada je označavalo slavenske jezike jadranske obale.[11]

PodrijetloUredi

O podrijetlu bugarštice postoji nekoliko teorija:

  • Makedonski etnograf Krste Petkov Misirkov je u ranom 20. stoljeću raspravljao da je stil pjesama nastao kao rezultat bugarskoga glazbenoga utjecaja na hrvatsko i srpsko pjesništvo tijekom Srednjeg Vijeka.[24] Ovu hipotezu je teško potvrditi, pošto nema zapisa bugarskih srednjovjekovnih pjesama.[8] Maurice Bowra je raspravljao da je šesnaesterac bugarštice bio bugarskoga podrijetla jer su Bugari koristili osmerac, a osmerac može činiti polovicu šesnaesterca.[25]
  • Zbog feudalnih likova i tradicija, neki su znanstvenici raspravljali da je podrijetlo bugarštice plemićko, a ne pučko.[26]
  • Maja Bošković-Stulli je u sintezi iz 2004. zaključila da je pretežito područje podrijetla bilo na jugu kraj obale Jadranskoga mora sa stilom djelomično raspoznatljivim s onima na natpisima sa stećaka, s utjecajem latinskog baladnog pjesništva sa sadržajem iz latinskih i mađarskih povijesnih kronika.[27]

PovijestUredi

Bugarštica se smatra kao dio starijega sloja južnoslavenske usmene književnosti koja je postojala od najvjerojatnije prije 14. stoljeća, sve do 18. stoljeća. Prvi zapis neke bugarštice zabilježio je 1497. godine talijanski pjesnik Rogeri de Pacienza di Nardò u svojem djelu Lo Balzino,[28] On je bio prisutan tijekom izvedbe jedne bugarštice koju je nakon kola izvodilo trideset Slavena koji su se naselili u mjestu Gioia del Colle. Bugarštica je izvedena u čast kraljice Izabele od Balza.[29][30][31][32] Pjesma je govorila o zatvorenju mađarskog vojvode Janka Hunjadija. Njega je zarobio Đurađ Branković 1448. godine u Smederevskoj utvrdi.[33]

Između 16. stoljeća i 18. stoljeća prikupljane su iskljućivo u Dalmaciji, Boka kotorskoj te Središnjoj Hrvatskoj. [3][12] Njihov prvi skupljač, Petar Hektorović, objavio je dva osobito poznata zapisa u svojem djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje.[2] Zabilježio je da ih pjevaju ribari Paskoj i Nikola kako bi si kratili vrijeme prilikom veslanja. Petar Hektorović je pisao Mikši Pelegrinoviću kako su ovakve pjesme česte, te da postoji drugi i stariji način pjevanja tih pjesmi. Hektorović je čak i smatrao da su ribari naučili te pjesme od nekoga drugog.[34] Drugi pjesnici i svećenici kao što su: Juraj Baraković, Juraj Križanić, Petar Zrinski, Nikola Ohumućević, Đuro Matijašević, Julije Balović,[35] Andrija Zmajević, Josip Betondić[36] i drugi su ih također prikupljali.[37] Objavili su ih u kasnom 19. stoljeću Franc Miklošič, Alexander Hilferding i u potpunosti Valtazar Bogišić u Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa (1878.) i to sveukupno oko 85 bugarštica.[37] S 19. stoljeća bugarštice iščezavaju, tako da ih više nije moguće susresti u izvedbi. Pretpostavlja se da su popustile pred prevlašću epskih deseteračkih pjesama.[2][38][39]

KarakteristikeUredi

StihUredi

Stih bugarštica dugačak je i anizosilabičan, no najčešće ima 15 ili 16 slogova. Snažna cezura smještena je uglavnom iza sedmog ili osmog sloga. Stihovi bugarštice katkad imaju i priložak, dodatak najčešće od 6 slogova. Za popunjavanje svojega dugog stiha bugarštica se koristi karakterističnim postupcima, poput udvostručivanja pridjeva i prijedloga ili uporabe umanjenica.[2]

TemaUredi

Iako zaokupljene epskom, junačkom tematikom – kršćansko-turskim sukobima, zbivanjima iz ugarske, srpske, bosanske i hrvatske povijesti, mjesnim (peraštanskim) događajima – bugarštice su sklone strukturnim značajkama baladne vrste. Na formalnoj razini gotovo svaka, bar u nekoj mjeri, pokazuje temeljnu odliku baladnih tekstova – sažeto pripovijedanje. Od pripovjednih i stilskih baladnih postupaka bugarštica primjenjuje neutralne oblike pripovijedanja, nagao započetak radnje, dijalogiziranje i dodatno, gradirano ponavljanje (za razliku od epskoga, koje je istovjetno). Premda se u njoj pojavljuju tipični epski junaci – Kraljević Marko, Miloš Kobilić, Sibinjanin Janko, Sekula i dr. – bugarštica se često usredotočuje na promatrače i postranične sudionike junačkoga sukoba, izbjegavajući njegov središnji prostor. Junačka je tematika, tako, potisnuta u pozadinu, a u prvom je planu istaknut pojedinačni doživljaj ili ljudska interakcija. Na sadržajnoj razini baladno je u bugaršticama zastupljeno motivima iz kruga obiteljskih odnosa, pojedinačnim sudbinama, čuvstvenim očitovanjima u različitim oblicima međuljudskog djelovanja. Bugarštica, također, često prikazuje pojedinosti iz feudalnoga dvorskog života.[2]

PrimjerUredi

Balada o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu[40]

Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,
   lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,
   lipo plinke dilila i lipo se razdiljala,
   i razdiliv se opet se sazivala.
Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje,
                                                  dva siromaha
   tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila.
O tretjega ne mogoše junaci se pogoditi,
    negli su se razgnjivala i mnogo se sapsovala.
    Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha,
    da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću,
vitez Marko Kraljeviću i brajen mu Andrijašu,
                                                  mladi vitezi.
    Tuj si Marko potarže svitlu sablju pozlaćenu
i udari Andrijaša brajena u sardašce.
On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku
   tere knezu Marku po tihora besijaše:
   Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti,
nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca,
                                                  mili brajene,
dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside.
Kada dojdeš, kneže Marko, k našoj majci junačkoj,
   nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti,
   i moj dil ćeš podati, kneže Marko, našoj majci,
   zašto si ga nigdar veće ođ mene ne dočeka.
Ako li te bude mila majka uprašati,
                                                  viteže Marko:
    Što mi ti je, sinko, sabljica sva karvava?,
nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati
    ni na ju majku nikako zlovoljiti,
da reci to ovako našoj majci junačkoj:
Susrite me, mila majko, jedan tihi jelenčac,
koji mi se ne hti sa drumka ukloniti,
                                                  junačka majko,
  ni on meni, mila majko, ni ja njemu.
I tuj stavši potargoh moju sablju junačku
  i udarih tihoga jelenka u sardašce,
  i kada ja pogledah onoga tiha jelenka,
  gdi se htiše na drumku s dušicom razdiliti,
vide mi ga milo biše kako mojega brajena,
                                                  tihoga jelenka,
  i da bi mi na povrate, ne bih ti ga zagubio.
I kada te jošće bude naju majka uprašati:
  Da gdi ti je, kneže Marko, tvoj brajen Andrijašu?,
  ne reci mi našoj majoi istine po ništore;
  ostao je, reci, junak, mila majko, u tujoj zemlji,
iz koje se ne može od milin’ja odiliti
                                                  Andrijašu;
  onde mi je obljubio jednu gizdavu devojku.
I odkle je junak tuj devojku obljubio,
  nikad veće nije pošal sa mnome vojevati,
  i sa mnome nije veće ni plinka razdilio.
  Ona t’ mu je dala mnoga bil’ja nepoznana
i onoga vinca junaku od zabitja,
                                                  gizdava devojka.
  Li uskori mu se hoćeš, mila majko, nadi jati
A kad na te napadu gusari u camoj gori,
  nemoj to se prid njimi, mili brate, pripadnuti,
  da iz glasa poklikni brajena Andrijaša.
  Bud da me ćeš zarnan, brate, pri potrihi kliikovati,
kada mi te začuju moje ime klikujući
                                                  kleti gusari,
  taj čas će se od tebe junaci razbignuti,
kako su se vasdakrat, brajene, razbigovali,
  kada su te začuli moje ime klikovati;
  a neka da ti vidi tvoja ljuibima družina,
  koji me si tvoga brata brez krivine zagubio!
Vesel budi, gospodaru, i vesela ti družina,
                                                  naš gospodaru,
   ova pisan da bude tvoj milosti na počten’je!

IzvoriUredi

  1. Srpska pjesma sa Hvara o Radoslavu iz Severina - Domagoj Nikolić
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Bugarštica na Hrvatskoj enciklopediji
  3. 3,0 3,1 3,2 Bošković-Stulli 1991, str. 227.
  4. 4,0 4,1 Bošković-Stulli 2004, str. 12.
  5. 5,0 5,1 Bošković-Stulli 2004, str. 13.
  6. Hrvatska enciklopedija 2011.
  7. Bošković-Stulli 2004, str. 12–14.
  8. 8,0 8,1 Munro Chadwick, Nora K. Chadwick (2010.) The Growth of Literature. Cambridge University Press. str. 454. – 455.
  9. Kožić 1994, str. 205.
  10. Bošković-Stulli 2004, str. 41.
  11. 11,0 11,1 Bošković-Stulli 2004, str. 12–15.
  12. 12,0 12,1 Bošković-Stulli 2004, str. 32.
  13. Bošković-Stulli 2004, str. 15. – 16., 40.
  14. Bošković-Stulli 2004, str. 22. – 27.
  15. Šimunović 1983, str. 53. – 54.
  16. Šimunović 1983, str. 57, 61. – 62, 65.
  17. Bošković-Stulli 2004, str. 38. – 39.
  18. Šimunović 1983, str. 56–61.
  19. Bošković-Stulli 2004, str. 38–39.
  20. Bošković-Stulli 2004, str. 25., 27., 29., 37. – 39, 44.
  21. Šimunović 1983, str. 66.
  22. Bošković-Stulli 2004, str. 24. – 28.
  23. Bošković-Stulli 2004, str. 24.
  24. К. Мисирков. Южнославянските епически сказания за женитбата на крал Марко сред южните славяни, Odesa, 1909., str. 6.; К. Мисирков. Народният ни епос и Македония. - Развитие, II, 2. i 3. knjiga, veljača i ožujak 1919., str. 80.; К. Мисирков. Крали Марко. - Илинден, III, 12. broj, 25. ožujka 1923.
  25. Prague essays: presented by a group of British historians to the Caroline University of Prague on the occasion of its six-hundredth anniversary, Robert William Seton-Watson, Clarendon Press, 1949., str. 130.
  26. Bošković-Stulli 2004, str. 23, 34.
  27. Bošković-Stulli 2004, str. 16–21, 25–32, 44.
  28. Addesso, Cristiana Anna (2017)), Rogeri de Pacienza, 88, Istituto dell'Enciclopedia Italiana, http://www.treccani.it/enciclopedia/rogeri-de-pacienza_(Dizionario-Biografico)/ 
  29. Bošković-Stulli 2004, str. 37. – 40.
  30. Šimunović 1983, str. 53. – 54, 67.
  31. Petrović, Sonja (2008). “Oral and Written Art Forms in Serbian Medieval Literature”, Else Mundal, Jonas Wellendorf Oral Art Forms and Their Passage Into Writing, Museum Tusculanum Press ISBN 978-87-635-0504-8
  32. Ređep, Jelka (1992). Сибињанин Јанко: легенде о рођењу и смрти, Novi Sad: Književno-umetnička zadruga "Slavija"
  33. Bošković-Stulli 2004, str. 37. – 38.
  34. Bošković-Stulli 1970, str. 107–109.
  35. Radauš, Tatjana (1983)), Balović, Julije, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1193 
  36. Foretić, Miljenko (1983)), Betodić, Josip, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1875 
  37. 37,0 37,1 Bošković-Stulli 2004, str. 9. – 11., 34.
  38. Bošković-Stulli 1991, str. 228.
  39. Bošković-Stulli 2004, str. 17.
  40. Bošković-Stulli 1970, str. 1. – 2.

LiteraturaUredi

Vidi jošUredi