Pamfilski dijalekt
Pamfilska inačica antičkoga grčkog jezika rabila se u prvom tisućljeću prije Krista u južnome obalnom području Pamfilije u Maloj Aziji.
_hr.svg)
| Zapadna grupa: ██ dorsko ██ ahejsko dorsko | Središnja grupa: ██ eolsko | Istočna grupa: ██ atičko ██ jonsko |
Malen korpus (kratke inskripcije, posebno one sprovodne i dr.) ukazuje na to da je riječ o posebnoj jezičnoj inačici.[2] Nejasne su njegove veze s drugim govorima grčkoga, ali neki su učenjaci razabrali važne izoglose s arkadociparskim, pa se oni mogu zajedno proučavati.[3]
Podrijetlo uredi
Lingvitički, čini se da je pamfilski mješavina dijalekata i to čak iz tri različite grupe dijalekata s utjecajima susjednih anatolijskih jezika. U antičkoj Grčkoj miješanje govora nije bilo rijetko, ali čak se i tada pamfilski ističe: čini se da je nastao tako intenzivnim miješanjem da se njegova originalna podgrupa više ne nazire. Također, nijedan drugi dijalekt grčkoga ne pokazuje promjene nastale dodirom s drugim jezicima koje toliko prožimaju govor.[4]
Fonologija uredi
Fonološki, pamfilski je doživio velike strukturalne promjene u dodiru s anatolijskim jezicima.
Suglasnici uredi
Suglasnički se sustav jako izmijenio i postao sličniji onomu licijskog iako su razlike u suglasnicima antičkoga grčkog jezika i licijskog velike.
Plozivi uredi
Grčki je imao tri skupine ploziva: bezvučne, zvučne i bezvučne aspirirane. Licijski je, s druge strane, imao samo jednu vrstu ploziva: bezvučne sa zvučnim alofonima pred nazalima. Ipak, licijski je imao puno frikativa i afrikata koji su mogli biti i zvučni i bezvučni. Oni su uključivali afrikatu [t͡s] (zapisuje se slovom ⟨z⟩, a izgovara slično hrvatskom c), frikativ [θ] (kao u engleskom three) i tri zvučna frikativa koji se zapisuju kao ⟨b⟩, ⟨d⟩ i ⟨g⟩.
Postoje neki pokazatelji da su se pamfilski bezvučni aspirirani plozivi frikativizirali. Najbolji je pokazatelj toga zamjenjivanje slova φ (koji u antičkome grčkom predstavlja [pʰ]) i digame ϝ (koja je označavala glas [w]). To bi imalo smisla samo ako su ta dva glasa u nekim slučajevima postala kakav bezvučni frikativ poput [f] ili [ɸ]. Tako se, primjerice, oblik φικατι rabio mjesto ϝίκατι ('dvadeset'). Nažalost, jedini primjer dolazi iz trećeg stoljeća prije Krista. Nadalje, bezvučni aspiranti u nekim su slučajevima postali obični bezvučni plozivi: σθ > στ, σχ > σκ i θρ > τρ. Ako su slova kojima su se inače u grčkom označavala bezvučni aspiranti ovdje označavala bezvučne frikative, ove se promjene mogu objasniti kao disimilacija.
Jaki dokazi pokazuju da su zvučni plozivi postali frikativi u nekim slučajevima: između samoglasnika slovo β (koje inače označava glas [b]) često se miješalo sa slovom W (koje je označavalo glas [w]), ovo pokazuje da je bilo postalo zvučnim frikativom (poput [v] ili [β]). Glas [d] (koje u grčkom alfabetu označava slovo δ) između samoglasnika obično se zapisivao slovom ρ (koje u grčkom obično označava glas [r]). Zato se smatra da je glas [d] između samoglasnika vjerojatno postao [ð]. Situacija s gamom (koja obično označuje [g]) nešto je kompliciranija: pred prednjim samoglasnicima često se zamjenjuje jotom koja prikazuje [j]. Moguće je da je [g] postao frikativ na drugim mjestima.[4]
Aproksimanti uredi
Licijski je imao dva aproksimanta, /w/ i /j/. Antički je grčki imao samo jedan: /w/, a narječja poput atičkog i jonskog izgubili su i njega. Pamfilski je imao oba. Došli su iz tri izvora:
- naslijeđeno /w/ koje se zapisuje kao ϝ ili W
- prividna fonemizacija polusamoglasnika između zatvorenih samoglasnika [u] i [i] i sljedećeg samoglasnika iako je važno napomenuti da se /j/ iz ovoga izvor također pojavljuje u drugim govorima
- promjena [g] > [j]
Likvide uredi
Velika je razlika između licijskog i grčkog to što je licijski imao četiri slogotvorna suglasnika ([m̩], [n̩], [r̩], [l̩], hrvatski ima jedan: [r̩] kao u riječi prst).[5] Neki dokazi pokazuju da je pamfilski posudio i, moguće, razvio slogotvorne glasove.
Samoglasnici uredi
Pamfilski je doživio neke manje promjene samoglasnika, ali najvažnija jest nazalizacija.
Nazalizacija uredi
Moguće je da je pamfilski razvio nazalne samoglasnike kontaktom s anatolijskim. Licijski je razvio nazalne samoglasnike nazalizacijom samoglasnika koju je pratio nestanak nazala u kodi i ozvučenje ploziva ako je koji bio ondje. Pamfilski pokazuje istu promjenu u svojim riječima. Osim toga, VN > ṼN > Ṽ > V (gdje V označuje samoglasnik, N nazal, a Ṽ nazalni samoglasnik) jako je čest put ove promjene.[4]
Gramatika uredi
Jedan je od rijetkih grčkih govora bez članova.[3] Gramatički, čini se da se pamfilski nije previše promijenio, ali ipak je bilo anatolijskoga utjecaja.
Rječnik uredi
U korpusu koji je trenutačno poznat nema anatolijskih posuđenica osim osobnih imena.[6]
Pismo uredi
Pamfilski je u pismu rabio neke znakove koji se zapisuju drukčije nego u ostatku Grčke, a upotrebljavao je i neka posebna slova, između ostalih to su:
Izvori uredi
- ↑ Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.
- ↑ Filos, Panagiotis. 23. prosinca 2013. Pamphylian. Encyclopedia of Ancient Greek Language and Linguistics (engleski). Brill
- ↑ a b Pamphylian Greek. Academic Dictionaries and Encyclopedias (engleski). Pristupljeno 21. lipnja 2022.
- ↑ a b c Greek-Anatolian Language Contact and the Settlement of Pamphylia, Christina Skelton
- ↑ Lycian, Melchert, H. C., 2004.b
- ↑ Brixhe, Claude. 1976. Le Dialecte Grec de Pamphylie: Documents et Grammaire. Paris. Paris