Otvori glavni izbornik

ü

Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Petrinja. Za druga značenja, pogledajte Petrinja (razdvojba).
Petrinja
Petrinja (grb).gif
Grb Petrinje
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Zastava sisacko moslavacke zupanije.gif Sisačko-moslavačka
Površina
 - ukupna 41,64 km2
Stanovništvo (2011.)
 - ukupno 24.671 stan.
 - ukupna gustoća 592,48 stan./km2
Gradonačelnik Darinko Dumbović
Dan grada 10. kolovoza[1]
Zaštitnik Sv. Lovro[1]
Poštanski broj 44250
Pozivni broj +385 (0)44
Autooznaka SK
Službena stranica https://www.petrinja.hr
Zemljovid
Petrinja na karti Hrvatska
Petrinja
Petrinja
Petrinja na zemljovidu Hrvatske
Koordinate: 45°26′33″N 16°16′36″E / 45.442549°N 16.276531°E / 45.442549; 16.276531

Petrinja je grad u Hrvatskoj. U Petrinji živi 24.671 stanovnika. Površina grada je 41,64 km².Nalazi se u neposrednoj blizini Zagreb, svega 45 km udaljenosti.

Sadržaj

Gradska naseljaUredi

ZemljopisUredi

Petrinja se nalazi na ušću rječice Petrinjčice u Kupu, oko 13 km jugozapadno od Siska i oko 48 km jugoistočno od Zagreba. Najveći je grad na području Banovine, a upravno pripada Sisačko-moslavačkoj županiji. Zemljopisna širina = 45.263 sjeverno, zem. dužina = 16.162 istočno.

StanovništvoUredi

Popis 2011.Uredi

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine[2] područje grada Petrinje je imalo 24.671 stanovnika od kojih gotovo 70% živi u samoj Petrinji (13.801 st.) i prigradskom naselju Mošćenica (2.348 st.). Gradu upravno pripadaju još 53 manja seoska naselja među kojima se veličinom izdvajaju Hrastovica (507 st.), Mala Gorica (531 st.) i Nova Drenčina (389 st.). Prema spomenutom popisu nacionalni sastav grada Petrinje bio je sljedeći:

  • Hrvati - 19.280 (82,35%)
  • Srbi - 2.809 (12%)
  • Ostali - 1.324 (5,65%)
Godina popisa Ukupno Hrvati Srbi Ostali
1961 27,517 14,942 (54.30%) 11,955 (43.45%) 620 (2.25%)
1981 33,570 14,621 (43.55%) 12,617(37.58%) 6,332 (18.86%)
1991 35,565 15,791 (44.40%) 15,969 (44.90%) 3,805 (10.70%)
2001 23,413 19,280 (82.35%) 2,809 (12.00%) 1,324 (5.65%)


Nacionalni sastav grada Petrinje (naseljenog mjesta)Uredi

Nacionalni sastav grada Petrinje (naseljenog mjesta):[3]

godina popisa ukupno Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali
1991. 18.706 8.445 (45,15%) 7.662 (40,96%) 1.329 (7,10%) 1.270 (6,79%)
1981. 15.778 4.948 (31,36%) 6.202 (39,31%) 3.895 (24,69%) 733 (4,65%)
1971. 12.155 4.528 (37,25%) 6.779 (55,77%) 431 (3,43%) 417 (3,43%)
1961. 8.065 2.160 (26,78%) 5.454 (67,63%) 168 (2,08%) 283 (3,51%)
1953. 5.858 958 (16,35%) 4.539 (77,48%) 108 (1,84%) 253 (4,32%)
1948. 5.221 732 (14,02%) 4.298 (82,32%) 0 (0,00%) 191 (3,66%)

UpravaUredi

  • Gradsko poglavarstvo: gradonačelnik - Darinko Dumbović, zamjenici - oec. Svjetlana Lazić, prof. Branko Bešlić.
  • Gradsko vijeće: predsjednik - mag. prim. educ. Sanja Lovrenoć, zamjenici - dr. Miroslav Gregurinčić i dr. Viktorija Kaleb, članovi: Dumbović Darko, Čutura Željko, Sodić Ljubica, Mira Harcet, Herceg Milan, Softić Željko, Jerman Višnja, Marković Joco, Gavranović Nenad, Tonković Željko, Prošić Branko, Rožić Sanja, Glušić Marijan, Oreščanin Husein, Vuić Josip Petrinja, Radoš Tihomir Petrinja, Tadić Anton, Anita Begić Hadžipašić, Robert Polanšćak.

PovijestUredi

Srednji vijekUredi

 
Kralj i herceg Koloman posebnom poveljom daje povlastice hospitibus nostris in Petrina commorantibus (hrv. našim građanima koji borave u Petrinji)[4]

 Podrobniji članak o temi: Srednjovjekovna Petrinja
Smatra se da je Petrinja kao naselje postojala i prije prvog spominjanja imena Petrinja iz 1201. godine [5], koje se ne odnosi na mjesto već na rijeku Petrinjčicu. [5] Područje na kojem je utemeljena stara Petrinja najprije je pripadalo pod sisačku biskupiju. Od 1085., odnosno, 1094. postaje posjed novoosnovane zagrebačke biskupije. [6] Krajem 11. i početkom 12. stoljeća petrinjski kraj postaje sastavni dio Gorske županije, dok je u širem administrativno-teritorijalnom, odnosno regionalnom, pogledu tijekom srednjeg vijeka smatran dijelom Slavonije. [7]

Oko 1240. godine Petrinja je svakako već bila poznato gusto naseljeno mjesto sa znatnim udjelom stranaca (gosti ili hospites), uglavnom obrtnika i trgovaca. Upravo ti stranci zamoliše 1240. slavonskog hercega i vojvodu Kolomana, brata hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. da ime podijeli "sloboštine, što ih svojim radom zaslužuju", što je odobrenjem kralja učinio. Posebno poveljom Koloman daje povlastice hospitibus nostris in Petrina commorantibus (hrv. našim građanima koji borave u Petrinji) [4], što je također dokaz već iznesenih činjenica kako je podjela ovih povlastica "samo određena faza u životu postojećih naselja...". [8] Dobivanjem povlastica grad dobiva i širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici tog izvangradskog područja (terrestres) smatrani su članovima gradske općine i uživali jednake povlastice kao i građani. [9]

 
Listina kojom hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. potvrđuje Petrinji povlastice iz 1240. od hercega Kolomana

Po svemu sudeći Petrinja je jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinje borbu sa zagrebačkim biskupima radi desetine. Kolonistima slobodnih gradova u Slavoniji, privilegijom iz 1225., potvrđen je običaj (prout most est) prema kojem imaju pravo sami raspolagati sa svojom desetinom, a herceg Koloman u povelji izdanoj Petrinjcima 1240. ističe "da sa crkvenom desetinom neka rade kako to drugdje običavaju građani". Dio povlastice iz 1225. po svoj prilici treba "tumačiti kao pravo građana da sami određuju oblik u kojem će plaćati crkvenu desetinu". Stoga ponešto iznenađuje postupak zagrebačkog biskupa Filipa, koji 1253. izopćuje i proklinje Petrinjce (homines de villa Petrina) što mu odbijaju plaćati desetinu u naturi. [10] Istom 8. studenog 1255. uz posredovanje trogirskog biskupa Kolumbana koji se našao poslom u Gorama i odsjeo u crkvi sv. Klementa, Filip je građane Petrinje odriješio prokletstva. Oni mu zato svečano obećaše da će ubuduće kod svojih kuća (apud domos suas) svake godine do Martinja s voljom i pošteno plaćati desetinu u žitu, vinu, janjcima i svim ostalim stvarima od kojih se običava davati desetina.

Tatarske provale već četrdesetih godina 13. stoljeća donose probleme i pustoš po Srednjoj Europi, ponajprije Ugraskoj. Neznatan otpor Tatarima i potpuni poraz Bele IV. i njegovog brata Kolomana 1241. godine na rijeci Šajo, razlogom su što kralj i herceg poduzimaju jedino što im preostalo ; spas bijegom u Hrvatsku. Bela bježi kroz Hrvatsku tzv. "vojničkom cestom" (via exercitualis) od Koprivnice preko Križevaca, Zagreba i Topuskog prema Dalmaciji, gdje se uspijeva spasiti na jednom otočiću kraj Trogira. [11] Ima mišljenja da su Tatari na svom putu prošli i pokraj Stare Petrinje, a njeni građani su se istaknuli u borbama protiv osvajača što im kralj Bela IV. ne zaboravlja, budući da im uskoro potvrđuje dobivene povlastice. [12] Prema nekim izvorima Tatari ne uspijevaju zauzeti i razoriti solidno i čvrsto utvrđenu i dobro branjenu Staru Petrinju "pa ju mimoilaze". [13]

Smatra se da je možda smrt slavonskog hercega Bele (1269.), mlađeg kraljevog sina, utjecala na "otad najutjecajnijeg velikaša" Slavonije bana Henrika Gisingovca[14] da prilikom mirenja građana Petrinje i biskupa (1270.) ne spominje Petrinji kao slobodni kraljevski grad, što , vjerojatno, potiče Petrinjce da od novog hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V. traže potvrdu privilegija iz 1240., odnosno 1242. godine. Stoga kralj Stjepan V. 27. rujna 1271. godine daje "svima" na znanje "da su naši gostoprimci iz Petrinje pred nas iznijeli privilegij gospodina Bele, slavnog kralja Ugarske, koji je jednom dan ustvari njihove slobode, s molbom, da ga se udostojimo potvrditi svojim privilegijom." Ovim aktom kralja Stjepana V. naznačeno je kako se privilegij iz 1241. potvrđuje od riječi do riječi, a protiv građana Petrinje ni u kom slučaju ne mogu se izvoditi strani svjedoci, nego se "poslovi" moraju zakonski obaviti zakletvom, kao što je to bio običaj i u drugih kraljevskih gostoprimaca..." što se mora poštivati. [15] Iz ove kraljeve potvrde naslućuje se kako "Arpadovići, bar Petrinju formalno ubrajaju građane Petrinje među svoje neposredne podanike..."[16], a Petrinju kao slobodni kraljevski grad. Kralja Stjepana V. već 1272. nasljeđuje Ladislav IV., umjesto kojega Hrvatskom vlada njegov mlađi brat Andrija. Oba ova vladara pod skrbništvom su majke Elizabete, pa uz nju stvarno Hrvatskom (Slavonijom) vlada ban Joakim Pektar.[17] Tijekom 1274. Petrinjci mole kralja Ladislava IV. Napuljskog potvrdu listine kralja Stjepana. Vladar molbu Petrinjaca prihvaća i potvrđuje im već dane privilegije budući da "pravni red i snaga jednakosti traže da se vladar povede za pravednim željama molbenika...samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u suprotnost s tuđim pravom. Listinu kralja Stjepana IV. potrvđujem od riječi do riječi znakom...svog...dvostrukog pečata."[18]

20. stoljećeUredi

 
Sisak, Petrinja i okolna naselja.

U 20. stoljeću važnost Petrinje slabi u korist susjednog Siska koji je imao bolji prometni položaj te ga je ranije zahvatila industrijalizacija. Grad je ipak zadržao lokalno značenje kao središte Banovine. Nakon Drugog svjetskog rata počinje jači gospodarski razvoj (posebno mesne industrije - "Gavrilović") te se značajno povećao i broj stanovnika Petrinje (sa 6.000 stanovnika 1948. godine na gotovo 19.000 u 1991.). Dolazi i do promjena u etničkoj strukturi te Petrinja od izrazito hrvatskog postaje grad s podjednakim udjelom Hrvata i Srba. U Domovinskom ratu Petrinja je teško stradala, prvo u borbama, a naročito nakon srpske okupacije koja je uslijedila nakon jednomjesečnog otpora hrvatskih branitelja u rujnu 1991. godine. Grad je oslobođen 6. kolovoza 1995. godine u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

GospodarstvoUredi

Ženska udruga za promicanje kućne tekstilne industrije koja je djelovala od 1908. do 1945. godine. Promicala je petrinjske rukotvorine, tkanja i vezove diljem svijeta. Najveći uspjeh je zlatna medalja na pariškoj izložbi dekorativne umjetnosti 1925. godine.[19]

Poznate osobeUredi

  • Eduard Gener, pravnik, (Petrinja 2. X. 1912. - 30 V. 1997.), kulturni i društveni djelatnik, sportaš u mladosti, pjevač u "Slavulju", pisac članaka, napisao interesantnu pripovijetku "Pogibija Ljutice Pokupskog", koja je bila objavljena u "Generacijama" br. 6, 1994.
  • Duško Pavlović, ekonomist
  • Janko Grahor, graditelj
  • Ivica Golec, povjesničar
  • Krsto Hegedušić, slikar
  • Branko Horvat, ekonomist i političar
  • Oton Kučera, astronom i predsjednik Matice hrvatske
  • Vlado Lisjak, olimpijski pobjednik u hrvanju,
  • Predrag Matanović, ratni zapovjednik Domovinskog rata
  • Marjan Mrmić, bivši hrvatski reprezentativni nogometni vratar,
  • Milan Nenadić, bivši hrvač, osvajač olimpijske brončane medalje
  • Leon Radošević, košarkaš ALBA Berlin,
  • Drago Roksandić, povjesničar
  • Marijan Vlak, Dinamov vratar
  • Mila Vod (Ludmila Wodsedalek) (1888.-1968.), kiparica
  • Davor Salopek, arhitekt i publicist
  • Zorislav Srebrić, glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza
  • Andreja Dujnić, slikarica
  • Boris Miholjević, glumac
  • Franjo Jelačić, časnik i general
  • Ivan Kožarić, kipar
  • Tomislav Rolf, hrvatski časnik u doba NDH
  • Mirna Berend, TV voditeljica i bivša manekenka
  • Artur Turkulin, istaknuti sudionik NOB-a
  • Slavko Koletić, bivši hrvač, osvajač srebrnog odličja na svjetskom prvenstvu u Edmontonu 1970. te četvrti s Olimpijskih igara u Münchenu 1972. g.
  • Josip Stanić Stanios, slikar i književnik, rođen u Križu, danas živi u Rimu. *Kao književnik pojavio se zbirkom pjesama "KOSTI" 1964. Do sada je objavio 254 naslova, od čega: 198 zbirki pjesama na hrvatskom, 1 ep, 10 poema, 3 spjeva, 3 zbirke proze (pripovijetke), 32 romana, 1 traktat (Traktat o transparentizmu), 5 zbirki pjesama na talijanskom, 1 zbirka pjesama na slovenskom. Nagrađivan za poeziju u Italiji. Također nagrađivan za slikarstvo u Italiji i Monte Carlu. Slikarstvo studirao u Rimu (profesor Alberto Ziveri). Živio kraće vrijeme u Kanadi, gdje mu žive djeca i unuci. Slikarski opus do sada broji 56.900 slika i crteža, te omanji broj skulptura (drvo i terakota).
  • Boris Vrga, liječnik, književnik i likovni kritičar, rođen 21. lipnja 1953. u Mrzljakima kraj Karlovca. Gimnaziju završio u Petrinji, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Kao liječnik - pulmolog radio je u Zagrebu, Karlovcu i Petrinji, gdje i sada živi i radi.Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a. Pjesme su mu uvrštene u antologije, preglede i izbore poezije. Uređivao je časopis "Generacije" (s književnikom i slikarom Josipom Stanićem Staniosom), te "Haiku" i "Kupu". Objavio je dvanaest likovnih monografija i slijedeće zbirke pjesama: Uslovno ogledalo, 1979., Testament, 1982., Plodne noći (panorama sisačko-banijske poezije), 1982., Sezona zmija, 1989., Ime šume, 1990., Zagovornik ljeta (haiku), 1991., Svlak i kruna (izabrane i neobjavljene pjesme), 2011.,te Biciklisti, 2017.
  • Branko Čačić, slikar, likovni pedagog, i kustos (Petrinja 23. I. 1933. - Petrinja 2011.) Učiteljsku školu završio je u Petrinji, Višu pedagošku školu u Sarajevu, a Likovnu akademiju u Beogradu. Pojavio se u slikarstvu pod utjecajem Vlamincka, Van Dongena, Derena te u fokusu ekspresionističkog fovizma. A kako to nije imalo korijenja u našem slavenskom i hrvatskm podneblju slikar koji je pomno motrio naše bijedne kućerke te mnoge raskošne drvenjare, lađe i korablje, ubrzo je shvatio, kao i Hegedušić, da su mu noge na našem hrvatskom tlu a ne negdje tamo po francuskim Montmartrima. Potajno je, koliko se moglo, pratio sakralnu umjetnost te uvidio da je duhovnost u jednostavnosti likova, čak i više od Michelangelovog pretjeranog mišičja, nježna pobožnost i jednostavnost srednjovjekovnih duhovnih oslikavanja, usmjerenih božanstvu i visinama prevagnula u estetskom ekvilibriju na zemlji odavna nastanjenog čovjeka. Boja koja Branu Čačiću i nije bila naklonjena odjednom se pretvorila u blage i nježne sjene, te u jednostavne crteže, dakle u čistoću crno-bijelih crtačkih listova, crtao je pojednostavljene korablje, uveseljene scene seoskih svatova i mladenaca, a često je i samoga sebe uokvirivao u kontekst likovnog oblikovanja, slikao je brojna raspela te skromne mužice u narodnom ruhu, a čak i sam se odijevao u već iščezlu narodnu nošnju, gaće s rojtama i s bijelom košuljom. Kupio je kuću drvenjaru, pravu pravcatu korablju, koju je napunio predmetima narodne radinosti, bila je to čista umjetnost, pametni su se divili a budale sprdale i došli su divljaci pa zapalili korablju, i ostao je Branko Čačić da golim rukama brani vlastitu umjetnost. Umro je na zgarištu svoje kuće, a nisu ga razumjeli, pa čak mu ni monografiju nisu satkali, onako kako dostoji tako izvornom umjetniku. A Branko Čačić stoji uz bok Krste Hegedušića: da brani našu nacionalnu i hrvatsku izvornost!
  • Josip Bešlić, rođen 15. XI. 1942. u Kutini. Završio je Pedagošku akademiju u Petrinji. Po zanimanju cvjećar, a također slikar, pjesnik i muzealac, sakupio je arheološku zbirku, te zbirku uporabnih i umjetničkih predmeta. Pjesme je objavljivao u "Generacijama" i "Maruliću". Matica hrvatska u Petrinji objavila mu je 2016. zbirku pjesama "LJUBAVI U SNU SAMO IMA".
  • Branka Kalauz, književnica
  • Oskar Dur, 1877. Petrinja - 1913. Zagreb. Pjesnik, novelist, prevodilac, pisac pedagoških studija i članaka iz teorije književnosti. Prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem. Bio je član Društva hrvatskih književnika.
  • Marija Horžinek, r. 16. IX. 1929. u Petrinji. Bila je prosvjetni radnik. Školovala se u Petrinji i Zagrebu. Kao književnica surađivala je u reviji "Marulić", u sisačkom "Jedinstvu", u "Petrinjskom obzoru", te u "Generacijama" Izišla joj je knjiga pripovijedaka "GRAD LIPA", Petrinja 1997., izdanje Matice hrvatske u Petrinji. Umrla je (?).
  • Bogdan Maričić, Sisak 1950. - Petrinja 1988. Pjesnik, boem. Umro je za stolom u petrinjskoj gostionici. Družio se s pjesnikom Josipom Severom. Objavio je knjigu pjesama "VRIJEME SA ČIZMOM OD SEDAM MILJA", Rijeka 1985.
  • Fran Milobar, laik ekonomist, socijalni mislilac, političar i politolog, zagovornik ujedinjena hrvatskih kršćanskih socijala i frankovačkih pravaša, predlagao reformu Austro-Ugarske, 1918. radio na uspostavi samostalne Hrvatske, za NDH postao član Sabora, distancirao se od režima, sa skupinom zastupnika uputio 1. studenoga 1942. memorandum poglavniku u kojemu se kritizira ustaška politika i predlažu mjere za popravljanje teškog stanja u NDH[20]

U Petrinji su živjele hrvatske umjetnice Jelena Babić, Blanka Dužanec, Zlata Radej, Mila Vod i Milka Vukelić, koje su za boravka u ovom gradu stvarale suvremenu hrvatsku keramiku.[21]

Spomenici i znamenitostiUredi

  • Starohrvatsko "Templarsko" županijsko središte Gora nalazi se u blizini grada Petrinje.
  • ostatci srednjovjekovnih starohrvatskih utvrda (Čuntić, Klinac grad i Pecki grad)
  • povijesna jezgra Petrinje - trg s baroknim kućama, župna crkva Svetog Lovre, Petrinja iz 1780. i gradski park iz doba "Banske vojne granice".
  • sakralna baština - postojeća, drvena rimokatolička kapela u Brestu, barokni Franjevački samostan i crkva u Hrvatskom Čuntiću i srednjovjekovna crkva u Gori izgrađena u starohrvatskome stilu
  • sakralna baština - ne postojeća, porušena u Domovinskom ratu , crkva Sv. Lovre u Petrinji izgrađena u kasno-baroknom odnosno klasicističkom stilu (na čijem mjestu danas stoji replika iste), crkva Sv. Katarine iz 19. st. u Petrinji, kapela Sv. Roka u Petrinji, kapela Sv. Trojstva u Petrinji, kapela pokraj mosta na Petrinjčici u ulici M. Gupca u Petrinji.
  • Prvi spomenik Stjepanu Radiću napravila je hrvatska kiparica Mila Wod (1929. u Petrinji), a to je ujedno prvi hrvatski javni spomenik djelo neke kiparice.[22] Spomenik Stjepanu Radiću otkriven je u Petrinji 1936. godine, uklonili su ga četnici nakon okupacije Petrinje u Domovinskom ratu a poslije oslobođenja grada pronađen je u okolici[23] i obnovljen uz pomoć gipsanog otiska koji se nalazi u gliptoteci HAZU-a. Na svoje prvotno mjesto postavljen je 28. prosinca 1999.[24]
 
Ulica u Petrinji

Gotovo svi spomenici bili su dijelom ili potpuno devastirani i razoreni za vrijeme srpske okupacije Petrinje (1991.-1995.), a sada su pomno obnovljeni ili još obnavljaju.

ObrazovanjeUredi

Petrinja ima tri osnovne škole i jednu srednju školu sa smjerovima: opća gimnazija, veterinarski tehničar, prehrambeni tehničar, voćar-vinogradar-vinar, mesar, cvjećar. Također ima Visoku učiteljsku školu [25] sa smjerom predškolskog odgoja (3 godine) i razredne nastave (4 godine).

KulturaUredi

Petrinjci su izuzetno ponosni na svoju Gradsku limenu glazbu [26] koja djeluje još od 1808. godine, a djelovala je neprekidno i tijekom Domovinskog rata iako je Petrinja bila okupirana. Danas glazba broji oko 40 članova. U okviru glazbe djeluje i sekcija Big Band Petrinja, kao i Mala škola u kojoj djeca i odrasli uče svirati. Od 1937. do 1941. godine postojao je muzej u Petrinji. [27]

Petrinja je izvorištem hrvatske pučke lončarije. [28]

Petrinjski suveniriUredi

  • Stucka je keramička posuda proizvedena na ločarskom kolu, spominje se već u 18. stoljeću. Nekad uporabni predmet za nošenje vode, vina i sl. danas je suvenir oslikan i reljefno ukrašen grbom grada Petrinje, grozdovima kao obilježjem petrinjske djelatnosti vinogradarstva i tekstovima petrinjskih pjesama.
  • Božićni svijećnjak je keramički uporabni predmet namijenjen adventskom običaju sijanja pšenice, a u sredinu se postavlja svijeća. Proizvod je prigodni suvenir u vrijeme božićnih blagdana.
  • Zimska je gastronomski suvenir pakiran u posebno dizajniranu kartonsku kutiju na kojoj je slikom i rječju ispričana povijesna priča o zimskoj salami i tradiciji proizvodnje tvornice Gavrilović od davne 1690. godine.

MedijiUredi

ŠportUredi

GalerijaUredi

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 O Petrinji. Grad Petrinja. pristupljeno 8. rujna 2018.
  2. Državni zavod za statistiku. Popis stanovništva 2001.,
  3. Izdanje Državnog zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880.-2001. godine
  4. 4,0 4,1 Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 4, str. 123-125
  5. 5,0 5,1 Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 3, str. 10
  6. Lelja Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika 1201., JAZU, Zagreb, 1951., br. 983, str. 276-277
  7. Matija Filjak, Zrin - Zbornik za poviest i obnovu zavičaja, Petrinja, 1942., br. 1, str. 31
  8. Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 4, str. 302
  9. Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. st., Zagreb, 1980., str. 168-178
  10. Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 1976., str. 303-304
  11. Nada Klaić, Povijest Zagreba, Zagreb, 1982., 1,str. 76
  12. Matija Filjak, Zrin - zbornik za poviest i obnovu zavičaja, 1942., str. 14
  13. D. Pavličević, Gdje se nalazila Stara Petrinja, Generacije - časopis za kulturu i umjetnost, Petrinja, br. 3, rujan 1967., str. 3
  14. Nada Klaić, Koprivnica u srednjem vijeku, Koprivnica, 1987., str. 49
  15. Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom Srednjem vijeku, Zagreb, 1976., str. 303
  16. CD VI, Zagreb, 1908., str. 100
  17. Joakim Pektar - Hrvatska opća enciklopedija
  18. Nada Klaić, Povijest Hrvatsa u razvijenom Srednjem vijeku, Zagreb 1976., str. 304.-305.
  19. Razgovor: Boris Vrga, pjesnik i likovni kritičar: Pokupska umjetnička baština moje je trajno nadahnuće. Razgovarala: Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 3.-4.
  20. Vladimir Lončarević: Fran Milobar - za pravedno društvo i slobodnu Hrvatsku, Glas Koncila, 31. srpnja 2011., str. 21
  21. Razgovor: Boris Vrga, pjesnik i likovni kritičar: Pokupska umjetnička baština moje je trajno nadahnuće. Razgovarala: Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 3.-4.
  22. Lovorka Magaš, Viktor Samuel Bernfest – Mila Wod, Galerija Milan i Ivo Steiner, Zagreb, veljača–ožujak 2010., Matica hrvatska, Vijenac, broj 420, 8. travnja 2010., (preuzeto 27. ožujka 2013.)
  23. Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 349.
  24. http://vijesti.hrt.hr/arhiv/99/12/28/KRV.html (pristupljeno 28. ožujka 2013.)
  25. http://www.vusp.hr
  26. http://www.glg-petrinja.hr
  27. Razgovor: Boris Vrga, pjesnik i likovni kritičar: Pokupska umjetnička baština moje je trajno nadahnuće. Razgovarala: Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 3.-4.
  28. Razgovor: Boris Vrga, pjesnik i likovni kritičar: Pokupska umjetnička baština moje je trajno nadahnuće. Razgovarala: Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 3.-4.

Vanjske povezniceUredi