Trebinjsko-mrkanska biskupija

Trebinjsko-mrkanska biskupija, najstarija biskupija na području BiH [2] je crkvena dijeceza u Hercegovini u sklopu Vrhbosanske metropolije. Biskupija ima sjedište u Trebinju. Graniči sa Splitsko-makarskom i Barskom nadbiskupijom, te Mostarsko-duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom. Članica je Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Za apostolskog upravitelja imenovan je 11. srpnja 2020. biskup Petar Palić, koji je dužan u roku od dva mjeseca preuzeti službu.[3]

Trebinjsko-mrkanska biskupija
Dioecesis Tribuniensis-Marcanensis
Područje biskupije
Područje biskupije
Područje
Država Bosna i Hercegovina
Metropolija Vrhbosanska
Statistika
Površina 3,861 km2
Katolici 18.578 [1]
Župe 15
Podatci
Obred Latinski
Osnovana prije 1022.
Katedrala Katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju
Vodstvo
Papa Franjo
Apostolski upravitelj Petar Palić (imenovani)
Ostalo
Službene stranice www.md-tm.ba
Stanje od 12. srpnja 2015.

PovijestUredi

U drugoj polovici 10. stoljeća za pontifikata pape Grgura V. (996.-999.) Trebinje se spominje kao biskupija. U prvih dvjesta pedeset godina (oko 1000.-1250.) sjedište je biskupije bilo u gradu Trebinju. Katedrala je bila posvećena sv. Mihovilu, Arkanđelu, zaštitniku biskupije. S prodorom Tatara (1240.-1242.) ovaj je kraj opustošen i porušen. Nakon što je raški kralj Uroš I. (1242.-1276.) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija, 1252. godine, biskup je trebinjski 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri otočića na području Dubrovnika: Sveti Marko ili Markan - danas nenastanjen; Sveta Barbara ili Bobara - danas nenastanjena; Sveti Petar ili Supetar - danas nastanjen s ponekom obitelji, i od Gradskoga vijeća poluotok Molunat (Molonto) - danas nastanjen. Godine 1218. prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku sv. Marka, Markana ili Mrkna. A posljednji benediktinac spominje se 1296. nastanjen ne na Mrkanu nego na Lokrumu.

Godine 1284. papa Martin IV. nalaže dubrovačkomu nadbiskupa Bonaventuri providiti biskupske katedre u Trebinju i Stonu. Nema isprava o tome proviđenju. Mrkan se tom prigodom ne spominje. Godine 1322. prvi se put u domaćim - ne i u vatikanskim - dokumentima spominje „episcopus Mercane” - mrkanski biskup, Nikola, franjevac. Godine 1326. trebinjski biskup Nikola administrira samostan na Mrkanu. Godine 1344. papa Klement VI. premješta biskupa trebinjsko-mrkanskoga Bonifacija u Šibenik. Od te godine trebinjska se biskupija ispražnjuje i u prvi se plan stavlja naslov mrkanski. Kroz 14. stoljeće Sveta Stolica nastavlja imenovati trebinjske biskupe više kao naslovne, koji rezidiraju u raznim europskim gradovima. Svršetkom 14. stoljeća Papa nastavlja s imenovanjima trebinjskih biskupa iz dubrovačkoga klera, redovničkoga i dijecezanskoga. Od godine 1482., s navalom Turaka, Trebinjska je biskupija pretrpjela daljnje slabljenje. Ostatci katolicizma živjeli su u atmosferi učestalih prijelaza na pravoslavlje, a osobito pod pritiskom otomanske vlasti na islam.

Od 1600. godine biskupija počinje institucionalno živjeti u svojim dvjema župama: Gradac i Ravno. 1637. godine otvoren je u Dubrovniku Budislavićev pravovjerni zavod u kojem se školovalo klerike, đake iz ove biskupije.[4] Katolički je narod sve više naseljavao ovo područje unatoč otomanskim zulumima. Kler se oporavljao, osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere (osnovana 1622.), koja je ustanovila više sjemeništa - u Fermu, u Loretu, u Rimu - koja su primala također trebinjske svećeničke kandidate na školovanje. Povećavao se broj novih župa: Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje... Kroz gotovo 430 godina (1391.-1819.) ova je biskupija, s dvostrukim naslovom, imala svoje vlastite domaće biskupe s boravkom na području Dubrovnika. Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola. Od 1839. do 1890. snagom apostolskoga pisma pape Grgura XVI. „Apostolici muneris“, od 12. rujna 1839., dijecezom upravljaju dubrovački biskupi kao apostolski administratori.

Papa Leon XIII. uspostavio je apostolskim pismom Ex hac augusta ("S ove uzvišene stolice"), 5. srpnja 1881., metropolitansko sjedište u Sarajevu, s nadbiskupijom Vrhbosanskom sa sjedištem također u Sarajevu, Banjalučkom biskupijom sa sjedištem u Banjoj Luci te Mostarsko-duvanjskom biskupijom sa sjedištem u Mostaru. Metropoliji pripada i Trebinjsko-mrkanska biskupija ostajući privremeno pod upravom dubrovačkih biskupa. [5] Biskupijske granice, prema Pismu Ex hac augusta: „Mrkansko-trebinjska biskupija zadržat će netaknute svoje granice, kao i broj župa koje su sada podložne jurisdikciji biskupa upravitelja“.[6] Tada postojeće župe: Dubrave, Gradac, Hrasno, Klepci, Ravno, Stolac, Trebinja. Prema Šematizmu Hercegovačke franjevačke kustodije iz 1889. godine, župama u šest hercegovačkih kotareva tj. "Stoca, Ljubinja, Trebinja, Bileće, Gacka i Nevesinja upravljaju svjetovni svećenici, a njihovoj se upravi može prepustiti i župa Glavatičevo u konjičkom kotaru"[7] Isti je Papa 8. srpnja 1890. iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzeo i na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora prenio upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije: „Stoga Našom apostolskom vlašću, snagom ovoga Pisma, upravu Crkava Trebinjske i Mrkanske trajno sjedinjenih, koju je do sada vodio dubrovački biskup, prenosimo na mostarskoga biskupa pro tempore bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarima ad beneplacitum Nostrum = do drukčije odluke.“[8]

Granice između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, prema Dekretu Svete Stolice (Kongregacije za širenje vjere), 24. ožujka 1891., potegnute su ovako: „Od Metkovića do Bivolja brda rijeka Neretva, odatle se protežu tako da dijele civilni kotar mostarski od civilnoga kotara stolačkoga, isti kotar stolački od civilnoga kotara nevesinjskoga, isti kotar nevesinjski od kotareva bilećkoga i gatačkoga (Gacko), napokon gatački kotar od fočanskoga“.[9] To znači da u Mostarsko-duvanjsku biskupiju ulaze, s lijeve strane Neretve, kotarevi: Nevesinje, Kalinovik, Foča, Rudo, Čajniče. A u Trebinjsko-mrkansku biskupiju ulaze kotarevi: Stolac, Ljubinje, Bileća i Gacko.

Spomenuta četiri posjeda - Mrkan, Bobaru, Supetar i Molunat - nacionalizirale su jugokomunističke vlasti 13. veljače 1948. s obrazloženjem Ministarstva poljoprivrede: “… već iz činjenice, da se dulje vremena ne postavlja biskup za trebinjsku biskupiju, ovo Ministarstvo zaključuje, da ova biskupija stvarno ne postoji...“ a iste godine apostolskog upravitelja – biskupa Petra Čulu – osuđuju na zatvorsku kaznu 11 i pol godina![10] Biskupska kuća u Dubrovniku nacionalizirana je konačno 1961. godine.

Odlukom pape Benedikta XVI., od 4. siječnja 2006., Vrhbosanska metropolija izuzeta je ispod jurisdikcije Kongregacije za evangelizaciju naroda i stavljena pod privremenu upravu Državnoga tajništva Svete Stolice s nakanom da prijeđe pod redovitu jurisdikciju Kongregacije za biskupe.

Crkvena podjela [11]Uredi

 
Dekanati Trebinjsko-mrkanske biskupije
  • Trebinjski dekanat (1)
  • Stolački dekanat (2)

Ordinariji Mostarsko-duvanjske biskupijeUredi

Trebinjsko-mrkanski biskupi

      biskup

Slika Ime U službi
Konstantin 1142.-1154.?
Salvije, benediktinac 1250.-1276
Nikola, dubrovački franjevac 1322.- +1333
Bonifacije 1344.
Ivan de Mobili, lionski cistercit 1345.
Ivan de Rupella, karmelićanin 1349.
Matija de Altamuta, požunski cistercit 1355.
Nikola de Paden, augustinac 1371.
Ivan 1389.
Jakov Norvegije, dubrovački dominikanac 1391.-1416.
Ivan Muzarić, trebinjski dominikanac 1417.-?
Dominik Grancorve, dubrovački dominikanac 1425.-1435.
Ivan, dubrovački dominikanac 1435.
Mihovil Natalis, dubrovački svećenik 1436.-1456.
Blaž, dubrovački dominikanac 1464.-1481.
Donat Đurđević, dubrovački dominikanac 1481.-1492.
Đuro Kružić, dubrovački cistercit 1493.-1513.
Augustin Nalješković, dubrovački dominikanac 1514.-1527.
Franjo Pucić, dubrovački dominikanac 1528.-1532.
Toma Crijević, dubrovački dominikanac 1532.- +1562.
Jakov Lukarić, dubrovački franjevac 1562.- +1575.
Šimun Menčetić, dubrovački svećenik 1575.-1599.
Toma Budislavić, iz Nevesinja 1606.- +1608.
Ambrozije Gučetić, dubrovački dominikanac 1609.-1615.
Krizostom Antić, dubrovački benediktinac 1615.-1647.
Sabin Cvjetković, dubrovački franjevac 1647.-1661.
Scipion de Martinis, talijanski svećenik 1663.-1668.
Antonije Primović, dubrovački franjevac 1669.-1703.
Ante Righi, dubrovački svećenik 1703.-1727.
Franjo Jeronim Bunić, dubrovački svećenik 1727.-1731.
Marko Andrijašević, nadbiskup sofijski in exilio, apostolski upravitelj trebinjski 1731.-1733.
Šiško Tudišić, dubrovački svećenik 1733.-1760.
Anzelmo Katić, dubrovački franjevac 1760.-1792.
Nikola Ferić, dubrovački svećenik 1792.-1819.

Dubrovački biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko-mrkanske biskupije

      apostolski upravitelj

Slika Ime i prezime U službi
Antun Giuriceo 1839 - 1842.
Toma Jederlinić 1843. - 1855.
Vinko Čubranić 1856. - 1870.
Ivan Zaffron 1872. - 1881.
  Mato Vodopić 1882. - 1890.

Mostarsko-duvanjski biskupi apostolski upravitelji Trebinjsko-mrkanske biskupije

Slika Ime i prezime U službi
  Paškal Buconjić O.F.M. 1881 - 1910.
  Alojzije Mišić O.F.M. 1912. - 1942.
  Petar Čule 1942. - 1980.
  Pavao Žanić 1980. - 1993.
  Ratko Perić 1993. - 2020.
Petar Palić 2020. -

IzvoriUredi

  1. Statistike za 2017. (pristupljeno 20. studenog 2018.)
  2. http://www.cbismo.com/index.php?menuID=55#_ftn1
  3. Zakonik kanonskoga prava, kanon 382 § 2
  4. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.47 studeni 2005. Pijo Mate Pejić: Dva biskupa iz reda franjevaca, str. 230-231 (pristupljeno 18. lipnja 2017.)
  5. Papa Leon XIII., Apostolsko pismo Ex hac augusta cathedra („S ove uzvišene stolice“), 5. srpnja 1881. Službeni hrvatski prijevod, uz usporedni izvorni latinski, Sarajevo, 2006., str. 25-31.
  6. Navedeno Pismo, str. 28-29 i 30-31
  7. Schematismus, Mostar, 1889., str. 40-41.
  8. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, vol. X. Romae, 1891, str. 182.
  9. Arhiv Propagande, SC Bosnia, vol. 17, f. 768r-769r.
  10. Za Kraljevstvo Božje. Zbornik nadbiskupa Čule, Mostar, 1991.
  11. Župe Trebinjsko-mrkanske biskupije Pristupljeno 26. rujna 2014.

Vanjske povezniceUredi

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je sa službene stranice župe Trebinje. Vidi dopusnicu.