Otvori glavni izbornik

Vicko Krstulović

Komunistički revolucionar, partizanski zapovjednik i političar
Vicko Krstulović

Vicko Krstulović (Split, 27. travnja 1905.Split, 28. rujna 1988.),[1] bio je hrvatski komunist, predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske od 1952. do veljače 1953. godine. Obnašao je mnoge funkcije u KPJ i KPH, bio je tajnik Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju, ministar unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske, ministar pomorstva FNRJ, ministar rada FNRJ.

ŽivotopisUredi

Vicko Krstulović rodio se u Splitu 1905. godine. Već kao petnaestogodišnjak, postao je članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a 1922. primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Više je puta hvatan i zatvaran zbog komunističkog djelovanja. Godine 1939., postao je tajnik novoustrojenoga Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju.[2]

Drugi svjetski ratUredi

 
Vicko Krstulović, organizator ustanka u Dalmaciji.

Poslije Travanjskog rata, sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 1941. godine, Vicko je, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i član CK KPJ i CK KPH, radio na širenju Narodnooslobodilačkog pokreta i rukovodio pripremama oružanog ustanka u Dalmaciji. U rujnu 1941. godine, postao je prvi zapovjednik Dinarskog partizanskog odreda. Štab ovog odreda je postupno postao rukovodstvo svih partizanskih postrojba Dalmacije. U travnju 1942. godine, Glavni štab NOV-a Hrvatske postavio ga je za zapovjednika Četvrte operativne zone Hrvatske.[2][3]

Poslije sastanka sa članovima Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a i Vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom, u drugoj polovici srpnja 1942. godine na planini Cincar, dobio je nova uputstva za djelovanje antifašističkog pokreta u Dalmaciji. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, u Dalamciji je formirano pet novih dalmatinskih brigada NOVH, a 13. veljače 1943. i Deveta dalmatinska divizija NOVH, čiji je prvi zapovjednik bio Vicko Krstulović[4]. Deveta dalmatinska divizija NOVH bila je formirana od 3., 4. i 5. dalmatinske brigade u Imotskom 13. veljače 1943. godine, a uz Vicka Krstulovića, zapovjednika, Ivica Kukoč bio je komesar a načelnik štaba Josip Škorpik.[4] Ova divizija je sudjelovala u bitci na Neretvi. Zbog iscrpljenosti boraca i epidemije tifusa, ova divizija je bila rasformirana 12. travnja 1943. godine. Tijekom bitke na Sutjesci, Vicko Krstulović se kretao sa ostalim članovima AVNOJ-a, čiji je i on bio član.[2][5]

Kolovoza 1943. godine, zajedno sa Prvom dalmatinskom udarnom brigadom, vratio se u Dalmaciju. 22. kolovoza 1943. godine obnovljen je Štab Četvrte operativne zone Hrvatske, a prestao je postojati Operativni štab za Dalmaciju,[6] i on je ponovno bio njegov zapovjednik. U Štabu IV. OZ-a sve su poslove vršili komesar Ivica Kukoč i zamjenik komandanta Maks Baće, dok je Krstulović bio angažiran na političkim zadatcima, na terenu, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju.[6] Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Vicko je zajedno s Ivom Lolom Ribarom, ušao u okupirani Split. 9. rujna oni su počeli razgovore sa zapovjednikom divizije "Bergamo", generalom Emilliom Becuccijem, o predaji divizije.[7] 16. rujna 1943. godine potpisan je sporazum o predaji divizije NOVH-u u hotelu "Park" a potpisali su ga zapovjednik divizije general Emilio Becucci, general Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, kao predstavnik i Ivo Lola Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ-a a svjedoci su bili šef britanske misije major Deakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. E. Burke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri engleskoj vojnoj misiji.[7] U listopadu 1943. godine bio je formiran Štab Osmog dalmatinskog korpusa, koji je preuzeo funkciju rukovođenja vojnim postrojbama od Štaba Četvte operativne zone, a Vicko se tada posvetio političkom radu u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, krajem studenoga 1943. godine u Jajcu, bio je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a.[2][5]

Za vrijeme NOB-a je dao prijedlog oslobađanja sabirnog logora u Jasenovcu.[8] Prijedlog nije prihvaćen.[8]

Poslijeratna politička karijeraUredi

 
Rodna kuća Vicka Krstulovića u Splitu.

Iako ga mnogi izvori opisuju kao uzornoga komunističkoga dužnosnika,[9] zamjeralo mu se poslušnost prema protuhrvatskoj politici u komunističkoj partiji.[1]

U prosincu 1944. godine, bio je izabran za povjerenika industrije i trgovine ZAVNOH-a, a 14. travnja 1945. godine za ministra unutarnjih poslova u prvoj Vladi Demokratske Federalne Hrvatske, formiranoj u Splitu. Krstulović je kao ministar unutarnjih poslova propisao Naredbu o zabrani ustaške i fašističke literature kojom je zabranio do daljnjega svaku prodaju i svako rasparčavanje literature koja je izašla nakon 6. travnja 1941. godine. Iako je naredba sadržavala i dio u kome je bilo riječi o komisiji stručnjaka koji će literaturu pregledati i nakon toga zabraniti, odnosno odobriti daljnju prodaju navedenih djela.[10]

Damnatio memoriaeUredi

Dana 6. srpnja 1945. godine prenosi Uredbu saveznoga ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića oblasnim i okružnim NOO o uklanjanju vojničkih grobalja pripadnika protivničkih vojska:

"Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika...treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja."[11] Tada su sravnani sa zemljom svi vanjski znakovi groblja.

Od siječnja 1946. godine bio je ministar rada i ministar pomorstva u Saveznoj vladi, a u travnju 1951. godine, postao je predsjednik Oblasnog Narodnog odbora Dalmacije i politički tajnik Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. U veljači 1952.. godine bio je izabran za predsjednika Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske (tada najviša funkcija u Republici), a u veljači 1953. postao je članom Saveznog izvršnog vijeća.[5]

Od 1954. do 1959. godine, bio je predsjednik Odbora u Saboru NR Hrvatske, a zatim i član Izvršnog vijeća Sabora. Od 1963. do 1967. godine, bio je predsjednik Odbora za proračun Savezne skupštine SFRJ, a od tada član Savjeta federacije SFRJ. Za narodnog izaslanik u Hrvatskom saboru bio je biran od 1945. do 1963. godine, a za narodnog izaslanika u Saveznoj skupštini od 1945. do 1967. godine. Pored ovih državnih funkcija bio je i predsjednik Glavnog odbora Narodne tehnike Hrvatske, predsjednik Matice iseljenika Hrvatske i člana Predsjedništva Saveza udruženja boraca NOR-a Jugoslavije.[5]

Djela, radovi i članciUredi

  • Referat o djelu druga Tita. // Vjesnik, 26. svibnja 1952.
  • Susret sa drugom Titom. // Narodna armija, 22. prosinca 1951., Slobodna Dalmacija, 24. svibnja 1952., Poruka borca, 1972., br. 31. i 32.
  • Tito je pitao da li su djeca gladna. // Mladost, 25. lipnja 1958.
  • Historijska odluka o obrani Visa. // Pomorski zbornik, 1964., 2. knj., str. 7-17. + II. tab.
  • Jadranska orijentacija socijalističke Jugoslavije, Zagreb, 1967. (2. dop. izd., Spektar, Zagreb, 1972.)
  • Dosadašnji razvoj, stanje i mogućnost daljeg napretka pomorske privrede u uvjetima našeg društvenog i privrednog sistema // Pomorski zbornik: Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Zadar, 1967., 5. knj., str. VII-XXXIV., (COBISS.SR), ISSN 1330-674X
  • Pomorska privreda kao faktor ubrzanog općeg privrednog razvoja. // Pomorstvo, 3-4/1968., str. 70-73.
  • Partijska organizacija Dalmacije i stvaranje narodnooslobodilačke vlasti: od prvih akcionih odbora do ZAVNOH-a, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1969., str. 109-118.
  • Predgovor u: Bralić, Anton; Amidžić, Nikola. Život i borba naroda Klis-Kose, Čakavski sabor, Split, 1978., str. 9-13.
  • Predgovor u: Križević-Drina, Andrija. Sportaši Splita u revoluciji, Logos, Split, 1982., str. 11-13.

Jedan od autora u:

  • Broz-Tito, Josip et al. Jugoslovenski Jadran, Odbor za proslavu desetgodišnjice Mornarice, Split, 1952.

OdlikovanjaUredi

ZanimljivostiUredi

  • Jedan vrh Mosora, Vickov stup, nosi ime po njemu.
  • Krstulović je po vlastitoj želji, svoju ostavštinu pohranio u Historijski arhiv u Beogradu.[13]

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Nova Hrvatska, Posebno izd. za domovinu, London, God. XXX., No. 21 (447), 30. listopada ─ 12. studenoga 1988., URL: http://books.google.hr/books?id=dEzjAAAAMAAJ&q=Vicko
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Portal Ratna kronika Splita 1941-1945, pristupljeno 11. rujna 2012.
  3. Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 78.
  4. 4,0 4,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 132.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Đurđević-Đukić, Olga, ur. Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975., str. 412-413.
  6. 6,0 6,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 168.
  7. 7,0 7,1 Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 169.
  8. 8,0 8,1 Cenčić, Vjenceslav. Titova poslednja ispovijest, 2. izd., Orfelin, Ecological World Media, Beograd, 2001., str. 318.
      „... Jasenovac gdje je te godine bilo na desetine tisuća logoraša, a čuvalo ih je nešto više od stotinu ustaša. Krstulović je Titu poslao prijedlog oslobođenja jasenovačkih logoraša, ali ni Bakarić, a ni Hebrang, nisu o tome obavijestili Tita, već su u ime Tita oni takvu planiranu akciju dalmatinskih i ličkih partizana zabranili. Nikad nisu rekli: Zašto?”
    (Cenčić, 2001., 318.)
  9. Mihaljević, 2010.
  10. Krstulović, Vicko. Naredba o zabrani ustaške i fašističke literature, broj 1737.-45. od 3. lipnja 1945., »Zbornik zakona, uredaba i naredaba«, Službeni list Federalne Države Hrvatske, Zagreb, godina I., svezak II., redni broj 31., str. 87-88., 25. rujna 1945.
  11. Bruna Esih, Vice Vukojević i Bože Vukušić, Zašto je ukinuta i komu je smetala Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (1): Koga je zaboljela istina o zločinima? // Hrvatski list, 2. kolovoza 2012., broj 410., str. 48.
  12. Vojska.net: Vicko Krstulović (1905-1988), preuzeto 12. rujna 2012.
  13. Garmaz, Željko, U Beogradu Goranova »Jama«, redni broj 33 // Vjesnik on-line : hrvatski politički dnevnik, kultura, nedjelja, 30. siječnja 2005., ISSN 1333-3585

Vanjske povezniceUredi

WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Vicko Krstulović
 Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vicko Krstulović