Portal:Kemija/Izdvojeni kemičari redom
10/2010. uredi
Nenad Trinajstić (Zagreb, 26. listopada 1936.), hrvatski kemičar.
Dr. Trinajstić diplomirao je 1960. na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1966. te doktorirao 1967. Doktorska disertacija pod naslovom Elektronska struktura nekih višeatomnih molekula bila je prva disertacija iz kvantne kemije u Hrvatskoj uopće. Disertacija, iako obranjena u Jugoslaviji, bila je izrađena u Engleskoj. Poslijedoktorsku specijalizaciju odradio je u SAD-u.
Znanstveni interes pokazivao je u području kvantne kemije, matematičke kemije, računalne kemije, povijesti kemije te u filozofiji prirodnih znanosti.
Mentorirao je 15 diplomskih, 12 magistarskih i 20 doktorskih radova. Objavio je više od 500 znanstvenih radova, stotinjak stručnih radova i dvjestotinjak radova iz popularizacije kemije, te deset knjiga.
09/2010. uredi
Jean Baptiste Perrin (Lille, 30. rujna 1870. - New York, 17. travnja 1942.), francuski fizičar i kemičar te dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1926. godine.
Rođen je u Lilleu, a u Parizu je pohađao École Normale Supérieure, elitnu grande école. Postao je asistent u školi u razdoblju od 1894. do 1897. tijekom kojega je počeo izučavati katodne i X-zrake. Godine 1897. dodijeljen mu je stupanj doktora znanosti (docteur ès sciences).
Nakon što je Albert Einstein 1905. godine objavio svoja teoretska objašnjenja Brownovog gibanja u uvjetima atoma, Perrin je napravio eksperimentalno istraživanje kako bi testirao i potvrdio Einsteinova predviđanja te je time smirio stoljetno osporavanje Daltonove atomske teorije.
Jean Perrin primio je Nobelovu nagradu za fiziku 1926. godine "za rad na diskontinuiranoj strukturi materije, a naročito za otkriće sedimentacijske ravnoteže". Time je jasno okončana duga borba vezana za fizičko postojanje molekula.
04/2010. uredi
Joseph Leonard Goldstein (rođen 18. travnja, 1940. Kingstree, Južna Karolina) je američki biokemičar i genetičar, koji je 1985.g. podijelio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu zajedno sa Michael S. Brownom za njihova otkrića regulacije metabolozma kolesterola.
Brown i Goldsteinom su zajedno otkrili, proučavavši metabolizam kolesterola u kulturama vezivnog tkiva zdravih ispitanika i ispitanika koji boluju od obiteljske hiperkolestrolemije bez ili sa dodatkom krvnog seruma (znači i kolesterola) u stanični medij, da stanice zdravih osoba podjeduju posebnu strukturu, receptor, koji veže lipoprotein male gustoće (LDL - engl. low density lipoprotein) dok stanice oboljelih imaju manjak ili potpuni gubitak tih receptora.
02/2010. uredi
Zlata Bartl (Sarajevo, BiH, 20. veljače 1920. - Koprivnica, 30. srpnja 2008.), bosanskohercegovačko-hrvatska znanstvenica, tvorac začina Vegeta koji proizvodi Podravka iz Koprivnice.
Zlata Bartl je u Sarajevu završila osnovnu školu i gimnaziju. Poslije velike mature odlazi na studij u Zagreb, gdje na prirodoslovnom fakultetu diplomira kemiju, fiziku, matematiku i minerologiju. Poslije diplome vraća se u Sarajevo. 1956. godine odlazi u Koprivnicu i tu počinje njen znanstveni rad. Bila je još kao dijete zaljubljenica u kemiju. U Podravkinom laboratoriju nastavlja sa svojim radom, a na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha, a 1959. i proizvodnja "Vegete".
Preminula je 30. srpnja 2008. godine u koprivničkoj Općoj bolnici nakon duge i teške bolesti.
01/2010. uredi
Glenn Theodore Seaborg (šve.: Glenn Teodor Sjöberg, 19. travnja 1912. – 25. siječnja 1999.) bio je američki znanstvenik švedskih korijena, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1951. godine zbog otkića i sinteze 10 transuranijskih elemenata. Seaborg je, također, razvijao i koncept aktinoida te je prvi predložio skupinu aktinoida što je dovelo do današnjeg izgleda periodnog sustava elemenata.
Većinu svoje karijere proveo je na University of California, Berkeley kao profesor i istraživački znanstvenik, a postao je i drugi kancelar tog sveučilišta u njegovoj povijesti. Seaborg je savjetovao 10 američkih predsjednika, od Trumana do Clintona, o nuklearnoj politici te je bio predsjednik Komisije za atomsku energiju SAD-a od 1961. do 1971. Tijekom svojeg predsjedanja, zalagao se komercijalnu i mirovnu uporabu nuklearne energije i znanosti.
Glenn T. Seaborg je bio glavni ili suotkrivač deset kemijskih elemenata: plutonija, americija, kurija, berkelija, kalifornija, einsteinija, fermija, mendelevija i elementa 106, koji je tijekom njegova života, njemu u čast, nazvan seaborgij.
12/2009. uredi
François Auguste Victor Grignard (Cherbourg, 6. svibnja 1871. - Lyon, 13. prosinca 1935.) bio je francuski kemičar te dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1912. godine.
Grignard je bio sin graditelja brodova. Nakon studija matematike na Université de Lyon, prešao je na kemiju te 1910. godine postao profesor na Nancy-Université. Tijekom Prvog svjetskog rata, prešao je na novo područje kemijskog ratovanja, istraživajući proizvodnju fosgena te otkrivanje iperita. Na njemačkoj se strani tim poslom bavio Fritz Haber, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1918. godine.
Grignard je najpoznatiji po otkriću nove metode za stvaranje veza ugljik-ugljik (C-C) koristeći magnezij za udvostučenje ketona i alkilnih halida. Grignardova reakcija ima veliku važnost u stvaranju organskih tvari iz prethodnih malih molekula. Za ovo je otkriće, 1910. godine, Grignardu bila dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju koju je podijelio sa francuskim kemičarem Paulom Sabatierom.
11/2009. uredi
Dr. Mladen Deželić (3. siječnja 1900. – 28. studenog 1989.), hrvatski kemičar. Rođen u Zagrebu, sin je dr. Velimira Deželića starijeg, pisca, leksikografa i bibliotekara, osnivača Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja".
U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju 1919. i studij kemije na Filozofskom fakultetu 1923. Za vrijeme studija apsolvirao tečaj organske kemije u kemijskom laboratoriju R. Freseniusa u Wiesbadenu 1922. Doktorirao na istom fakultetu s tezom Ravnoteža u organskim binarnim sistemima pod vodstvom Nikolaja Antunoviča Pušina 1928. Specijalizirao organsku kemiju u nobelovca Hansa Fischera u Münchenu od 1932., u čijem institutu je radio do početka II. svjetskog rata.
U svojem znanstvenom radu bavio se organskom sintezom i istraživanjem prirodnih spojeva. Istraživao je kemiju pirola, porfirina i hemina, proučavao nikotin i njegove derivate, kumarinske derivate i njihovo antikoagulacijsko djelovanje, te glikozidne spojeve. Bavio se i problemom stabilizacije vitamina C u otopini. U području fizičke kemije bavio se termokemijom, polarografijom i spektrofotometrijom. Rad na proučavanju ravnoteže smjese teške vode D2O i obične vode H2O dao je rezultate koji se i danas navode u priručnicima s tablicama fizikalnih i kemijskih podataka o teškoj vodi.
Radio je na konzerviranju Bašćanske ploče koju je 1935. spasio od propadanja izazvanog vlagom i morskom soli, i koja se danas čuva u zgradi HAZU u Zagrebu.
Bio je član Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja» od 1929., a izabran je za njena Velikog meštra 1943. i tu dužnost obnašao do zabrane njena rada 1946.
Bibliografija znanstvenih radova dr. Mladena Deželića obuhvaća 99 znanstvenih radova u časopisima i znanstvenim zbornicima, 2 knjige, 6 radova iz povijesti znanosti i kulture, 2 nastavna teksta, 2 patenta, 24 stručna i enciklopedijska članka te biografija, te 13 popularnih članaka. Kad je prvi hrvatski nobelovac Lavoslav (Leopold) Ružička dobio tu nagradu 1939., napisao je prvi hrvatski prikaz Ružičkina života i rada.
10/2009. uredi
Carl Ferdinand Cori (Prag, 5. prosinca, 1896. - Cambridge, Massachusetts, 20. listopada, 1984.), američki biokemičar.
Rođen u Pragu (tada Austro-Ugarska, danas Češka) a zajedno s suprugom, Gerty Theresa Cori i argentinskim fiziologom Bernardo Alberto Houssayom, primio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, 1947. godine, za njihovo otkriće kako je glikogen - derivat glukoze - razgrađen i ponovno sastavljen (resintetiziran) u tijelu, za korištenje kao pohrana i izvor energije.
Carl Cori je mladost proveo u Trstu gdje je radio njegov otac. Godine 1914. s obitelji vraća se u Prag gdje studira medicinu. Na studiju upoznao je Gerty Theresa Radnitz, svoju buduću suprugu.
Carl dobiva poziv da dođe raditi u SAD, Buffalo, New York (engl. State Institute for the Study of Malignant Diseases) i obitelj se seli. Na institutu Cori proučava metabolizam ugljikohidrata, što dovodi do definiranja Cori-ciklusa 1929., za što je i dobio Nobelovu nagradu.
09/2009. uredi
Henry Louis Le Chatelier (Pariz, 8. listopada 1850. - Miribel-les-Èchelles, 17. rujna 1936.), francuski kemičar kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Najpoznatiji je po otkrivanju kemijskog načela zvanog Le Chatelierovo načelo dinamičkog ekvilibrija, Le Chatelierov princip ili princip najmanjeg nasilja.
Iako je studirao inženjering i usprkos velikom zanimanju za industrijske probleme, Le Chatelier se ipak odlučio za predavanje kemije. 1887. dobio je posao kao predstojnik Zavoda za opću kemiju Ěcole des Mines u Parizu. Naslijedio je Schützenbergera na Collegé de France. Predavao je i na Sorbonni.
Objasnio je jedno od najvažnijih načela opće kemije (Le Chateliereov princip), bavio se topljivosti soli u vodi, a bavio se i industrijskim pitanjima. Bio je jedan od suosnivača jednog časopisa o metalurgiji.
06/2009. uredi
Vladimir Njegovan (Zagreb, 28. travnja 1884. - Zagreb, 25. lipnja 1971.), hrvatski kemičar.
Bavio se analitičkom kemijom, fizikalnom kemijom, termodinamikom, kemijom poljoprivrednih proizvoda te poluindustrijskim i industrijskim procesima. Bio je vrlo aktivan u prevođenju stranih udžbenika i pisanju knjiga. Najveći njegov doprinos je idejno, a zatim i stvarno utemeljenje studija kemijskog inženjerstva i kemijske tehnologije u Hrvatskoj. Odigrao je i bitnu ulogu u dovođenju prof. Vladimira Preloga na mjesto profesora organske kemije na tadašnjoj Visokoj tehničkoj školi, a također ostvario je i znatan doprinos u razvoju industrije u Hrvatskoj između dva rata.
Utemeljio je 23. siječnja 1926. prvo strukovno društvo kemičara na području Hrvatske pod nazivom Jugoslavensko hemijsko društvo, kojemu je bio i prvi predsjednik do 1934. Godinu dana poslije 1927. utemeljio je časopis "Arhiv za hemiju i farmaciju", preteču najjačeg hrvatskog znanstvenog časopisa "Croatica chemica acta", kojemu je bio i prvi urednik do 1934.
Umro je 25. lipnja 1971. u Zagrebu. Na matičnom fakultetu nalazi se stalni postav u čast utemeljiteljima studija, među kojima istaknuto mjesto zauzima i prof. Njegovan.
05/2009. uredi
Pierre Curie (Pariz, 15. svibnja 1859. - Pariz, 19. travnja 1906.), francuski kemičar i fizičar.
Bio je pionir na polju fizike i kemije, a poznata su njegova proučavanja na području kristalografije, magnetizma, piezoelektriciteta i radioaktivnosti.
Zajedno sa suprugom Marijom Skłodowskom-Curie i Antoineom Henrijem Becquerelom dobio je 1903. godine Nobelovu nagradu za fiziku.
Pierre Curie umro je tragičnom smrću u 47. godini života, u nesreći kočije u Parizu. No, već tada je bio teško bolestan, najvjerojatnije od posljedica pretjeranog izlaganja radijaciji.
Posmrtni ostaci Pierrea i njegove supruge preneseni su 1995. u pariški Panteon.
04/2009. uredi
Vladimir Prelog (Sarajevo, 23. srpnja 1906. - Zürich, 7. siječnja 1998.) bio je bosanskohercegovački, hrvatski i švicarski kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju.
Zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja se počinje zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u 15-oj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, koji je objavljen u "Chemicer Zeitungu". Nakon što je 1924. maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo diplomira 1928., a doktorira 1929. pod vodstvom Emila Votočeka. Istovremeno surađuje s kemičarem Rudolfom Lukešom.
Područje njegovih istraživanja su uglavnom heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središno zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula.
Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
Počasni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
12/2008. uredi
Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. - Berlin, 1. ožujka 1911.) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju 1901. Istraživao je kinetiku kemijskih procesa, kemijsku ravnotežu, osmotski tlak i kristalografiju.
Rodio se u Rotterdamu, u liječničkoj obitelji. Studirao je kemiju na Politehničkom institutu u Delftu, a kasnije na sveučilištima u Leidenu, Bonnu i Parizu. Doktorirao je na Sveučilištu u Utrechtu 1874.
Godine 1874. objavio je rad u kojem je objasnio optičku rotaciju kod nekih materija. Ovu pojavu je tumačio kao posljedicu tetraedarskog rasporeda kemijskih veza ugljikovih atoma i njihovih susjeda.
U svome djelu „Kemija u prostoru“ (La chimie dans l'éspace) iz 1874., dao je primjere koji povezuju kemiju i geometriju i tako bio jedan od pionira stereokemije. U ovo doba ovo je bila revolucionarna ideja koju su dočekale brojne kritike...
11/2008. uredi
Ferdinand Frederic Henri Moissan (Pariz, 28. rujna 1852. - Pariz, 20. veljače 1907.), francuski kemičar. Dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1906. za rad na izolaciji fluora iz njegovih spojeva.
Za postojanje fluora se znalo mnogo godina, ali pokušaji da se pripremi bili su neuspješni. Neki su i umrli eksperimentirajući i pokušavajući ga izolirati. Kad se pripremi, fluor reagira sa svim oko sebe i ponovo stvara spojeve. Njegova velika reaktivnost je spriječavala pokušaje izolacije.
Moissan je uspio elektrolizom rastaliti kalijev hidrogenfluorid (KHF2) u tekući fluorovodik (HF). Ta mješavina je bila potrebna jer fluorovodik nije vodič. Napravio je aparat sa platinsko-iridijevskim elektrodama u platinskom držaču i ohladio je na -50°C. Time je potpuno izoloirao vodik na negativnim elektrodama, a fluor na pozitivnim elektrodama. To je način kako se fluor i dan danas proizvodi. Nikal se može koristiti za držanje elementarnog fluora. Razvija se zaštitni sloj nikafluorida, slično kao oksidni slojevi na aluminiju...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
10/2008. uredi
Dr. Albert Hofmann (Baden, 11. siječnja 1906.) je švicarski kemičar. Najpoznatiji je po otkriću lisergične dietilamidne kiseline (tzv. LSD-25). Hofmann je autor više od 100 znastvenih radova kao i nekoliko knjiga od kojih je i LSD: My Problem Child. 11. siječnja 2006. godine Hofmann je navršio 100 godina (trenutačno ima 101 godinu) i bio je u centru pozornosti internacionalnog simpozija na temu LSD-a.
Albert Hofmann je rođen u Badenu, u Švicarskoj. Studirao je kemiju na sveučilištu u Zürichu. Njegov glavni interes je bila kemija bilja i životinja, kasnije je izveo važno istraživanje na temu kemijske strukture hitina za što je dobio doktorat. Kasnije se zaposlio u farmaceutsko-kemijskom odjelu tvrtke Sandoz Laboratories (danas se zove Novartis) u Baselu gdje je radio na istraživanju ergot gljivica, sintezi aktivnih sastojaka za moguću farmakološku uporabu.
Njegovo istraživanje na lisergičnoj (lizerginskoj) kiselini, što je dio ergot alkaloida, na kraju je dovelo do sinteze LSD-25 1938. godine. Tek pet godina kasnije, nakon što je Hofmann ponovno sintetizirao spojeve koje je otkrio a tad već skoro zaboravljene, slučajno je otkrio psihodelična svojstva LSD-a nakon što mu se vrlo mala količina upila kroz kožu prstiju 16. travnja 1943...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
09/2008. uredi
.png)
Eduard Buchner (München, 20. svibnja 1860. - Focşani, Rumunjska, 13. kolovoza 1917.), njemački kemičar, dobtnik Nobelove nagrade za kemiju 1907. za istraživanje fermentacije.
Rođen je u Münchenu. Započeo je studirati kemiju u Kemijskom laboratoriju Richarda Erlenmeyera. Oko 1884. započinje zajednički rad na kemiji sa budućim nobelovcem Adolfom von Baeyerom, a na botanici sa von Nägelijem. Oko 1885. radi pod nadzorom svoga brata i tada se pojavio njegov prvi rad o utjecaju kiseonika na fermentaciju. Nakon jednog perioda rada kod Otta Fischera u Erlangenu obranio je 1888. doktorsku tezu u Münchenu. Postaje docent kod Adolfa fon Baeyera. Tu je dobio i pomoć u opremi malug laboratorija za fermentaciju i 1893. započinje sa prvim eksperimentima na fermentaciji, odnosno na sadržaju ćelija kvasca. Međutim savjet laboratorija je bio mišljenja da je to uzaludan posao, jer su dotad ćelije kvasca i njihovo mljevenje bili dugo dobro proučavani...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
08/2008. uredi
Irène Joliot-Curie (Pariz, 12. rujna 1897. - Pariz, 17. ožujka 1956.), francuska znanstvenica.
Kćerka je od Marie i Pierrea Curiea, poznatih znanstvenika i dobitnika Nobelove nagrade. Studirala je na Prirodoslovnom fakultetu u Sorbonni, ali je njeno obrazovanje bilo prekinuto Prvim svjetskim ratom, tijekom kojeg je radila kao sestra radiolog. Nakon rata doktorirala je prirodne znanosti, istražijući alfa-zrake polonija.
Godine 1926. udala se za Frédérica Joliota (par je povezao svoja prezimena) i s njim surađivala u istraživanju prirodne i umjetne radijacije, pretvorbe elemenata i nuklearne fizike. 1935. godine podijelili su Nobelovu nagradu za kemiju. 1938. godine njeno istraživanje aktivnosti neutrona teških metala predstavljalo je važan korak u otkrivanju nuklearne fisije. Postala je profesor na prirodoslovnom fakultetu u Parizu 1937. godine, a 1946. godine ravnateljica Insituta za radij...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
07/2008. uredi
.jpg)
Johann Friedrich Wilhelm Adolf von Baeyer (Berlin, 31. listopada 1835. - Starnberg, 20. kolovoza 1917.), njemački kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1905.
Rođen je u Berlinu 31. listopada 1835., gdje je studirao je matematiku i fiziku. Prelazi u Heidelberg i studira kemiju kod Roberta Bunsena. Uglavnom je radio u laboratoriju od Friedricha Kekuléa. Doktorirao je 1858. Bio je profesor u Strasbourgu 1871., a 1875. postaje profesor kemije na Sveučilištu u Münchenu.
Njegovi glavni uspjesi su sinteza i opis indiga, otkriće ftaleinskih boja i istraživanje poliacetilena, oksonijumskih soli, nitroznih mješavina. Prvi je predložio 1869. ispravnu formulu indola. Doprinos teorijskoj kemiji uključuje teoriju istezanja trostrukih veza i teoriju istezanja za karbonske prstenove. Tijekom 1872. eksperimentirao je fenolima i formaldehidom...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
06/2008. uredi
Dr. Johanna Budwig (30. rujna 1908. - Freudenstadt 19. svibnja 2003.), njemačka kemičarka i izumiteljica papirne kromatografije za masnoće u krvi.
Studirala je farmaceutsku kemiju i fiziku, doktorirala 1936., odnosno 1938. godine. U to je vrijeme bila znanstveni asistent kod profesora Hansa Kaufmanna, tada vodećeg znanstvenika za kemiju masnoća (1889. - 1971.) na Sveučilištu u Münsteru. Nakon rata godine 1949. nastavila je raditi s dr. Kaufmannom u Njemačkom institutu za istraživanje masnoća.
Zahvaljujući svom znanju kvantne fizike i problematike u vezi ispitivanja krvi, izumila je način detektiranja masnoća u krvi 1951.g. To je bila primjena papirne kromatografije. Na taj se je način mogao početi istraživati metabolizam masnoća, i detektirati prisustvo svake pojedine masne kiseline u krvi, do veličine od jednog mikrograma.
Primjenom svojih metoda shvatila je biokemijsku važnost esencijalnih masnih kiselina (linolne i linolenske) u respiraciji ljudske stanice (metabolizmu stanice). Primijetila je da ih membrane tumorskih stanica (kod oboljelih od raka) ne sadrže...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
05/2008. uredi
Francis William Aston (Harborne, 1. rujna 1877. - Cambridge, 20. siječnja 1945.), engleski fizičar i kemičar. Otkrio je 213 stabilnih izotopa kemijskih elemenata. Konstruirao je maseni spektograf, s pomoću kojega je određivao masu i defekt mase u velikom broju izotopa. Za radove na području istraživanja izotopa dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1922. godine.
Godine 1903. dobio je stipendiju za Sveučilište u Birminghamu, a proučavajući elektronske cijevi otkrio je fenomen poznat kao Astonov tamni prostor. Na poziv Josepha Johna Thomsona otišao je [[[1909.]]] u Cavendishovu laboratoriju u Cambridgeu i tu je radio na identifikaciji izotopa neona. Uspješno je identificirao dva izotopa neona. Tijekom Prvog svjetskog rata radio je za vojsku na izučavanjima efekata atmosferskih uvjeta na avione.
Proučavanju izotopa vratio se 1919., a koristio je metodu elektromagnetskog fokusiranja. Usavršio je maseni spektrograf koji je radio na principu elektromagnetnog fokusiranja...
04/2008. uredi
Sir William Ramsay (Glasgow, 2. listopada 1852. - High Wycombe, 23. srpnja 1916.), škotski kemičar koji je otkrio plemenite plinove. Za to je otkriće dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1904.
Rođen je u Glasgowu 2. listopada 1852., gdje je i studirao na Sveučilištu Glasgow pod vodstvom Thomasa Andersona. Poslije toga odlazi u Njemačku na Sveučilište u Tübingenu, gdje kod Wilhelma Rudolpha Fittiga doktorira na ispitivanju toluičnih i nitrotoluičnih kiselina. Vratio se u Glasgow, gdje postaje Andersonov asistent u Andersonovom Koledžu. Profesor kemije u Bristolu postaje 1879. Tada je najviše radio u polju fizikalne kemije, odnosno na stehiometriji i termodinamici, kao i na evaporaciji i disocijaciji. Naslijedio je Alexandera Williamsona na prestižnom mjestu šefa katedre za kemiju na University Collegeu u Londonu. Tu je napravio najvažnija otkrića. Već u periodu od 1885. do 1890. objavljuje nekoliko značajnih radova o dušičnim oksidima...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
12/2007. uredi
Henry Cavendish (Devnoshire, 10. listopada 1731. - 24. veljače 1810.), britanski znanstvenik otkrivač elementa vodika kojeg je nazvao zapaljivim zrakom.
Unuk Drugog Grofa od Devonshirea, polazio je Cambridge od 1749 do 1753 no napustio ga je bez diplome. naslijedio je veliku količinu novca što mu je omogućilo fondove za znanstvena istraživanja, od kojih je većina neobjavljena za njegova života.
Danas je izvjesno da je imao Sindrom Aspergera koji je rezultirao osobenošću. Bio je "zaražen" povučenošću, pa je dobio nadumak "graničio s bolesti".
11/2007. uredi
Antoine Laurent de Lavoisier (Pariz, 26. kolovoza 1743. - Pariz, 8. svibnja 1794.), francuski kemičar
Drže ga osnivačem moderne kemije. Proglasivši zakon o neuništivosti materije osnovom kemijskih zbivanja, uvodi egzaktne fizikalne metode mjerenja u kemijska istraživanja. Utvrdio je sastav zraka i prirodu kisika, te njegovu ulogu u sagrijevanju i disanju.
Do sredstava za svoja istraživanja dolazio je zakupništvom ubiranja poreza, ali kada su zakupnici u revoluciji kolektivno osuđeni na smrt, i on 1794. dolazi pod giljotinu. U trenutku dok je gomila nazdravljala njegovoj smrti netko je rekao: "Bio je dovoljan trenutak da padne ta glava, a trebat će sto godina da se rodi slična."
10/2007. uredi
Justus von Liebig (Darmstadt, 12. svibnja 1803. - München, 18. travnja 1873.), njemački kemičar
Bio je profesor u Giessenu, Heidelbergu i Münchenu. Na sveučilištu u Giessenu organizirao je sistematsku teorijsku i praktičnu nastavu kemije, koja je poslužila kao uzor svim sveučilištima svijeta. Jedan je od utemeljitelja agrikulturne i fiziološke kemije.
Usavršio je elementarnu analizu organskih spojeva, sintetizirao kloroform, kloral i niz drugih organskih spojeva, uveo u poljoprivredu umjetno gnojenje tla, izradio propise za proizvodnju ogledala, praška za pečenje, ekstrakta mesa i dr.
Djela:
"Organska kemija i njezina primjena na grikulturnu kemiju i fiziologiju"
"Priručnik organske kemije"
"Temelji agrikulturne kemije" ...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
09/2007. uredi
Michael Faraday (Newington Butts, 22. rujna 1791. - Hampton Court 25. kolovoza 1867.) je bio britanski znanstvenik (fizičar i kemičar) koji je odgovoran za mnoga otkrića na području elektromagnetizma i elektrokemije. Izumio je i prvi oblike stroja koji je kasnije postao Bunsenov grijač, neizostavni dio u laboratorijima kao izvor topline.
Michael Faraday bio je velik znanstvenik u povijsti. Neki povjesničari znanosti nazivaju ga velikim eksperimentalistom u povijseti znanosti. Njegova influencija jako je doprinjela da je elektrika važan dio tehnike. Fizička jedinica za kapacitet, farad (F) nazvana je u njegovu čast.
Michael Faraday rođen je u malom mjestu Newington Butts, u blizini Londona. Živio je u siromašnoj obitelji pa se morao sam obrazovati. S četrnaest godina postao je zamjenik knjigovođe i prodavača pod imenom George Ribeau. U sedam godina rada pročitao je mnogo knjiga i razvio interes za znanost, a posebno za elektricitet...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
08/2007. uredi
Louis Pasteur (Dole, 27. prosinca 1822. - St. Cloud, 28. rujna 1895.), francuski kemičar i biolog
Diplomirao je kemiju u Basanconu. Njegovo prvo istraživanje odnosilo se na optička svojstva vinske kiseline te je jedan od osnivača stereokemije. Bavio se problemima alkoholne i mliječne fermentacije, što ga je odvelo na proučavanje bolesti vina. Spoznaja da se klice iz kojih nastaju mikroorganizmi mogu uništiti utjecajem topline bila temelj postupka sterilizacije nazvanog po njemu pasterizacijom. S tim je u vezi i početak antiseptičke metode u kirurgiji, koju je Pasteur primjenio 1865. uvođenjem fenola kao sredstva za dezinfekciju rana. Istraživao je cjepiva protiv zaraznih bolesti.
Bio je uvjereni pacifist i patriot te je nakon pruskog bombardiranja Pariza zatražio da se njegovo ime briše s popisa počasnih doktora Sveučilišta u Bonnu...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
07/2007. uredi
Sir Humphry Davy (Penzance, 17. prosinca 1778. - Ženeva, 29. svibnja 1829.) bio je cornwallski kemičar i fizičar.
Postao je poznat po svojim pokusima sa fiziološkim djelovanjem nekih plinova, uključujući "rajski plin" (dušikov oksidul), o kome je postao i ovisan. U nesreći s ekplozivnim dušikovim trikloridom privremeno je izgubio vid. Godine 1801. postao je profesor na Royal Institution of Great Britain te dobio naslov Fellow of the Royal Society, gdje je kasnije bio i predsjednik.
Alessandro Volta je 1800. predstavio bateriju koju je Davy iskoristio za razdvajanje soli na sastavne elemente, što je danas poznato kao elektroliza. Sa više serijski spojenih baterija uspio je 1807. izdvojiti elemente natrij i kalij, a 1808. kalcij, stroncij, barij i magnezij. Također je proučavao kolika je energija pri tome potrebna, što danas spada u područje koje se zove elektrokemija...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
06/2007. uredi
Aleksandar Porfirjevič Borodin (rus. Алекса́ндр Порфи́рьевич Бороди́н, Petrograd, 12. studenog 1833. - Petrograd, 27. veljače 1887.), ruski skladatelj i kemičar.
U mladosti je pokazivao velik interes za prirodne znanosti, osobito kemiju. Istovremeno se zanima za glazbu, uči svirati flautu, violončelo i klavir. Kao petnaestogodišnjak počinje i komponirati tehnikom i stilom klasičara. Studira na medicinsko-kirurškoj akademiji (1850.-1856.), te se posvećuje znanstveno-ispitivačkom radu na području kemije. Od godine 1857.-1862. boravi u nekoliko navrata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj radi usavršavanja u kemiji. Velika zaposlenost u službi medicinskog fakulteta, mnoge društvene funkcije, a uz to i nesebična služba u vlastitom domu gdje je godinama njegovao bolesnu ženu, onemogućavali su mu veću stvaralačku djelatnost.
Od 1863. godine do smrti bio je profesor organske kemije na Medicinsko-kirurškoj akademiji u Petrogradu. Autor je važnih radova s područja organske kemije i biokemije. Istraživao je reakcije kondenzacije aldehida i prvi proizveo aldol...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
05/2007. uredi
Chaim Azriel Weizmann (hebrejski: חיים ויצמן), kemičar, državnik, predsjednik cionista svijeta, prvi predsjednik Izraela (izabran 16. svibnja 1948., mandat 1949-1952), utemeljitelj istraživačkog instituta u Izraelu, kasnijeg znanstvenog instituta Weizmann.
Weizmann (27. studenog 1874. – 9. studenog 1952.) je rođen u malom selu Motalu blizu Pinska (Rusko carstvo, današnja Bjelorusija). Godine 1899. diplomirao je kemiju na Sveučilištu Fribourg u Švicarskoj. Radio je kao predavač na ženevskom sveučilištu (1901-1903) i potom na sveučilištu u Manchesteru. Godine 1910. postaje britanskim državljaninom i u Prvom svjetskom ratu bio je ravnatelj britanskog kraljevskog laboratorija (1916-1919). Postaje slavan jer prvi otkriva kako korištenjem bakterijskih fermentacija proizvesti velike količine željene tvari i danas se smatra ocem industrijske fermentacije. Koristio je Clostriduim acetobutylicum za dobijanje acetona. Aceton je korišten pri izradi TNT eksploziva...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
04/2007. uredi
Louis-Jacques-Mandé Daguerre (1787. - 1851.) bio je francuski umjetnik i kemičar koji je zapamćen sa svojim izumom Daguerretipa, prethodnika foto-aparata.
Eksperimentirao je sa stvaranjem slika 1824., i to je pokazivao u državama kao što su Francuska, Engleska i Škotska. Nekoliko godina kasnije Nicéphore Niépce napravio je prvu fotografiju, a on i Daguerre su tada sklopili partnerstvo na 4 godine - do Niépceve smrti 1833.
Daguerre je najavio najnovije poboljšanje Daguerretipa, nakon nekoliko godina eksperimentiranja, a Académie des Sciences je 9. siječnja 1839. podržala taj projekt. Daguerreov izum prihvaćen je od francuske vlade, a 19. kolovoza 1839. vlada ga je proglasila projektom "Libérez au monde" (fr. Slobodan za svijet).
No, Daguerre je 12. kolovoza, zabranio svoj izum...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari