Portal:Biologija/Izdvojeni biolozi redom
Jędrzej Śniadecki (Żnin, 30. studenog 1768. - Vilnius, 12. svibnja 1838.) bio je poljski književnik, liječnik, kemičar i biolog. Njegovim postignućima pripada i stvaranje modernog poljskog nazivlja na području kemije.
Śniadecki se rodio u Żninu u Poljsko-litavskoj uniji. Nakon završetka studija, izabran je za prvog profesora medicine i kemije na "Glavnoj školi" Veliko Velikog Vojvodstva Litve, koja je 1803. godine preimenovana u Carsko sveučilište u Vilniusu (danas Sveučilište u Vilniusu). Jedan od njegovih studenata bio je i Ignacy Domeyko, čileanski geolog, mineralog i nastavnik. Śniadecki je bio i jedan od glavnih organizarora te upravitelj nedugo osnovane Medicinsko-kirurške akademije u Vilniusu. Od 1806. do 1836., upravljao je lokalnim Medicinsko-znanstevnim društvom, jednim od najznačajnijih znanstevnih društava u regiji.
Aldo Leopold (Burlington, Iowa, 11. siječnja 1887. - 21. travnja 1948.), američki ekolog, šumar i okolišni aktivist
Aldo Leopold je jedan od najvećih američkih prirodoslovaca, tvorac koncepta Etika zemlje i stručnjak koji je prvi lansirao sintagmu ekološka savjest. Svojim teoretskim i praktičnim radom i ostvarenjima, uvrstio se u red onih čija se djela i dana uvelike citiraju, i čiji utjecaj s prolaskom vremena ne slabi nego naprotiv - postaje jači.
Za ekologiste diljem svijeta, Leopold je najpoznatiji kao autor knjige "A Sand County Almanac", što bi se na hrvatski prevelo kao "Ljetopis pješčanog okruga", iako to kultno djelo još nije prevedeno na hrvatski jezik.
Hipokrat s Kosa (o. 460. pr. Kr.– 380. pr. Kr.) bio je najpoznatiji antički grčki liječnik. Obično se smatra jednim od najistaknutijih ličnosti medicine svih vremena. Pripadao je školi asklepijada na grčkom otoku Kosu. U djelima kojima mu se pripisuju (Corpus hippocraticum ili "Hipokratovi rukopisi") odvojio je znanost od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se stoga smatra ocem znanstvene medicine.
Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).
Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovi simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci, opij, kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene tvari) preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.
Jacques Monod (Žak Môn'o ; Pariz, 9. veljače 1910. - Cannes, 31. svibnja 1976.), francuski biolog i filozofski pisac. Dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1965. godine. U knjizi Slučaj i nužnost (1970.) razmatra posljedice novovjekovnih znanosti, osobito biologije (genetika i evolucija) na religiju, etiku i društvo. Bio je također dobar glazbenik. Za vrijeme drugog svjetskog rata sudjelovao je u francuskom pokretu otpora (Forces Françaises de l'Interieur).
Od 1941. godine radi na Pasteurovu institutu u Parizu. Od 1959. je profesor na Collège de France. Najprije ispituje kinetiku rasta bakterijskih populacija; utvrdivši neke činjenice biometrijskog reda, prelazi na područje enzimologije i istražuje elementarne biokemijske mehanizme. Na kulturama Escherichia coli otkriva fenomen dvostrukog rasta, koji naziva diaxia. U suradnji s F. Jacobom formulira hipotezu o tzv. genetičkoj djelatnoj cjelini (operon). Potkrepljuje teoriju indukcije na genetskoj razini kao inhibiciju represora. Proučava sustave enzima regulatora te opisuje interakcije stereospecifičnih receptora smještenih na površini proteinskih molekula, koje naziva alosterički efektori.
Albert Szent-Györgyi de Nagyrápolt (Budimpešta, Austro-Ugarska 16. rujna, 1893. – 22. listopada, 1986. Woods Hole, Massachusetts SAD) bio je mađarski fiziolog koji je 1937.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Također je bio aktivan u mađarskom otporu za vrijeme drugog svjetskog rata i sudjelovao je u mađarskoj politici nakon rata.
Počeo je studirati medicinu na Sveučilištu u Budimpešti. Studij je prekinuo 1914.g., (prvi svjetski rat) kako bi služio u vojsci kao bolničar. 1916.g. je pušten iz vojske nakon što se ranio u ruku. Diplomirao je medicinu 1917.g. Poslije rata počeo je svoju istraživačku karijeru u Pressburgu (mađarski: Pozsony, današnja Bratislava). Kada je grad u siječnju 1919.g. posta dio Čehoslovačke napustio je grad zajedno s i dijelom mađarske populacije. Nekoliko puta je mijenjao sveučilišta sljedećih nekoliko godina, da bi se krasio na Sveučilištu u Groningenu gdje je svoj rad usmjerio na kemiju staničnog disanja. Zbog svog rada na izoliranju onoga što se tada zvalo "heksuronska kiselina" iz tkiva nadbubrežne žlijezde dobio je doktorat na Sveučilištu Cambridge 1927.g.
Aleksandar Ivanovič Oparin (rus. Алекса́ндр Ива́нович Опарин) (Uglich, 2. ožujka 1894. - Moskva, 21. travnja 1980.), ruski biokemičar.
Oparin je ponajviše poznat po svojim doprinosima teoriji o porijeklu života i svojoj istoimenoj knjizi Postanak života na zemlji, 1924. Oparin je diplomirao na Sveučilištu u Moskvi 1917. godine. 1924. godine je objavio knjigu o postanku života na zemlji, u kojoj je objasnio kemijsku evoluciju počevši od molekula baziranih na ugljiku.
James Dewey Watson (rođen 6. travnja, 1928.) je američki molekularni biolog, koji je najpoznatiji po sudjelovanju u otkrivanju strukture molekule DNK iz 1953. On, Francis Crick, i Maurice Wilkins zajedno su dobili 1962. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za svoje otkriće u vezi molekularne strukture nukleinskih kiselina i njene važnosti za prijenos podataka u živim organizmima.
Louis José Ignarro (Brooklyn, New York City, 31. svibnja 1941.) je američki farmakolog koji je zajedno sa Robert F. Furchgottom i Ferid Muradom, 1998.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za otkrića vezana uz dušikov oksid (NO) kao signalnu molekulu u krvožilnom sustavu.
Ignarro je neovisno od Furchgotta, 1986.g. dokazao da nepoznata supstanca koja uzrokuje širenje neoštečenih krvnih žila, i koju je Furchgott nazvao ERDF (engl. endothelium-derived relaxing factor), je ustvari NO.
Dr. Charles Jules Henry Nicolle (Rouen, 21. rujna 1866. - Tunis, 28. veljače 1936.), francuski bakteriolog koji je 1928.g. dobio Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju otkrivanje uši (Pediculus humanus humanus) kao prijenosnika tifusa. Rođen u Rouenu, Francuska, Charles je u početku učio o biologiji od svog oca Eugene Nicolle, liječnika u bolnici u Rouenu. Liječnik je postao 1893.g. na Pasteurovom institutu. Godine 1903. Nicolle je postao ravnatelj Pasteur Instituta, što je ostao sve do svoje smrti. Kroz svoj život pisao je uz znanstvena djela i fikciju i filozofiju (djela:Le Pâtissier de Bellone, Les deux Larrons, and Les Contes de Marmouse).
Dr. Nicolleovo otkriće proizašlo je prvo iz zapažanja, da pacijenti s zaraznim tifusom koji mogu zaraziti ostale izvan i unutar bolnice i čija je i sama odjeća zarazna, nakon što se okupaju u vrućoj vodi i promijene odjeću, više nisu zarazni. Odmah je posumnjao na uši kao prijenosnike zaraze, što je i dokazao 1909.g. u pokusu sa čimpanzama. Kada je prenio uš sa zaražene na zdravu čimpanzu, za 10 dana zdrava je oboljela od tifusa. Daljnja istraživanja pokazala je da glavni način prijenosa bolesti nisu ugrizi nego izlučevine uši. Uš kada se zarazi umire nakon nekoliko tjedana, ali u međuvremenu izluči velik broj bakterija. Malena količina nanesena i protrljana uz kožu ili oko uzrokuje zarazu.
Niels Ryberg Finsen (Torshavn, Ferojski otoci, 15. prosinca 1860. - Kopenhagen, 24. rujna 1904.), islandsko/dansko/ferojski liječnik i znanstvenik, prvi (1903.) danski dobitnik Nobelove nagrade. Dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu kao priznanje za doprinosa u liječenju bolesti, posebno tuberkuloze kože posebnog oblika (lupus vulgaris), pomoću svjetlosnih zraka, čime je otvorio novi put u medicini. Rođen je u Torshavnu na Ferojskim otocima, kao drugo najstarije dijete (od četvero) Hannes Steingrim Finsena i Johanne Froman koji su obje rođeni na Islandu. Niels Finsenovo otkriće sunčeve svjetlosti kao sredstva za terapiju određenih tipova boginja i tuberkuloze nadiđeno je otkićem antibiotika i njegov znastveni rad djelomično je danas zaboravljen. Ipak njegova ideja da sunčeva svjetlost određenih valnih duljina ima mogućnosti liječenja danas živi u terapiji tumora zračenjem...
Robert W. Holley (28. siječnja, 1922. - 11. veljače, 1993.) bio je američki biokemičar, koji je 1968. g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za opisivanje strukture transportne RNK, tako povezujući DNK sa sintezom proteina. Har Gobind Khorana i Marshall W. Nirenberg su također dobili nagradu, te godine za svoje doprinose razumijevanju sinteze proteina.
Holleyevo istraživanje RNK prvotno se je fokusiralo na izoliranje transportne RNK (tRNK), a zatim na istraživanje strukture alanin tRNK (molekule koja ugrađuje aminokiselinu alanin u proteine). Pomoću dva enzima ribonukleaze koji molekulu tRNK sjeku točno na odabranim mjestima, koje su određena točnim nizom nukletida dobiveni su dijelovi molekula. Metodama kombiniranja i uspoređivanja isječenih dijelova, obim enzimima, dobiveni su konačne strukture molekula.
Arvid Carlsson (rođen 25. siječnja, 1923.) je švedski znanstvenik koji je najpoznatiji po svome radu na neurotransmiteru dopaminu i njegovom učinku na Parkinsonovu bolest. Carlsson je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2000.g. zajedno sa Eric Kandelom i Paul Greengardom. Godine 1957. Carlsson je demonstrirao da je dopamin neuroprijenosnik u mozgu, a ne samo prekursor noradrenalina kao što se prije pretpostavljalo. Razvio je metodu za mjerenje količine dopamina u mozgu i ustanovio da je nivo dopamina u bazalnim ganglijima, dijelu mozga važnom za kretanje, izrazito visok. Carlsson je kasnije pokazao da davanje rezerpina eksperimentalnim životinjama, kod njih snizuje nivo dopamina i smanjuje kontrolu pokreta...
Sir Alan Lloyd Hodgkin, (Banbury, Oxfordshire, Engleska, 5. veljače, 1914. - 20. prosinca, 1998., Cambridge) bio je britanski fiziolog i biofizičar, koji je 1963.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu zajedno sa Andrew Huxleyem za svoj rad na osnovi rada živčanih akcijskih potencijala. Hodgkin i Huxley podijelili su te godine nagradu sa John Carew Ecclesom, koji je dobio Nobelovu nagradu za svoje istraživanje sinapse. Hodgkinova i Huxleyeva otkrića navela su ih da postave hipotezu o ionskim kanalima, koja je potvrđena nekoliko desetljeća kasnije.
Bert Sakmann (Stuttgart, 12. lipnja, 1942.) je njemački stanični fiziolog.
Godine 1991. podijelio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu sa Erwin Neherom za njihov rad na "funkciji ionskih kanala stanice" i otkrivanju posebne metode priljubljene elektrode (engl. patch clamp) koja omogućuje snimanje malih ionskih struja kakve su struje pojedinih ionskih kanala. Neher i Sakmann su upotrebom nove tehnike došli do zaključaka da ionski kanali postoje (pretpostavku o postojanju kanala su iznijeli Andrew Huxley i Alan Lloyd Hodgkin) i kako funkcioniraju.
Róbert Bárány (Beč, 22. travnja 1876. - 8. travnja 1936.), austrijski liječnik mađarsko-židovskog porijekla. Sa svoj rad u području fiziologije i patologije vestibularnog aparata uha dobio je 1914.g. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Bárány je u Beču pohađao medicinsku školu. Diplomirao je 1900.g.
Kao liječnik u Beču, Bárány je uštrcavo tekućinu u unutarnje uho bolesnika kako bi olakšao bolesnikove vrtoglavice. Ako je tekućina bila prehladna bolesnik je doživljavao vrtoglavice i nistagmus. Bárány je zagrijao tekućinu, što je kod bolesnika uzrokovalo nistagmus u suprotnom smjeru. Bárány je pretpostavio da endolimfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo i stoga smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Zapažanje je nastavio serijom eksperimenata na, kako je on nazvao, kalorijskoj reakciji. Istraživanja koja su proizašla iz njegovih zapažanja omogućila su kirurško liječenje bolesti verstibularnog organa. Bárány je još istraživao ostale vidove kontrole ekvilibrija, uključujući i fukcije malog mozga.
Jules Jean Baptiste Vincent Bordet (Soignies, 13. lipnja 1870. – 6. travnja 1961.), belgijski imunolog i mikrobiolog. Po njemu je nazvan rod bakterija Bordetella. Liječnik je postao 1892., a 1894. je počeo raditi na Pasteurovom Institutu u Parizu. Opisao je fagocitozu bakterije od strane bijele krvne stanice. 1898.g. opisao je hemolizu izazvanu izlaganjem krvnog seruma stranim krvnim stanicama. 1900.g. napustio je Pariz i osnovao je Pasteur Institut u Brusselu i otkrio da se bakteriolitički učinak stečenih specifičnih antitijela znatno pojačava in vivo kada su pristune serumske komponente koje je on nazva "alexin" (danas poznate kao komplement). Ovaj mehanizam postao je osnova za razvoj test metoda koje su kasnije omogučile nastanak test metode za otkriće zaraženih sifilisom (točnije za Wassermannov test koji je otkrio August von Wassermann). Danas se te tehnike koriste kod seroloških testiranja za mnoge bolesti.
Miroslav Radman (Split, 30. travnja 1944.), hrvatski je biolog i član Francuske akademije znanosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti, Svjetske akademije znanosti i Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO).
Diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na sveučilištu u Bruxellesu. Poslijedoktorski studij je nastavio u Francuskoj i SAD-u. Izvanredni je od 1972. godine, a poslije i redoviti profesor genetike na Sveučilištu u Bruxellesu, a od 1988. profesor stanične biologije. Voditelj je Laboratorija za evolucijsku i molekularnu biologiju. Savjetnik je premijera Republike Hrvatske za znanost i direktor MedILS-a, jedinstvenog instituta u Splitu koji okuplja sjajne znanstvenike u Hrvatskoj.
Paul Ehrlich (14. ožujka 1854. – 20. kolovoza 1915.), njemački znanstvenik koji je 1908.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Poznat je po svome radu u hematologiji, imunologiji, i kemoterapiji. Ehrlich je predvidio autoimunost nazvavši je "horror autotoxicus". Skovao je izraz "kemoterapija" i popularizirao je koncept "čarobnog metka". Zaslužan je i za otkriće krvno-moždane barijere (primjetio je da se svi organi osim mozga eksperimentalne životinje boje anilinskom bojom nakon iniciranja) i razvoj prvog antibiotika u modernoj medicini.
Jozsef Mikuska (28. travnja 1942. - 26. kolovoza 2006.), hrvatski zoolog.
Objavio je više od 200 znanstvenih, stručnih i znanstveno-popularnih radova iz ornitologije, mamologije, herpetologije, ihtiologije, entomologije i imunologije i bio je voditelj niza znanstvenih projekata. Posebno se bavio vlažnim i močvarnim staništima i pticama močvaricama, od Ludoškog jezera kod Subotice, gdje je započela njegova prirodoslovna karijera, do Kopačkog rita, u kom je proveo većinu svog života.
Osim istraživanja, istrajno je radio i na zaštiti prirode, vlažnih i močvarnih staništa i Kopačkog rita. Kao prvi ravnatelj sudjelovao je u utemeljenju Javne ustanove "Park prirode Kopački rit".
Godinama je vodio programe monitoringa gniježđenja velikih vranaca, čaplji i drugih kolonijalnih vrsta ptica u Kopačkom ritu. Bio je nacionalni koordinator međunarodnog prebrojavanja ptica močvarica (1967-1999). Smatra se specijalistom za čaplje.
Camillo Golgi (7. srpnja 1843. - 21. siječnja 1926.), talijanski liječnik i znanstvenik.
Rođen je u selu Corteno Golgiu u središnjim Alpama , provincija Brescia, Lombardija, Italija. Njegov otac je bio liječnik. Golgi je studirao medicinu na Sveučilištu Paviji u Paviji, gdje je radio u labaratoriju za ekspirementalnu patologiju kod Giulia Bizzozera, koji je razjasnio svojstva koštane srži. Golgi je diplomirao 1865.g. Velik dio karijere proveo je proučavajući središnji živčani sustav. U drugoj polovici 19. stoljeća nisu postojale dobre tehnike bojanja tkiva za živčanog tkiva. Dok je radio kao glavni liječnik u psihijatrijskoj bolnici radio je eksperimente impregniranja metala u živčano tkivo uglavnom koristeći srebro.
Thomas Hunt Morgan (25. rujna 1866. - 4. prosinca 1945.), američki genetičar i embriolog.
Doktorat je napisao na "Sveučilištu John Hopkins" 1891.godine, a embriologijom se bavio za vrijeme boravka na Bryn Mawr sveučilištu. Proučavao je mutacije na mušici Drosophila melanogaster. Za vrijeme boravka na sveučilštu Columbia, Morgan je uspio pokazati kako se geni prenose na kromosomima i da su mehanička osnova naljeđivanja. Time je postavio osnove za razvoj moderne genetike. Godine 1933. dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za otkriće uloge kromosoma u nasljeđivanju.
Santiago Ramón y Cajal (1. svibnja 1852. - 17. listopada 1934.), španjolski histolog, liječnik i dobitnik Nobelove nagrade. Smatra se jednim od osnivača moderne neuroznanosti.
Ramon y Cajal najpoznatiji je po svom istraživanju finih struktura središnjeg živčanog sustava. Koristio se tehnikama bojanja koje je razvio njegov suvremenik Camillo Golgi. Zaključio je sa se živčani sustav sastoji od milijardi neurona i da su te stanice polarizirane. Predložio je da neuroni komuniciraju jedni s drugima pomoću sinapsi (izraz koji je iskovao 1897.g. Sherrington). Ta hipoteza postala je temelj za doktrinu koja kaže da je pojedinačna jedinica živčanog sustava jedan neuron. Elektronski mikroskop kasnije je pokazao da membrana potpuno zatvara pojedini neuron u korist Cajalove teorije protiv Golgijeve (Golgi je tvrdio da je živčani sustav kontinuirana mreža povezanih stanica nešto poput krvotoka).
Robert Koch (Clausthal, 11. prosinca 1843. - Baden Baden, 25. svibnja 1910.), njemački bakteriolog.
Jedan je od osnivača medicinske mikrobiologije. Godine 1882. u Fiziološkom društvu u Berlinu, Koch je iznio vlastitu spoznaju o uzročniku tuberkuloze, patogenom mikroorganizmu štapićastog oblika, koji je po njemu nazvan Kochovim bacilom. Bilo je to revolucionarno otkriće u borbi protiv najopasnije bolesti 19. stoljeća. Također je pronašao uzročnike kolere, ispitivao malariju i afričku bolest spavanja, te uveo liječenje kininom. Godine 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu.
Ivan Petrovič Pavlov (Rjazanj, 26. rujna 1849. - Lenjingrad, 27. veljače 1936.), ruski fiziolog
Bio je profesor farmakologije u Lenjingradu na Vojnomedicinskoj akademiji, te je upravljao fiziološkim odjelom Instituta za eksperimentalnu medicinu. Značajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Istraživanja fiziologije želučane sekrecije donijela mu je 1904. godine Nobelovu nagradu za medicinu.
Ivan Pavlov je bio pionir biheviorizma. Na istraživanjima sa psima ustvrdio je proces formiranja tzv. uvjetnog (konidicioniranog) refleksa.
Prof. dr. Ivan Đikić (Zagreb,1966.) je hrvatski znanstvenik. Rodio se 1966. godine u Zagrebu, gdje je 1991. godine završio i Medicinski fakultet u rekordnom roku od četiri i po godine s prosječnom ocjenom pet.
Od 1992. do 1997. godine bio je na usavršavanju u laboratoriju prof. dr. Josepha Schlessingera u New Yorku, gdje je i doktorirao, a od 1997. godine dr. Đikić voditelj je laboratorija za molekularnu biologiju tumora u Ludwigovom Institutu za istraživanje raka u Švedskoj. Godine 2002. izabran je za redovitog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, Njemačka, gdje i danas radi, a kao izvanredni profesor predaje i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te je voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILSu. Aktivni je sudionik brojnih europskih programa u obrazovanju studenata i znanstvenika, te inicijator i organizator znanstvenih skupova u Hrvatskoj. Aktivno surađuje sa znanstvenicima u Hrvatskoj, posebice na MedILSu i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Matija Botteri (Hvar, 7. srpnja 1808. - Orizaba, Meksiko 7. srpnja 1877.) bio je samouki hvarski prirodoslovac, ornitolog i sakupljač.
Botteri je rođen na otoku Hvaru, istražio je brojna kopnena i morska područja Hvara i srednjodalmatinskih otoka. Godine 1854. otputovao je u Meksiko u svrhu prikupljanja biljnih vrsta za Kraljevsko Hortikulturalno Društvo. Smjestio se u Orizabi, gdje je kao profesor na sveučilištu predavao jezike i prirodopis. Botterijev vrabac vrsta je koju je otkrio 1857., pa je po njemu dobila naziv. Sakupio je znatan dio materijala za Visijanijevo djelo Flora dalmatica, a njegov rukopis četiriju kataloga flore i faune skraćeno je objavio Spiridon Brusina. Dijelovi njegova herbara čuvaju se u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.
Karl Ernst von Baer (Piep, 29. veljače 1792. - Dorpat, 28. studenog 1876.), estonski zoolog. Jedan je od osnivača suvremene embriologije. Otkrio je jajnu stanicu sisavaca i svitak, te dokazao da se organi kralježnjaka razvijaju diferencijacijom slojeva stanica u zametku. Zastupao je "teoriju tipova" G. Cuviera. Smatra se osnivačem moderne biogenije (povijesnog razvitka organskog svijeta).
Tadas Ivanauskas (16. prosinca 1882. - 1. lipnja 1971.) je bio poznati litvanski zoolog i biolog, jedan od utemeljitelja sveulišta Vitolda Velikog. Bio je profesor na tom sveučilištu od 1922. do 1940. Godine 1929. postao je voditelj katedre za zoologiju. Bio je i profesor obnovljenog vilniuškog sveučilišta između 1940. i 1941. Vratio se na svoje staro mjesto 1944., kojeg je držao do 1956. Usporedno je bio i profesor na Kaunaškom medicinskom institutu od 1954. do 1970. Zajedno sa još jednim litvanskim aktivistom iz prve polovice 20. stoljeća, Michałom Römerom, Ivanauskas je predavao o Litvi u Parizu 1905. Među njegovim drugim dosezima, poznat je po otvaranju jedne od prvih postaja za prstenovanje ptica u Europi, na rtu Ventė 1929. Utemeljitelj je zoološkog muzeja koji nosi njegovo ime (utemeljen 1918.), kao i kaunaškog botaničkog (1923.) i zoološkog vrta (1938.).
Severo Ochoa - španjolsko-američki biokemičar.
Sa fakulteta diplomira 1921. u 16. godini, a već 1923. ide na madridski medicinski fakultet gdje mu je cilj bio rad sa Santiagom Ramonom y Cajalom, ali se Cajal povukao u mirovinu. Godine 1929. dobiva titulu doktora s počastima, a već 1931. se ženi. Do 1941. je u Španjolskoj, putuje na razna mjesta, upoznaje ljude i obnaša funkcije, a onda odlazi u SAD. Godine 1956. postaje američki državljanin, a u SAD-u je obnašao mnoge prestižne funkcije, čak je bio pročelnik Odjela za biokemiju na jednom američkom sveučilištu. Za svoja postignuća, posebice sintetiziranje DNK, dobio je Nobelovu nagradu 1959. Nakon pada Francovog režima, vraća se u domovinu, gdje i umire u 88. godini.
Ambroz Haračić (Mali Lošinj, 5. prosinca 1855. - Mali Lošinj, 1. listopada 1916.), hrvatski botaničar
Proučavao je biljni pokrov Lošinja te susjednih manjih otoka i školjeva (Ilovika, Suska, Unija, Srakana, Murtara, Orude), povezujući uvijek klimu otoka i njihovu floru. Njegova bogata herbarska zbirka čuva se u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. O svojim istraživanjima objavio veći broj radova. Potpuna bibliografija tih radova može se pronaći u Zborniku radova o prirodoslovcu Ambrozu Haračiću (Zagreb, 1981)...
Alfred Charles Kinsey (Hoboken, New Jersey, 23. lipnja 1894. - Bloomington, Indiana, 25. kolovoza 1956.), legendarni američki znanstvenik, biolog, entomolog i zoolog koji se smatra osnivačem seksologije.
Rođen je u Hobokenu, New Jersey 23. lipnja 1894. Otac mu je bio žestoki metodist, a s majkom je imao blizak odnos. Odrastao je u sirmoašnoj obitelji. Često je oboljevao, a jedna od tih bolesti donijela mu je i probleme sa srcem. Uz ostalo pokupio je i rahitis. Tijekom školovanja bio je dobar učenik, nakon diplome se usavršavao i oženio. Imao je četvoro djece, ali mu je prvorođenac umro od šećerne bolesti prije 6. rođendana. Iako je bio obučen kao zoolog, počeo je proučavati seksualnost. Počeo je predavati spolni odgoj, i to sa sa šokantnom otvorenošću. Bio je prvi direktor Instituta za istraźivanje seksa, osnovanog u travnju 1947. ...
Spiridon Brusina, (Zadar, 11. prosinca 1845. - Zagreb, 21. svibnja 1908.), hrvatski je zoolog. Studij prirodoslovlja završio je u Beču, od 1876. sveučilišni je profesor zoologije i ravnatelj Zoološkog muzeja u Zagrebu. Bavio se recentnim i fosilnim mekušcima, pronašavši mnogo novih taksona; organizirao je ornitološka promatranja, poduzeo naše prvo znanstveno istraživanje Jadranskog mora (1894.), promicao Darwinove evolucionističke ideje u nas. Suosnivač Hrvatskog prirodoslovnog društva (1885.) i pokretač njegovog znanstvenog časopisa. Bio je redoviti član HAZU.
Jean-Baptiste de Monet Lamarck (Bazentin-le-Petit, 1. kolovoza 1744. - Pariz, 18. prosinca 1829.), francuski prirodoslovac
Bio je kustos botaničke zbirke, a poslije profesor zoologije u Jardin du Roi. U "Zoološkoj filozofiji" sustavno je razradio prvu cjelovitu teoriju o evoluciji organskog svijeta, poznatu pod imenom lamarkizam, po kojoj organizmi stečena svojstva nasljeđuju. Temeljno značenje ima njegovo posljednje djelo "Prirododopis beskralježnjaka". Njegovo djelo je bilo ispred vremena u kojem je živio, pa za života nije bio dovoljno shvaćen. Potkraj života je oslijepio, te umro u bijedi.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Fran Kesterčanek (Zagreb, 14. rujna 1856. - Zagreb, 21. kolovoza 1915.), hrvatski šumarski stručnjak
Jedan je od osnivača suvremenog šumarstva u Hrvatskoj na području nastave, šumarske upravne službe te stručne i znanstvene literature. Bio je profesor na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, urednik Šumarskog lista, upravitelj Šumarskog muzeja Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, osnivač Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribarstva te urednik njegova glasila.
Sin je roditelja Dragutina i Karoline. Otac mu je bio financijski nadsavjetnik. U Zagrebu je završio pučku školu i višu realnu, na kojoj je 1874. položio ispit zrelosti. Šumarske je znanosti studirao na Šumarskoj akademiji u Mariabrunnu i Visokoj školi za kulturu tla u Beču, gdje je i apsolvirao 1877. Kesterčanek je u travnju 1878. imenovan državnim šumarskim vježbenikom i dodijeljen je u svojstvu šumarskog procjenitelja Katastralnom ravnateljstvu u Zagrebu za katastralne procjenbene kotare Koprivnica, Križevci, Bjelovar i Đurđevac. U toj službi ostaje sedam mjeseci...
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi |Vidi arhiv
Johann Gregor Mendel rođen je 22. srpnja 1822. godine kao Johann Mendel, u malom selu Haizendorfu, Moravska (tada dio Austro-Ugarske, a danas Češke).
Umjesto da proučava cjelokupni izgled biljke, on je odabrao nekoliko različitih osobina čije je promjene pratio. Pritom je izabrao osobine koje se ispoljavaju u dva lako uočljiva, različita oblika. Vjerodostojnost Mendelovog pokusa leži u dugotrajnom kontinuiranom radu s graškom. Naime, Mendel je pratio grašak osam godina, promatrajući više od 30 000 jedinki. Neke je biljke pratio čak kroz sedam generacija. On nije samo pasivno promatrao promjene koje su se pojavljivale iz generacije u generaciju, već je uvijek nastojao točno izbrojiti broj jedinki koje su posjedovale određenu osobinu. Nakon toga je koristeći matematičke formule nastojao otkriti pravila po kojima se osobine nasljeđuju. Zbog toga Mendela smatramo jednim od prvih znanstvenika koji je koristio statistiku (granu matematike koja se bavi proučavanjem i analizom brojčanih podataka) prilikom interpretacije rezultata istraživanja.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Ernst Haeckel (Potsdam, 16. veljače 1834. - Jena, 9. kolovoza 1919.), njemački zoolog i filozof-prirodoslovac.
Bio je profesor zoologije na sveučilištu u Jeni, istaknuti i borbeni Darwinov sljedbenik. Dao je niz izvornih monografija o morskim beskralježnicima. Postavio je teoriju gastreje, formulirao biogenetski zakon. Zacrtao je prve genealogije životinjskog carstva i postavio teoriju o nastanku života iz nežive tvari. Popularizator je evolucijske teorije. Poznat je osnivač ekologije koju je definirao kao ekonomiju prirode, istraživanje totalnih odnosa organizama prema organskoj i neorganskoj okolini i kao učenje o kompleksnim međuodnosima koji su uvjet borbe za opstanak.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
John Edward Gray (Walsall, 12. veljače 1800. - London, 7. ožujka 1875.), britanski zoolog. Bio je stariji brat George Roberta Graya, a za sebe je tvrdio, da je prvi filatelist na svijetu.
John Gray bio je voditelj zoološkog odjela Britanskog muzeja u Londonu od 1840. do Božića 1874. Objavio je više kataloga muzejske zbirke koji su sadržavali opširnu znanstvenu raspravu o grupama životinja, kao i opise novih vrsta. Popravio je zoološku zbirku koja je time postala najbolja na svijetu.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Ilja Iljič Mečnikov (kraj Harkova, 15. svibnja 1845. - Pariz, 16. srpnja 1916.), ruski biolog
Jedan je od osnivača usporedne patologije, mikrobiologije, embriologije i imunobiologije. Bio je profesor na sveučilištu u Odesi. Iz političkih razloga napustio je Rusiju, otišao je 1883. godine u Messinu (Sicilija), gdje je otkrio fagocitozu. Godine 1886. vratio se u Odesu, no 1888., na Pasteurov poziv, preselio se u Pariz, organizirao u Pasteurovu institutu laboratorij, gdje je i radio do kraja života.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Louis Pasteur (Dole, 27. prosinca 1822. - St. Cloud, 28. rujna 1895.), francuski kemičar i biolog
Diplomirao je kemiju u Basanconu. Njegovo prvo istraživanje odnosilo se na optička svojstva vinske kiseline te je jedan od osnivača stereokemije. Bavio se problemima alkoholne i mliječne fermentacije, što ga je odvelo na proučavanje bolesti vina. Spoznaja da se klice iz kojih nastaju mikroorganizmi mogu uništiti utjecajem topline bila temelj postupka sterilizacije nazvanog po njemu pasterizacijom.
Izolirao je uzročnika antaraksa i primijenio cjepivo protiv te bolesti. Otkrio je i uzročnike rodiljske groznice i kolere peradi. Prvi Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće osnovan je 1888.
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Thor Heyerdahl (Larvik, 6. listopada 1914. - Colla Michieri, 18. travnja 2002.), norveški pomorski biolog i antropolog.
Rođen 6. listopada 1914. u gradiću Larviku, na jugu Norveške, Thor Heyerdahl odrastao je u dobrostojećoj obitelji. Njegovog djeda u tom su kraju pamtili kao "čovjeka koji je donio električnu energiju", a otac mu je bio bogati bankar. No, upravo je razlika u svjetonazorima oca vjernika i majke, pristalice Darwinove teorije nastanka čovjeka, uvelike odredila njegov životni put. Budući da je, kao i mnogi drugi Norvežani, volio prirodu te je kao dječak istraživao obližnje fjordove i planine, kad je 1930. trebalo odabrati studij, upisao je biologiju i zoologiju. Na studiju je ubrzo postao nezadovoljan zbog, tvrdio je, "besplodnih akademskih rasprava i gubljenja kontakta sa stvarnim životom"...
Pročitaj cijelu biografiju | Ostali biolozi | Vidi arhiv
Antony van Leeuwenhoek (Delft, 24. listopada 1632. - Delft, 30. kolovoza 1723.), nizozemski trgovac i znanstvenik.
Poznat je kao "otac mikrobiologije" i strastveni promatrač misroskopski sitnog svijeta. Rođer je kao sin izrađivača košara, a u dobi od 16 godina osigurao je šegrtovanje kod Škotskog trgovca robom u Amsterdamu.
Najpoznatiji je po izumu prvog mikroskopa i doprinosima u razvoju mikrobiologije. Koristeći ručno-izrađene mikroskope, bio je prvi čovjek koji je promatrao jednostanične organizme, mišićno tkivo, bakterije, spermije (vlastite) i protok krvi u kapilarama (malim krvnim žilama).