Zapadnoštokavsko narječje

Ovaj je članak dio niza o; štokavskom narječju hrvatskoga jezika;
	Dijalekti štokavskog narječja:
	Zapadnoštokavski dijalekti: Slavonski dijalekt Vlahijska oaza; ; Zapadni dijalekt Govori moliških Hrvata ; ; Istočnobosanski dijalekt Govori Hrvata okolice Pečuha; ; Istočnohercegovačko-krajiški Dubrovački; Žumberački; ;
	Istočnoštokavski dijalekti: Zetsko-južnosandžački dijalekt; Šumadijsko-vojvođanski dijalekt; Kosovsko-resavski dijalekt;
	Prijelazni govori: Iločki; Bokeljski; Rekaški; Karaševsko-svinjički; Janjevačko-letnički; ; uredi

Zapadnoštokavsko narječje bilo je jedno od triju narječja hrvatskoga jezika koje su razvili Hrvati iz dinarske skupine uz panonsku (kajkavsko narječje) i primorsku skupinu (čakavsko narječje). Nacionalna dimenzija zapadne štokavštine vrlo je jasna, u današnjem kontekstu dijalektima podrijetlom iz zapadnoštokavskoga narječja govore u velikoj većini Hrvati i najveći dio Bošnjaka koji uz zapadnoštokavske dijelom govore i istočnoštokavskima (u Podrinju i Sandžaku).

Povijesno rasprostiranje hrvatskih narječja

Granice zapadnoštokavskoga narječjaUredi

Zapadna štokavština^[1] graničila je prije velikih seoba (uglavnom 16. i 17. stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Mađarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Otoci su bili čakavski, obala zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski. Granica između dviju štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije. Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu.^[2]

RazvojUredi

Zapadnoštokavski (poznat i kao šćakavski) se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, čakavsko narječje i slovenski dijalekti,^[3] opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najistočnijem hrvatskom narječju. Narječje je dosta srodno s južnom grupom čakavskih dijalekata (Južnočakavski dijalekt (prijelazni čakavsko-štokavski dijalekt), Lastovski dijalekt (prijelazni čakavsko-štokavski dijalekt, možda i jekaviziran iz Dubrovnika, Jugozapadni istarski dijalekt (čakaviziran štokavski dijalekt). Za vrijeme turske provale u naše krajeve dolazi do velikih migracija stanovništva prilikom čega se pod različitim dijalektnim utjecajima uz postojeće nenovoštokavske dijalekte zapadne štokavštine razvijaju i novoštokavski dijalekti kako u zapadnoj štokavštini tako i u istočnoj štokavštini, ovi novoštokavski dijalekti međusobno se značajno ujednačuju pri čemu se gube glavne narječne osobine zapadne štokavštine u podrijetlom zapadnoštokavskima i istočne štokavštine u podrijetlom istočnoštokavskima, to je zapadnoštokavske dijalekte udaljilo od čakavskih i kajkavskih a istočnoštokavske od torlačkih osobina što je osnovni razlog grupiranja sviju zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih dijalekata u jedno zajedničko štokavsko narječje.

Gubitak osnovnih obilježja samostalnog narječja

U drugom pak periodu, 13. – 14. stoljeće, dolazi do većega broja promjena glasova i oblika, što u konačnici ima za posljedak redukciju broja glasova iz fonemskoga inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. stoljeću, svjedokom je miješanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavštine i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.

Očuvane primjerke starijih zapadnoštokavskih govora imamo i u;

Gradišću, u područjima naseljenima štokavskim Hrvatima. To su bivši šćakavski govori Unsko-vrbaškog međurječja (nastali su na tom prostoru), a koji sadrže više karakteristika koje ih povezuju s čakavštinom.
Moliseu, u područjima naseljenima Hrvatima. To su bivši štakavski govori zapadne Hercegovine i Imotske krajine (nastali su na tom prostoru).

Dijalekti nastali iz zapadne štokavštineUredi

Usporedba zapadnoštokavskih govora u 14. i 20.st-u

Hrvatski i djelom bošnjački zapadnoštokavski dijalekti i danas se jasno raspoznaju od onih nehrvatskih istočnoštokavskih, te razlike su posebno uočljive kod nenovoštokavskih/staroštokavskih dijalekata, to jest onih koji se nisu ponovoštokavili. U cijelom tome sklopu za hrvatski je jezik važna činjenica da su zapadni štokavski dijalekti nedjeljivi od kajkavskih i čakavskih bitnija od njihova odnosa prema ostalim štokavskim dijalektima.

Dijalekti proiznikli iz zapadnoštokavskoga narječja su:

Hrvatski dijalekti u RH i BiH

Sjeverni dijalekt (slavonski, starošćakavski miješanog jata, ikavskog, ikavsko-ekavskog i neizmijenjenog/zatvoreno e)
Istočni dijalekt (istočnobosanski dijalekt, starošćakavski jekavskog refleksa jata)
Zapadni dijalekt
Južni dijalekt (dio novoštokavskih (i)jekavskih poddijalekata podrijetlom iz zapadnoštokavskoga narječja kao što su dubrovački poddijalekt, neretvanski poddijalekt i govori s jednosložnim jatom zapadno od Brčkog (koje Josip Lisac karakterizira kao sjeverozapadni/krajiški poddijalekt, a koji su nastali iz starog neretvanskog dijalekta)

Hrvatski poddijalekti u RH i BiH

Vidi jošUredi

U WikipedijiUredi

IzvoriUredi

Josip Lisac, Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja, Hrvatska dijalektologija 1, Goldenmarketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.

↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Pristupljeno 15. lipnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
↑ (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. [1] U navedenomu je tekstu izostavljeno protuslovlje koje vjerojatno ni sam autor nije zamijetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)
↑ Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika^[neaktivna poveznica] (PDF)

Vanjske povezniceUredi

Matica hrvatska Inačica izvorne stranice arhivirana 23. kolovoza 2007. Josip Lisac: Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Dalibor Brozović: Deset teza o hrvatskom jeziku
Josip Lisac:Dubrovnik i hrvatska tradicija

Nedovršeni članak Zapadnoštokavsko narječje koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

[1] Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Pristupljeno 15. lipnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

[2] (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. [1] U navedenomu je tekstu izostavljeno protuslovlje koje vjerojatno ni sam autor nije zamijetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

[Matasovic-3] Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika^[neaktivna poveznica] (PDF)

[1]

[2]

[3]