Hrvatska rukometna reprezentacija

hrvatska nacionalna rukometna momčad

Hrvatska rukometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku na međunarodnim natjecanjima u rukometu. Krovna organizacija je Hrvatski rukometni savez. Otkad je počela nastupati na međunarodnim natjecanjima Hrvatska je ubrzo stekla status rukometne velesile. Osvojila je svjetsko prvenstvo 2003. u Portugalu te ukupno tri naslova doprvaka Europe.

Hrvatska rukometna reprezentacija
Nadimak Pakleni (2003. – 2009.)
Kauboji (2009. – 2023.),
Rukometni savez Hrvatski rukometni savez
Izbornik Dagur Sigurðsson
Kapetan Domagoj Duvnjak
Najviše nastupa Domagoj Duvnjak (247)
Najbolji strijelac Mirza Džomba (667)
Prvi dres
Drugi dres
Treći dres
Prvi međunarodni nastup
Hrvatska 23:23 Japan
(Zagreb, 14. siječnja 1991.)
Najveća pobjeda
SAD 12:41 Hrvatska
(Besançon, 24. siječnja 2001.)
Najveći poraz
Rusija 29:14 Hrvatska
(Merano, 3. lipnja 1998.)

Slovenija 32:17 Hrvatska
(Kopar, 9. siječnja 2016.)
Danska 37:22 Hrvatska
(Oslo, 12. svibnja 2024.)

Rukometno SP
Nastupi 12 od 14 (prvi put 1995.)
Najbolji rezultat prvaci (2003.)
Rukometno EP
Nastupi 13 od 13 (prvi put 1994.)
Najbolji rezultat doprvaci (2008., 2010., 2020.)
Osvojene medalje
Olimpijske igre
zlato Atlanta 1996.
zlato Atena 2004.
bronca London 2012.
Svjetska prvenstva
zlato Portugal 2003.
srebro Island 1995.
srebro Tunis 2005.
srebro Hrvatska 2009.
bronca Španjolska 2013.
Europska prvenstva
srebro Norveška 2008.
srebro Austrija 2010.
srebro Austrija, Norveška i Švedska 2020.
bronca Portugal 1994.
bronca Srbija 2012.
bronca Poljska 2016.
Mediteranske igre
zlato Languedoc-Roussillon 1993.
zlato Bari 1997.
zlato Tunis 2001.
zlato Tarragona 2018.
srebro Almería 2005.
srebro Mersin 2013.

Reprezentacija je u prošlosti predstavljala Nezavisnu Državu Hrvatsku u prijateljskoj utakmici velikog rukometa, odigranoj 14. lipnja 1942. u Budimpešti protiv Mađarske (0:9). Ova reprezentacija je odigrala samo tu jednu utakmicu, a ukinuta je 1945. godine nakon što je Hrvatska uključena u Drugu Jugoslaviju. Stoga, u razdoblju od 1945. do 1991. godine Hrvatska nije nastupala samostalno, već su hrvatski igrači u velikom i malom rukometu igrali za jugoslavensku reprezentaciju. S tom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja (OI, SP, EP) i osam puta bili među četirima najboljim momčadima, osvojivši pritom sedam odličja, od kojih i tri zlata.

Suvremena hrvatska reprezentacija osnovana je 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a). Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice Hrvatska je odigrala u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994., koje je ujedno označilo i njezin prvi nastup na nekomu velikom rukometnom natjecanju. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. Najveći uspjesi reprezentacije su dva olimpijska zlata i olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra i svjetska bronca, te po tri europska srebra i bronce.

Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa SP 2019., sudjelovali na 31 velikom natjecanju (OI, SP, EP) i 18 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i 3 zlata. Ako se u obzir uzme i 7 medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja s velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke s 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a 6 zlatnih medalja je svrstava među pet najsupješnijih zemalja svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci). Najviše medalja imaju Slavko Goluža, Blaženko Lacković i Igor Vori, svi po devet. Osam medalja ima Ivano Balić, najbolji rukometaš svijeta 2003. i 2006., te najbolji rukometaš svih vremena prema prema anketi IHF-a iz 2010.

Olimpijska rukometna zlata osvojena 1996. i 2004. godine i dan danas vode se kao jedna od najvećih hrvatskih športskih dostignuća. Ta dva zlata, uz dva zlata koja su hrvatski rukometaši i izbornici osvajali 1972. i 1984. predstavljajući Jugoslaviju, izdvajaju Hrvatsku i Rusiju kao jedine dvije reprezentacije koje su četiri puta bile olimpijske pobjednice. S obzirom na to da je Rusija kao samostalna država osvojila samo jedan od tih naslova (ostala tri kao dio SSSR-a ili ZND-a), hrvatska rukometna reprezentacija je najuspješnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma.

Ubraja se među najtrofejnije reprezentacije u povijesti hrvatskoga športa.

Susreti rukometnih reprezentacija Francuske i Hrvatske od 1990-ih pa do danas smatraju se najvećim derbijem u svijetu rukometa i rukometnim klasikom.

Osvojena odličja uredi

Natjecanje Ukupno
Olimpijske igre 2 0 1 3
Svjetska prvenstva 1 3 1 5
Europska prvenstva 0 3 3 6
Mediteranske igre 4 2 0 6
Ukupno 7 8 5 20

Hrvatski rukomet prije nastanka Republike Hrvatske (1904. – 1991.) uredi

Rukomet u Austro-Ugarskoj Monarhiji (1904. – 1918.) uredi

Riječ rukomet na hrvatskim prostorima je prvi put upotrijebio Franjo Bučar, opisujući njemačku igru Schleuderball u časopisu Sokol 1904. godine.[1] Najraniji dokumentirani oblici igranja rukometa na navedenim prostorima pojavljuju se 1911. u gimnaziji iz Pazina, što se između ostaloga može zahvaliti činjenici da su programi za školstvo u Istri, kao dijelu tadašnjeg Austrijskog Primorja, dolazili iz obrazovnog središta u Grazu.[2] U Hrvatskoj se u to vrijeme rukomet nalazio u programima srednjoškolskih završnih svečanosti. Bila je to neka vrsta hazene proširene iz Češke, odakle su je donijeli osječki i vukovarski studenti iz Praga.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.) uredi

U prvim počecima rukometa na hrvatskim prostorima se igrao veliki rukomet i mali rukomet. Učenike je ipak više privlačio veliki rukomet, jer se mali rukomet tada igrao na improviziranim igralištima bez pravih vrata, za razliku od velikog rukometa koji se igrao na postojećim nogometnim igralištima.[3] Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je odigrana prva javna rukometna utakmica na hrvatskim prostorima i u širem susjedstvu. Bila je to utakmica velikog rukometa, a odigrana je u gimnaziji u Varaždinu 29. svibnja 1930. pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira Suligoja. Od te utakmice, pa sve do 1950. godine, u Hrvatskoj i Jugoslaviji se javno igrao isključivo veliki rukomet, na nogometnom igralištu s jedanaest igrača sa svake strane. Pri gimnaziji u Zagrebu je 1. lipnja 1935. godine otvoreno prvo rukometno igralište u Jugoslaviji.[4]

Osnivanje Hrvatskoga rukometnog saveza i prve hrvatske reprezentacije (1941. – 1945.) uredi

Početkom Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija se raspala. Veći dio teritorija naseljenih Hrvatima je 10. travnja 1941. godine ušao u sastav novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U okviru nove države je 2. listopada 1941. godine u Zagrebu po prvi prvi put u povijesti osnovan Hrvatski rukometni savez (HRS).[5] Kao mjesto osnutka bilježi se Hrvatski športski dom u Jurišićevoj ulici. HRS je kao krovna rukometna organizacija u NDH koordinirao radom desetak klubova i sve do 1944. godine organizirao državna prvenstva. Pri državi NDH je osnovana i prva hrvatska rukometna reprezentacija. Prva vježbovna trening-utakmica reprezentacije NDH održana je 12. listopada 1941. između dvije momčadi izabrane od izbornika Dragutina Peheima. Svoju prvu i jedinu međunarodnu utakmicu ova reprezentacija je odigrala 14. lipnja 1942. s Mađarskom u Budimpešti i izgubila 0:9. Ta velikorukometna utakmica odigrana pred 30 000 gledatelja na tadašnjem NEP stadionu (od 2002. Puskás Ferenc Stadion) je bila predigra susretu istoimenih nogometnih reprezentacija. Najbolji rukometaš na terenu je bio vratar Branko Kralj. Pod vodstvom izbornika Ante Škrtića za Hrvatsku su još igrali Vlado Abramović, Irislav Dolenec, Žarko Galetović, Zvonko Leskovar, Todor Marinov, Viktor Medved, Krešimir Pavlin, Vlado Šimanović, Stjepan Širić, Josip Žitnik (kapetan) i pričuvni vratar Zdenko Šurina.[6][7] Rad HRS-je zastao 1944. godine zbog ratnih djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Time je do daljnjega prestala potencijalna mogućnost djelovanja hrvatske rukometne reprezentacije.

Rukomet u Drugoj Jugoslaviji (1945. – 1991.) uredi

Kad je 1945. godine završio Drugi svjetski rat, teritorij Nezavisne Države Hrvatske je uključen u novoosnovanu Drugu Jugoslaviju. Odmah nakon toga počinje razdoblje obnove zbog rata zapuštenog rukometa u Jugoslaviji, te se iste godine osniva Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske, a u svibnju 1948. i Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Jugoslavije. Rad HRS-a je obnovljen 19. prosinca 1948., pri čemu mu je, sukladno državnoj politici nove jugoslavenske države, ime promijenjeno u Rukometni savez Hrvatske (RSH). Rukometni savez Jugoslavije (RSJ) je osnovan 17. prosinca 1949. u Beogradu udruživanjem republičkih i pokrajinskih saveza, a članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) je postao 1950. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina velikorukometnih reprezentativaca NDH su završili kao instruktori ili suci rukometa. Pojedini od njih su postali članovi velikorukometne reprezentacije Jugoslavije na njezinoj prvoj međunarodnoj utakmici, odigranoj 19. lipnja 1950. na stadionu u Krančevićevoj ulici u Zagrebu, protiv Belgije. Jugoslavija je pobijedila 18:3 igrajući s devet igrača iz Zagreba i po jednim iz Splita i Sarajeva.

Mali rukomet se na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima prvi put javno zaigrao 24. veljače 1950. godine, u dvorani Velesajma (danas Tehnički muzej) na Savskoj cesti u Zagrebu. To je bila prva javna rukometna utakmica odigrana u dvorani. Mali rukomet se u početku pretežno igrao na otvorenim igralištima, a kasnije sve više u dvoranama. Mogućnost igranja u dvorani i na manjem prostoru je omogućila neprekidne promjene situacije na terenu i bolji kontakt s gledateljima. Mali rukomet je zato bio brzo prihvaćen, te je tako polako istiskao veliki rukomet koji se igrao sve manje. Do 1953. godine sva službena rukometna natjecanja u Jugoslaviji su bila u velikom rukometu, a od tada se počinju održavati i državna prvenstva u malom rukometu. Glavni ograničavajući faktor daljnjeg razvoja velikog rukometa su bila nogometna igrališta, čije su uprave nerado odobravale održavanje treninga i utakmica. Veliki rukomet se potpunosti prestao službeno igrati 1958. Jedini preostali rukomet, više nije bilo potrebe nazivati mali, nego jednostavno – rukomet. Jugoslavija je prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu odigrala 1956. godine na Tašmajdan stadionu u Beogradu protiv tadašnjih aktualnih svjetskih prvaka Švedske. Postignut je remi 6:6, a zbog provale oblaka dvoboj je proglašen nevažećim.[8]

Od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, najbolji hrvatski rukometaši u velikom i malom rukometu su nastupali za reprezentaciju Jugoslavije. S ovom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja i osvojili 7 medalja. To su 2 olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, svjetsko srebro i 2 svjetske bronce. Od ostalih poznatijih trofeja, u ovom razdoblju je osvojeno: 5 zlatnih medalja u 5 nastupa na Mediteranskim igrama (1967., 1975., 1979., 1983. i 1991.), 2 zlatne i 1 brončana medalja na Svjetskim kupovima održanim 1971., 1974. i 1984. u Švedskoj, 2 brončane medalje na rukometnim Superligama održanim 1981. i 1983. u Njemačkoj, te srebro na Igrama dobre volje 1990. u Seattleu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987. u Rijeci stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče za hrvatsku reprezentaciju. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to prvenstvo igrajući za Jugoslaviju, a svoj talent i znanje su kasnije kao seniori ugradili u prve hrvatske uspjehe poslije osamostaljenja države.


Plasman Hrvati u momčadi Jugoslavije[9][10][11][12][13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23][24][25][26][27] Izbornici
10. mjesto na SP 1952. Irislav Dolenec (igrač) Ivan Snoj / Irislav Dolenec
5. mjesto na SP 1955. Irislav Dolenec (igrač), Stjepan Korbar Ivan Snoj / Irislav Dolenec
8. mjesto na SP 1958. Jerolim Karadža, Lovro Manestar, Božidar Peter, Zlatko Šimenc, Ivan Špoljarić Ivan Snoj
9. mjesto na SP 1961. Anton Bašić, Ivan Đuranec, Zvonko Jandroković, Jerolim Karadža, Božidar Peter,[28] Zlatko Šimenc Ivan Snoj
6. mjesto na SP 1964. Vojislav Bjegović, Vinko Dekaris, Ivan Đuranec, Lujo Györy, Jerolim Karadža, Zvonko Kocijan, Josip Milković, Vladimir Vićan, Albin Vidović, Zlatko Žagmešter Ivan Snoj
7. mjesto na SP 1967. Vinko Dekaris, Ivan Đuranec, Hrvoje Horvat, Jerolim Karadža, Branko Klišanin, Josip Milković, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec, Ninoslav Tomašić, Ivan Uremović,[29] Vladimir Vićan Ivan Snoj / Irislav Dolenec
Zlato na MI 1967. Hrvoje Horvat, Miroslav Klišanin, Josip Milković, Ivan Uremović, Albin Vidović Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Bronca na SP 1970. Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Marijan Jakšeković, Dragutin Mervar, Josip Milković, Miroslav Pribanić, Zlatko Žagmešter Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Zlato na SK 1971. Ivan Snoj
Zlato na OI 1972. Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Dobrivoje Selec, Albin Vidović, Zdenko Zorko Ivan Snoj / Vlado Stenzel
Bronca na SP 1974. Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko Ivan Snoj / Josip Milković
Zlato na SK 1974. Ivan Snoj
Zlato na MI 1975. Abas Arslanagić, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Miroslav Pribanić, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko Ivan Snoj
5. mjesto na OI 1976. Abas Arslanagić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić, Zdenko Zorko Ivan Snoj / Pero Janjić
5. mjesto na SP 1978.[30] Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Željko Nimš, Zvonimir Serdarušić,[31] Željko Vidaković, Zdenko Zorko Ivan Snoj / Zdravko Malić
Zlato na MI 1979. Pavle Jurina, Željko Vidaković, Zdravko Zovko, Željko Zovko
6. mjesto na OI 1980. Pavle Jurina, Stjepan Obran
Bronca na SL 1981.
Srebro na SP 1982. Mirko Bašić, Pavle Jurina, Stjepan Obran, Zdravko Zovko
Bronca na SL 1983.
Zlato na MI 1983. Mirko Bašić, Pavle Jurina, Stjepan Obran, Željko Vidaković, Zdravko Zovko
Bronca na SK 1984.
Zlato na OI 1984. Mirko Bašić, Pavle Jurina, Zdravko Zovko / Abas Arslanagić (trener vratara)
Zlato na SP 1986. Mirko Bašić, Zlatko Saračević / Abas Arslanagić (kondicijski trener i trener vratara)
Bronca na OI 1988. Mirko Bašić, Boris Jarak, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić Abas Arslanagić
4. mjesto na SP 1990.[32][33] Mirko Bašić, Nenad Kljajić, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Ratko Tomljanović
Srebro na IDV 1990.[34][35] Patrik Ćavar, Bruno Gudelj, Nenad Kljajić
Zlato na MI 1991. Tomislav Farkaš, Valter Matošević

Suvremena hrvatska rukometna reprezentacija (1991. – danas) uredi

Službeno osnivanje i prva natjecanja (1991. – 1996.) uredi

Hrvatska je 30. svibnja 1990. započela proces stvaranja samostalne hrvatske države, a uskoro je osnovana i moderna hrvatska rukometna reprezentacija. Prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu hrvatska reprezentacija odigrala je ₯14. siječnja 1991. godine u Zagrebu, u Kutiji šibica. Bio je to prijateljski dvoboj s Japanom (23:23). Raspadom Jugoslavije koji je uslijedio, Hrvatska je punu neovisnost stekla 8. listopada 1991. Rukometnom savezu Hrvatske (RSH) je 1992. godine vraćeno izvorno ime Hrvatski rukometni savez (HRS) te je 10. travnja 1992. postao članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a), a 23. srpnja 1992. članom Europske rukometne federacije (EHF-a).

Reprezentacija Jugoslavije se 4. mjestom na Svjetskom prvenstvu 1990. u Čehoslovačkoj plasirala među 9 najboljih momčadi na tom turniru, čime je stekla pravo nastupa na predstojećim Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Zbog rata i raspada države Jugoslavije ta reprezentacija je diskvalificirana, te je trebalo odrediti tko će je zamijeniti na igrama. Budući da je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) bio već 17. siječnja 1992. privremeno priznat od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO-a), te jer je Hrvatska već 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda, hrvatski rukometaši su imali uvjete da nastupe na igrama 1992. To se nažalost ipak nije dogodilo. Premda je Hrvatska u igračkom smislu bila rukometna velesila, odlučeno je da će Jugoslaviju na igrama zamijeniti Island kao desetoplasirani sa Svjetskog prvenstva 1990. Razlozi tome su bili krutost birokracije u MOO-u, egoistični nešportski interesi konkurenata te opstrukcija Hrvatske od strane velikosrpskih i jugokonzervativnih krugova. Nepovoljni utjecaji određenih dužnosnika u MOO-u su spriječili čak i opciju održavanja dodatnog kvalifikacijskog turnira poput onog održanog za hrvatske košarkaše. Hrvatska je također propustila i Svjetsko prvenstvo 1993. u Švedskoj zato što je Svjetsko prvenstvo 1990. bilo izlučni turnir i za to prvenstvo.

Naredne godine su usprkos kratkoj povijesti države Hrvatske donijele reprezentaciji vrlo značajne rezultate na velikim natjecanjima. Na svom prvom službenom natjecanju, na Mediteranskim igrama 1993. u Francuskoj, Hrvatska je osvojila zlato. Već na prvom ikad održanom Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu reprezentacija pod vodstvom Zdravka Zovka osvaja svoju prvu medalju na svom prvom velikom međunarodnom natjecanju. U grupnoj fazi je Hrvatska završila iza tada snažnih Rusa, ali ispred Francuza predvođenih slavnim Jacksonom Richardsonom. U polufinalu su Šveđani bili bolji, a broncu su igrači uhvatili u dramatičnom meču protiv Danske. Prvenstvo su osvojili Šveđani deklasiravši u finalu Ruse s 13 razlike. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu Hrvatska relativno lako prolazi grupu no osmina finala donijela je rijetko viđenu dramu. Tunis je pobijeđen tek nakon sedmeraca. Nakon toga reprezentacija pobjeđuje Egipat u četvrtfinalu i Švedsku u polufinalu. U finalu su Richardson i Francuzi bili prevelika prepreka za Zovkove momke pa je osvojeno prvo hrvatsko svjetsko srebro. Broncu su osvojili Šveđani pobjedom nad Njemačkom. Iduće godine na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj Hrvatska je pod palicom Abasa Arslanagića zauzela 5. mjesto pobjedom nad Češkom. Prvenstvo su osvojili Rusi pobjedom nad domaćinom a broncu Jugoslavija pobjedom nad Šveđanima.

Zlatna medalja na Olimpijskim Igrama 1996. uredi

Željko Kavran, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza u razdoblju 1995-2008.g., kada je reprezentacija postala prvak svijeta i dvostruki olimpijski pobjednik

Na drugim olimpijskim igrama na kojima su hrvatski sportaši nastupili pod hrvatskim barjakom je osvojeno prvo zlato. Do njega su stigli sportaši od kojih se to možda i najmanje očekivalo, rukometaši. Na put u Atlantu rukometaši su ispraćeni kao na put bez nade jer su na EP-u 1996. zauzeli tek slabašno 5. mjesto a i odnosi u reprezentaciji su bili loši. Tadašnji izbornik Abas Arslanagić nije ni izdržao do kraja prvenstva a rukometna selekcija bila je razbijena vojska uništena međusobnim svađama i povlačenjima svakoga na svoju stranu. Točno 38 dana prije olimpijskih igara ekipu je preuzeo Velimir Kljaić (nadimak Kljun) čiju izjavu Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao. Vrijeme je pokazalo kako je Kljun bio pravo rješenje za tadašnje bolesti rukometne reprezentacije. Željeznom rukom uveo je red u sastav koji nije pretrpio bitnije promjene u odnosu na razočaravajuće Euro. Patrik Ćavar je s 43 pogotka i realizacijom 71,66 posto bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira. On i Irfan Smajlagić su uvršteni u najbolju sedmorku igara. Uoči samih igara je ipak bilo problema. Pripremne utakmice nisu nudile puno optimizma. Nekoliko dana prije starta rukometnog turnira prijateljski susret s Alžirom nije odigran do kraja. Hrvatski igrači su napustili teren jer su Alžirci pretjerali s grubostima i ozlijedili trojicu rukometaša, Gorana Perkovca, Slavka Golužu i Nenada Kljaića.

Otvaranje olimpijskih igara protiv Švicaraca bilo je mučno. Pobjeda je jedva iščupana u gotovo već izgubljenoj utakmici. Švicarci su vodili s čak 6 pogodaka razlike, ali je potom vrata sjajno čuvao Venio Losert koji je upravo tijekom olimpijskih igara proslavio 20. rođendan. Pogodak za minimalnu pobjedu postigao je 55 sekundi prije kraja utakmice Patrik Ćavar iz sedmerca. Sljedeće dvije utakmice bile su uglavnom stvar umjetničkog dojma. Lagano, bez previše truda i uz niz atraktivnih poteza, apsolvirani su Kuvajt i domaćini Amerikanci. Slijedio je odlučujući susret za ulazak u polufinale kamo su išle samo po dvije prvoplasirane momčadi iz svake skupine. Utakmica s tada aktualnim olimpijskim i europskim prvacima Rusima imala je šokantnu završnicu. Rusi su vodili i s 4 pogotka prednosti, ali Hrvati su ih stizali. Posljednja minuta nije bila za one slaboga srca no iz ruskoga ruleta ipak su Hrvati izašli kao pobjednici. Junaci tog trijumfa za polufinale bili su Valter Matošević koji je 40 sekundi prije kraja pri rezultatu 24:24 obranio sedmerac Torgovanovu i Božidar Jović koji je samo 3 sekunde prije sirene postigao pobjedonosni zgoditak.

Položaj Igrači
Vratari Valter Matošević, Venio Losert
Vanjski igrači Zlatko Saračević, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Valner Franković
Pivoti Nenad Kljajić, Alvaro Načinović, Božidar Jović
Krila Irfan Smajlagić, Patrik Ćavar, Vladimir Šujster, Vladimir Jelčić
Stručni stožer Velimir Kljajić (izbornik), Milan Rončević (pomoćni i kondicijski trener), Zdenko Zorko (trener vratara), Stanislav Peharec (somatoped), Damir Suman (kineziterapeut), Vladimir Nekić (tehniko), Josip Guberina (direktor)

Posljednja utakmica u skupini sa Šveđanima bila je ona u kojoj se moglo birati protivnika u polufinalu, ali je Kljun iz toga susreta izostavio Patrika Ćavara, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića i Irfana Smajlagića. Hrvatska je poražena s 9 pogodaka razlike, ali bez pokera asova puno bolje se nije moglo ni očekivati. Poraz ipak nije imao većega značaja, osim što je trebalo spašavati obraz. U polufinalu su čekali svjetski prvaci Francuzi. Hrvatski rukometaši su im na najbolji mogući način uzvratili za poraz u finalu SP-a 1995. na Islandu. Angažirano i disciplinirano, hrvatski igrači su sjajno odradili posao i osigurali srebro, odličje istoga sjaja što su ga na grudima već ponijeli vaterpolisti.

U velikom finalu ponovno su čekali Šveđani. U polufinalu su svladali kasnije brončane Španjolce. Bila je to sjajna generacija koja jedino olimpijsko zlato nije osvojila. Vjerojatno su se nadali kako Hrvatska ni s onima koji su nedostajali u prvom međusobnom obračunu neće toliko podići kvalitetu da ih može ugroziti. Planovi im se ipak nisu ostvarili i Vikinzi nisu uspjeli osvojiti željeni plijen. Nakon startnih 0:1 uslijedila je briljantna igra Kljaićevih izabranika i serija za 6:1. Obrana je bila čvrsta i neprobojna a napad raznovrstan i ubojit. Kapetan Perkovac sjajno je vodio svoje momke a Božidar Jović je bio otkriće turnira. Brinulo je samo što u finalu nikako nije proradio Zlatko Saračević, ali stigla je odlična zamjena, Zoran Mikulić. Premda su Hrvati u dva navrata vodili sa 7 pogodaka razlike, drugo je poluvrijeme ponudilo dramu. Šveđani su prešli na obranu 4-2 što je stvorilo velike probleme. Smanjivali su razliku i 6 i pol minuta prije kraja stigli na samo pogodak zaostatka. Hrvatskim rukometašima ipak u tim presudnim minutama nijednom nisu zadrhtale ruke.

Tridesetak sekundi prije kraja kružni napadač Nenad Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27:26 i veličanstvenu pobjedu. Sa zvukom sirene nastalo je neopisivo slavlje a parketom Georgia Domea pred 25 000 posjetitelja u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i dan danas poznata gusjenica zlatnih rukometaša. Bila je to najveća pobjeda u povijesti hrvatskoga sporta. Rukometaši danima još nisu bili svjesni toga zlata što im ga je oko vrata stavljao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, koji je prije Atlante prognozirao 6 medalja i u suprotnom najavio trčanje kao od majke rođen po zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ipak nije trčao, ali su zato rukometaše po povratku iz Atlante tisuće ljudi slavljenički dočekale u zračnoj luci i na Jelačićevom trgu. I opet je puzala poznata gusjenica.

Niz loših rezultata (1996. – 2003.) uredi

Nakon olimpijskog zlata osvojenog 4. kolovoza 1996. uslijedio je polagani pad hrvatskoga rukometa i godine smjene generacija u kojima su rukometaši bili daleko od medalja. Započeo je niz ispadanja u osmini finala Svjetskih prvenstava. U Japanu 1997. Hrvatsku su izbacili Španjolci 31:25 pa je zauzela tek 13. mjesto. U Egiptu 1999. isto je učinila tadašnja Jugoslavija 30:23 ostavivši Hrvatsku na 10. mjestu. U Francuskoj 2001. reprezentaciju je u osmini finala nakon dvaju produžetaka (4 puta po 5 minuta) zaustavila Ukrajina 37:34 (29:29/33:33) gurnuvši je tako na 9. mjesto. Na prvenstvima Europe 1998., 2000. i 2002. osvajano je redom osmo, šesto i šesnaesto mjesto. Hrvatska je 2000. bila domaćinom Europskog prvenstva ali velika očekivanja od tog turnira nisu se ispunila. Nakon poraza od Slovenije u utakmici za 5. mjesto rukometaši su zauzeli tek 6. mjesto pa je propušten i plasman na Olimpijske igre 2000. u Sydneyu. Reprezentacija je tako ostala i bez mogućnosti da u Sydneyu brani zlato iz Atlante.

Svjetski prvaci 2003. i olimpijski pobjednici 2004. uredi

Nakon što je reprezentacija dosegla rezultatsko dno osvojivši posljednje 16. mjesto na Europskom prvenstvu 2002., vođenje momčadi je u ožujku 2002. povjereno Lini Červaru (nadimak Mago Di Umago / na hrvatski: Čarobnjak iz Umaga) a on je od reprezentacije koja je pretrpila sedmogodišnju sušu medalja u dvije godine stvorio svjetske prvake i olimpijske pobjednike. U razdoblju između tih dvaju zlata Hrvatska je još zauzela 4. mjesto na Europskom prvenstvu 2004. u Sloveniji. Hrvatska je na i tom Euru uvjerljivo došla do polufinala da bi ju potom porazi protiv domaćina Slovenije u polufinalu i Danske u utakmici za 3. mjesto ostavili bez medalje.

Lino Červar, izbornik hrvatskih rukometaša u razdoblju od 2002. do 2010. godine te od 2017. do 2021. Čovjek koji je reprezentaciju nakon dugogodišnje krize rezultata vratio u vrh svjetskog rukometa.
Položaj Igrači
Vratari Vlado Šola, Valter Matošević, Mario Kelentrić
Vanjski igrači Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Tonči Valčić
Pivoti Božidar Jović, Renato Sulić, Igor Vori
Krila Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem
Obrambeni igrači Denis Špoljarić, Davor Dominiković
Stručni stožer[36] Lino Červar (izbornik), Irfan Smajlagić (pomoćni trener), Mirko Bašić (trener vratara), Josip Feldbauer (liječnik), Milorad Sakradžija (fizioterapeut), Antun Arić (fizioterapeut), Ivica Udovičić (tehniko), Ratko Balenović (direktor)

Dolaskom Line Červara i sazrijevanjem iznimno talentirane nove generacije s mladim Ivanom Balićem započinje preporod koji je kulminirao na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. Početak natjecanja je bio katastrofalan. Hrvatska je u prvoj utakmici izgubila od slabe Argentine s kojom su se u to vrijeme ozbiljne reprezentacije u službenim natjecanjima poigravale. Iako je na poluvremenu vodila 5 razlike, a 14 minuta prije kraja i sa 6 razlike Hrvatskoj to nije bilo dovoljno čak ni za neodlučeno. U samoj završnici utakmice hrvatski rukometaši su zapucali 5 uzastopnih napada, a Mirza Džomba je 20 sekundi prije kraja promašio za izjednačenje. Koliko su hrvatski igrači tu utakmicu odigrali loše govori i podatak o čak 6 promašenih sedmeraca. U sivilo hrvatske vrste uklopio se i Petar Metličić koji je zbog udaranja suparnika dobio crveni karton. Na poluvremenu druge utakmice protiv još slabije momčadi Saudijske Arabije Hrvatska je gubila s 2 razlike i ponovo igrala očajno. Ipak momčad je smogla snage da pobijedi tu utakmicu. Preokret je bio čudesan – u skupini je pobjedama u dramatičnim završnicama protiv velikana Rusije, Francuske i Mađarske osigurano prvo mjesto, da bi u drugom dijelu Hrvati bili uvjerljivi protiv Egipta i Danske. U polufinalu su Pakleni nakon 2 produžetka (4 puta po 5 minuta) svladali Španjolce 39:37 (26:26/31:31) a u velikom finalu nadigrali Njemačku 34:31 i osvojili svoj prvi naslov svjetskih prvaka ispisavši tako zasigurno jednu od najljepših priča u povijesti hrvatskog sporta.

Položaj Igrači
Vratari Vlado Šola, Venio Losert, Valter Matošević
Vanjski igrači Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Drago Vuković
Pivoti Igor Vori
Krila Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem
Obrambeni igrači Denis Špoljarić, Davor Dominiković
Stručni stožer[37] Lino Červar (izbornik), Irfan Smajlagić (pomoćni trener), Zdenko Zorko (trener vratara), Miljenko Rak (kondicijski trener), Milorad Sakradžija (fizioterapeut), Josip Feldbauer (liječnik), Stanislav Peharec (somatoped), Davor Urek (tehniko), Ivica Udovičić (direktor)

Godine 2004. održavale su se Olimpijske igre u Ateni. Reprezentacija je nastavila s odličnim igrama i trijumfirala u svih 8 odigranih utakmica. U dramatičnom finalnom ogledu rukometaši su pobijedili Njemačku s 26:24 te naslovu svjetskih prvaka dodali i olimpijsko zlato. U posljednjih 5 minuta ušlo se s golom prednosti za Hrvatsku, a tada je Nikša Kaleb koji dotad nije zabio ni pogodak s 3 uzastopna gola zapečatio veliku pobjedu. Zlato je još veći pothvat kad se zna da je Hrvatska u Atenu doputovala bez najboljeg kružnog napadača Renata Sulića, bez važnog igrača u obrani Tončija Valčića i bez bolesnog Patrika Ćavara.


Vodstvo Slavka Goluže (2010. – 2015.) uredi

Zanimljivosti uredi

Nadimci reprezentacije uredi

Manuel Štrlek u dresu hrvatske rukometne reprezentacije.

Nadimak hrvatske rukometne reprezentacije nadjenut od športskih novinara dugo je bio Pakleni. Taj nadimak prema riječima Davora Dominikovića potječe s nekog turnira na koji je rukometaše došao gledati Dario Šimić, igrač hrvatske nogometne reprezentacije poznate pod nadimkom Vatreni, pa je hrvatska rukometna reprezentacija, od strane medija, prozvana "paklenima". Taj nadimak se dugo zadržao, ali rukometaši su u više navrata isticali da im se ne sviđa naziv Pakleni. Mogu nas zvati kako hoće, ali nikako pakleni. To nam se nikako ne sviđa i ne volimo kada nas tako nazivaju – izjavio je Petar Metličić, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije.

Tako je ubrzo smišljen nadimak Kauboji od samih rukometaša koji su zamolili športske novinare za vrijeme Svjetskoj rukometnog kupa u Švedskoj 2006. da koriste taj nadimak za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Kauboji su ubrzo zamijeniili dotadašnji nadimak u izvještajima športskih novinara. Prema riječima Petra Metličića nadimka Kauboji se dosjetio Ivano Balić. Nama je to baš simpatično jer se na parketu ponašamo baš kao na Divljem zapadu – istaknuo je Petar Metličić.[38] Doduše, Hrvatski rukometni savez u siječnju 2024., neposredno prije Europskog rukometnog prvenstva u Njemačkoj 2024., poslao je službeno priopćenje u kojem mole medije da više ne koriste nadimak Kauboji s obzirom na promjenu generacije igrača.[39] Novi nadimak zasada nije predložen.

"Nastavno na brojne naslove i članke u medijima u kojima se spominje nadimak kauboji za hrvatsku mušku seniorsku reprezentaciju, u ime reprezentativaca, Stručnog stožera i Saveza, molimo Vas da taj nadimak ne koristite za naziv reprezentacije s obzirom da aktualni igrači nisu bili dio generacije kad je nastao spomenuti nadimak", Hrvatski rukometni savez, priopćenje medijima 3. siječnja 2024.[39]

Kada su pobjedu protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. na terenu proslavili uz pjesmu Marijana Bana Morska vila, premda tu pjesmu već duže pjevaju nakon svih pobjeda, pjesma je postala prava himna i zaštitni znak svih hrvatskih pobjeda na tom prvenstvu i otuda i novi nadimak – Vilenjaci. To je ime također simpatično, no tko zna, možda ćemo do kraja natjecanja dobiti još koje i imati i neko novo ime – zaključio je Metličić. Napomenimo da rukometaši često odaberu neku pjesmu koju često pjevaju na nekom natjecanju, tako je "službena himna" Olimpijskih igara u Ateni 2004. i Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. bila pjesma Sve je ona meni koji su reprezentativci često pjevali nakon utakmica.

U hrvatskom javnom životu ponekad su se pojavljivali i drugi sporadični prijedlozi nadimaka koji ipak nikad nisu ozbiljnije doživljeni kao nadimci reprezentacije. Neki od njih su: Sokolovi (referencija na hrvatsku domoljubnu pjesmu Oj, Hrvatska mati), Gusjeničari (dok su hrvatski rukometaši proslavljali pobjede pužući parketom poput gusjenice), Simfoničari (sportski komentator Božo Sušec je tako nazivao momčad svjetskih prvaka iz 2003. godine) i Indijanci (satirična parodija na nadimak Kauboji koja se pojavila kad bi momčad loše igrala).

Rukometni derbi između Hrvatske i Francuske uredi

Susreti rukometnih reprezentacija Hrvatske i Francuske predstavljaju jedan od najvećih derbija u povijesti međunarodnog rukometa i svakako najveći rukometni derbi nakon završetka hladnog rata. Razvoj suparništva je usko povezan s usponom tih dviju rukometnih reprezentacija, koji je uslijedio upravo početkom 1990-ih. Dok Francuska 1992. osvaja svoje prvo međunarodno odličje, brončanu medalju na Olimpijskm igrama 1992. u Barceloni, Hrvatska, povodom razdruženja od Jugoslavije, 1991. godine igra svoju prvu utakmicu, remi protiv Japana. Suparništvo je započelo 1994. godine, prvom međusobnom utakmicom Hrvatske i Francuske na nekom velikom međunarodnom natjecanju, a vrhunac je doseglo tijekom 2000-ih, kad su te dvije momčadi smatrane najboljima na svijetu.

Sudar Hrvatske i Francuske u finalu Eura u Austriji 2010. godine.

Malo je tko mogao predvidjeti da će susret dviju reprezentacija u usponu, koji je odigran 3. lipnja 1994. u Portugalu, u sklopu prvog europskog prvenstva, prerasti u najveći rukometni derbi suvremene povijesti. Francuska je na to prvenstvo došla kao svjetski doprvak, dok je Hrvatskoj to bilo prvo veliko međunarodno natjecanje. Okosnicu tadašnje francuske ekipe su činile legende Jackson Richardson i Stéphane Stoecklin, dok su hrvatsku momčad predvodili Patrik Ćavar, Nenad Kljaić i Irfan Smajlagić. Premda je sljedećih godina bilo još dosta nadmetanja tih dviju momčadi, pa čak i u završnicama velikih natjecanja, ipak sve do 2005. godine ti susreti još uvijek nisu predstavljali velike rukometne okršaje, s obzirom na dominaciju Rusije i Švedske u tom razdoblju. Polufinale Svjetskog prvenstva 2005. u Tunisu je označilo prekretnicu u razvoju suparništva između reprezentacija Hrvatske i Francuske. U tom razdoblju, kad se Hrvatska već afirmirala kao rukometna velesila, a Francuska već imala dva naslova svjetskih prvaka, može se reći da su susreti Hrvatske i Francuske dobili status pravog, istinskog i veličanstvenog derbija. Tuniško polufinale je označilo početak najvećeg derbija u povijesti suvremenog rukometa, rukometnog superklasika čije se iduće epizode i dan danas euforično isčekuju. Upravo je nakon tog polufinala svaki sljedeći ogled Hrvatske i Francuske bio popraćen s velikim zanimanjem, a njihovo suparništvo je samo jačalo.

Finalna utakmica između Francuske i Hrvatske u zagrebačkoj Areni. Fotografija je napravljena u 59. minuti.

Počevši s 1993. godinom, a zaključno s 2016., dosad je održan 31 rukometni derbi između Hrvatske i Francuske. Od toga su 23 utakmice odigrana na velikim natjecanjima, 6 na prijateljskim turnirima, te dvije na Mediteranskim igrama 1993. i 2001. Francuska ima 18 pobjeda, Hrvatska 12, a jedan susret je završio remijem. Ukupno je postignuto 1564 pogodaka, od čega je Francuska postigla 796, a Hrvatska 768. U četvrtfinalima velikih natjecanja su odigrane 2 utakmice, u polufinalima 6, a u finalima 3 (Francuska je pobijedila u sva 3 finala). U 26 godina hrvatsko francuskog suparništva (1993. – 2018.) samo se 1999., 2004., 2015. i 2017. dogodilo da tijekom godine nije održan niti jedan derbi između Hrvatske i Francuske. Samo su 2008. godine održana 3 derbija u istoj godini, igrom slučaja sva tri na velikim natjecanjima. Dva derbija u istoj godini su održana čak 7 puta (1998., 2003., 2005., 2009., 2012., 2013., 2016.). Francuska je tri puta uspjela pobijediti u tri derbija zaredom, između 2005. i 2007., između 2009. i 2011., te između 2013. i 2016. Hrvatska je triput zaredom pobijedila samo jednom, u razdoblju između 2003. i 2005. godine. U razdoblju od 2005. godine do 2010. godine, Francuska i Hrvatska su na velikim natjecanjima igrale barem jedan susret svake godine, a nekad čak i više. Ako se tom nizu nadodaju i prijateljski turniri 2011. i 2013., Francuska i Hrvatska ostvarile su neprekinut niz od barem jednog susreta godišnje od 2005. do 2014. godine.

U povijesti rukometa je održano 58 velikih natjecanja (OI,SP,EP), pri čemu su hrvatski (uključujući medalje osvojene za Jugoslaviju) i francuski rukometaši zajedno osvojili 17 zlatnih medalja (29%) i 39 medalja ukupno (33%), dakle skoro trećinu (32 %) svih velikih rukometnih trofeja osvojile su te dvije zemlje. Na izborima za IHF-ovog igrača godine Hrvati i Francuzi su zajedno osvojili 42 % svih muških nagrada, odnosno skupa su trijumfirali 11 puta od 26 mogućih. Dvoboji Francuske i Hrvatske predstavljaju dvoboje četvrte (19 medalja s velikih natjecanja) i treće (20 medalja) najtrofejnije momčadi svih vremena, dvoboje druge (11 medalja) i pete (6 medalja) najpozlaćenije momčadi svih vremena, a u razdoblju 2004. – 2012. ovo suparništvo je predstavljalo i dvoboje dvojice najboljih rukometaša svih vremena, Nikole Karabatića i Ivana Balića.

Poznate utakmice uredi

Nadnevak Mjesto Utakmica Natjecanje/bilješke
14. 6. 1942. Puskás Ferenc Stadion, Budimpešta, Mađarska Hrvatska 0:9 Mađarska prvi međunarodni nastup / VR
14. 1. 1991. Kutija Šibica, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 23:23 Japan prvi međunarodni nastup RH
27. 6. 1993. Nîmes, Francuska Hrvatska 26:19 Francuska završnica MI 1993. [40]
03. 6. 1994. Complexo Desportivo de Almada, Almada, Portugal Hrvatska 25:27 Francuska prvi krug EP 1994.
11. 6. 1994. Pavilhão Rosa Mota, Porto, Portugal Hrvatska 21:24 Švedska poluzavršnica EP 1994.
12. 6. 1994. Pavilhão Rosa Mota, Porto, Portugal Hrvatska 24:23 Danska utakmica za broncu na EP 1994.
16. 5 1995. Digranes, Kópavogur, Island Hrvatska 18:18 / 7:7 (4x5min) / 4:3 (7m) Tunis osmina završnice SP 1995.
17. 5. 1995. Kaplakriki, Hafnarfjörður, Island Hrvatska 30:16 Egipat četvrtzavršnica SP 1995.
19. 5. 1995. Laugardalshöll, Reykjavik, Island Hrvatska 28:25 Švedska poluzavršnica SP 1995.
21. 5. 1995. Laugardalshöll, Reykjavik, Island Hrvatska 19:23 Francuska završnica SP 1995.
31. 5. 1996. Pabellón Puerta de Santa María, Ciudad Real, Španjolska Hrvatska 27:25 Češka utakmica za 5. mjesto na EP 1996.
29. 6. 1996. Baunatal, Njemačka Hrvatska 23:28 Njemačka 100. utakmica (prijateljska)
29. 7. 1996. Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD Hrvatska 25:24 Rusija prvi krug OI 1996.
31. 7. 1996. Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD Hrvatska 18:27 Švedska prvi krug OI 1996.
02. 8. 1996. Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD Hrvatska 24:20 Francuska poluzavršnica OI 1996.
04. 8. 1996. Georgia World Congress Center, Atlanta, SAD Hrvatska 27:26 Švedska završnica OI 1996.
10. 5. 1997. Palais omnisports de Paris-Bercy, Pariz, Francuska Hrvatska 27:26 Francuska 3. kolo Pariškog turnira 1997.
27. 5. 1997. Kumamoto City Gymnasium, Kumamoto, Japan Hrvatska 25:31 Španjolska osmina završnice SP 1997.
??. 6. 1997. Pala San Giacomo, Conversano, Italija Hrvatska 23:21 Slovenija poluzavršnica MI 1997.
??. 6. 1997. Pala San Giacomo, Conversano, Italija Hrvatska 21:20 Italija završnica MI 1997.
10. 3. 1998. Ludwigshafen, Njemačka Hrvatska 21:28 Francuska prvi krug Superlige 1998.
03. 6. 1998. Meranarena, Merano, Italija Hrvatska 14:29 Rusija najveći poraz (-15) / EP 1998.
06. 6. 1998. Palaonda, Bolzano, Italija Hrvatska 28:30 Francuska utakmica za 7. mjesto na EP 1998.
09. 6. 1999. Mubarak Hall, Ismaïlia, Egipat Hrvatska 23:30 Jugoslavija osmina završnice SP 1999.
24. 10. 1999. Max-Schmeling Halle, Berlin, Njemačka Hrvatska 26:27 Rusija završnica Superlige 1999.
27. 1. 2000. Dvorana Mladosti, Rijeka, Hrvatska Hrvatska 26:26 Francuska 200. utakmica (EP 2000.)
29. 1. 2000. Dom sportova, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 24:25 Slovenija utakmica za 5. mjesto na EP 2000.
24. 1. 2001. Palais des sports de Besançon, Besançon, Francuska Hrvatska 41:12 SAD najveća pobjeda (+29) / SP 2001.
31. 1. 2001. Palais des sports de Marseille, Marseille, Francuska Hrvatska 29:29 / 5:8 (4x5min) Ukrajina osmina završnice SP 2001.
13. 9. 2001. El Menzah, Tunis, Tunis Hrvatska 32:26 Francuska poluzavršnica MI 2001.
14. 9. 2001. El Menzah, Tunis, Tunis Hrvatska 25:24 Tunis završnica MI 2001.
27. 1. 2002. Kinnarps Arena, Jönköping, Švedska Hrvatska 27:29 Francuska prvi krug EP 2002.
25. 1. 2003. ICEC Exhibition and Congress Centre, Funchal, Portugal Hrvatska 23:22 Francuska prvi krug SP 2003.
01. 2. 2003. MEO Arena, Lisabon, Portugal Hrvatska 26:26 / 13:11 (4x5min) Španjolska poluzavršnica SP 2003.
02. 2. 2003. MEO Arena, Lisabon, Portugal Hrvatska 34:31 Njemačka završnica SP 2003.
29. 10. 2003. Arena Leipzig, Leipzig, Njemačka Hrvatska 23:22 Francuska prvi krug Superlige 2003.
31. 1. 2004. Dvorana Tivoli, Ljubljana, Slovenija Hrvatska 25:27 Slovenija poluzavršnica EP 2004.
01. 2. 2004. Dvorana Tivoli, Ljubljana, Slovenija Hrvatska 27:31 Danska utakmica za broncu na EP 2004.
27. 8. 2004. Olimpijska Hellinicon Arena, Atena, Grčka Hrvatska 33:31 Mađarska poluzavršnica OI 2004.
29. 8. 2004. Olimpijska Hellinicon Arena, Atena, Grčka Hrvatska 26:24 Njemačka završnica OI 2004.
17. 11. 2004. Kinnarps Arena, Jönköping, Švedska Hrvatska 24:25 Švedska 300. utakmica (Svjetski kup 2004.)
05. 2. 2005. Salle Omnisport de Rades, Radès, Tunis Hrvatska 35:32 Francuska poluzavršnica SP 2005.
06. 2. 2005. Salle Omnisport de Rades, Radès, Tunis Hrvatska 34:40 Španjolska završnica SP 2005.
30. 6. 2005. Infanta Cristina Sports Hall, Roquetas de Mar, Španjolska Hrvatska 29:28 Srbija i Crna Gora poluzavršnica MI 2005.
02. 7. 2005. Infanta Cristina Sports Hall, Roquetas de Mar, Španjolska Hrvatska 21:28 Španjolska završnica MI 2005.
29. 10. 2005. Gerry Weber Stadion, Halle (Vestfalija), Njemačka Hrvatska 26:33 Francuska poluzavršnica Superlige 2005.
04. 2. 2006. Hallenstadion, Zürich, Švicarska Hrvatska 23:29 Francuska poluzavršnica EP 2006.
05. 2. 2006. Hallenstadion, Zürich, Švicarska Hrvatska 27:32 Danska utakmica za broncu na EP 2006.
28. 10. 2006. Helsingborg, Švedska Hrvatska 27:26 Švedska poluzavršnica Svjetskog kupa 2006.
29. 10. 2006. Idrottens Hus, Malmö, Švedska Hrvatska 29:29 / 4:2 (7m) Tunis završnica Svjetskog kupa 2006.
30. 1. 2007. Kölnarena, Koln, Njemačka Hrvatska 18:21 Francuska četvrtzavršnica SP 2007.
22. 1. 2008. Stavanger Idrettshall, Stavanger, Norveška Hrvatska 20:30 Danska drugi krug EP 2008.
26. 1. 2008. Håkons Hall, Lillehammer, Norveška Hrvatska 24:23 Francuska poluzavršnica EP 2008.
27. 1. 2008. Håkons Hall, Lillehammer, Norveška Hrvatska 20:24 Danska završnica EP 2008.
14. 8. 2008. Olympic Sports Centre Gymnasium, Peking, Kina Hrvatska 19:23 Francuska prvi krug OI 2008.
20. 8 2008. Olympic Sports Centre Gymnasium, Peking, Kina Hrvatska 26:24 Danska četvrtzavršnica OI 2008.
22. 8. 2008. Beijing National Indoor Stadium, Peking, Kina Hrvatska 23:25 Francuska poluzavršnica OI 2008.
24. 8. 2008. Beijing National Indoor Stadium, Peking, Kina Hrvatska 29:35 Španjolska utakmica za broncu na OI 2008.
24. 1. 2009. Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 27:22 Mađarska 400. utakmica (SP 2009.)
27. 1. 2009. Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 22:19 Francuska drugi krug SP 2009.
30. 1. 2009. Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 29:23 Poljska poluzavršnica SP 2009.
01. 2. 2009. Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 19:24 Francuska završnica SP 2009.
30. 1. 2010. Wiener Stadthalle, Beč, Austrija Hrvatska 24:21 Poljska poluzavršnica EP 2010.
31. 1. 2010. Wiener Stadthalle, Beč, Austrija Hrvatska 21:25 Francuska završnica EP 2010.
09. 1. 2011. Palais omnisports de Paris-Bercy, Pariz, Francuska Hrvatska 27:28 Francuska završnica Pariškog turnira 2011.
24. 1. 2012. Sportsko-poslovni centar "Vojvodina", Novi Sad, Srbija Hrvatska 29:22 Francuska drugi krug EP 2012.
27. 1. 2012. Beogradska arena, Beograd, Srbija Hrvatska 22:26 Srbija poluzavršnica EP 2012.
29. 1. 2012. Beogradska arena, Beograd, Srbija Hrvatska 31:27 Španjolska utakmica za broncu na EP 2012.
04. 8. 2012. Copper Box, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Hrvatska 32:21 Danska prvi krug OI 2012.
08. 8. 2012. Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Hrvatska 25:23 Tunis četvrtzavršnica OI 2012.
10. 8. 2012. Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Hrvatska 22:25 Francuska poluzavršnica OI 2012.
12. 8. 2012. Basketball Arena, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Hrvatska 33:26 Mađarska utakmica za broncu na OI 2012.
23. 1. 2013. Pabellón Príncipe Felipe, Zaragoza, Španjolska Hrvatska 30:23 Francuska četvrtzavršnica SP 2013.
25. 1. 2013. Palau Sant Jordi, Barcelona, Španjolska Hrvatska 24:30 Danska poluzavršnica SP 2013.
26. 1. 2013. Palau Sant Jordi, Barcelona, Španjolska Hrvatska 31:26 Slovenija utakmica za broncu na SP 2013.
29. 6. 2013. Lütfullah Aksungur Sports Hall, Adana, Turska Hrvatska 23:21 Italija poluzavršnica MI 2013.
30. 6. 2013. Lütfullah Aksungur Sports Hall, Adana, Turska Hrvatska 23:28 Egipat završnica MI 2013.
03. 11. 2013. Telenor Arena, Bærum, Norveška Hrvatska 24:29 Francuska 3. kolo Bring kupa
19. 1. 2014. NRGi Arena, Aarhus, Danska Hrvatska 25:27 Francuska drugi krug EP 2014.
21. 1. 2014. NRGi Arena, Aarhus, Danska Hrvatska 33:25 Rusija 500. utakmica (EP 2014.)
24. 1. 2014. Jyske Bank Boxen, Herning, Danska Hrvatska 27:29 Danska poluzavršnica EP 2014.
26. 1. 2014. Jyske Bank Boxen, Herning, Danska Hrvatska 28:29 Španjolska utakmica za broncu na EP 2014.
25. 1 2015. Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Doha, Katar Hrvatska 26:25 Brazil osmina završnice SP 2015.
28. 1. 2015. Ali Bin Hamad Al Attiya Arena, Doha, Katar Hrvatska 22:24 Poljska četvrtzavršnica SP 2015.
09. 1. 2016. Arena Bonifika, Kopar, Slovenija Hrvatska 17:32 Slovenija najveći poraz (-15) / prijateljska
23. 1. 2016. Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska Hrvatska 24:32 Francuska drugi krug EP 2016.
27. 1. 2016. Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska Hrvatska 37:23 Poljska drugi krug EP 2016.
29. 1. 2016. Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska Hrvatska 29:33 Španjolska poluzavršnica EP 2016.
31. 1. 2016. Tauron Arena Kraków, Krakov, Poljska Hrvatska 31:24 Norveška utakmica za broncu na EP 2016.
13. 8. 2016. Future Arena, Rio de Janeiro, Brazil Hrvatska 29:28 Francuska prvi krug OI 2016.
17. 8. 2016. Future Arena, Rio de Janeiro, Brazil Hrvatska 27:30 Poljska četvrtzavršnica OI 2016.
22. 1. 2017. Park&Suites Arena, Montpellier, Francuska Hrvatska 21:19 Egipat osmina završnice SP 2017.
24. 1. 2017. Park&Suites Arena, Montpellier, Francuska Hrvatska 30:29 Španjolska četvrtzavršnica SP 2017.
27. 1. 2017. AccorHotels Arena, Pariz, Francuska Hrvatska 22:22 / 3:6 (2x5min) Norveška poluzavršnica SP 2017.
28. 1. 2017. AccorHotels Arena, Pariz, Francuska Hrvatska 30:31 Slovenija utakmica za broncu na SP 2017.
24. 1. 2018. Arena Zagreb, Zagreb, Hrvatska Hrvatska 27:30 Francuska drugi krug EP 2018.

Rezultati i priznanja seniorske momčadi uredi

Godina Olimpijske igre Svjetska prvenstva Europska prvenstva Mediteranske igre
1991.
1992. bez nastupa
1993. bez nastupa zlato
1994. bronca
1995. srebro
1996. zlato 5.
1997. 13. zlato
1998. 8.
1999. 10.
2000. kvalifikacije 6.
2001. 9. zlato
2002. 16.
2003. zlato
2004. zlato 4.
2005. srebro srebro
2006. 4.
2007. 5.
2008. 4. srebro
2009. srebro bez nastupa[41]
2010. srebro
2011. 5.
2012. bronca bronca
2013. bronca srebro
2014. 4.
2015. 6.
2016. 5. bronca
2017. 4.
2018. 5. zlato
2019.
2020. srebro
2021. bez nastupa 15.
2022. 8. bez nastupa
Hrvatska rukometna reprezentacija 9. siječnja 2010. S lijeva na desno: Čupić, Čarapina, Balić, Vuković, Lacković, Mataija, Buntić, Štrlek, Valčić, Marić, Kopljar, Gojun, Zrnić, Alilović, Duvnjak i Vori.
Godina Igre dobre volje Svjetski kupovi Superlige Manji turniri
1991.
1992. bez nastupa
1993. bez nastupa
1994. bez nastupa
1995. bez nastupa
1996. 8.
1997. zlato
1998. nije igrano 7.
1999. bez nastupa srebro srebro
2000. bronca zlato
2001. nije igrano 4.
2002. bez nastupa srebro srebro
2003. 4. zlato 4.
2004. 8.
2005. otkazano 4. zlato
2006. zlato zlato bronca
2007. bez nastupa zlato
2008. otkazano zlato srebro
2009. bez nastupa
2010. bez nastupa zlato
2011. bez nastupa srebro 4.
2012. zlato
2013. bez nastupa bronca
2014. bronca
2015. bez nastupa zlato
2016.
2017. zlato
Hrvatska rukometna reprezentacija dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar"
Godina Sastav
1996. Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Venio Losert, Valner Franković, Slavko Goluža, Valter Matošević, Zlatko Saračević i trener Velimir Kljaić
2004. Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Vedran Zrnić, Drago Vuković, izbornik Lino Červar, trener Irfan Smailagić, tehnički direktor Ivica Udovičić, fizioterapeut Stanislav Peharec i fizioterapeut Milorad Sakradžija

Olimpijske igre uredi

OLIMPIJSKE IGRE KVALIFIKACIJE ZA OI
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR IZB Mjesto U D N I G+ G- GR IZB
1992. Nije im omogućeno sudjelovati u kvalifikacijama
1996. Finale 7 6 0 1 183 168 +15 VK 2. sa Svjetskog 1995.
2000. Nisu se kvalificirali Loši plasmani na Svjetskom 1999. i Euru 2000.
2004. Finale 8 8 0 0 238 211 +27 1. sa Svjetskog 2003.
2008. Polufinale 4. 8 4 0 4 218 199 +19 1.od 4 3 3 0 0 100 72 +28
2012. Polufinale 8 7 0 1 230 183 +47 SG 1.od 4 3 3 0 0 102 65 +37 SG
2016. Četvrtfinale 5. 6 4 0 2 174 164 +10 ŽB 2.od 4 3 2 0 1 84 71 +13 ŽB
2020. Nisu se kvalificirali
2024. Kvalifikacije u tijeku
2028. Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno 5/7 3 medalje 37 29 0 8 1043 925 +118 4 3/3 9 8 0 1 286 208 +78 3
OI + KVAL 46 37 0 9 1329 1133 +196 4

Svjetska prvenstva uredi

SVJETSKA PRVENSTVA KVALIFIKACIJE ZA SP
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR IZB Mjesto U D N I G+ G- GR IZB
1993. Nisu mogli sudjelovati u kvalifikacijama
1995. Finale 9 7 0 2 246 211 +35 ZZ 3. sa Eura 1994.
1997. Osmina finala 13. 6 2 1 3 148 146 +2 IP 5. sa Eura 1996.
1999. Osmina finala 10. 6 3 1 2 141 145 -4 VK 1.od 4 6 5 0 1 171 152 +19 VK
2001. Osmina finala 9. 6 3 1 2 188 152 +36 JM 6. sa Eura 2000.
2003. Finale 9 8 0 1 270 243 +27 1.od 2 2 2 0 0 67 50 +17
2005. Finale 10 8 0 2 316 273 +43 Branitelj naslova sa Svjetskog 2003.
2007. Četvrtfinale 5. 10 9 0 1 308 246 +62 4. sa Eura 2006.
2009. Finale 10 9 0 1 298 228 +70 Kvalificirani kao domaćin
2011. Glavna faza 5. 9 6 1 2 271 213 +58 SG 2. sa Eura 2010.
2013. Polufinale 9 8 0 1 266 202 +64 SG 3. sa Eura 2012.
2015. Četvrtfinale 6. 9 7 0 2 258 224 +34 SG 4. sa Eura 2014.
2017. Polufinale 4. 9 6 0 3 254 233 +21 ŽB 3. sa Eura 2016.
2019. Četvrtfinale 6. 9 6 0 3 250 220 +30 1.od 2 2 1 0 1 63 51 +12
2021. 15. mjesto na završnom turniru
2023. 9. mjesto na završnom turniru
2025. Kvalificirani kao sudomaćini
2027. Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno 14/14 5 medalja 111 82 4 25 3214 2736 +478 7 3/3 10 8 0 2 301 253 +48 2
SP + KVAL 121 90 4 27 3515 2989 +526 7

Europska prvenstva uredi

EUROPSKA PRVENSTVA KVALIFIKACIJE ZA EP
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR IZB Mjesto U D N I G+ G- GR IZB
1994. Polufinale 7 4 0 3 165 161 +4 ZZ 1.od 5 8 6 1 1 214 166 +48 ZZ
1996. Prva faza 5. 6 4 0 2 154 150 +4 AA / VN 1.od 4 6 5 0 1 161 137 +24 AA
1998. Prva faza 8. 6 2 1 3 145 150 -5 VK 1.od 4 6 4 0 2 166 145 +21 IP
2000. Prva faza 6. 6 3 1 2 146 139 +7 ZZ Kvalificirani kao domaćin
2002. Prva faza 16. 3 0 0 3 70 89 -19 JM 1.od 2 2 2 0 0 71 56 +15 JM
2004. Polufinale 4. 8 4 2 2 222 221 +1 1.od 2 2 1 1 0 62 52 +10
2006. Polufinale 4. 8 5 0 3 229 228 +1 4. sa Eura 2004.
2008. Finale 8 5 1 2 212 203 +9 4. sa Eura 2006.
2010. Finale 8 6 1 1 207 194 +13 1.od 5 8 7 0 1 252 180 +72
2012. Polufinale 8 5 1 2 216 201 +15 SG 1.od 4 6 6 0 0 168 137 +31 SG
2014. Polufinale 4. 8 5 0 3 229 206 +23 SG 1.od 4 6 5 0 1 161 135 +26 SG
2016. Polufinale 8 5 0 3 250 219 +31 ŽB 1.od 4 6 5 0 1 191 148 +43 SG / ŽB
2018. Glavna faza 5. 7 5 0 2 204 187 +17 Kvalificirani kao domaćin
2020. Glavna faza Srebro 1.od 4 6 5 1 0 174 148 +26
2022. 8. mjesto na završnom turniru
2024. Prvenstvo još nije počelo
Ukupno 16/16 5 medalja 91 53 7 31 2449 2348 +101 8 10/10 56 46 3 7 1620 1304 +316 7
EP + KVAL 147 99 10 38 4069 3652 +417 9

Mediteranske igre uredi

MEDITERANSKE IGRE
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR IZB Rezultati
1993. Finale 1. Nepoznato ZZ Nepoznato
1997. Finale 1. 5 4 0 1 121 115 +6 IP 30:24 18:24 29:26 23:21 21:20
2001. Finale 1. 5 5 0 0 149 127 +22 JM 35:29 25:23 32:25 32:26 25:24
2005. Finale 2. 4 3 0 1 107 103 +4 IS 24:22 33:25 29:28 21:28
2009. Nisu htjeli sudjelovati
2013. Finale 2. 6 4 0 2 166 158 +8 SG 32:26 32:34 28:25 28:24 23:21 23:28
2018. Finale 1. 5 5 0 0 139 120 +19 30:26 37:26 17:16 31:29 24:23
2021. Nisu nastupili
2026. Kvalifikacije još nisu počele
Ukupno 6/8 6 medalja 25 21 0 4 682 623 +59 6

Prijateljski turniri uredi

PRIJATELJSKI TURNIRI
Termin Godina Turnir Mjesto U D N I G+ G- GR IZB Rezultati
9. – 13. 1. 1996. Svjetski kup[42][43] 8. 4 0 0 4 89 113 -24 AA 22:26 25:30 23:32 19:25
8. – 10. 5. 1997. Pariški turnir[44] 1. 3 2 0 1 78 73 +5 JG 25:26 26:21 27:26
10. – 15. 3. 1998. Superliga[45][46] 7. 5 2 1 2 130 117 +13 VK 21:28 23:23 32:13 26:29 28:24
8. – 12. 9. 1999. Predolimpijski[47] 2. 4 3 0 1 96 88 +8 ZZ 25:24 24:18 25:16 22:30
21. – 24. 10. 1999. Superliga 2. 3 1 1 1 78 76 +2 ZZ 28:25 24:24 26:27
22. – 23. 6. 2000. Turnir u Tunisu[48] 3. 2 1 0 1 JM  ??:??  ??:??
21. – 23. 12. 2000. Croatia kup[49] 1. 3 3 0 0 102 63 +39 JM 39:20 31:20 32:23
31. – 4. 11. 2001. Superliga 4. 4 1 0 3 109 112 -3 JM 29:28 28:30 26:27 26:27
4. – 6. 1. 2002. Elfag kup[50] 2. 3 2 0 1 85 76 +9 JM 31:24 25:29 29:23
11. – 13. 1. 2002. Getman kup[51] 2. 3 2 0 1 89 81 +8 JM 28:25 29:23 32:33
10. – 12. 1. 2003. Pripremni za SP[52] 1. 3 2 1 0 93 79 +14 37:25 27:27 29:27
24. – 25. 9. 2003. Scandinavian Open[53] 4. 2 0 0 2 46 55 -9 IS 21:28 25:27
29. – 2. 11. 2003. Superliga 4. 4 2 1# 1 93 94 -1 23:22 22:21 27:27 (1:3) 21:24
16. – 21. 11. 2004. Svjetski kup 8. 5 0 1# 4 130 143 -13 IS 23:29 24:25 28:33 30:31 25:25 (1:3)
13. – 15. 1. 2005. Croatia kup[54] 1. 2 2 0 0 61 58 +3 28:27 33:31
26. – 30. 10. 2005. Superliga 4. 4 2 0 2 130 135 -5 IS 36:34 35:33 26:33 33:35
13. – 15. 1. 2006. Croatia kup[55] 1. 3 2 0 1 85 86 -1 33:30 25:31 27:25
13. – 15. 4. 2006. Trofej BIH[56] 3. 3 1 1 1 92 86 +6 26:26 28:32 38:28
24. – 29. 10. 2006. Svjetski kup 1. 5 3 1* 1 160 142 +18 33:34 30:27 41:26 27:26 29:29 (4:2)
5. – 7. 1. 2007. Croatia kup[57] 1. 3 3 0 0 94 69 +25 28:23 34:17 32:29
5. – 6. 1. 2008. Croatia kup[58] 1. 2 2 0 0 63 54 +9 31:26 32:28
28. – 30. 11. 2008. Interwetten kup[59] 2. 3 2 0 1 80 70 +10 27:24 29:21 24:25
7. – 9. 1. 2010. Interwetten kup[60] 1. 3 2 1 0 93 80 +13 30:30 38:29 25:21
8. – 9. 1. 2011. Pariški turnir[61] 2. 2 1 0 1 54 52 +2 SG 27:24 27:28
3. – 6. 11. 2011. Kup nacija[62] 4. 3 1 0 2 81 77 +4 SG 31:33 20:22 30:22
6. – 8. 1. 2012. Croatia kup[63] 1. 3 3 0 0 102 66 +36 SG 41:19 32:23 29:24
1. – 3. 11. 2013. Bring kup[64] 3. 3 1 0 2 80 84 -4 SG 28:26 28:29 24:29
5. – 6. 4. 2014. Swiss kup[65] 3. 2 1 0 1 48 46 +2 SG 18:21 30:25
6. – 8. 11. 2015. Croatia kup[66][67] 1. 2 2 0 0 57 44 +13 ŽB 29:21 28:23
7. – 9. 1. 2017. Croatia kup 1. 2 2 0 0 59 52 +7 ŽB 35:30 24:22
Ukupno 15 država 12 zlata 22/30 93 51 8 34 2557 2371 +186 9

* zvjezdica označava pobjedu nakon izvođenja sedmeraca

# ljestve označavaju poraz nakon izvođenja sedmeraca

Popis prijateljskih utakmica (od 27. siječnja 2000.) uredi

POPIS PRIJATELJSKIH UTAKMICA ODIGRANIH NAKON 27. 1. 2000. (NAKON 200. UTAKMICE)
Termin Godina Lokacija U D N I G+ G- GR IZB Rezultati
8. – 10. 9. 2000. Rovinj[68] 2 JM  ??:?? / 25:22
6. – 7. 1. 2001. Velika Kaniža i Jegersek[69] 2 1 0 1 49 49 0 JM 25:27 / 24:22
10. – 11. 1. 2001. Zagreb[70][71] 2 2 0 0 57 50 +7 JM 27:25 / 30:25
13. – 14. 1. 2001. Prag[72] 2 1 0 1 53 53 0 JM 28:30 / 25:23
29. – 30. 5. 2001. Čakovec[73][74] 2 2 0 0 56 40 +16 JM 28:19 / 28:21
8. 1. 2002. Zagreb[75] 1 1 0 0 29 22 +7 JM 29:22
18. 1. 2002. Rovinj[76] 1 1 0 0 44 32 +12 JM Zamet 44:32 (3x25min)
19. – 20. 1. 2002. Rovinj[77] 2 2 0 0 58 52 +6 JM 29:26 / 29:26
16. 1. 2003. Viseu[78] 1 1 0 0 25 23 +2 25:23
8. 6. 2003. Rovinj[79] 1 1 0 0 44 23 +21 Istra 44:23
9. – 10. 1. 2004. Poreč[80] 2 29:27 / ??:??
23. – 25. 5. 2004. Skoplje[81] 2 1 0 1 50 54 -4 27:24 / 23:30
14. – 16. 7. 2004. Pula[82][83] 2 2 0 0 74 44 +30 41:22 / 33:22
29. – 30. 7. 2004. Crikvenica[84][85] 2 1 0 1 50 49 +1 23:28 / 27:21
5. – 7. 8. 2004. Čakovec i Nagyatád[86] 2 1 1 0 54 46 +8 29:21 / 25:25
9. 1. 2005. Umag[87] 1 1 0 0 36 33 +3 36:33
21. 1. 2005. Sfax[88] 1 1 0 0 35 25 +10 35:25
11. 6. 2005. Krško[89] 1 0 0 1 29 30 -1 IS 29:30
19. 6. 2005. Kostrena[90] 1 1 0 0 32 29 +3 IS 32:29
20. 1. 2006. Vukovar[91] 1 1 0 0 33 25 +8 Slavonija i Baranja 33:25
4. – 5. 4. 2007. Sarajevo i Ljubuški[92] 2 1 0 1 62 52 +10 25:28 / 37:24
24. – 26. 10. 2007. Široki Brijeg i Split[93][94] 2 2 0 0 65 59 +6 32:29 / 33:30
10. – 11. 7. 2008. Zadar[95][96] 2 2 0 0 73 37 +36 Zapadna Hercegovina 38:20 / 35:17
22. – 23. 7. 2008. Crikvenica[97][98] 2 1 0 1 49 53 -4 25:22 / 24:31
27. – 28. 12. 2008. Zagreb i Osijek[99][100] 2 2 0 0 60 50 +10 33:24 / 27:26
9. 1. 2009. Split[101] 1 1 0 0 34 32 +2 34:32
11. – 13. 6. 2010. Kielce i Varšava[102] 2 0 0 2 43 49 -6 SG 24:25 / 19:24
8. – 12. 7. 2012. Poreč i Rijeka[103] 2 1 0 1 63 58 +5 SG 31:25 / 32:33
26. 7. 2012. London[104] 1 1 0 0 25 23 +2 SG 25:23 (2x20min)
6. – 7. 1. 2013. Pula i Umag[105] 2 1 0 1 72 74 -2 SG 37:36 / 35:38
5. – 6. 1. 2014. Umag[106] 2 2 0 0 55 44 +11 SG 31:24 / 24:20
6. – 8. 6. 2014. Seul[107] 2 1 0 1 49 49 0 SG 23:25 / 26:24
9. – 10. 1. 2015. Umag i Rijeka[108][109] 2 2 0 0 69 58 +11 SG 35:28 / 34:30
8. – 9. 1. 2016. Ivanić-Grad i Kopar[110][111] 2 1 0 1 48 62 -14 ŽB 31:30 / 17:32
14. – 16. 7. 2016. Split i Zadar 2 1 1 0 51 49 +2 ŽB 26:24 / 25:25
22. – 26. 7. 2016. Kopar i Opatija 2 1 0 1 47 47 0 ŽB 25:27 / 22:20
3. 8. 2016. Rio de Janeiro[112] 1 1 0 0 17 16 +1 ŽB 17:16 (2x20min)
4. 11. 2016. Zagreb[113] 1 0 0 1 20 26 -6 ŽB Zagreb 20:26
26. – 28. 10. 2017. Ljubljana i Zagreb 2 1 1 0 47 46 +1 26:26 / 21:20
5. 1. 2018. Split 1 1 0 0 25 22 +3 25:22
Ukupno 12 država 33 grada 66 ' ' ' ' ' ' 5 23 momčadi

Izbornici kroz povijest uredi

14. 1. 1991. – 7. 2. 2024.[114][115][116]
Službeni izbornici Utakmice Razdoblje Značajnije medalje
Josip Milković 74 1990. – 1991.
2000. – 2002.
Zdravko Zovko 75 1991. – 1995. i 1999. – 2000.
Abas Arslanagić 16 1995. – 1996.
Velimir Kljaić 46 1996. i 1998. – 1999.
Josip Glavaš 10 1997.
Ilija Puljević 18 1997. – 1998.
Lino Červar 167 2002. – 2010. i 2017. – 2021.
Slavko Goluža 97 2010. – 2015.
Željko Babić 42 2015. – 2017.
Hrvoje Horvat ? 2021. – 2023.
Goran Perkovac ? 2023. – 2024.
Privremeni treneri
Vladimir Nekić 1 EP 1996. (Češka)
Ivo Duvnjak 4 1996.
Damir Čavlović 3 1996.
Irfan Smajlagić 17 2003.(2), 2004.(5), 2005.(10)
Slavko Goluža 2 11. i 13. lipnja 2010. (Poljska)
Ukupno 572 387 pobjeda – 29 remija – 156 poraza 13 7

Popis hrvatskih reprezentativaca i izbornika koji su osvajali trofeje uredi

Ovo je popis hrvatskih rukometnih reprezentativaca i njihovih hrvatskih izbornika koji su osvajali medalje na Olimpijskim igrama (OI), Svjetskim prvenstvima (SP), Europskim prvenstvima (EP), Mediteranskim igrama (MI), Igrama dobre volje (IDV), Svjetskim kupovima (SK) i Superligama (SL), te popis reprezentativaca i izbornika koji su u ulogama igrača ili glavnih trenera osvajali Ligu prvaka (LP), Kup Europe (KE), Kup pobjednika kupova (KPK) i Europski Challenge Kup (ECK). Popis također uključuje hrvatske igrače i izbornike koji su osvajali navedene trofeje za Jugoslaviju. Drugi stupac tablice predstavlja broj zlatnih, srebrnih i brončanih medalja koje su reprezentativci i njihovi izbornici osvajali na velikim reprezentativnim natjecanjima (OI, SP, EP).

Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno 275 medalja. U trećem stupcu tablice je ukupan zbroj medalja osvojenih na tri navedene vrste velikih natjecanja. Šesti stupac tablice predstavlja sve važnije reprezentativne medalje koje je određeni hrvatski igrač ili izbornik osvojio vršeći dužnost hrvatskog ili jugoslavenskog izbornika (označeni zelenom bojom). Žutom bojom su označeni igrači koji su barem po jednom osvojili svako od tri najvažnija natjecanja u svijetu rukometa (OI, SP, LP), pri čemu je u posljednjem osmom stupcu navedena godina kada je ostvareno to postignuće i broj takvih trofeja. Zbog nedostupnosti podataka, medalje sa Svjetskih kupova i Superliga održanih prije 1990. su navedene samo za trojicu izbornika.

Ime[117][118] Ukupno MI / IDV SK / SL Izbornici Klubovi i strane reprezentacije
Slavko Goluža[119][120] 324 9 003 LP 1992., 1993. / KE 2000. 2003.(5)
Blaženko Lacković 243 9 LP 2013. 2013.(3)
Igor Vori 243 9 LP 2013. 2013.(3)
Ivano Balić 242 8
Venio Losert 232 7
Ivan Čupić 034 7 LP 2016., 2017.
Domagoj Duvnjak 034 7 LP 2013.
Mirko Alilović 034 7
Lino Červar 240 6 240 MI 1997.
Drago Vuković 123 6 KE 2009. / KPK 2010., 2011.
Zlatko Horvat 024 6
Jakov Gojun 024 6
Marko Kopljar 024 6
Valter Matošević 311 5 KE 2000.
Petar Metličić 230 5 LP 2006., 2008., 2009. / KE 2000. / KPK 2005. 2006.(5)
Vedran Zrnić 230 5 KE 2009. / KPK 2010., 2011.
Denis Špoljarić 230 5
Vlado Šola 221 5
Zlatko Saračević 212 5
Denis Buntić 032 5
Manuel Štrlek 014 5 LP 2016.
Davor Dominiković 220 4 LP 2005. / KE 2000. 2005.(3)
Goran Šprem 220 4 KE 2008.
Nikša Kaleb 220 4 KE 2000.
Mirko Bašić 211 4 LP 1985., 1986. / KPK 1993. 1986.(4)
Tonči Valčić 130 4
Zdravko Zovko 121 4 011 LP 1992., 1993.
Goran Perkovac 112 4
Irfan Smajlagić 112 4 000 AP 2008. / SAI 2007. / PAI 2007.
Alvaro Načinović 112 4 LP 1992., 1993.
Iztok Puc 112 4 LP 1992., 1993.
Abas Arslanagić[121] 103 4 001 LP 1976.
Damir Bičanić 013 4
Mirza Džomba 210 3 LP 2006. 2006.(3)
Božidar Jović 210 3 LP 1992., 1993. / KE 1991. 2003.(4)
Patrik Ćavar 111 3 LP 1992., 1993., 1998., 1999., 2000.
Ivan Snoj 102 3 102
Hrvoje Horvat 102 3 LP 1972.
Željko Musa 012 3
Ivan Ninčević 003 3
Pavle Jurina 110 2
Renato Sulić 110 2
Nenad Kljaić 101 2 LP 1992., 1993. / ECK 2000.
Bruno Gudelj 101 2 LP 1992., 1993.
Vladimir Jelčić 101 2 LP 1992., 1993.
Vlado Stenzel 101 2 101 SP 1978.
Miroslav Pribanić 101 2 LP 1972.
Zdravko Miljak 101 2 KPK 1981., 1991.
Zdenko Zorko 101 2
Josip Valčić 020 2 KPK 2011.
Ratko Tomljanović 011 2 LP 1992., 1993.
Mirza Šarić[122] 011 2 LP 1993.
Zvonimir Bilić 011 2
Boris Jarak 011 2
Josip Milković 002 2 001
Marino Marić 002 2
Mario Kelentrić 100 1 KE 2005.
Albin Vidović 100 1 LP 1972.
Valner Franković 100 1
Zoran Mikulić 100 1 KE 1996. / ECK 1997., 1998.
Dobrivoje Selec 100 1 LP 1976.
Velimir Kljaić 100 1 100 KE 1992.
Vladimir Šujster 100 1
Dragan Jerković 010 1 KE 2000.
Tomislav Farkaš 010 1
Ljubo Vukić 010 1
Stjepan Obran 010 1
Nikola Blažičko 010 1
Vjenceslav Somić 010 1
Goran Čarapina 010 1 KE 2000.
Dalibor Anušić 010 1 KE 2011., 2012.
Mateo Hrvatin 010 1
Zoran Jeftić 010 1
Vedran Mataija 010 1
Ivica Obrvan 001 1 LP 1992., 1993 / KE 2000.
Tonči Peribonio 001 1 LP 1992., 1993.
Zvonimir Serdarušić 001 1 LP 2007. / KE 1998., 2002., 2004.
Željko Nimš 001 1 LP 1972.
Hrvoje Batinović 001 1
Igor Karačić 001 1 LP 2017.
Ivan Slišković 001 1
Ivan Stevanović 001 1
Lovro Šprem 001 1
Željko Babić 001 1 001 LP 1992., 1993.
Marijan Jakšeković 001 1 LP 1972.
Ilija Brozović 001 1
Luka Cindrić 001 1 LP 2017.
Darko Franović 001 1
Filip Ivić 001 1
Antonijo Kovačević 001 1
Krešimir Kozina 001 1
Marko Mamić 001 1
Stipe Mandalinić 001 1
Dragutin Mervar 001 1
Luka Stepančić 001 1
Luka Šebetić 001 1
Zlatko Žagmešter 001 1
Igor Kos 0 0
Željko Vidaković 0 0
Mario Bjeliš 0 0 KE 2000.
Goran Jerković 0 0 KE 2000.
Tihomir Baltić 0 0
Miro Barišić 0 0
Željko Zovko 0 0
Neno Boban 0 0
Enes Halkić 0 0
Silvijo Ivandija 0 0
Miroslav Klišanin 0 0
Diego Modrušan 0 0
Mladen Prskalo 0 0
Ilija Puljević 0 0 000
Ivan Uremović 0 0
Marko Bagarić 0 0
Ivan Vukas 0 0
Damir Batinović 0 0
Josip Čale 0 0
Filip Gavranović 0 0
Tomislav Huljina 0 0
Krešimir Ivanković 0 0
Marin Knez 0 0
Branimir Koloper 0 0
Marko Matić 0 0
Jerko Matulić 0 0
Marko Mrđenović 0 0
Mario Obad 0 0
Vladimir Ostarčević 0 0
Ivan Pešić 0 0
Ivan Pongračić 0 0
Tim Thoss 0 0
Nik Dominik Tominec 0 0
Josip Vidović 0 0
Stefan Vujić 0 0
Vladimir Vujović 0 0 LP 1992., 1993.
Boris Bradić 0 0 LP 1972.
Ivan Đuranec 0 0 LP 1972.
Željko Jandroković 0 0 LP 1972.
Pero Janjić 0 0 000 LP 1976.
Vladimir Smiljanić-Babura 0 0 LP 1972.
Marin Šego 0 0 LP 2016.
Alen Blažević 0 0 KE 2014.
Siniša Markota 0 0 KE 2000.
Zdravko Medić 0 0 KE 2000.
Renato Sršen 0 0 KE 2000.
∑ = 97 + 35 + 11 = 143 65 / 95 / 115 275 76 / 37 / 0 23 / 17 / 0 5-5-10 / 10-3-0 61 LP / 26 KE / 9 KPK / 3 ECK 8
Natjecanje Zlata Srebra Bronce Ukupno
Olimpijske igre (OI) 45 0 24 69
Svjetska prvenstva (SP) 20 58 36 114
Europska prvenstva (EP) 0 37 55 92
Ukupno velika natjecanja 65 95 115 275
Mediteranske Igre (MI) 76 34 0 110
Igre dobre volje (IDV) 0 3 0 3
Svjetski kupovi (SK) 23 0 0 23
Superlige (SL) 0 17 0 17
Ukupno ostala natjecanja 99 54 0 153
Ukupno 164 149 115 428

* Ažurirano: 15. siječnja 2017.

Pojedinačna priznanja reprezentativaca i izbornika uredi

Ime Priznanje
Mirko Alilović 3. najbolji vratar na EP 2010.
Ivano Balić 2 x Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.

SN-ov hrvatski sportaš godine i HOO-ov hrvatski sportaš godine 2007.

Trofej MOO-a 2010.

IHF-ov igrač godine 2003. i 2006.

Najbolji srednji vanjski i najbolji igrač na EP 2004.

Najbolji srednji vanjski na OI 2004.

Najbolji srednji vanjski i najbolji igrač na SP 2005.

Najbolji kombinirani asistent-strijelac i najbolji presretač lopte na EP 2006.

Najbolji srednji vanjski i najbolji igrač na EP 2006.

2. najbolji kombinirani asistent-strijelac i 1. najbolji igrač na SP 2007.

Najbolji strijelac i najbolji srednji vanjski na EP 2008.

Rudolf Carek Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1995.
Lino Červar Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2003. i 2004.

HOO-ov hrvatski trener godine 2003. i 2004.

Nagrada HOO-a Matija Ljubek 2010.

Ivan Čupić 2. najbolji strijelac i 1. najbolje desno krilo na SP 2009.

2. najbolji strijelac i 1. najbolje desno krilo na OI 2012.

2. najbolji strijelac na SP 2013.

Patrik Ćavar Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.

2. najbolji strijelac na EP 1996.

Najbolji strijelac i najbolje desno krilo na OI 1996.

Irislav Dolenec Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2005.
Davor Dominiković Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Domagoj Duvnjak IHF-ov igrač godine 2013.

Najbolji srednji vanjski na SP 2013.

Najbolji srednji vanjski na EP 2014.

Najbolji srednji vanjski na SP 2017.

Mirza Džomba Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.

Najbolje desno krilo na SP 2003.

Najbolji strijelac na EP 2004.

2. najbolji strijelac i 1. najbolje desno krilo na OI 2004.

3. najbolji strijelac i 1. najbolje desno krilo na SP 2005.

Valner Franković Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Jakov Gojun Najbolji obrambeni igrač na EP 2010.

Najbolji obrambeni igrač na EP 2018.

Slavko Goluža Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996., 2004. i 2009.

Trofej MOO-a 2007.

Lujo Györy Nagrada HOO-a Matija Ljubek 2009.
Bruno Gudelj Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Vladimir Jelčić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Božidar Jović Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Ime Priznanje
Nikša Kaleb Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Nenad Kljaić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Velimir Kljaić 3 x Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.(x2) i 2010.(x1)

Posebno priznanje HOO-a 2010.

Marko Kopljar Najbolji desni vanjski na EP 2012.
Stjepan Korbar Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2005. i 2006.

Nagrada HOO-a Matija Ljubek 1997.

Blaženko Lacković Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.

3. najbolji kombinirani asistent-strijelac na EP 2006.

Najbolji lijevi vanjski na SP 2009.

Venio Losert Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996. i 2004.

3. najbolji vratar na OI 2004.

Zdravko Malić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2013.
Lovro Manestar Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1999.
Valter Matošević Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996. i 2004.

2. najbolji vratar na SP 1995.

Petar Metličić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Zoran Mikulić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Alvaro Načinović Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Krešimir Pavlin Nagrada HOO-a Matija Ljubek 1994.
Goran Perkovac Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Iztok Puc Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Zlatko Saračević Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Irfan Smajlagić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996. i 2004.

Najbolje lijevo krilo na SP 1995.

Najbolje lijevo krilo na OI 1996.

Najbolje lijevo krilo na EP 2000.

Zlatko Šimenc Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1998. i 2001.
Vlado Šola Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Denis Špoljarić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Goran Šprem Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Manuel Štrlek Najbolje lijevo krilo na EP 2010.

Najbolje lijevo krilo na EP 2016.

Najbolje lijevo krilo na EP 2018.

Vladimir Šujster Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 1996.
Igor Vori Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.

Najbolji obrambeni igrač na EP 2008.

Najbolji pivot i najbolji igrač na SP 2009.

Najbolji pivot na EP 2010.

Drago Vuković Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.
Zdenko Zorko Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2012.
Vedran Zrnić Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" 2004.

Najbolje desno krilo na SP 2011.

Momčad uredi

Sastav na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 2024.


Vratari: Matej Mandić (Zagreb), Filip Ivić (Chambery), Kristian Pilipović (Schaffhausen), Dominik Kuzmanović (Nexe Našice)

Lijeva krila: Marin Jelinić (Szeged), Lovro Mihić (Wisla)

Desna krila: Mario Šoštarić (Szeged), Filip Glavaš (Zagreb)

Pivoti: Tomislav Kušan (Limoges), Veron Načinović (Montpellier), Marin Šipić (Kriens).

Lijevi vanjski: Tin Lučin (Wisla), Marko Mamić (Leipzig), Zvonimir Srna (Zagreb)

Srednji vanjski: Domagoj Duvnjak (Kiel), Igor Karačić (Kielce), Luka Cindrić (Dinamo Bukurešt)

Desni vanjski: Ivan Martinović (Melsungen), Mateo Maraš (Tatabanya), Luka Lovre Klarica (Zagreb)

Rezultati i priznanja ostalih muških reprezentacija uredi

SVJETSKA JUNIORSKA PRVENSTVA (U-21)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
1993. Nisu se kvalificirali
1995.
1997. Osmina finala 10. 5 4 0 1 137 116 +21
1999. Osmina finala 11. 7 2 0 5 169 175 -6
2001. Osmina finala 9. 8 4 0 4 217 222 -5
2003. Četvrtfinale 5. 8 5 2 1 232 209 +23
2005. Nisu se kvalificirali
2007. Polufinale 4. 9 6 1 2 269 229 +40
2009. Nisu se kvalificirali
2011.
2013. Polufinale 4. 9 6 0 3 242 211 +31
2015. Nisu se kvalificirali
2017. Kvalifikacije u tijeku
Ukupno 6/12 2 polufinala 46 27 3 16 1266 1162 +104
EUROPSKA JUNIORSKA PRVENSTVA (U-20)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
1996. Prva faza 5. 6 4 0 2 148 143 +5
1998. Prva faza 6. 6 4 0 2 158 156 +2
2000. Prva faza 8. 6 1 3 2 173 180 -7
2002. Prva faza 11. 6 2 0 4 151 167 -16
2004. Nisu se kvalificirali
2006. Glavna faza 7. 7 4 2 1 196 178 +18
2008. Prva faza 16. 7 1 1 5 187 212 -25
2010. Prva faza 11. 7 3 0 4 192 190 +2
2012. Finale 2. 7 5 0 2 180 153 +27
2014. Nisu se kvalificirali
2016. Polufinale 4. 7 4 0 3 208 209 -1
Ukupno 9/11 1 srebro 59 28 5 26 1593 1588 +5

SVJETSKA KADETSKA PRVENSTVA (U-19)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
2005. Polufinale 3. 6 4 0 2 184 175 +9
2007. Finale 2. 7 5 1 1 215 174 +41
2009. Finale 1. 7 7 0 0 244 168 +76
2011. Četvrtfinale 8. 7 2 1 4 186 189 -3
2013. Finale 2. 9 7 0 2 276 234 +42
2015. Osmina finala 14. 7 2 0 5 195 205 -10
Ukupno 6/6 1 zlato 43 27 2 14 1300 1145 +155
OLIMPIJSKI FESTIVAL EUROPSKE MLADEŽI (OFEM) (13-17)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
1993. Nije igran rukomet
1995. Nepoznato / Hrvatska nije osvojila rukometnu medalju
1997.
1999.
2001.
2003. Hrvatski rukometaši nisu sudjelovali
2005. Nije igran muški rukomet
2007.
2009. Polufinale 3. 5 3 1 1 158 138 +20
2011. Prva faza 6. 5 2 0 3 123 116 +7
2013. Prva faza 7. 5 1 0 4 149 160 -11
2015. Hrvatski rukometaši nisu sudjelovali
2017.
2019.
Ukupno 3/9 1 bronca 15 6 1 8 430 414 +16
UNIVERZIJADA
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
Na 12 univerzijada održanih u razdoblju od

1991. do 2013. godine rukomet nije igran

2015. Hrvatski rukometaši nisu sudjelovali
Ukupno 0/1
EUROPSKA KADETSKA PRVENSTVA (U-18)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
1994. Nisu se kvalificirali
1997.
1999. Prva faza 7. 6 3 0 3 152 151 +1
2001. Prva faza 9. 6 2 1 3 170 167 +3
2003. Prva faza 11. 6 1 0 5 145 167 -22
2004. Finale 2. 7 5 0 2 185 185 0
2006. Finale 1. 7 7 0 0 226 173 +53
2008. Glavna faza 5. 7 4 0 3 186 199 -13
2010. Finale 1. 7 6 0 1 183 165 +18
2012. Glavna faza 7. 7 3 1 3 215 204 +11
2014. Prva faza 10. 8 4 1 3 264 247 +17
2016. Finale 2. 7 5 1 1 235 205 +30
Ukupno 10/12 2 zlata 68 40 4 24 1961 1863 +98
OLIMPIJSKE IGRE MLADIH (14-18)
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
2010. Nisu se kvalificirali jer nisu bili prvaci na OFEM 2009.
2014. Nisu se kvalificirali jer nisu bili u finalu na OFEM 2013.
2018. Kvalifikacije u tijeku
2023. Kvalifikacije u tijeku
Ukupno 0/2 2 kvalifikacije
SVJETSKE VOJNE IGRE
Godina Faza Mjesto U D N I G+ G- GR
1995. Nije igran rukomet
1999. Finale 2. 5 4 0 1 146 133 +13
28:27 32:24 28:24 33:29 25:29
2003. Nije igran rukomet
2007. Hrvatski rukometaši nisu sudjelovali
2011. Nije igran rukomet
2015. Hrvatski rukometaši nisu sudjelovali
2019.
Ukupno 1/3 1 srebro 5 4 0 1 146 133 +13

Olimpijske igre gluhih – 4 zlata (2001., 2005., 2009., 2013.), srebro 1997., bronca 1993.

Svjetska prvenstva gluhih – zlato 2014. (prvo održano prvenstvo)[123]

Europska prvenstva gluhih – 4 zlata (2000., 2005., 2012., 2016.), srebro 2008., bronca 1995.

Sastavi na velikim natjecanjima uredi