Hrvatska rukometna reprezentacija
Hrvatska rukometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku na međunarodnim natjecanjima u rukometu. Krovna organizacija je Hrvatski rukometni savez. Otkad je počela nastupati na međunarodnim natjecanjima Hrvatska je ubrzo stekla status rukometne velesile. Osvojila je svjetsko prvenstvo 2003. u Portugalu te ukupno tri naslova doprvaka Europe (2008., 2010., 2020.). Hrvatska je dvostruki olimpijski pobjednik (1996., 2004.). Jedna je od najtrofejnijih hrvatskih sportskih reprezentacija.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Reprezentacija je u prošlosti predstavljala Nezavisnu Državu Hrvatsku u prijateljskoj utakmici velikog rukometa, odigranoj 14. lipnja 1942. u Budimpešti protiv Mađarske (0:9). Ova reprezentacija je odigrala samo tu jednu utakmicu, a ukinuta je 1945. godine nakon što je Hrvatska uključena u Drugu Jugoslaviju. Stoga, u razdoblju od 1945. do 1991. godine Hrvatska nije nastupala samostalno, već su hrvatski igrači u velikom i malom rukometu igrali za jugoslavensku reprezentaciju. S tom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja (OI, SP, EP) i osam puta bili među četirima najboljim momčadima, osvojivši pritom sedam odličja, od kojih i tri zlata.
Suvremena hrvatska reprezentacija osnovana je 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a). Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice Hrvatska je odigrala u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994., koje je ujedno označilo i njezin prvi nastup na nekomu velikom rukometnom natjecanju. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. Najveći uspjesi reprezentacije su dva olimpijska zlata i olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra i svjetska bronca, te po tri europska srebra i bronce.
Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa SP 2019., sudjelovali na 31 velikom natjecanju (OI, SP, EP) i 18 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i 3 zlata. Ako se u obzir uzme i 7 medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja s velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke s 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a 6 zlatnih medalja je svrstava među pet najsupješnijih zemalja svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci). Najviše medalja imaju Slavko Goluža, Blaženko Lacković i Igor Vori, svi po devet. Osam medalja ima Ivano Balić, najbolji rukometaš svijeta 2003. i 2006., te najbolji rukometaš svih vremena prema prema anketi IHF-a iz 2010.
Olimpijska rukometna zlata osvojena 1996. i 2004. godine i dan danas vode se kao jedna od najvećih hrvatskih športskih dostignuća. Ta dva zlata, uz dva zlata koja su hrvatski rukometaši i izbornici osvajali 1972. i 1984. predstavljajući Jugoslaviju, izdvajaju Hrvatsku i Rusiju kao jedine dvije reprezentacije koje su četiri puta bile olimpijske pobjednice. S obzirom na to da je Rusija kao samostalna država osvojila samo jedan od tih naslova (ostala tri kao dio SSSR-a ili ZND-a), hrvatska rukometna reprezentacija je najuspješnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma.
Ubraja se među najtrofejnije reprezentacije u povijesti hrvatskoga športa.
Susreti rukometnih reprezentacija Francuske i Hrvatske od 1990-ih pa do danas smatraju se najvećim derbijem u svijetu rukometa i rukometnim klasikom.
Osvojena odličja
urediNatjecanje | Ukupno | |||
---|---|---|---|---|
Olimpijske igre | 2 | 0 | 1 | 3 |
Svjetska prvenstva | 1 | 3 | 1 | 5 |
Europska prvenstva | 0 | 3 | 3 | 6 |
Mediteranske igre | 4 | 2 | 0 | 6 |
Ukupno | 7 | 8 | 5 | 20 |
Hrvatski rukomet prije nastanka Republike Hrvatske (1904. – 1991.)
urediRukomet u Austro-Ugarskoj Monarhiji (1904. – 1918.)
urediRiječ rukomet na hrvatskim prostorima je prvi put upotrijebio Franjo Bučar, opisujući njemačku igru Schleuderball u časopisu Sokol 1904. godine.[1] Najraniji dokumentirani oblici igranja rukometa na navedenim prostorima pojavljuju se 1911. u gimnaziji iz Pazina, što se između ostaloga može zahvaliti činjenici da su programi za školstvo u Istri, kao dijelu tadašnjeg Austrijskog Primorja, dolazili iz obrazovnog središta u Grazu.[2] U Hrvatskoj se u to vrijeme rukomet nalazio u programima srednjoškolskih završnih svečanosti. Bila je to neka vrsta hazene proširene iz Češke, odakle su je donijeli osječki i vukovarski studenti iz Praga.
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.)
urediU prvim počecima rukometa na hrvatskim prostorima se igrao veliki rukomet i mali rukomet. Učenike je ipak više privlačio veliki rukomet, jer se mali rukomet tada igrao na improviziranim igralištima bez pravih vrata, za razliku od velikog rukometa koji se igrao na postojećim nogometnim igralištima.[3] Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je odigrana prva javna rukometna utakmica na hrvatskim prostorima i u širem susjedstvu. Bila je to utakmica velikog rukometa, a odigrana je u gimnaziji u Varaždinu 29. svibnja 1930. pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira Suligoja. Od te utakmice, pa sve do 1950. godine, u Hrvatskoj i Jugoslaviji se javno igrao isključivo veliki rukomet, na nogometnom igralištu s jedanaest igrača sa svake strane. Pri gimnaziji u Zagrebu je 1. lipnja 1935. godine otvoreno prvo rukometno igralište u Jugoslaviji.[4]
Osnivanje Hrvatskoga rukometnog saveza i prve hrvatske reprezentacije (1941. – 1945.)
urediPočetkom Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija se raspala. Veći dio teritorija naseljenih Hrvatima je 10. travnja 1941. godine ušao u sastav novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U okviru nove države je 2. listopada 1941. godine u Zagrebu po prvi prvi put u povijesti osnovan Hrvatski rukometni savez (HRS).[5] Kao mjesto osnutka bilježi se Hrvatski športski dom u Jurišićevoj ulici. HRS je kao krovna rukometna organizacija u NDH koordinirao radom desetak klubova i sve do 1944. godine organizirao državna prvenstva. Pri državi NDH je osnovana i prva hrvatska rukometna reprezentacija. Prva vježbovna trening-utakmica reprezentacije NDH održana je 12. listopada 1941. između dvije momčadi izabrane od izbornika Dragutina Peheima. Svoju prvu i jedinu međunarodnu utakmicu ova reprezentacija je odigrala 14. lipnja 1942. s Mađarskom u Budimpešti i izgubila 0:9. Ta velikorukometna utakmica odigrana pred 30 000 gledatelja na tadašnjem NEP stadionu (od 2002. Puskás Ferenc Stadion) je bila predigra susretu istoimenih nogometnih reprezentacija. Najbolji rukometaš na terenu je bio vratar Branko Kralj. Pod vodstvom izbornika Ante Škrtića za Hrvatsku su još igrali Vlado Abramović, Irislav Dolenec, Žarko Galetović, Zvonko Leskovar, Todor Marinov, Viktor Medved, Krešimir Pavlin, Vlado Šimanović, Stjepan Širić, Josip Žitnik (kapetan) i pričuvni vratar Zdenko Šurina.[6][7] Rad HRS-je zastao 1944. godine zbog ratnih djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Time je do daljnjega prestala potencijalna mogućnost djelovanja hrvatske rukometne reprezentacije.
Rukomet u Drugoj Jugoslaviji (1945. – 1991.)
urediKad je 1945. godine završio Drugi svjetski rat, teritorij Nezavisne Države Hrvatske je uključen u novoosnovanu Drugu Jugoslaviju. Odmah nakon toga počinje razdoblje obnove zbog rata zapuštenog rukometa u Jugoslaviji, te se iste godine osniva Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske, a u svibnju 1948. i Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Jugoslavije. Rad HRS-a je obnovljen 19. prosinca 1948., pri čemu mu je, sukladno državnoj politici nove jugoslavenske države, ime promijenjeno u Rukometni savez Hrvatske (RSH). Rukometni savez Jugoslavije (RSJ) je osnovan 17. prosinca 1949. u Beogradu udruživanjem republičkih i pokrajinskih saveza, a članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) je postao 1950. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina velikorukometnih reprezentativaca NDH su završili kao instruktori ili suci rukometa. Pojedini od njih su postali članovi velikorukometne reprezentacije Jugoslavije na njezinoj prvoj međunarodnoj utakmici, odigranoj 19. lipnja 1950. na stadionu u Krančevićevoj ulici u Zagrebu, protiv Belgije. Jugoslavija je pobijedila 18:3 igrajući s devet igrača iz Zagreba i po jednim iz Splita i Sarajeva.
Mali rukomet se na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima prvi put javno zaigrao 24. veljače 1950. godine, u dvorani Velesajma (danas Tehnički muzej) na Savskoj cesti u Zagrebu. To je bila prva javna rukometna utakmica odigrana u dvorani. Mali rukomet se u početku pretežno igrao na otvorenim igralištima, a kasnije sve više u dvoranama. Mogućnost igranja u dvorani i na manjem prostoru je omogućila neprekidne promjene situacije na terenu i bolji kontakt s gledateljima. Mali rukomet je zato bio brzo prihvaćen, te je tako polako istiskao veliki rukomet koji se igrao sve manje. Do 1953. godine sva službena rukometna natjecanja u Jugoslaviji su bila u velikom rukometu, a od tada se počinju održavati i državna prvenstva u malom rukometu. Glavni ograničavajući faktor daljnjeg razvoja velikog rukometa su bila nogometna igrališta, čije su uprave nerado odobravale održavanje treninga i utakmica. Veliki rukomet se potpunosti prestao službeno igrati 1958. Jedini preostali rukomet, više nije bilo potrebe nazivati mali, nego jednostavno – rukomet. Jugoslavija je prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu odigrala 1956. godine na Tašmajdan stadionu u Beogradu protiv tadašnjih aktualnih svjetskih prvaka Švedske. Postignut je remi 6:6, a zbog provale oblaka dvoboj je proglašen nevažećim.[8]
Od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, najbolji hrvatski rukometaši u velikom i malom rukometu su nastupali za reprezentaciju Jugoslavije. S ovom reprezentacijom Hrvati su nastupili na 17 velikih natjecanja i osvojili 7 medalja. To su 2 olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, svjetsko srebro i 2 svjetske bronce. Od ostalih poznatijih trofeja, u ovom razdoblju je osvojeno: 5 zlatnih medalja u 5 nastupa na Mediteranskim igrama (1967., 1975., 1979., 1983. i 1991.), 2 zlatne i 1 brončana medalja na Svjetskim kupovima održanim 1971., 1974. i 1984. u Švedskoj, 2 brončane medalje na rukometnim Superligama održanim 1981. i 1983. u Njemačkoj, te srebro na Igrama dobre volje 1990. u Seattleu. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987. u Rijeci stvorena je jezgra generacije koja će u devedesetima ispisivati najljepše rukometne priče za hrvatsku reprezentaciju. Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Iztok Puc i ostali dominantno su osvojili to prvenstvo igrajući za Jugoslaviju, a svoj talent i znanje su kasnije kao seniori ugradili u prve hrvatske uspjehe poslije osamostaljenja države.
Suvremena hrvatska rukometna reprezentacija (1991. – danas)
urediSlužbeno osnivanje i prva natjecanja (1991. – 1996.)
urediHrvatska je 30. svibnja 1990. započela proces stvaranja samostalne hrvatske države, a uskoro je osnovana i moderna hrvatska rukometna reprezentacija. Prvu međunarodnu utakmicu u malom rukometu hrvatska reprezentacija odigrala je ₯14. siječnja 1991. godine u Zagrebu, u Kutiji šibica. Bio je to prijateljski dvoboj s Japanom (23:23). Raspadom Jugoslavije koji je uslijedio, Hrvatska je punu neovisnost stekla 8. listopada 1991. Rukometnom savezu Hrvatske (RSH) je 1992. godine vraćeno izvorno ime Hrvatski rukometni savez (HRS) te je 10. travnja 1992. postao članom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a), a 23. srpnja 1992. članom Europske rukometne federacije (EHF-a).
Reprezentacija Jugoslavije se 4. mjestom na Svjetskom prvenstvu 1990. u Čehoslovačkoj plasirala među 9 najboljih momčadi na tom turniru, čime je stekla pravo nastupa na predstojećim Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Zbog rata i raspada države Jugoslavije ta reprezentacija je diskvalificirana, te je trebalo odrediti tko će je zamijeniti na igrama. Budući da je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) bio već 17. siječnja 1992. privremeno priznat od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO-a), te jer je Hrvatska već 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda, hrvatski rukometaši su imali uvjete da nastupe na igrama 1992. To se nažalost ipak nije dogodilo. Premda je Hrvatska u igračkom smislu bila rukometna velesila, odlučeno je da će Jugoslaviju na igrama zamijeniti Island kao desetoplasirani sa Svjetskog prvenstva 1990. Razlozi tome su bili krutost birokracije u MOO-u, egoistični nešportski interesi konkurenata te opstrukcija Hrvatske od strane velikosrpskih i jugokonzervativnih krugova. Nepovoljni utjecaji određenih dužnosnika u MOO-u su spriječili čak i opciju održavanja dodatnog kvalifikacijskog turnira poput onog održanog za hrvatske košarkaše. Hrvatska je također propustila i Svjetsko prvenstvo 1993. u Švedskoj zato što je Svjetsko prvenstvo 1990. bilo izlučni turnir i za to prvenstvo.
Naredne godine su usprkos kratkoj povijesti države Hrvatske donijele reprezentaciji vrlo značajne rezultate na velikim natjecanjima. Na svom prvom službenom natjecanju, na Mediteranskim igrama 1993. u Francuskoj, Hrvatska je osvojila zlato. Već na prvom ikad održanom Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu reprezentacija pod vodstvom Zdravka Zovka osvaja svoju prvu medalju na svom prvom velikom međunarodnom natjecanju. U grupnoj fazi je Hrvatska završila iza tada snažnih Rusa, ali ispred Francuza predvođenih slavnim Jacksonom Richardsonom. U polufinalu su Šveđani bili bolji, a broncu su igrači uhvatili u dramatičnom meču protiv Danske. Prvenstvo su osvojili Šveđani deklasiravši u finalu Ruse s 13 razlike. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu Hrvatska relativno lako prolazi grupu no osmina finala donijela je rijetko viđenu dramu. Tunis je pobijeđen tek nakon sedmeraca. Nakon toga reprezentacija pobjeđuje Egipat u četvrtfinalu i Švedsku u polufinalu. U finalu su Richardson i Francuzi bili prevelika prepreka za Zovkove momke pa je osvojeno prvo hrvatsko svjetsko srebro. Broncu su osvojili Šveđani pobjedom nad Njemačkom. Iduće godine na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj Hrvatska je pod palicom Abasa Arslanagića zauzela 5. mjesto pobjedom nad Češkom. Prvenstvo su osvojili Rusi pobjedom nad domaćinom a broncu Jugoslavija pobjedom nad Šveđanima.
- Brončana medalja na Europskom prvenstvu 1994. u Portugalu
- Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu
- 5. mjesto na Europskom prvenstvu 1996. u Španjolskoj
Zlatna medalja na Olimpijskim Igrama 1996.
urediNa drugim olimpijskim igrama na kojima su hrvatski sportaši nastupili pod hrvatskim barjakom je osvojeno prvo zlato. Do njega su stigli sportaši od kojih se to možda i najmanje očekivalo, rukometaši. Na put u Atlantu rukometaši su ispraćeni kao na put bez nade jer su na EP-u 1996. zauzeli tek slabašno 5. mjesto a i odnosi u reprezentaciji su bili loši. Tadašnji izbornik Abas Arslanagić nije ni izdržao do kraja prvenstva a rukometna selekcija bila je razbijena vojska uništena međusobnim svađama i povlačenjima svakoga na svoju stranu. Točno 38 dana prije olimpijskih igara ekipu je preuzeo Velimir Kljaić (nadimak Kljun) čiju izjavu Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao. Vrijeme je pokazalo kako je Kljun bio pravo rješenje za tadašnje bolesti rukometne reprezentacije. Željeznom rukom uveo je red u sastav koji nije pretrpio bitnije promjene u odnosu na razočaravajuće Euro. Patrik Ćavar je s 43 pogotka i realizacijom 71,66 posto bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira. On i Irfan Smajlagić su uvršteni u najbolju sedmorku igara. Uoči samih igara je ipak bilo problema. Pripremne utakmice nisu nudile puno optimizma. Nekoliko dana prije starta rukometnog turnira prijateljski susret s Alžirom nije odigran do kraja. Hrvatski igrači su napustili teren jer su Alžirci pretjerali s grubostima i ozlijedili trojicu rukometaša, Gorana Perkovca, Slavka Golužu i Nenada Kljaića.
Otvaranje olimpijskih igara protiv Švicaraca bilo je mučno. Pobjeda je jedva iščupana u gotovo već izgubljenoj utakmici. Švicarci su vodili s čak 6 pogodaka razlike, ali je potom vrata sjajno čuvao Venio Losert koji je upravo tijekom olimpijskih igara proslavio 20. rođendan. Pogodak za minimalnu pobjedu postigao je 55 sekundi prije kraja utakmice Patrik Ćavar iz sedmerca. Sljedeće dvije utakmice bile su uglavnom stvar umjetničkog dojma. Lagano, bez previše truda i uz niz atraktivnih poteza, apsolvirani su Kuvajt i domaćini Amerikanci. Slijedio je odlučujući susret za ulazak u polufinale kamo su išle samo po dvije prvoplasirane momčadi iz svake skupine. Utakmica s tada aktualnim olimpijskim i europskim prvacima Rusima imala je šokantnu završnicu. Rusi su vodili i s 4 pogotka prednosti, ali Hrvati su ih stizali. Posljednja minuta nije bila za one slaboga srca no iz ruskoga ruleta ipak su Hrvati izašli kao pobjednici. Junaci tog trijumfa za polufinale bili su Valter Matošević koji je 40 sekundi prije kraja pri rezultatu 24:24 obranio sedmerac Torgovanovu i Božidar Jović koji je samo 3 sekunde prije sirene postigao pobjedonosni zgoditak.
Položaj | Igrači |
---|---|
Vratari | Valter Matošević, Venio Losert |
Vanjski igrači | Zlatko Saračević, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Valner Franković |
Pivoti | Nenad Kljajić, Alvaro Načinović, Božidar Jović |
Krila | Irfan Smajlagić, Patrik Ćavar, Vladimir Šujster, Vladimir Jelčić |
Stručni stožer | Velimir Kljajić (izbornik), Milan Rončević (pomoćni i kondicijski trener), Zdenko Zorko (trener vratara), Stanislav Peharec (somatoped), Damir Suman (kineziterapeut), Vladimir Nekić (tehniko), Josip Guberina (direktor) |
Posljednja utakmica u skupini sa Šveđanima bila je ona u kojoj se moglo birati protivnika u polufinalu, ali je Kljun iz toga susreta izostavio Patrika Ćavara, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića i Irfana Smajlagića. Hrvatska je poražena s 9 pogodaka razlike, ali bez pokera asova puno bolje se nije moglo ni očekivati. Poraz ipak nije imao većega značaja, osim što je trebalo spašavati obraz. U polufinalu su čekali svjetski prvaci Francuzi. Hrvatski rukometaši su im na najbolji mogući način uzvratili za poraz u finalu SP-a 1995. na Islandu. Angažirano i disciplinirano, hrvatski igrači su sjajno odradili posao i osigurali srebro, odličje istoga sjaja što su ga na grudima već ponijeli vaterpolisti.
U velikom finalu ponovno su čekali Šveđani. U polufinalu su svladali kasnije brončane Španjolce. Bila je to sjajna generacija koja jedino olimpijsko zlato nije osvojila. Vjerojatno su se nadali kako Hrvatska ni s onima koji su nedostajali u prvom međusobnom obračunu neće toliko podići kvalitetu da ih može ugroziti. Planovi im se ipak nisu ostvarili i Vikinzi nisu uspjeli osvojiti željeni plijen. Nakon startnih 0:1 uslijedila je briljantna igra Kljaićevih izabranika i serija za 6:1. Obrana je bila čvrsta i neprobojna a napad raznovrstan i ubojit. Kapetan Perkovac sjajno je vodio svoje momke a Božidar Jović je bio otkriće turnira. Brinulo je samo što u finalu nikako nije proradio Zlatko Saračević, ali stigla je odlična zamjena, Zoran Mikulić. Premda su Hrvati u dva navrata vodili sa 7 pogodaka razlike, drugo je poluvrijeme ponudilo dramu. Šveđani su prešli na obranu 4-2 što je stvorilo velike probleme. Smanjivali su razliku i 6 i pol minuta prije kraja stigli na samo pogodak zaostatka. Hrvatskim rukometašima ipak u tim presudnim minutama nijednom nisu zadrhtale ruke.
Tridesetak sekundi prije kraja kružni napadač Nenad Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27:26 i veličanstvenu pobjedu. Sa zvukom sirene nastalo je neopisivo slavlje a parketom Georgia Domea pred 25 000 posjetitelja u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i dan danas poznata gusjenica zlatnih rukometaša. Bila je to najveća pobjeda u povijesti hrvatskoga sporta. Rukometaši danima još nisu bili svjesni toga zlata što im ga je oko vrata stavljao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, koji je prije Atlante prognozirao 6 medalja i u suprotnom najavio trčanje kao od majke rođen po zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ipak nije trčao, ali su zato rukometaše po povratku iz Atlante tisuće ljudi slavljenički dočekale u zračnoj luci i na Jelačićevom trgu. I opet je puzala poznata gusjenica.
Niz loših rezultata (1996. – 2003.)
urediNakon olimpijskog zlata osvojenog 4. kolovoza 1996. uslijedio je polagani pad hrvatskoga rukometa i godine smjene generacija u kojima su rukometaši bili daleko od medalja. Započeo je niz ispadanja u osmini finala Svjetskih prvenstava. U Japanu 1997. Hrvatsku su izbacili Španjolci 31:25 pa je zauzela tek 13. mjesto. U Egiptu 1999. isto je učinila tadašnja Jugoslavija 30:23 ostavivši Hrvatsku na 10. mjestu. U Francuskoj 2001. reprezentaciju je u osmini finala nakon dvaju produžetaka (4 puta po 5 minuta) zaustavila Ukrajina 37:34 (29:29/33:33) gurnuvši je tako na 9. mjesto. Na prvenstvima Europe 1998., 2000. i 2002. osvajano je redom osmo, šesto i šesnaesto mjesto. Hrvatska je 2000. bila domaćinom Europskog prvenstva ali velika očekivanja od tog turnira nisu se ispunila. Nakon poraza od Slovenije u utakmici za 5. mjesto rukometaši su zauzeli tek 6. mjesto pa je propušten i plasman na Olimpijske igre 2000. u Sydneyu. Reprezentacija je tako ostala i bez mogućnosti da u Sydneyu brani zlato iz Atlante.
Svjetski prvaci 2003. i olimpijski pobjednici 2004.
urediNakon što je reprezentacija dosegla rezultatsko dno osvojivši posljednje 16. mjesto na Europskom prvenstvu 2002., vođenje momčadi je u ožujku 2002. povjereno Lini Červaru (nadimak Mago Di Umago / na hrvatski: Čarobnjak iz Umaga) a on je od reprezentacije koja je pretrpila sedmogodišnju sušu medalja u dvije godine stvorio svjetske prvake i olimpijske pobjednike. U razdoblju između tih dvaju zlata Hrvatska je još zauzela 4. mjesto na Europskom prvenstvu 2004. u Sloveniji. Hrvatska je na i tom Euru uvjerljivo došla do polufinala da bi ju potom porazi protiv domaćina Slovenije u polufinalu i Danske u utakmici za 3. mjesto ostavili bez medalje.
Položaj | Igrači |
---|---|
Vratari | Vlado Šola, Valter Matošević, Mario Kelentrić |
Vanjski igrači | Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Tonči Valčić |
Pivoti | Božidar Jović, Renato Sulić, Igor Vori |
Krila | Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem |
Obrambeni igrači | Denis Špoljarić, Davor Dominiković |
Stručni stožer[36] | Lino Červar (izbornik), Irfan Smajlagić (pomoćni trener), Mirko Bašić (trener vratara), Josip Feldbauer (liječnik), Milorad Sakradžija (fizioterapeut), Antun Arić (fizioterapeut), Ivica Udovičić (tehniko), Ratko Balenović (direktor) |
Dolaskom Line Červara i sazrijevanjem iznimno talentirane nove generacije s mladim Ivanom Balićem započinje preporod koji je kulminirao na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. Početak natjecanja je bio katastrofalan. Hrvatska je u prvoj utakmici izgubila od slabe Argentine s kojom su se u to vrijeme ozbiljne reprezentacije u službenim natjecanjima poigravale. Iako je na poluvremenu vodila 5 razlike, a 14 minuta prije kraja i sa 6 razlike Hrvatskoj to nije bilo dovoljno čak ni za neodlučeno. U samoj završnici utakmice hrvatski rukometaši su zapucali 5 uzastopnih napada, a Mirza Džomba je 20 sekundi prije kraja promašio za izjednačenje. Koliko su hrvatski igrači tu utakmicu odigrali loše govori i podatak o čak 6 promašenih sedmeraca. U sivilo hrvatske vrste uklopio se i Petar Metličić koji je zbog udaranja suparnika dobio crveni karton. Na poluvremenu druge utakmice protiv još slabije momčadi Saudijske Arabije Hrvatska je gubila s 2 razlike i ponovo igrala očajno. Ipak momčad je smogla snage da pobijedi tu utakmicu. Preokret je bio čudesan – u skupini je pobjedama u dramatičnim završnicama protiv velikana Rusije, Francuske i Mađarske osigurano prvo mjesto, da bi u drugom dijelu Hrvati bili uvjerljivi protiv Egipta i Danske. U polufinalu su Pakleni nakon 2 produžetka (4 puta po 5 minuta) svladali Španjolce 39:37 (26:26/31:31) a u velikom finalu nadigrali Njemačku 34:31 i osvojili svoj prvi naslov svjetskih prvaka ispisavši tako zasigurno jednu od najljepših priča u povijesti hrvatskog sporta.
Položaj | Igrači |
---|---|
Vratari | Vlado Šola, Venio Losert, Valter Matošević |
Vanjski igrači | Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Drago Vuković |
Pivoti | Igor Vori |
Krila | Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem |
Obrambeni igrači | Denis Špoljarić, Davor Dominiković |
Stručni stožer[37] | Lino Červar (izbornik), Irfan Smajlagić (pomoćni trener), Zdenko Zorko (trener vratara), Miljenko Rak (kondicijski trener), Milorad Sakradžija (fizioterapeut), Josip Feldbauer (liječnik), Stanislav Peharec (somatoped), Davor Urek (tehniko), Ivica Udovičić (direktor) |
Godine 2004. održavale su se Olimpijske igre u Ateni. Reprezentacija je nastavila s odličnim igrama i trijumfirala u svih 8 odigranih utakmica. U dramatičnom finalnom ogledu rukometaši su pobijedili Njemačku s 26:24 te naslovu svjetskih prvaka dodali i olimpijsko zlato. U posljednjih 5 minuta ušlo se s golom prednosti za Hrvatsku, a tada je Nikša Kaleb koji dotad nije zabio ni pogodak s 3 uzastopna gola zapečatio veliku pobjedu. Zlato je još veći pothvat kad se zna da je Hrvatska u Atenu doputovala bez najboljeg kružnog napadača Renata Sulića, bez važnog igrača u obrani Tončija Valčića i bez bolesnog Patrika Ćavara.
|
Vodstvo Slavka Goluže (2010. – 2015.)
uredi
|
Zanimljivosti
urediNadimci reprezentacije
urediNadimak hrvatske rukometne reprezentacije nadjenut od športskih novinara dugo je bio Pakleni. Taj nadimak prema riječima Davora Dominikovića potječe s nekog turnira na koji je rukometaše došao gledati Dario Šimić, igrač hrvatske nogometne reprezentacije poznate pod nadimkom Vatreni, pa je hrvatska rukometna reprezentacija, od strane medija, prozvana "paklenima". Taj nadimak se dugo zadržao, ali rukometaši su u više navrata isticali da im se ne sviđa naziv Pakleni. Mogu nas zvati kako hoće, ali nikako pakleni. To nam se nikako ne sviđa i ne volimo kada nas tako nazivaju – izjavio je Petar Metličić, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije.
Tako je ubrzo smišljen nadimak Kauboji od samih rukometaša koji su zamolili športske novinare za vrijeme Svjetskoj rukometnog kupa u Švedskoj 2006. da koriste taj nadimak za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Kauboji su ubrzo zamijeniili dotadašnji nadimak u izvještajima športskih novinara. Prema riječima Petra Metličića nadimka Kauboji se dosjetio Ivano Balić. Nama je to baš simpatično jer se na parketu ponašamo baš kao na Divljem zapadu – istaknuo je Petar Metličić.[38] Doduše, Hrvatski rukometni savez u siječnju 2024., neposredno prije Europskog rukometnog prvenstva u Njemačkoj 2024., poslao je službeno priopćenje u kojem mole medije da više ne koriste nadimak Kauboji s obzirom na promjenu generacije igrača.[39] Novi nadimak zasada nije predložen.
"Nastavno na brojne naslove i članke u medijima u kojima se spominje nadimak kauboji za hrvatsku mušku seniorsku reprezentaciju, u ime reprezentativaca, Stručnog stožera i Saveza, molimo Vas da taj nadimak ne koristite za naziv reprezentacije s obzirom da aktualni igrači nisu bili dio generacije kad je nastao spomenuti nadimak", Hrvatski rukometni savez, priopćenje medijima 3. siječnja 2024.[39]
Kada su pobjedu protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. na terenu proslavili uz pjesmu Marijana Bana Morska vila, premda tu pjesmu već duže pjevaju nakon svih pobjeda, pjesma je postala prava himna i zaštitni znak svih hrvatskih pobjeda na tom prvenstvu i otuda i novi nadimak – Vilenjaci. To je ime također simpatično, no tko zna, možda ćemo do kraja natjecanja dobiti još koje i imati i neko novo ime – zaključio je Metličić. Napomenimo da rukometaši često odaberu neku pjesmu koju često pjevaju na nekom natjecanju, tako je "službena himna" Olimpijskih igara u Ateni 2004. i Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. bila pjesma Sve je ona meni koji su reprezentativci često pjevali nakon utakmica.
U hrvatskom javnom životu ponekad su se pojavljivali i drugi sporadični prijedlozi nadimaka koji ipak nikad nisu ozbiljnije doživljeni kao nadimci reprezentacije. Neki od njih su: Sokolovi (referencija na hrvatsku domoljubnu pjesmu Oj, Hrvatska mati), Gusjeničari (dok su hrvatski rukometaši proslavljali pobjede pužući parketom poput gusjenice), Simfoničari (sportski komentator Božo Sušec je tako nazivao momčad svjetskih prvaka iz 2003. godine) i Indijanci (satirična parodija na nadimak Kauboji koja se pojavila kad bi momčad loše igrala).
Rukometni derbi između Hrvatske i Francuske
urediSusreti rukometnih reprezentacija Hrvatske i Francuske predstavljaju jedan od najvećih derbija u povijesti međunarodnog rukometa i svakako najveći rukometni derbi nakon završetka hladnog rata. Razvoj suparništva je usko povezan s usponom tih dviju rukometnih reprezentacija, koji je uslijedio upravo početkom 1990-ih. Dok Francuska 1992. osvaja svoje prvo međunarodno odličje, brončanu medalju na Olimpijskm igrama 1992. u Barceloni, Hrvatska, povodom razdruženja od Jugoslavije, 1991. godine igra svoju prvu utakmicu, remi protiv Japana. Suparništvo je započelo 1994. godine, prvom međusobnom utakmicom Hrvatske i Francuske na nekom velikom međunarodnom natjecanju, a vrhunac je doseglo tijekom 2000-ih, kad su te dvije momčadi smatrane najboljima na svijetu.
Malo je tko mogao predvidjeti da će susret dviju reprezentacija u usponu, koji je odigran 3. lipnja 1994. u Portugalu, u sklopu prvog europskog prvenstva, prerasti u najveći rukometni derbi suvremene povijesti. Francuska je na to prvenstvo došla kao svjetski doprvak, dok je Hrvatskoj to bilo prvo veliko međunarodno natjecanje. Okosnicu tadašnje francuske ekipe su činile legende Jackson Richardson i Stéphane Stoecklin, dok su hrvatsku momčad predvodili Patrik Ćavar, Nenad Kljaić i Irfan Smajlagić. Premda je sljedećih godina bilo još dosta nadmetanja tih dviju momčadi, pa čak i u završnicama velikih natjecanja, ipak sve do 2005. godine ti susreti još uvijek nisu predstavljali velike rukometne okršaje, s obzirom na dominaciju Rusije i Švedske u tom razdoblju. Polufinale Svjetskog prvenstva 2005. u Tunisu je označilo prekretnicu u razvoju suparništva između reprezentacija Hrvatske i Francuske. U tom razdoblju, kad se Hrvatska već afirmirala kao rukometna velesila, a Francuska već imala dva naslova svjetskih prvaka, može se reći da su susreti Hrvatske i Francuske dobili status pravog, istinskog i veličanstvenog derbija. Tuniško polufinale je označilo početak najvećeg derbija u povijesti suvremenog rukometa, rukometnog superklasika čije se iduće epizode i dan danas euforično isčekuju. Upravo je nakon tog polufinala svaki sljedeći ogled Hrvatske i Francuske bio popraćen s velikim zanimanjem, a njihovo suparništvo je samo jačalo.
Počevši s 1993. godinom, a zaključno s 2016., dosad je održan 31 rukometni derbi između Hrvatske i Francuske. Od toga su 23 utakmice odigrana na velikim natjecanjima, 6 na prijateljskim turnirima, te dvije na Mediteranskim igrama 1993. i 2001. Francuska ima 18 pobjeda, Hrvatska 12, a jedan susret je završio remijem. Ukupno je postignuto 1564 pogodaka, od čega je Francuska postigla 796, a Hrvatska 768. U četvrtfinalima velikih natjecanja su odigrane 2 utakmice, u polufinalima 6, a u finalima 3 (Francuska je pobijedila u sva 3 finala). U 26 godina hrvatsko francuskog suparništva (1993. – 2018.) samo se 1999., 2004., 2015. i 2017. dogodilo da tijekom godine nije održan niti jedan derbi između Hrvatske i Francuske. Samo su 2008. godine održana 3 derbija u istoj godini, igrom slučaja sva tri na velikim natjecanjima. Dva derbija u istoj godini su održana čak 7 puta (1998., 2003., 2005., 2009., 2012., 2013., 2016.). Francuska je tri puta uspjela pobijediti u tri derbija zaredom, između 2005. i 2007., između 2009. i 2011., te između 2013. i 2016. Hrvatska je triput zaredom pobijedila samo jednom, u razdoblju između 2003. i 2005. godine. U razdoblju od 2005. godine do 2010. godine, Francuska i Hrvatska su na velikim natjecanjima igrale barem jedan susret svake godine, a nekad čak i više. Ako se tom nizu nadodaju i prijateljski turniri 2011. i 2013., Francuska i Hrvatska ostvarile su neprekinut niz od barem jednog susreta godišnje od 2005. do 2014. godine.
U povijesti rukometa je održano 58 velikih natjecanja (OI,SP,EP), pri čemu su hrvatski (uključujući medalje osvojene za Jugoslaviju) i francuski rukometaši zajedno osvojili 17 zlatnih medalja (29%) i 39 medalja ukupno (33%), dakle skoro trećinu (32 %) svih velikih rukometnih trofeja osvojile su te dvije zemlje. Na izborima za IHF-ovog igrača godine Hrvati i Francuzi su zajedno osvojili 42 % svih muških nagrada, odnosno skupa su trijumfirali 11 puta od 26 mogućih. Dvoboji Francuske i Hrvatske predstavljaju dvoboje četvrte (19 medalja s velikih natjecanja) i treće (20 medalja) najtrofejnije momčadi svih vremena, dvoboje druge (11 medalja) i pete (6 medalja) najpozlaćenije momčadi svih vremena, a u razdoblju 2004. – 2012. ovo suparništvo je predstavljalo i dvoboje dvojice najboljih rukometaša svih vremena, Nikole Karabatića i Ivana Balića.
Poznate utakmice
urediRezultati i priznanja seniorske momčadi
uredi
|
|
Olimpijske igre
urediOLIMPIJSKE IGRE | KVALIFIKACIJE ZA OI | ||||||||||||||||||||
Godina | Faza | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | ||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1992. | Nije im omogućeno sudjelovati u kvalifikacijama | ||||||||||||||||||||
1996. | Finale | 7 | 6 | 0 | 1 | 183 | 168 | +15 | VK | 2. sa Svjetskog 1995. | |||||||||||
2000. | Nisu se kvalificirali | Loši plasmani na Svjetskom 1999. i Euru 2000. | |||||||||||||||||||
2004. | Finale | 8 | 8 | 0 | 0 | 238 | 211 | +27 | LČ | 1. sa Svjetskog 2003. | |||||||||||
2008. | Polufinale | 4. | 8 | 4 | 0 | 4 | 218 | 199 | +19 | LČ | 1.od 4 | 3 | 3 | 0 | 0 | 100 | 72 | +28 | LČ | ||
2012. | Polufinale | 8 | 7 | 0 | 1 | 230 | 183 | +47 | SG | 1.od 4 | 3 | 3 | 0 | 0 | 102 | 65 | +37 | SG | |||
2016. | Četvrtfinale | 5. | 6 | 4 | 0 | 2 | 174 | 164 | +10 | ŽB | 2.od 4 | 3 | 2 | 0 | 1 | 84 | 71 | +13 | ŽB | ||
2020. | Nisu se kvalificirali | ||||||||||||||||||||
2024. | Kvalificirali su se | ||||||||||||||||||||
2028. | Kvalifikacije još nisu počele | ||||||||||||||||||||
Ukupno | 6/8 | 3 medalje | 37 | 29 | 0 | 8 | 1043 | 925 | +118 | 4 | 3/3 | 9 | 8 | 0 | 1 | 286 | 208 | +78 | 3 | ||
OI + KVAL | 46 | 37 | 0 | 9 | 1329 | 1133 | +196 | 4 |
Svjetska prvenstva
urediSVJETSKA PRVENSTVA | KVALIFIKACIJE ZA SP | ||||||||||||||||||
Godina | Faza | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1993. | Nisu mogli sudjelovati u kvalifikacijama | ||||||||||||||||||
1995. | Finale | 9 | 7 | 0 | 2 | 246 | 211 | +35 | ZZ | 3. sa Eura 1994. | |||||||||
1997. | Osmina finala | 13. | 6 | 2 | 1 | 3 | 148 | 146 | +2 | IP | 5. sa Eura 1996. | ||||||||
1999. | Osmina finala | 10. | 6 | 3 | 1 | 2 | 141 | 145 | -4 | VK | 1.od 4 | 6 | 5 | 0 | 1 | 171 | 152 | +19 | VK |
2001. | Osmina finala | 9. | 6 | 3 | 1 | 2 | 188 | 152 | +36 | JM | 6. sa Eura 2000. | ||||||||
2003. | Finale | 9 | 8 | 0 | 1 | 270 | 243 | +27 | LČ | 1.od 2 | 2 | 2 | 0 | 0 | 67 | 50 | +17 | LČ | |
2005. | Finale | 10 | 8 | 0 | 2 | 316 | 273 | +43 | LČ | Branitelj naslova sa Svjetskog 2003. | |||||||||
2007. | Četvrtfinale | 5. | 10 | 9 | 0 | 1 | 308 | 246 | +62 | LČ | 4. sa Eura 2006. | ||||||||
2009. | Finale | 10 | 9 | 0 | 1 | 298 | 228 | +70 | LČ | Kvalificirani kao domaćin | |||||||||
2011. | Glavna faza | 5. | 9 | 6 | 1 | 2 | 271 | 213 | +58 | SG | 2. sa Eura 2010. | ||||||||
2013. | Polufinale | 9 | 8 | 0 | 1 | 266 | 202 | +64 | SG | 3. sa Eura 2012. | |||||||||
2015. | Četvrtfinale | 6. | 9 | 7 | 0 | 2 | 258 | 224 | +34 | SG | 4. sa Eura 2014. | ||||||||
2017. | Polufinale | 4. | 9 | 6 | 0 | 3 | 254 | 233 | +21 | ŽB | 3. sa Eura 2016. | ||||||||
2019. | Četvrtfinale | 6. | 9 | 6 | 0 | 3 | 250 | 220 | +30 | LČ | 1.od 2 | 2 | 1 | 0 | 1 | 63 | 51 | +12 | LČ |
2021. | 15. mjesto na završnom turniru | ||||||||||||||||||
2023. | 9. mjesto na završnom turniru | ||||||||||||||||||
2025. | Kvalificirani kao sudomaćini | ||||||||||||||||||
2027. | Kvalifikacije još nisu počele | ||||||||||||||||||
Ukupno | 14/14 | 5 medalja | 111 | 82 | 4 | 25 | 3214 | 2736 | +478 | 7 | 3/3 | 10 | 8 | 0 | 2 | 301 | 253 | +48 | 2 |
SP + KVAL | 121 | 90 | 4 | 27 | 3515 | 2989 | +526 | 7 |
Europska prvenstva
urediEUROPSKA PRVENSTVA | KVALIFIKACIJE ZA EP | |||||||||||||||||||
Godina | Faza | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1994. | Polufinale | 7 | 4 | 0 | 3 | 165 | 161 | +4 | ZZ | 1.od 5 | 8 | 6 | 1 | 1 | 214 | 166 | +48 | ZZ | ||
1996. | Prva faza | 5. | 6 | 4 | 0 | 2 | 154 | 150 | +4 | AA / VN | 1.od 4 | 6 | 5 | 0 | 1 | 161 | 137 | +24 | AA | |
1998. | Prva faza | 8. | 6 | 2 | 1 | 3 | 145 | 150 | -5 | VK | 1.od 4 | 6 | 4 | 0 | 2 | 166 | 145 | +21 | IP | |
2000. | Prva faza | 6. | 6 | 3 | 1 | 2 | 146 | 139 | +7 | ZZ | Kvalificirani kao domaćin | |||||||||
2002. | Prva faza | 16. | 3 | 0 | 0 | 3 | 70 | 89 | -19 | JM | 1.od 2 | 2 | 2 | 0 | 0 | 71 | 56 | +15 | JM | |
2004. | Polufinale | 4. | 8 | 4 | 2 | 2 | 222 | 221 | +1 | LČ | 1.od 2 | 2 | 1 | 1 | 0 | 62 | 52 | +10 | LČ | |
2006. | Polufinale | 4. | 8 | 5 | 0 | 3 | 229 | 228 | +1 | LČ | 4. sa Eura 2004. | |||||||||
2008. | Finale | 8 | 5 | 1 | 2 | 212 | 203 | +9 | LČ | 4. sa Eura 2006. | ||||||||||
2010. | Finale | 8 | 6 | 1 | 1 | 207 | 194 | +13 | LČ | 1.od 5 | 8 | 7 | 0 | 1 | 252 | 180 | +72 | LČ | ||
2012. | Polufinale | 8 | 5 | 1 | 2 | 216 | 201 | +15 | SG | 1.od 4 | 6 | 6 | 0 | 0 | 168 | 137 | +31 | SG | ||
2014. | Polufinale | 4. | 8 | 5 | 0 | 3 | 229 | 206 | +23 | SG | 1.od 4 | 6 | 5 | 0 | 1 | 161 | 135 | +26 | SG | |
2016. | Polufinale | 8 | 5 | 0 | 3 | 250 | 219 | +31 | ŽB | 1.od 4 | 6 | 5 | 0 | 1 | 191 | 148 | +43 | SG / ŽB | ||
2018. | Glavna faza | 5. | 7 | 5 | 0 | 2 | 204 | 187 | +17 | LČ | Kvalificirani kao domaćin | |||||||||
2020. | Glavna faza | Srebro | LČ | 1.od 4 | 6 | 5 | 1 | 0 | 174 | 148 | +26 | LČ | ||||||||
2022. | 8. mjesto na završnom turniru | |||||||||||||||||||
2024. | Prvenstvo još nije počelo | |||||||||||||||||||
Ukupno | 16/16 | 5 medalja | 91 | 53 | 7 | 31 | 2449 | 2348 | +101 | 8 | 10/10 | 56 | 46 | 3 | 7 | 1620 | 1304 | +316 | 7 | |
EP + KVAL | 147 | 99 | 10 | 38 | 4069 | 3652 | +417 | 9 |
Mediteranske igre
urediMEDITERANSKE IGRE | |||||||||||
Godina | Faza | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Rezultati |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1993. | Finale | 1. | Nepoznato | ZZ | Nepoznato | ||||||
1997. | Finale | 1. | 5 | 4 | 0 | 1 | 121 | 115 | +6 | IP | 30:24 18:24 29:26 23:21 21:20 |
2001. | Finale | 1. | 5 | 5 | 0 | 0 | 149 | 127 | +22 | JM | 35:29 25:23 32:25 32:26 25:24 |
2005. | Finale | 2. | 4 | 3 | 0 | 1 | 107 | 103 | +4 | IS | 24:22 33:25 29:28 21:28 |
2009. | Nisu htjeli sudjelovati | ||||||||||
2013. | Finale | 2. | 6 | 4 | 0 | 2 | 166 | 158 | +8 | SG | 32:26 32:34 28:25 28:24 23:21 23:28 |
2018. | Finale | 1. | 5 | 5 | 0 | 0 | 139 | 120 | +19 | LČ | 30:26 37:26 17:16 31:29 24:23 |
2021. | Nisu nastupili | ||||||||||
2026. | Kvalifikacije još nisu počele | ||||||||||
Ukupno | 6/8 | 6 medalja | 25 | 21 | 0 | 4 | 682 | 623 | +59 | 6 |
Prijateljski turniri
urediPRIJATELJSKI TURNIRI | ||||||||||||
Termin | Godina | Turnir | Mjesto | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Rezultati |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
9. – 13. 1. | 1996. | Svjetski kup[42][43] | 8. | 4 | 0 | 0 | 4 | 89 | 113 | -24 | AA | 22:26 25:30 23:32 19:25 |
8. – 10. 5. | 1997. | Pariški turnir[44] | 1. | 3 | 2 | 0 | 1 | 78 | 73 | +5 | JG | 25:26 26:21 27:26 |
10. – 15. 3. | 1998. | Superliga[45][46] | 7. | 5 | 2 | 1 | 2 | 130 | 117 | +13 | VK | 21:28 23:23 32:13 26:29 28:24 |
8. – 12. 9. | 1999. | Predolimpijski[47] | 2. | 4 | 3 | 0 | 1 | 96 | 88 | +8 | ZZ | 25:24 24:18 25:16 22:30 |
21. – 24. 10. | 1999. | Superliga | 2. | 3 | 1 | 1 | 1 | 78 | 76 | +2 | ZZ | 28:25 24:24 26:27 |
22. – 23. 6. | 2000. | Turnir u Tunisu[48] | 3. | 2 | 1 | 0 | 1 | JM | ??:?? ??:?? | |||
21. – 23. 12. | 2000. | Croatia kup[49] | 1. | 3 | 3 | 0 | 0 | 102 | 63 | +39 | JM | 39:20 31:20 32:23 |
31. – 4. 11. | 2001. | Superliga | 4. | 4 | 1 | 0 | 3 | 109 | 112 | -3 | JM | 29:28 28:30 26:27 26:27 |
4. – 6. 1. | 2002. | Elfag kup[50] | 2. | 3 | 2 | 0 | 1 | 85 | 76 | +9 | JM | 31:24 25:29 29:23 |
11. – 13. 1. | 2002. | Getman kup[51] | 2. | 3 | 2 | 0 | 1 | 89 | 81 | +8 | JM | 28:25 29:23 32:33 |
10. – 12. 1. | 2003. | Pripremni za SP[52] | 1. | 3 | 2 | 1 | 0 | 93 | 79 | +14 | LČ | 37:25 27:27 29:27 |
24. – 25. 9. | 2003. | Scandinavian Open[53] | 4. | 2 | 0 | 0 | 2 | 46 | 55 | -9 | IS | 21:28 25:27 |
29. – 2. 11. | 2003. | Superliga | 4. | 4 | 2 | 1# | 1 | 93 | 94 | -1 | LČ | 23:22 22:21 27:27 (1:3) 21:24 |
16. – 21. 11. | 2004. | Svjetski kup | 8. | 5 | 0 | 1# | 4 | 130 | 143 | -13 | IS | 23:29 24:25 28:33 30:31 25:25 (1:3) |
13. – 15. 1. | 2005. | Croatia kup[54] | 1. | 2 | 2 | 0 | 0 | 61 | 58 | +3 | LČ | 28:27 33:31 |
26. – 30. 10. | 2005. | Superliga | 4. | 4 | 2 | 0 | 2 | 130 | 135 | -5 | IS | 36:34 35:33 26:33 33:35 |
13. – 15. 1. | 2006. | Croatia kup[55] | 1. | 3 | 2 | 0 | 1 | 85 | 86 | -1 | LČ | 33:30 25:31 27:25 |
13. – 15. 4. | 2006. | Trofej BIH[56] | 3. | 3 | 1 | 1 | 1 | 92 | 86 | +6 | LČ | 26:26 28:32 38:28 |
24. – 29. 10. | 2006. | Svjetski kup | 1. | 5 | 3 | 1* | 1 | 160 | 142 | +18 | LČ | 33:34 30:27 41:26 27:26 29:29 (4:2) |
5. – 7. 1. | 2007. | Croatia kup[57] | 1. | 3 | 3 | 0 | 0 | 94 | 69 | +25 | LČ | 28:23 34:17 32:29 |
5. – 6. 1. | 2008. | Croatia kup[58] | 1. | 2 | 2 | 0 | 0 | 63 | 54 | +9 | LČ | 31:26 32:28 |
28. – 30. 11. | 2008. | Interwetten kup[59] | 2. | 3 | 2 | 0 | 1 | 80 | 70 | +10 | LČ | 27:24 29:21 24:25 |
7. – 9. 1. | 2010. | Interwetten kup[60] | 1. | 3 | 2 | 1 | 0 | 93 | 80 | +13 | LČ | 30:30 38:29 25:21 |
8. – 9. 1. | 2011. | Pariški turnir[61] | 2. | 2 | 1 | 0 | 1 | 54 | 52 | +2 | SG | 27:24 27:28 |
3. – 6. 11. | 2011. | Kup nacija[62] | 4. | 3 | 1 | 0 | 2 | 81 | 77 | +4 | SG | 31:33 20:22 30:22 |
6. – 8. 1. | 2012. | Croatia kup[63] | 1. | 3 | 3 | 0 | 0 | 102 | 66 | +36 | SG | 41:19 32:23 29:24 |
1. – 3. 11. | 2013. | Bring kup[64] | 3. | 3 | 1 | 0 | 2 | 80 | 84 | -4 | SG | 28:26 28:29 24:29 |
5. – 6. 4. | 2014. | Swiss kup[65] | 3. | 2 | 1 | 0 | 1 | 48 | 46 | +2 | SG | 18:21 30:25 |
6. – 8. 11. | 2015. | Croatia kup[66][67] | 1. | 2 | 2 | 0 | 0 | 57 | 44 | +13 | ŽB | 29:21 28:23 |
7. – 9. 1. | 2017. | Croatia kup | 1. | 2 | 2 | 0 | 0 | 59 | 52 | +7 | ŽB | 35:30 24:22 |
Ukupno | 15 država | 12 zlata | 22/30 | 93 | 51 | 8 | 34 | 2557 | 2371 | +186 | 9 |
* zvjezdica označava pobjedu nakon izvođenja sedmeraca
# ljestve označavaju poraz nakon izvođenja sedmeraca
Popis prijateljskih utakmica (od 27. siječnja 2000.)
urediPOPIS PRIJATELJSKIH UTAKMICA ODIGRANIH NAKON 27. 1. 2000. (NAKON 200. UTAKMICE) | |||||||||||
Termin | Godina | Lokacija | U | D | N | I | G+ | G- | GR | IZB | Rezultati |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
8. – 10. 9. | 2000. | Rovinj[68] | 2 | JM | ??:?? / 25:22 | ||||||
6. – 7. 1. | 2001. | Velika Kaniža i Jegersek[69] | 2 | 1 | 0 | 1 | 49 | 49 | 0 | JM | 25:27 / 24:22 |
10. – 11. 1. | 2001. | Zagreb[70][71] | 2 | 2 | 0 | 0 | 57 | 50 | +7 | JM | 27:25 / 30:25 |
13. – 14. 1. | 2001. | Prag[72] | 2 | 1 | 0 | 1 | 53 | 53 | 0 | JM | 28:30 / 25:23 |
29. – 30. 5. | 2001. | Čakovec[73][74] | 2 | 2 | 0 | 0 | 56 | 40 | +16 | JM | 28:19 / 28:21 |
8. 1. | 2002. | Zagreb[75] | 1 | 1 | 0 | 0 | 29 | 22 | +7 | JM | 29:22 |
18. 1. | 2002. | Rovinj[76] | 1 | 1 | 0 | 0 | 44 | 32 | +12 | JM | Zamet 44:32 (3x25min) |
19. – 20. 1. | 2002. | Rovinj[77] | 2 | 2 | 0 | 0 | 58 | 52 | +6 | JM | 29:26 / 29:26 |
16. 1. | 2003. | Viseu[78] | 1 | 1 | 0 | 0 | 25 | 23 | +2 | LČ | 25:23 |
8. 6. | 2003. | Rovinj[79] | 1 | 1 | 0 | 0 | 44 | 23 | +21 | LČ | Istra 44:23 |
9. – 10. 1. | 2004. | Poreč[80] | 2 | LČ | 29:27 / ??:?? | ||||||
23. – 25. 5. | 2004. | Skoplje[81] | 2 | 1 | 0 | 1 | 50 | 54 | -4 | LČ | 27:24 / 23:30 |
14. – 16. 7. | 2004. | Pula[82][83] | 2 | 2 | 0 | 0 | 74 | 44 | +30 | LČ | 41:22 / 33:22 |
29. – 30. 7. | 2004. | Crikvenica[84][85] | 2 | 1 | 0 | 1 | 50 | 49 | +1 | LČ | 23:28 / 27:21 |
5. – 7. 8. | 2004. | Čakovec i Nagyatád[86] | 2 | 1 | 1 | 0 | 54 | 46 | +8 | LČ | 29:21 / 25:25 |
9. 1. | 2005. | Umag[87] | 1 | 1 | 0 | 0 | 36 | 33 | +3 | LČ | 36:33 |
21. 1. | 2005. | Sfax[88] | 1 | 1 | 0 | 0 | 35 | 25 | +10 | LČ | 35:25 |
11. 6. | 2005. | Krško[89] | 1 | 0 | 0 | 1 | 29 | 30 | -1 | IS | 29:30 |
19. 6. | 2005. | Kostrena[90] | 1 | 1 | 0 | 0 | 32 | 29 | +3 | IS | 32:29 |
20. 1. | 2006. | Vukovar[91] | 1 | 1 | 0 | 0 | 33 | 25 | +8 | LČ | Slavonija i Baranja 33:25 |
4. – 5. 4. | 2007. | Sarajevo i Ljubuški[92] | 2 | 1 | 0 | 1 | 62 | 52 | +10 | LČ | 25:28 / 37:24 |
24. – 26. 10. | 2007. | Široki Brijeg i Split[93][94] | 2 | 2 | 0 | 0 | 65 | 59 | +6 | LČ | 32:29 / 33:30 |
10. – 11. 7. | 2008. | Zadar[95][96] | 2 | 2 | 0 | 0 | 73 | 37 | +36 | LČ | Zapadna Hercegovina 38:20 / 35:17 |
22. – 23. 7. | 2008. | Crikvenica[97][98] | 2 | 1 | 0 | 1 | 49 | 53 | -4 | LČ | 25:22 / 24:31 |
27. – 28. 12. | 2008. | Zagreb i Osijek[99][100] | 2 | 2 | 0 | 0 | 60 | 50 | +10 | LČ | 33:24 / 27:26 |
9. 1. | 2009. | Split[101] | 1 | 1 | 0 | 0 | 34 | 32 | +2 | LČ | 34:32 |
11. – 13. 6. | 2010. | Kielce i Varšava[102] | 2 | 0 | 0 | 2 | 43 | 49 | -6 | SG | 24:25 / 19:24 |
8. – 12. 7. | 2012. | Poreč i Rijeka[103] | 2 | 1 | 0 | 1 | 63 | 58 | +5 | SG | 31:25 / 32:33 |
26. 7. | 2012. | London[104] | 1 | 1 | 0 | 0 | 25 | 23 | +2 | SG | 25:23 (2x20min) |
6. – 7. 1. | 2013. | Pula i Umag[105] | 2 | 1 | 0 | 1 | 72 | 74 | -2 | SG | 37:36 / 35:38 |
5. – 6. 1. | 2014. | Umag[106] | 2 | 2 | 0 | 0 | 55 | 44 | +11 | SG | 31:24 / 24:20 |
6. – 8. 6. | 2014. | Seul[107] | 2 | 1 | 0 | 1 | 49 | 49 | 0 | SG | 23:25 / 26:24 |
9. – 10. 1. | 2015. | Umag i Rijeka[108][109] | 2 | 2 | 0 | 0 | 69 | 58 | +11 | SG | 35:28 / 34:30 |
8. – 9. 1. | 2016. | Ivanić-Grad i Kopar[110][111] | 2 | 1 | 0 | 1 | 48 | 62 | -14 | ŽB | 31:30 / 17:32 |
14. – 16. 7. | 2016. | Split i Zadar | 2 | 1 | 1 | 0 | 51 | 49 | +2 | ŽB | 26:24 / 25:25 |
22. – 26. 7. | 2016. | Kopar i Opatija | 2 | 1 | 0 | 1 | 47 | 47 | 0 | ŽB | 25:27 / 22:20 |
3. 8. | 2016. | Rio de Janeiro[112] | 1 | 1 | 0 | 0 | 17 | 16 | +1 | ŽB | 17:16 (2x20min) |
4. 11. | 2016. | Zagreb[113] | 1 | 0 | 0 | 1 | 20 | 26 | -6 | ŽB | Zagreb 20:26 |
26. – 28. 10. | 2017. | Ljubljana i Zagreb | 2 | 1 | 1 | 0 | 47 | 46 | +1 | LČ | 26:26 / 21:20 |
5. 1. | 2018. | Split | 1 | 1 | 0 | 0 | 25 | 22 | +3 | LČ | 25:22 |
Ukupno | 12 država | 33 grada | 66 | ' | ' | ' | ' | ' | ' | 5 | 23 momčadi |
Izbornici kroz povijest
uredi14. 1. 1991. – 7. 2. 2024.[114][115][116] | ||||
Službeni izbornici | Utakmice | Razdoblje | Značajnije medalje | |
---|---|---|---|---|
Josip Milković | 74 | 1990. – 1991. | ||
2000. – 2002. | ||||
Zdravko Zovko | 75 | 1991. – 1995. i 1999. – 2000. | ||
Abas Arslanagić | 16 | 1995. – 1996. | ||
Velimir Kljaić | 46 | 1996. i 1998. – 1999. | ||
Josip Glavaš | 10 | 1997. | ||
Ilija Puljević | 18 | 1997. – 1998. | ||
Lino Červar | 167 | 2002. – 2010. i 2017. – 2021. | ||
Slavko Goluža | 97 | 2010. – 2015. | ||
Željko Babić | 42 | 2015. – 2017. | ||
Hrvoje Horvat | ? | 2021. – 2023. | ||
Goran Perkovac | ? | 2023. – 2024. | ||
Privremeni treneri | ||||
Vladimir Nekić | 1 | EP 1996. (Češka) | ||
Ivo Duvnjak | 4 | 1996. | ||
Damir Čavlović | 3 | 1996. | ||
Irfan Smajlagić | 17 | 2003.(2), 2004.(5), 2005.(10) | ||
Slavko Goluža | 2 | 11. i 13. lipnja 2010. (Poljska) | ||
Ukupno | 572 | 387 pobjeda – 29 remija – 156 poraza | 13 | 7 |
Popis hrvatskih reprezentativaca i izbornika koji su osvajali trofeje
urediOvo je popis hrvatskih rukometnih reprezentativaca i njihovih hrvatskih izbornika koji su osvajali medalje na Olimpijskim igrama (OI), Svjetskim prvenstvima (SP), Europskim prvenstvima (EP), Mediteranskim igrama (MI), Igrama dobre volje (IDV), Svjetskim kupovima (SK) i Superligama (SL), te popis reprezentativaca i izbornika koji su u ulogama igrača ili glavnih trenera osvajali Ligu prvaka (LP), Kup Europe (KE), Kup pobjednika kupova (KPK) i Europski Challenge Kup (ECK). Popis također uključuje hrvatske igrače i izbornike koji su osvajali navedene trofeje za Jugoslaviju. Drugi stupac tablice predstavlja broj zlatnih, srebrnih i brončanih medalja koje su reprezentativci i njihovi izbornici osvajali na velikim reprezentativnim natjecanjima (OI, SP, EP).
Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno 275 medalja. U trećem stupcu tablice je ukupan zbroj medalja osvojenih na tri navedene vrste velikih natjecanja. Šesti stupac tablice predstavlja sve važnije reprezentativne medalje koje je određeni hrvatski igrač ili izbornik osvojio vršeći dužnost hrvatskog ili jugoslavenskog izbornika (označeni zelenom bojom). Žutom bojom su označeni igrači koji su barem po jednom osvojili svako od tri najvažnija natjecanja u svijetu rukometa (OI, SP, LP), pri čemu je u posljednjem osmom stupcu navedena godina kada je ostvareno to postignuće i broj takvih trofeja. Zbog nedostupnosti podataka, medalje sa Svjetskih kupova i Superliga održanih prije 1990. su navedene samo za trojicu izbornika.
|
* Ažurirano: 15. siječnja 2017. |
Pojedinačna priznanja reprezentativaca i izbornika
urediPopis izbornika (od 1990.)
uredi- Josip Milković (1990. – 1991.)
- Zdravko Zovko (1991. – 1995.)
- Abas Arslanagić (1995. – 1996.)
- Vlado Nekić (1996.)
- Velimir Kljaić (1996.)
- Ivan Duvnjak (1996.)
- Damir Čavlović (1996.)
- Josip Glavaš (1997)
- Ilija Puljević (1997. – 1998.)
- Velimir Kljaić (1998. – 1999.)
- Zdravko Zovko (1999. – 2000.)
- Josip Milković (2000. – 2002.)
- Lino Červar (2002. – 2010.)
- Irfan Smajlagić (2003., 2004., i 2005.)
- Slavko Goluža (2010. – 2015.)
- Željko Babić (2015. – 2017.)
- Lino Červar (2017. – 2021.)
- Hrvoje Horvat (2021. – 2023.)
- Goran Perkovac (2023. – 2024.)
- Dagur Sigurðsson (2024. –)
Momčad
urediSastav na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 2024.
Vratari: Matej Mandić (Zagreb), Filip Ivić (Chambery), Kristian Pilipović (Schaffhausen), Dominik Kuzmanović (Nexe Našice)
Lijeva krila: Marin Jelinić (Szeged), Lovro Mihić (Wisla)
Desna krila: Mario Šoštarić (Szeged), Filip Glavaš (Zagreb)
Pivoti: Tomislav Kušan (Limoges), Veron Načinović (Montpellier), Marin Šipić (Kriens).
Lijevi vanjski: Tin Lučin (Wisla), Marko Mamić (Leipzig), Zvonimir Srna (Zagreb)
Srednji vanjski: Domagoj Duvnjak (Kiel), Igor Karačić (Kielce), Luka Cindrić (Dinamo Bukurešt)
Desni vanjski: Ivan Martinović (Melsungen), Mateo Maraš (Tatabanya), Luka Lovre Klarica (Zagreb)
Rezultati i priznanja ostalih muških reprezentacija
uredi
|
|
|
Olimpijske igre gluhih – 4 zlata (2001., 2005., 2009., 2013.), srebro 1997., bronca 1993. Svjetska prvenstva gluhih – zlato 2014. (prvo održano prvenstvo)[123] Europska prvenstva gluhih – 4 zlata (2000., 2005., 2012., 2016.), srebro 2008., bronca 1995. |
Sastavi na velikim natjecanjima
uredi
|