Wikipedija

Kajkavsko narječje

jedno od triju narječja hrvatskoga jezika
Inačica 4638882 od 15. prosinca 2015. u 12:27 koju je unio Ceha (razgovor | doprinosi)

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i štokavsko.

Ovaj je članak dio niza o
kajkavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Dijalekti[1]

Književnost

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj.

Rasprostranjenost

 
Pregled karakteristika kajkavskih poddijalekata
 
Rasprostranjenost čakavskog narječja, kajkavskog narječja i zapadnoštokavskog narječja u današnjoj Hrvatskoj i BiH prije velikih migracija.

Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i Prigorje, Međimurje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Pokuplje i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima najviše u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini), te manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje bilježi veći postotak smanjenja govornika. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica i Velika Gorica te još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Popovača, Kutina, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).

S obzirom na izgovor jata, ne mogu se razlučiti glavne kajkavske inačice:

  • većina izgovara ẹ (zatvoreno e) ili ekavski, no taj /ẹ/ nije isti glas kao u štokavskim govorima, već je riječ o glasu između /e/ i /i/. Takav sustav je sličan francuskom, portugalskom ili talijanskom sustavu sa 7 samoglasnika (odnosno sa više vrsta e). Iako se u hr. ortografiji taj glas obično piše kao e izgovara se njemu sličnim prijelaznim vokalima;
  • dio govornika ima i poseban izgovor za dugi jat kao dvoglas /ie/ (kratki jat im je zatvoreno ekavski), a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja. To je dvoglas koji odgovara (i)jekavskom izgovoru u štokavskim govorima, a koji se razvio (kao i kod svih hrvatskih govora) diftongiranjem zatvorenog e (originalnog jata).
  • neki stručnjaci za treću inačicu uzimaju ikavske kajkavce koji jat izgovaraju kao /ii/, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao /ii/ ili /ié/. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u Fužinama, lokvama, uz rijeku Dobru, Ozalj, dio Žumberka, zapadno Turopolje (Horvati i Zdenčina, vidi seobe Hrvata iz Pounja u Prekokuplje u 16. st.), donja Sutla iznad Zaprešića (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela Krajina (tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće u Austriji, te u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice), kao i u sjevernoj Istri oko Buzeta (taj je govor čakavski) itd. U doba Zrinskihh i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila javni govor hrvatske plemićke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Mnogi od tih govora nastali na čakavskoj osnovi ili mješanjem sa čakavskim (i šćakavskim) govorima.

Razvoj

 
Povijesne veze kajkavskog i razvoj ostalih narječja

Kajkavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i slovenski dijalekti[2], opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najsjevernijem hrvatskom narječju, a prije dolaska Mađara, srodni govori su zauzimali veće područje, a postojala je veza i s govorima iz kojih se danas razvilo srednje slovačko narječje. Narječje je dosta srodno sa sjevernim šćakavskim koji je najduže zadržao neizmjenjeni refleks jata (zatvoreno e), kao i sa sjevernočakavskim dijalektima te panonskom narječju slovenskog jezika. U kontaktima su nastali i mnogi prijelazni dijalekti poput donjesutlanskog (kajkavizirani čakavski ikavski), prigorskog (prijelazni čakavsko-kajkavski), goranski (čakavsko-kajkavsko-donjekranjski prijelaz), kao i mnogi govori slovenskog panonskog narječja (prleški, prekmurski i originalni belokrajinski govori). Većinu kajkavskih govora (osim goranskog), kao i podosta istočnoslovenskih (većinu govora panonskog narječja i dio govora štajerskog narječja) prožimaju općehrvatske jezične izoglose;

  • jednačenje jata (zatvoreno e) i poluglasa (schwa)
  • jednačenje stražnjeg nazala (nazalno o) i samoglasnog l

Osobine

 
Kajkavski natpis na grobu Štefana Kralla u Svetom Martinu na Muri (Međimurje).

Glasovi

     Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      (nj)  
plozivi p   b t   d   k   g
frikativi   f   v s   z š   ž   h     
afrikate   c       č         
aproksimanti          j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l      (lj)  

Kajkavski sustav u osnovi posjeduje 7 samoglasnika, uz 5 "standardnih" sadrži još u pravilu i zatvoreno e i zatvoreno o. Za njegov razvitak je karakteristično izjednačavanje starohrvatskih samoglasnika i slogotvornog l; e i nazalno e su prešli u e, jerovi su se ujednačili u poluglasu, jat je prešao u zatvoreno e, a samoglasno l u zatvoreno o (u nekim govorima je još došlo do izjednačavanja zatvorenog o s u ili o).

Gramatika

Prozodija

Prozodija podrazumijeva brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom narječju pronađena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a

  • krajnji zvučni suglasnici su obezvučeni (mraz → mras; grob → grop)
  • u goranskom je dijalektu završno m prešlo u n (mislim → mislin )

Morfologija

  • vokativ se ne koristi u pravilnom obliku
  • imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine imaju nulti nastavak (krave → kraf; sela → sel)
  • kod imenica muškog roda pojavljuju se nastavci –of i –ef (dečkof, ocef)
  • kod imenica muškog roda u množini i kod imenica ženskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk → vuki, vrag → vragi; noga → nogi)
  • nastavak u komparativu je š (veliki → vekši)

Glagoli

  • od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum)
  • nastavak u trećem licu množine prezenta je –jo ili –ju , a ponekad se koristi i nastavak –du (kopaju, kopajo, kopadu)
  • u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoćni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal)
  • jednako se koriste enklitike i proklitike (ga poznaš, poznaš ga)
  • buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (došel bum)
  • za glagole kretanja se koristi supin (idem spat)

Dijalekti

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta[3]:

  1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ postaje /ž/
  2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
  3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

 
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli A. Belića, granični dijalekti spadaju u jugozapadne
 
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli M. Lončarić (zapadni i istočni goranski poddijalekti su samo goranski po Lončariću)

Belićeva ideja je bila jednostavna, objasniti kajkavsko narječje kao miješano, pri čemu bi istočni govori bili porijeklom starošćakavski, jugozapadni čakavski, a sjeverozapadni slovenski, odnosno mješavine govora s dominacijom jednog porijekla. Njegov način razmišljanja je kasnije opovrgnuo Ivšić, dokazavši da kajkavsko narječje nije prijelaz, niti mješavina.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio u šest dijalekata:

 
Kajkavska molitva iz 1651. godine u knjizi Szveti evangeliomi. Autor je Nikola Krajačević.
  1. zagorsko-međimurski
  2. turopoljsko-posavski
  3. križevačko-podravski
  4. prigorski
  5. donjosutlanski
  6. goranski
 
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli S. Ivšić

S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje od šest dijalekata petnaest poddijalekata:

  1. plješivičkoprigorski
  2. samoborski
  3. gornjosutlanski
  4. bednjansko-zagorski
  5. varaždinsko-ludbreški
  6. međimurski
  7. podravski
  8. sjevernomoslavački
  9. glogovničko-bilogorski
  10. gornjolonjski
  11. donjolonjski
  12. turopoljski
  13. vukomeričko-pokupski
  14. donjosutlanski
  15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Kajkavsko se narječje nekad prostiralo mnogo istočnije, prema nekim dokazima obuhvačalo je prostor od Drave preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjekovne Zagrebačke biskupije s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni mješalo sa elementima čakavštine prema jugu i štokavštine prema istoku. Uslijed seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska kajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje elementi istočnokajkavskih narječja u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karašova-Karaševo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina (koja je izučavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dijalektu kajkavskoga narječja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi govori klasificirani kao istočnokajkavski dijalekt.[4]

Kajkavska književnost

 
Hrvatski dijalekti u RH i BiH
 
Danicza zagrebechka 1848. godine, kajkavski kalendar.

Od polovice 16. stoljeća do preporoda, na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkome) napisao je Ignacij Szent-Mártony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche, Varaždin, 1783.), a na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog dvojezična (Jezičnica horvatzko-slavinzka - Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.). Kristijanović je pokušao i Bibliju prevesti na kajkavsko narječje.

Najvažniji su stariji rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon Latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.).

Među književnicima koji su pisali na kajkavskom književnom jeziku nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. Početkom 20. stoljeća dolazi do druge faze kajkavskoga književnoga jezika, čiji su glavni predstavnici književnici Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Miroslav Krleža te Ivan Goran Kovačić. Suprotivno u javnosti uvriježenom mišljenju oni nisu pisali na kajkavskim dijalektima, nego upravo na kajkavskom književnom jeziku, dok je pjesnik Nikola Pavić razvio izrazito jaki stil na međimurskom dijalektu kajkavskoga jezika.

Starija rječnička baština kajkavske književnosti obrađuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (12. svezak objavljen je 2011). Osim objave desetak manjih kajkavskih rječnika za lokalne seoske govore u 20. stoljeću, u najnovije doba je razrađeno nekoliko većih kajkavskih rječnika s preko 30.000 riječi iz gradske kajkavštine Varaždina, Zagreba i Petrinje. Nedavno pa je Vid Balog preveo Novi zavjet na kajkavski.[5]

 
kajkavski dijalekti u Republici Hrvatskoj

Primjeri kajkavske poezije

Primjeri o kajkavskom narječju

»

Došlo na me pismo,
Vu gizdavi Prelog,
Preločkomu sodcu,
Kaj moram iti, Junake loviti,
V Čakovec dognati.
(Međimurska narodna pjesma, 18. st.)

«
»

Ivek je bil mali,
Služit so ga dali.
Gda je malo zrasel,
Dimo smo ga zvali.
– Hodi Ivek, dimo,
Bomo te ženili.
Majka ti zebrala
Cigansku devojku.
Ivek z pleči skreče,
Kaj ciganko neče.
– Hodi Ivek, dimo!
Bomo te ženili.
Majka ti zebrala
medjimursko deklo.
Ivek se nasmeje.
Medjimursko – oče.
(Međimurska narodna pjesma)[6]

«

Izvori

  1. ↑ Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  2. ↑ Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika  (PDF)
  3. ↑ Aleksandar Belić: Kajkavski dijalekt Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, [1926]-1929.
  4. ↑ Podravina.net Sanja Vulić: Kajkavski govori Umoka i Vedešina u zapadnoj Mađarskoj
  5. ↑ Biblija kajkavski
  6. ↑ Lápos Haller Jenő: Gyakorlati muraközi nyelvtan, Muraközi Katolikus Könyvnyomda, Csáktornya 1942.

Vidi još

U Wikipediji

Vanjske poveznice

Literatura

  • A. Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
  • Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
  • Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996.
  • I. Večenaj, Mijo Lončarić: Srednjopodravska kajkavština, rječnik govora Gole. Institut za hrvatski jezik, Zagreb 1997.
  • D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
  • A. Šojat, V. Barac-Grum, I. Kalinski, M. Lončarić, V. Zečević: Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.
  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
  • A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2006). Zabok-Krapina 2006.
  • T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, Varaždin 2002. (2. prošireno izdanje u tisku 2008.)
  • A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac: Purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska (Jen agramerski slovar). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2008.

Vanjske poveznice

 Wječnik ima rječničku natuknicu Kategorija:Kajkavština



Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kajkavsko_narječje&oldid=4638882"