Wikipedija:Izabrani članci/2019.
Izabrani članci/1, 2019.
Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna kilometara, što se uzima kao astronomska jedinica (AJ). Zemljina putanja nije jako izdužena, numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63".
Zemlja ima svojstvenu topografiju (71% kore prekriveno je vodom), ima atmosferu s dušikom i kisikom, te biosferu. Jedini je poznati planet koji ima oceane, atmosferu s mnogo kisika i živu geološku aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan poznati drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u organskoj tvari. Posebno, morske alge (modrozelene alge) izdvajaju iz atmosfere ugljikov dioksid i oslobađaju kisik. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Evolucionisti smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda godina. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3,5 milijarde godina.
→ {{Izabrani članci/1, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/2, 2019.
Francuska Ekvatorska Afrika (fra. Afrique-Équatoriale française; eng. French Equatorial Africa) ili AEF federacija je francuskih kolonija u srednjoj Africi koja se proteže sjeverno od rijeke Kongo do pustinje Sahare. Osnovana je 1910., te je kao federacija francuskih kolonija u Africi činila četiri teritorija: Gabon, Središnji Kongo danas Republika Kongo, Oubangui-Chari ili Ubangi-Shari (danas Srednjoafrička Republika) i Čad.
Tom federacijom upravljao je generalni guverner (zajedno sa zamjenicima) dok mu je grad Brazzaville bio sjedište. Generalni guverner imao je veliku kontrolu i moć upravljanja nad federacijom, uključujući vanjsku i unutarnju sigurnost, ekonomske i financijske poslove, a odgovarao je francuskom ministru kolonija. Zamjenici guvernera nazivaju se poručnicima koje imenuje francuska Vlada. Oni u kolonijama provode odluke guvernera. Sustav djelovanja bio je vrlo centraliziran iako su se u razdoblju između 1910. - 1946. postojali napori o decentralizaciji upravljanja iz središnjice u Brazzavilleu. Tijekom Francuske IV. Republike (1946. - 1958.) afrička federacija bila je zastupljena u francuskom Parlamentu. 1958. bio je referendum kako bi Francuska Ekvatorska Afrika postala neovisna unutar francuske zajednice. Trenutna afrička federacija je raspuštena te je 1959. osnovana "Unija Centralno Afričkih Republika". Tek su u kolovozu 1960. te zemlje postale potpuno nezavisne.
→ {{Izabrani članci/2, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/3, 2019.
HŽ serija 1141 (izvorna numeracija JŽ 441, tvornička oznaka ASEA Rb1, nadimci Asea, Šveđanka) je električna lokomotiva Hrvatskih željeznica za sustav napajanja 25 kV 50 Hz. Lokomotive je između 1967. i 1969. za potrebe tadašnjih Jugoslavenskih željeznica gradila ujedinjena tvrtka ”Traktion-Union”, koju su činile švedska ASEA, švicarski Secheron i austrijski Elin-Union, a od 1968. proizvodnju je prema licenciji tvrtke ASEA preuzela zagrebačka tvornica “Rade Končar”, uz niz kooperanata iz redova jugoslavenske industrije.
Riječ je o univerzalnoj električnoj lokomotivi, namijenjenoj za vuču putničkih i teretnih vlakova. Lokomotive serije 441 prometovale su na željezničkim prugama na području cijele bivše Jugoslavije, osim Slovenije i Crne Gore. Do 1987. godine izgrađeno je ukupno 285 vučnih jedinica u sedam različitih podserija te je serija JŽ 441 predstavljala najbrojniju seriju lokomotiva u posjedu Jugoslavenskih željeznica. Danas se, osim u inventarskom parku Hrvatskih željeznica, ova serija lokomotiva nalazi u posjedu željezničkih uprava država nastalih raspadom Jugoslavije – Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, ali i Rumunjske te Turske. Hrvatske željeznice naslijedile su od bivšeg ŽTP-a Zagreb ukupno 92 lokomotive serije JŽ 441, kojima je dodijeljena brojčana oznaka HŽ 1141. Od toga su 42 lokomotive bile osnovne podserije 441.0 te su u vozni park uvrštene pod novim oznakama HŽ 1141 001-042.
→ {{Izabrani članci/3, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/4, 2019.
Hannibal (eng. Hannibal) je američki psihološki triler iz 2001. godine koji je režirao Ridley Scott, a koji je snimljen prema istoimenoj knjizi autora Thomasa Harrisa. Radi se o nastavku Oscarom nagrađenog filma Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine u kojem se glumac Anthony Hopkins vraća ikonskoj ulozi serijskog ubojice Hannibala Lectera. Uz njega se u glavnoj ženskoj ulozi pojavljuje Julianne Moore koja zamjenjuje Jodie Foster kao agentica FBI-a Clarice Starling.
Radnjom smješten deset godina poslije događaja iz Jaganjaca, film Hannibal vrti se oko pokušaja agentice Starling da uhiti Lectera prije nego ga njegova jedina preživjela žrtva, Mason Verger, uhvati i ubije. Radnja filma odvija se između Italije i SAD-a. Razvoj ovog filmskog projekta popraćen je velikom medijskom pažnjom pogotovo stoga što su redatelj Jonathan Demme, scenarist Ted Tally i glumica Jodie Foster (svi iz filma Kad jaganjci utihnu) odbili u njemu sudjelovati. Nakon što je započeo sa službenom kino distribucijom, film Hannibal je srušio dotadašnje box-office rekorde u SAD-u, Australiji, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom veljače 2001. godine.
Film Hannibal u svom prvom vikendu prikazivanja u SAD-u utržio je 58 milijuna dolara u 3230 kino dvorana. U to vrijeme (veljača 2001. godine) to je bilo treće najbolje kino otvaranje nekog filma u povijesti - odmah iza filmova Izgubljeni svijet: Jurski park (iz 1997. godine) i Zvjezdani ratovi: Fantomska prijetnja (iz 1999. godine).
→ {{Izabrani članci/4, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/5, 2019.
Ivo Robić (Garešnica, 28. siječnja 1923. − Rijeka, 9. ožujka 2000.), bio je popularni hrvatski pjevač zabavnih melodija, skladatelj, pionir zabavne glazbe, i prvi koji je napravio i veliku međunarodnu karijeru. Ploču Morgen, prodao je u više od milijun primjeraka tako da ga od tad zovu Mister Morgen, ona je i danas najveći komercijalni uspjeh koji je neki hrvatski glazbenik postigao.
Rođen je kao prvi od tri sina u obitelji oca sudskog službenika Stjepana i majke Marije Robić. Otac Stjepan volio je glazbu te je vodio tamburaški orkestar. Tako je Ivo Robić već zarana pjevao u zboru i svirao violinu. Tijekom školovanja u srednjoj školi u Bjelovaru, kamo se je obitelj preselila, Robić je već osnovao s prijateljima školski dixieland sastav, s kojim je amaterski nastupao.
Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, 1945. godine, prilike za mladog pjevača šlagera nisu bile baš sjajne, tadašnja Jugoslavija je bila u poluratnom stanju sa svojim dojučerašnjim zapadnim savezncima, zbog krize oko Trsta, Koruške i Grčkog građanskog rata. Robić i u takvim prilikama, već 1945. godine pjeva u Opatiji, priređuje koncert u kazalištu, ali prolazi slabo, jer su tad u Opatiji vladali talijanski orkestri. Od 1946. godine ponovno pjeva na Radio Zagrebu, iste godine se i vjenčao, 18. travnja, sa svojom ljubavi iz ratnih dana Martom Goleš, s kojom će ostati do kraja života, i koja mu je bila i više od supruge - prava menadžerica i njegova desna ruka. U to vrijeme (1949.) snima i svoju prvu ploču - Ti ni ne slutiš / Kad zvjezdice, za netom osnovani Jugoton.
→ {{Izabrani članci/5, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/6, 2019.
Evolucija (lat. evolutio: razvoj, razvitak) je naziv za proces uslijed kojeg dolazi do promjena nasljednih osobina bioloških populacija tijekom velikog broja uzastopnih generacija. Evolucijski procesi dovode do bioraznolikosti na svakom stupnju biološke organizacije, uključujući stupnjeve vrsta, individualnih organizama i molekula.
Neprestano formiranje novih vrsta (specijacija), promjene unutar vrsta (anageneza) i nestanak vrsta (izumiranje) tijekom cijele evolucijske povijesti života na Zemlji obilježeno je pojavom brojnih zajedničkih morfoloških i biokemijskih osobina organizama, uključujući i međusobno identične sekvence DNK. Ove zajedničke osobine su sličnije među vrstama koje dijele nedavnog zajedničkog pretka i mogu se koristiti kako bi rekonstruirali biološko "stablo života" zasnovano na evolucijskim poveznicama (filogenetika) koristeći kako postojeće žive vrste tako i fosile. Fosilni zapisi u sebi uključuju prikaz prograsije u razvoju živoga svijeta od ranog biogenog grafita, preko fosila do fosiliziranih višestaničnih organizama. Svi danas postojeći oblici bioraznolikosti su oblikovani procesima specijacije, ali i izumiranja.
→ {{Izabrani članci/6, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/7, 2019.
Ropstvo u staroj Grčkoj bilo je uobičajeno kao i u drugim antičkim društvima. Procjenjuje se kako je većina atenskih građana posjedovala barem jednog roba, a grčki pisci uglavnom su ropstvo smatrali i prirodnim i nužnim. Na određeno preispitivanje toga gledišta nailazi se u sokratovskim dijalozima, a kod stoičkih filozofa nalazi se najstarija zabilježena osuda ropstva.
Danas historiografija razlikuje robove koji su predstavljali osobnu pokretnu imovinu vlasnika i robove koji su bili vezani za zemlju, kakvi su, na primjer, bili penesti u Tesaliji ili heloti u Sparti, koji su više nalikovali srednjovjekovnim kmetovima i na neki način bili smatrani dijelom nekretnine na kojoj su se nalazili. Osobni rob je osoba lišena slobode i prisiljena na pokoravanje vlasniku, koji ga može kupiti, prodati ili ga posuditi drugoj osobi, kao i bilo koju drugu svojinu.
Proučavanje ropstva u staroj Grčkoj susreće se sa značajnim metodološkim teškoćama. Dokumentarni izvori su raštrkani i sačuvani u vrlo fragmentarnom stanju, i pri tom se uglavnom odnose na Atenu. Nijedan antički spis ne bavi se u cjelosti ovom temom, a i grčki zakoni zanimali su se za ropstvo samo kao za izvor prihoda. U grčkim komedijama i tragedijama robovi su prikazani na stereotipan način, dok se u ikonografiji ne uočava razlika u prikazivanju robova i obrtnika.
→ {{Izabrani članci/7, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/8, 2019.
Lovac na jelene (eng. The Deer Hunter) je američka ratna drama iz 1978. godine koju je režirao Michael Cimino, a čija se radnja vrti oko trojice rusko-američkih radnika u čeličani te njihovom vojnom roku kojega služe tijekom Vijetnamskog rata. U filmu su glavne uloge ostvarili: Robert De Niro, Christopher Walken, John Savage, John Cazale, Meryl Streep i George Dzundza. Radnja filma odvija se u Clairtonu, malom industrijskom gradiću smještenom na rijeci Monongahela južno od Pittsburgha, a nakon toga negdje u pustopoljinama Vijetnama te pred kraj u Sajgonu tijekom Vijetnamskog rata.
Film je djelomično temeljen na nikad produciranom scenariju naziva The Man Who Came to Play autora Louisa Garfinklea i Quinna K. Redekera o ruskom ruletu. Producent filma Michael Deeley koji je našao scenarij unajmio je scenarista/redatelja Michaela Cimina koji je skupa s Dericom Washburnom prepravio tekst koristeći element ruskog ruleta i stavljajući ga u Vijetnamski rat. Snimanje filma nije prošlo bez problema budući su prekoračeni dozvoljeni budžet i raspored snimanja; film je u konačnici koštao 15 milijuna dolara. U vrijeme kino distribucije filma, scene s ruskim ruletom smatrale su se izrazito kontroverznima.
Film Lovac na jelene osvojio je pet prestižnih filmskih nagrada Oscar uključujući one za najbolji film, najboljeg redatelja (Cimino) i najboljeg sporednog glumca (Walken).
→ {{Izabrani članci/8, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/9, 2019.
Zidar Betonsky je splitski underground electro/industrial sastav koji je devedesetih godina imao kultni status. Djeluju od 1995. godine. Atmosfera ZBT-ovih pjesama pomalo je mračna, trans i psihodelična. Objavili su tri albuma, koji su danas dostupni za skidanje s interneta. "Zidari" su producirali progresivnu elektronsku glazbu. Skladbe su upotpunjivali nizom klasičnih glazbala. Koncertirali su najviše po Splitu te po Splitsko-dalmatinskoj županiji. Gostovali su i u Sloveniji.
Zapažen nastup imali su na na promociji knjige Usnuli čuvari grada Zagreba Željka Zorice Šiša. Tom su prigodom izvodi autorsku glazbu za performans Sunčevo mladunče. Dotična je promocija proglašena najuspješnijom promocijom knjige u 1996. godini. Izveli su i medijski zapažen eko-performans Ribar. Godine 2001., Zidar Betonsky bio je na Splitskom ljetu radeći glazbu i šumove za predstavu Edip.
→ {{Izabrani članci/9, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/10, 2019.
Perast je malo primorsko naselje u crnogorskoj općini Kotor. Najveći je spomenik Boke kotorske (Crna Gora), sav je na kamenu i cijeli kameni. Ima mnoge palače, crkve i kamene kuće. U 14. stoljeću postojalo je brodogradilište. U Perastu je radila prva pomorska škola.
Nalazi se na 12 km od Kotora, u pravcu Risna, točno ispred tjesnaca Verige. Leži u podnožju vapnenačkog brda Sv. Ilija (873 m), u sjeveroistočnom dijelu Boke kotorske, na rtu koji razdvaja Risanski zaljev od Kotorskog zaljeva. Nalazi se na jednom od najljepših dijelova Boke. Nasuprot njemu, na 1190 m udaljenosti nalazi se najuži dio zaljeva, tjesnac Verige. Pred Perastom nalaze se dva slikovita otoka: Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela. Perast se ističe sa 16 (palača, uglavnom baroknih, a većina obitelji kojima pripadaju predstavlja 12 peraških bratstava (kazada).
Gospa Peraška proslavlja se 15. svibnja. Na taj se dan gađa kokota koji simbolizira neprijatelja. Blagdan se obilježava u čast pobjede u Peraškom boju 1654. godine.
U doba najvećeg pomorskog uspona grad je sredinom 18. stoljeća imao 1,643 stanovnika, gotovo isključivo Hrvata katolika. Godine 2005. Perast je imao oko 360 stalnih stanovnika, od kojih je oko 100 Hrvata katolika.
→ {{Izabrani članci/10, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/11, 2019.
Perast je malo primorsko naselje u crnogorskoj općini Kotor. Najveći je spomenik Boke kotorske (Crna Gora), sav je na kamenu i cijeli kameni. Ima mnoge palače, crkve i kamene kuće. U 14. stoljeću postojalo je brodogradilište. U Perastu je radila prva pomorska škola.
Nalazi se na 12 km od Kotora, u pravcu Risna, točno ispred tjesnaca Verige. Leži u podnožju vapnenačkog brda Sv. Ilija (873 m), u sjeveroistočnom dijelu Boke kotorske, na rtu koji razdvaja Risanski zaljev od Kotorskog zaljeva. Nalazi se na jednom od najljepših dijelova Boke. Nasuprot njemu, na 1190 m udaljenosti nalazi se najuži dio zaljeva, tjesnac Verige. Pred Perastom nalaze se dva slikovita otoka: Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela. Perast se ističe sa 16 (palača, uglavnom baroknih, a većina obitelji kojima pripadaju predstavlja 12 peraških bratstava (kazada).
Gospa Peraška proslavlja se 15. svibnja. Na taj se dan gađa kokota koji simbolizira neprijatelja. Blagdan se obilježava u čast pobjede u Peraškom boju 1654. godine.
U doba najvećeg pomorskog uspona grad je sredinom 18. stoljeća imao 1,643 stanovnika, gotovo isključivo Hrvata katolika. Godine 2005. Perast je imao oko 360 stalnih stanovnika, od kojih je oko 100 Hrvata katolika.
→ {{Izabrani članci/11, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/12, 2019.
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice, 12. srpnja 1943.) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar, publicist i kritik. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika.
Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade. Već godine 1931. objavio je prvu pjesničku zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će godine 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku, te se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić se služi tehnikom lirskog realizma. Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože.
Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili. Njegov grob godinama ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi Moj grob (svojevrsni epitaf samomu sebi). Njegovo počivalište pronađeno je 1957. godine.
Njemu u čast od godine 1964., svake godine, u njegovom rodnom mjestu Lukovdolu, u Gorskom kotaru, održava se pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Tijekom pjesničke manifestacije dodjeljuju se nagrade Goranov vijenac (od 1971. godine) i Goran za mlade pjesnike (od 1977. godine).
→ {{Izabrani članci/12, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/13, 2019.
Svetozar Borojević od Bojne (njem. Svetozar Boroević von Bojna) (Umetić, kod Kostajnice, 2. prosinca 1856. – Klagenfurt, 23. svibnja 1920.), visoki hrvatski vojni časnik. Bio je feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske, hrvatske nacionalnosti. Svetozar Borojević od Bojne se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna osobnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru i kralju kojemu je služio. Nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvoga svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Od početka Prvoga svjetskog rata našao se na meti talijanskih promidžbenjaka i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru i kralju. Zahvaljujući pobjedama koje je izvojevao na sočanskom bojištu, razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS bilo bi znatno nepovoljnije za Slovence i Hrvate da je talijanska vojska uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.
→ {{Izabrani članci/13, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/14, 2019.
Svetozar Borojević od Bojne (njem. Svetozar Boroević von Bojna) (Umetić, kod Kostajnice, 2. prosinca 1856. – Klagenfurt, 23. svibnja 1920.), visoki hrvatski vojni časnik. Bio je feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske, hrvatske nacionalnosti. Svetozar Borojević od Bojne se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna osobnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru i kralju kojemu je služio. Nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvoga svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Od početka Prvoga svjetskog rata našao se na meti talijanskih promidžbenjaka i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru i kralju. Zahvaljujući pobjedama koje je izvojevao na sočanskom bojištu, razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS bilo bi znatno nepovoljnije za Slovence i Hrvate da je talijanska vojska uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.
→ {{Izabrani članci/14, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/15, 2019.
Tko je ovdje lud? (eng. O Brother, Where Art Thou?) je američka komedija braće Coen iz 2000. smještena u Mississippi u vrijeme Velike depresije (točnije u 1937.).
Film je djelomično temeljen na Homerovoj Odiseji te noveli Howarda Waldropa A Dozen Tough Jobs iz 1989.
Samim svojim izvornim naslovom, film prikazuje skrivenu referencu na drugi tip stvaranja mitova: snimanje filmova, posebno na satiru Prestona Sturgesa iz 1941., Sullivanova putovanja, u kojem se naslovni junak odlučuje snimiti strašni, društveno angažirani film nazvan O Brother, Where Art Thou?. Nakon što redatelj osjeti nevolje na svojoj koži, odlučuje da su humoristični filmovi vrijedniji nego samovažne drame. Osim toga, film braće Coen ima i ton te realni prikaz ere Velike depresije, koji su isprepleteni s komičnim elementima.
U filmu nastupaju George Clooney, John Turturro, Tim Blake Nelson, John Goodman, Holly Hunter i Charles Durning. Soundtrack album s tradicionalnim američkim pjesmama osvojio je Grammy za najbolji album 2001.
Film govori o trojici odbjeglih zatvorenika. Ulysses Everett McGill (George Clooney), poznat kao Everett, Pete Hogwallop (John Turturro) i Delmar O'Donnel (Tim Blake Nelson) bježe s robije u potrazi za 1,2 milijuna dolara za koje Everett tvrdi da je ukrao i zakopao prije nego što je zatvoren.
→ {{Izabrani članci/15, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/16, 2019.
Periodni sustav elemenata je sustavni tablični poredak kemijskih elemenata koji odražava njihovu atomsku građu i sličnost njihovih fizikalnih i kemijskih svojstava.
Periodičkomu ponavljanju kemijskih i fizikalnih svojstava elemenata uzrok je periodička sličnost elektronske konfiguracije atoma elemenata poredanih po rastućem atomskom broju. Nova perioda u periodnom sustavu započinje kada se u elektronskoj konfiguraciji atoma počne popunjavati nova elektronska ljuska. Stoga atomi elemenata u jednoj periodi imaju jednak broj ljusaka, ali različit broj elektrona u vanjskoj ljusci (valentni elektroni). Suprotno, atomi elemenata unutar jedne skupine (stupac) imaju različit broj ljusaka, ali im je broj valentnih elektrona jednak.
Suvremena tablica periodnoga sustava, prema preporuci Međunarodne unije za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC, 1988.), sadrži 7 perioda i 18 skupina elemenata. Svi su elementi u periodnome sustavu naznačeni svojim kemijskim simbolima, kojima se dodaju oznake: atomski broj (redni broj) kao lijevi supskript, a maseni broj kao lijevi superskript.
Pravi su otkrivači periodnoga sustava D. I. Mendeljejev i J. L. von Meyer. Oni su, neovisno jedan o drugom, sastavili tablicu periodnoga sustava, iako ju je Mendeljejev objavio godinu dana prije (1869.) i prvi je uvidio puni smisao tog otkrića, ostavljajući u tablici prazna mjesta za elemente koji će se tek otkriti.
→ {{Izabrani članci/16, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/17, 2019.
Via Dolorosa, Put suza, (lat. "Staza boli"; hebr. ויה דולורוזה; arap. طريق الآلام) ulica je u jeruzalemskom Starom gradu, kojom je po vjerovanju prošao Isus prije razapinjanja. Krivudajuća ruta od Antoniove tvrđave pa do bazilike Svetoga groba duga je oko 600 metara i mjesto je kršćanskih hodočašća. Današnja ruta uspostavljena je u 18. stoljeću, zamjenjujući neke ranije inačice. Obilježava devet postaja Križnog puta, iako je od kasnog 15. stoljeća u praksi 14 postaja, s preostalih pet postaja unutar bazilike Svetog groba.
Via Dolorosa predstavlja moderne ostatke jedne od dvije glavne istočno-zapadne rute (Decumanus Maximus) kroz Aeliu Capitolinu, koju je dao sagraditi Hadrijan. Rimski gradovi uglavnom su bili napravljeni tako da je istočno–zapadna cesta prolazila središtem grada, no u slučaju Jeruzalema, Brdo hrama bilo je već u središtu tako da su Hadrijanovi arhitekti dodali još jednu cestu koja je imala pravac istok-zapad, samo sjevernije. Pored toga, cesta koja je obično išla u smjeru sjever-jug (cardo), u Jeruzalemu je išla direktno na zapadno brdo, tako da je sagrađen drugi pravac, koji je išao prema Damaščanskim vratima, nedaleko Via Dolorose.
Tradicionalna ruta počinje unutar Lavljih vrata (Vrata Sv. Stjepana) u Muslimanskoj četvrti, kod osnovne škole Umariya, blizu nekadašnje Antoniove tvrđave, i ide u pravcu istok–zapad prema Starom gradu i bazilici Svetog groba u Kršćanskoj četvrti. Sadašnje postaje križnog puta se temelje na kružnoj putanji koju su organizirali franjevci u 14. stoljeću; njihova ruta, koja je kretala prema istoku uz Via Dolorosu (suprotno od uobičajenog hodočašća na zapad), započinjala je i završavala u Crkvi Svetog groba, prolazeći i kroz Getsemaniju i brdo Cion tijekom Križnog puta.
→ {{Izabrani članci/17, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/18, 2019.
Leonardo da Vinci (Vinci, Italija, 15. travnja 1452. – Amboise, Francuska, 2. svibnja 1519.) bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer.
Ukratko, najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka - višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici.
Njegove Posljednja večera (1495.–97.) i Mona Lisa (1503.–06.) spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena. Leonardo da Vinci bio je prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek-djelima.
→ {{Izabrani članci/18, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/19, 2019.
Nova Rača je općina u Hrvatskoj. Prvi pisani spomen Rače nalazi se u listini iz 1230. godine. U Novoj Rači, templari su sagradili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1312. Prostor crkve, spomenik je kulture prve kategorije, jer su u njemu pronađeni arheološki ostaci prapovijesnih kultura. Provale Turaka događale su se od 1540. do 1544. Područje je postalo nenastanjeno i granični prostor između Hrvatske i Osmanskoga Carstva. Turci su protjerani s ovih prostora 1684. godina, a u međuvremenu je u Rači bila karantena za stoku, što je zametak stočnih sajmova u Novoj Rači.
Austrijski car Franjo Josip I. posjetio je Novu Raču i Drljanovac te Bjelovar, 12. rujna 1888. godine. Povod su bile vojne vježbe na području Nove Rače i Drljanovca. Tvornica opruga »Fenor«, na vrhuncu poslovanja je zapošljavala preko 500 radnika i proizvodila oko 6000 raznih vrsta opruga. Osnutkom Bjelovarsko-križevačke biskupije 5. prosinca 2009., mons. Vjekoslav Huzjak odlučio je da za svoju biskupiju, župnu crkvu u Novoj Rači proglasiti Marijanskim svetištem. Dan Općine je 20. travnja.
→ {{Izabrani članci/19, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/20, 2019.
Faust Vrančić (Šibenik, 1. siječnja 1551. – Mletci, 20. siječnja 1617.), bio je hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.
Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. godine postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, a u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića. Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, madžarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića...«.
→ {{Izabrani članci/20, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/21, 2019.
Balint Vujkov (Subotica, 26. svibnja 1912. – Subotica, 23. travnja 1987.) je hrvatski književnik, sakupljač i obrađivač hrvatskih narodnih djela iz Vojvodine i susjednih država, pripovjedač i romanopisac. Dramatizirao je brojne narodne pripovijetke koje je sakupio i zapisao. Sakupljao ih je u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj (karaševski Hrvati), Češkoj, Vojvodini, Austriji, Hrvatskoj (u Lici) i na Kosovu, tijekom 55 godina. Pored hrvatskih, zapisao je i narodna djela Srba iz Mađarske i Rumunjske. Po značaju njegovog sakupljačkog rada ga pojedini stručnjaci stavljaju razinu s braćom Grimm i Vukom Karadžićem
Bio je pjesnik, pripovjedač, pisac bajki, fantastičnih priča, dramatik, publicist, polemičar, esejist, romanopisac. Bio je pokretačem i članom uredništva u većem broju književnih časopisa, novina i narodnih kalendara. Po struci je bio pravnik. Radio je kao odvjetnik, u službi pravne pomoći i kao sudac subotičkog okružnog suda. Pisao je o tematici i problematici iz društvenog i obiteljskog života bačkih Bunjevaca i Šokaca, na ponekim mjestima s istaknutom vjerskom inspiracijom. Surađivao je s novinama Hrvatska riječ iz Subotice.
→ {{Izabrani članci/21, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/22, 2019.
Ivo Pilar (Zagreb, 19. lipnja 1874. – Zagreb, 3. rujna 1933.), bio je hrvatski pravnik, povjesničar, sociolog, publicist, filozofski pisac i pravaški političar, smatra se utemeljiteljem hrvatske geopolitike. Njegovim imenom nazvan je Instutut društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.
Začetnik je sociologije i psihologije u Hrvata. Bio je predsjednik zagrebačkog «Socijološkog društva». Već prve studije o Pilaru-psihologu otkrivaju ga kao vrlo važnog i kompetentnog autora, a povijesna znanost psihologije u Hrvata sve donedavno nije ni znala za Pilara. Začetnik je i političkoga zemljopisa u Hrvata. Prvi je hrvatski autor koji je pisao o tome. Pojavio se radom dvadesetak godina nakon što se politički zemljopis/geopolitika u vodećim europskim zemljama etablirala kao znanstvena disciplina.
Pilar je inicijator promemorije poslane papi Benediktu XV. Dan prije nego što je upućena papi zagrebačkom nadbiskupu dr. Antunu Baueru Pilar se obratio zamolivši ga da se preko Svete Stolice zauzme za ostanak Italije izvan rata.
→ {{Izabrani članci/22, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/23, 2019.
Naše malo misto, ili skraćeno Malo misto je televizijska serija snimljena 1969. - 1971. po scenariju Miljenka Smoje pod redateljskom palicom Daniela Marušića i filmskog snimatelja Branka Blažine.
Serija prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu polovicom dvadesetog stoljeća kroz prizmu pisanja kronike mjesta, koju vodi amaterski kroničar, mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta (Mirko Vojković), prateći dogodovštine dotura Luigija (Karlo Bulić), njegove Bepine (Asja Kisić), Roka Prča (Boris Dvornik), Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i drugih. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od 4. srpnja 1936. do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata te prvi procvat turizma u Dalmaciji šezdesetih godina.
Naše malo misto jedno je od najboljih i najpopularnijih djela hrvatske kinematografije. Prvu sezonu prilikom prvog prikazivanja gledalo je 54% stanovništva u Hrvatskoj (te čak 79,9% u Istri). Do danas je reprizirano devet puta.
→ {{Izabrani članci/23, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/24, 2019.
M/T Petar Zoranić, bio je hrvatski tanker dug 192 i širok 25 metara, sagrađen 1959. godine. Tanker je 14. prosinca 1960. godine sudjelovao u pomorskoj nesreći kada se sudario s grčkim tankerom World Harmony, uslijed čega je i potopljen. U nesreći su poginule 53 osobe.
M/T Petar Zoranić sagrađen je 1959. godine u riječkom brodogradilištu 3. Maj. Ime je dobio po hrvatskom književniku Petru Zoraniću. Porinut je 20. rujna 1959. godine. IMO broj bio mu je 5613855. Nakon svečane isporuke u riječkom 3. Maju Petar Zoranić 28. kolovoza 1960. godine doplovio je pred Zadar i cijeli grad došao ga je pogledati. U flotu zadarskog brodara Jugotankera (današnje Tankerske plovidbe) uvršten je 27. rujna 1960. godine.
Bio je građen od čelika. Imao je 16.300 BT i istisninu od 25.330 DWT. Bio je dug 192 i širok 25 metara. Bio je pokretan na parni pogon. Pogon su mu bile dvije parne turbine tvornice De Laval. Ukupna im je porivna snaga bila 12.500 KS, a mogao je postići onda zavidnu najveću brzinu od 17,5 čvorova. U ono je vrijeme bio najsuvremeniji i najsigurniji tanker svog doba, ponos zadarskog brodara. Bio je znatno udobniji i konkurentniji na svjetskom tržištu, toliko da su pomorce s tog broda smatrali srećkovićima.
→ {{Izabrani članci/24, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/25, 2019.
Janko Polić Kamov (Sušak, danas dio Rijeke, 17. studenoga 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar. Jednim je od najvećih hrvatskih književnika.
Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj.
Progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni.
→ {{Izabrani članci/25, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/26, 2019.
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918. Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti) i značajna razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.
Prvi svjetski rat vodio se između dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile: Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su: Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
→ {{Izabrani članci/26, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/27, 2019.
Čovjek od čelika (eng. Man of Steel), američki je film iz 2013. godine temeljen na liku iz stripa izdavačke kuće DC Comics Supermanu kojeg su koproducirale kompanije Legendary Pictures i Syncopy Films, a kojeg je u svjetskim kinima distribuirala kompanija Warner Bros. To je ujedno i prvi film u seriji filmova o superjunacima koji se originalno pojavljuju u stripovima izdavačke kuće DC Comics, a čije će se priče međusobno ispreplitati. Film je režirao Zack Snyder, napisao David S. Goyer, a glavne uloge u njemu su ostvarili Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Kevin Costner, Diane Lane, Laurence Fishburne i Russell Crowe. Film Čovjek od čelika označio je ponovno pokretanje filmske serije o superjunaku Supermanu i njegovom postanku.
Razvoj filma započeo je 2008. godine kada je kompanija Warner Bros. organizirala niz sastanaka s autorima stripova, scenaristima i redateljima u želji da ponovno pokrene franšizu. Godine 2009. sudskom presudom odlučeno je da je obitelj Jerryja Siegela ponovno dobila autorska prava na Supermanovu priču. Odluka se također odnosila i na to da kompanija Warner Bros. ne duguje njegovoj obitelji nikakve financijske honorare za prethodne filmove, ali ako produkcija na novom filmu o Supermanu ne započne do 2011. godine, tada će Shuster i Siegel imati pravo tužiti kompaniju za izgubljeni novac zbog neproduciranog filma. Redatelj Christopher Nolan dao je Davidu S. Goyeru ideju za priču filma nakon njihovog rada na filmu Vitez tame: Povratak, a Zack Snyder je u listopadu 2010. godine dobio posao redatelja filma. Snimanje filma započelo je u kolovozu 2011. godine u zapadnom Chicagu (država Illinois) prije nego se filmska ekipa preselila u Vancouver i Plano (Illinois) gdje se snimio ostatak filma.
→ {{Izabrani članci/27, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/28, 2019.
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika.
Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne. U književnost je ušao 1892. godine pripoviješću Moć savjesti (Vienac, br. 33, 13. kolovoza 1892.), koja naznačuje početak razdoblja moderne. U putopisnoj prozi, Matoš je jedan od najvećih hrvatskih inovatora. Motiv krajolika, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedno od samog početka svojeg pisanja, pjesništvom se počeo neprestano javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine. Do kraja života napisao je svega osamdesetak pjesama koje su skupljene i tiskane 1923. godine, nakon pjesnikove smrti, u zbirci Pjesme. Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike.
→ {{Izabrani članci/28, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/29, 2019.
Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Tijekom 34 godine djelovanja šest puta je osvojio naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije i NDH (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i 1943.). Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Dinamo je od Građanskog baštinio veći dio svoje tradicije (grb i boja). U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački športski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, predložio je ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.
→ {{Izabrani članci/29, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/30, 2019.
Johann Sebastian Bach (Eisenach, 21. ožujka 1685. – Leipzig, 28. srpnja 1750.), bio je njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja.
Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova se djela odlikuju intelektualnom dubinom, tehničkom zahtjevnošću i umjetničkom ljepotom, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Wolfganga Amadeusa Mozarta do Arnolda Schönberga. Među djela J. S. Bacha spadaju Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i isto toliko djela za orgulje.
→ {{Izabrani članci/30, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/31, 2019.
HNK Orijent 1919 hrvatski je nogometni klub sa Sušaka, mjesta koje je upravno dijelom Grada Rijeke. Osnovan je 1919. godine pod imenom Orient. Ime klubu dao je pomorac Franjo Matković po imenu parobroda Orient, i u svojim početcima Orijent je bio klub radničke i đačke mladeži. Godine 1926. klub prestaje s radom, no već 1928. godine obnavlja se i započinje se natjecati u okviru tadašnje I. župe zagrebačkog podsaveza. Nakon Drugoga svjetskog rata klub prvo nosi imena Jedinstvo i Primorac, zatim Primorje dok 1948. godine mijenja ime u Budućnost. Od 1953. godine klubu se vraća staro ime Orijent pod kojim od tada neprekidno nastupa. Trenutačno član je 2. HNL.
→ {{Izabrani članci/31, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/32, 2019.
Savka Dabčević-Kučar (Korčula, 6. prosinca 1923. - Zagreb, 6. kolovoza 2009.), hrvatska političarka i ekonomistica.
Ostala je zapamćenom kao predvodnica nacionalno-reformske struje tijekom Hrvatskog proljeća, koje je omogućila s funkcije predsjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske: kraj Hrvatskog proljeća je naznačen njenom smjenom s te dužnosti 1971. godine i masovnim antihrvatskim progonom "proljećara" koji je uslijedio nakon te smjene.
U listopadu 1990. zajedno s istomišljenicima formira demokratsku hrvatsku stranku centra – Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Prva je predsjednica HNS-a, birana tajnim glasovanjem siječnja 1991., te je birana još dva puta. Svojom odlukom povlači se s te funkcije u studenom 1994. Birana u vodeća stranačka tijela i za počasnu predsjednicu HNS-a, što je bila do dana smrti.
Savka Dabčević-Kučar se kandidiralana izborima predsjednika Republike Hrvatske, 2. kolovoza 1992. i kao predsjednički kandidat dobiva 6 posto glasova.
Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, kao oporbeni stranački prvak djelatno sudjeluje u akcijama koje jačaju međunarodni položaj Republike Hrvatske i njenu obrambenu snagu. Tijekom rata bila među ne velikim brojem političara koju su obilazili prve bojne linije u Slavoniji, Petrinji, Pokupskom, zaleđu Dalmacije itd.
→ {{Izabrani članci/32, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/33, 2019.
Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uklučujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.
Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.
Kraj starog vijeka od prilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.).
→ {{Izabrani članci/33, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/34, 2019.
James Watt (Greenock, Škotska, 19. siječnja 1736. – Heathfield kraj Birminghama, 19. kolovoza 1819.), škotski izumitelj i inženjer.
Radio u radionici za popravak mjernih instrumenata i uređaja na Sveučilištu u Glasgowu. Popravljajući Newcomenov parni stroj, na kojem se kondenzacija vodene pare provodila uštrcavanjem rashladne vode u parni cilindar, došao je na ideju o njegovu unaprjeđenju. Mnogobrojnim pokusima i primjenom napretka tehnologije onoga doba, uspio je usavršiti konstrukciju parnoga stroja tako da je njegov stroj uskoro postao glavni pokretač industrijske revolucije. Sustavnim proučavanjem svojstava vodene pare kao radnoga medija, najprije je stvorio osnovu za svoje buduće izume.
Godine 1765. dogradio je posebni parni kondenzator za kondenzaciju pare izvan cilindra te izolirao cilindar kako bi smanjio gubitak topline, a 1782. konstruirao je i dvoradnu izvedbu stroja, u kojoj se tlak pare rabi i za vraćanje stapa u početni položaj. Time je postigao veću snagu po cilindru i jednoličniji rad, koji je dalje poboljšao ugradnjom zamašnjaka. Za pretvaranje pravocrtnoga u kružno gibanje uveo je planetarni mehanički prijenos, iako je već bio poznat i stapni mehanizam s ojnicom (stapni i klipni strojevi), no njegova je primjena bila zaštićena patentom.
Prvi je za parne strojeve primijenio centrifugalni regulator brzine vrtnje, koji se već prije upotrebljavao na vjetrenjačama. Kako bi mogao pratiti zbivanja u cilindru, konstruirao je indikator, s pomoću kojega je pratio promjenu tlaka u cilindru ovisno o kretanju stapa. Uveo je i konjsku snagu kao jedinicu za mjerenje snage, a ona je poslije normirana.
Mjerna jedinica snage dobila je, njemu u čast, oznaku vat.
→ {{Izabrani članci/34, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/35, 2019.
Aerobalistika (starogrčki, άήρ, zrak, βάλλειν, balein, baciti), grana opće balistike koja proučava kretanje bombe puštene iz zrakoplova.
Zadaće su joj postaviti matematičke osnove za proračun putanje da bi se dobili podatci za sastavljanje tablica bombardiranja, proračun ciljničkih elemenata i konstrukciju ciljničkih sprava, kao i za konstrukciju bomba u pogledu njihovog najpovoljnijeg oblika i stabilnosti. Aerobalistika se razvijala usporedo sa razvojem zrakoplovstva i aerodinamike. Prva poznata matematička razmatranja putanje bombe vršio je 1911. u SAD-u por. Scott F. Riley za konstrukciju ciljničke sprave za bombardiranje iz zraka. Krajem 1914., u Velikoj Britaniji Harry E. Wimperis je poslije pokusnih bombardiranja i mjerenja vremena pada bomba, uspostavio metodu približnog proračuna putanje i konstruirao je ciljničku spravu na kojoj je uveo predstavljanje djelovanje otpora zraka na bombu praktičnim elementima – vremenom pada i zaostajanjem bombe iza zrakoplova.
→ {{Izabrani članci/35, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/36, 2019.
Majstor i Margarita (rus. Ма́стер и Маргари́та) je roman Mihaila Afanasjeviča Bulgakova. Žanr romana je teško jednoznačno odrediti, budući da je djelo mnogoslojno i sadrži u sebi mnoštvo elemenata žanrova kao što su: satira, farsa, fantastika, mistika, melodrama, filozofska alegorija. Prema sižeu romana napravljeno je mnoštvo kazališnih predstava i nekoliko filmova (u Srbiji, Poljskoj, Švicarskoj, Rusiji).
Roman (proučavatelji Bulgakovljevih djela "bulgakovedy" [rus. "булгаковеды"] nazivaju ga još "menipejom" i "slobodnom menipejom") Majstor i Margarita nije objavljen za autorova života. Prvi put je izdan tek 1966. godine, 26 godina nakon smrti Bulgakova, u skraćenoj časopisnoj verziji. Roman je stekao znatnu popularnost među sovjetskom inteligencijom i sve do službenog objavljivanja širio se u ručno pretiskanim primjercima. Supruga pisca, Jelena Sergejevna Bulgakova, tijekom svih tih godina uspjela je sačuvati rukopis romana.
→ {{Izabrani članci/36, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/37, 2019.
Divlje jagode su bosansko-hercegovački heavy metal i hard rock sastav koji je 1977. godine osnovan u Zagrebu, u Hrvatskoj. Bili su vrlo popularan sastav na teritoriju bivše Jugoslavije i smatraju se začetnicima heavy metal stila na tom prostoru. U svibnju 1977. godine, Sead Lipovača zajedno s Antom Jankovićem, Nihadom Jusufhodžićem, Mustafom Ismailovskim i Adonisom Dokuzovićem kojeg je poznavao još iz Novih akorda, osniva Divlje jagode. Tijekom godina njihovog glazbenog rada, objavili su nekoliko singlova i dvanaest studijskih albuma, a 2006. godine izdaju box set na kojemu se nalazi deset albuma i jedan singl.
→ {{Izabrani članci/37, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/38, 2019.
Blanka Vlašić (Split, 8. studenoga 1983.), hrvatska je atletičarka, hrvatska rekorderka na otvorenom (208 cm - 2. rezultat svih vremena) i u dvorani (206 cm) i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis. Prva hrvatska atletičarka koja je preskočila 2 m (201 cm, u Zürichu 15. kolovoza 2003. godine).
Blanka Vlašić privukla je pozornost svjetske atletske javnosti već sa 16 godina, kada je počela ostvarivati zapažene rezultate. S nepunih 17 godina nastupala je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000 godine. Godinu nakon toga već je imala šesto mjesto na Svjetskom atletskom prvenstvu u kanadskom Edmontonu. U konkurenciji juniorki Blanka je bila nedodirljiva. Osvojila je dva naslova svjetske prvakinje. Prvi puta je visinu od 200 cm preskočila na Hanžekovićevom memorijalu u Zagrebu, gdje je imala simboličan startni broj 200.
→ {{Izabrani članci/38, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/39, 2019.
Oslobođenje Cetingrada, jednomjesečna vojna operacija habsburške vojske protiv turskih postrojbi u utvrdi Cetingrad i njenoj široj okolici, kojom je utvrda vraćena u sastav Kraljevine Hrvatske. Operacija je počela 22. lipnja 1790. godine, a habsburške postrojbe, u sklopu kojih je bio znatan udio hrvatskih postrojbi, zauzele su povijesno i strateški važnu utvrdu 20. srpnja iste godine. Turci su taj utvrđeni burg izbornog sabora Kraljevine Hrvatske održanog na prijelazu 1526./1527. godine napadali u više navrata tijekom 16. stoljeća. Nekoliko puta je prelazio iz jednih u druge ruke, te bio rušen, paljen i popravljan. Iz turskih ruku otimali su ga u par navrata njegovi vlasnici Frankapani. Neko vrijeme je bio i napušten, jer je bio jako oštećen i praktički neupotrebljiv. Pod turskom upravom duže vrijeme se nalazio od 1584. godine, zatim bio ponovno nekoliko puta mjesto oružanog sukoba, pa opet pod osmanskom kontrolom od 1670. godine. Konačno je 1790. godine oslobođen i ponovno pripojen Hrvatskoj.
→ {{Izabrani članci/39, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/40, 2019.
Bugarštica ili Bugaršćica vrsta je najstarije zapisane hrvatske usmenoknjiževne pripovjedne pjesme koji teži baladnomu uobličenju.
Izraz bugaršćica i bugaršćina za pjesmu i glagol bugariti za pjevanje prvi je put zabilježio Petar Hektorović u 1550-ima i objavio dva osobito poznata zapisa bugarštica u svojem djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 1568. godine koje je skupio od hvarskih ribara. Juraj Baraković zabilježio je naziv bugarskice, dok je Ivan Gundulić zabilježio bugarkinje. U Središnjoj Hrvatskoj nekada su zabilježene pod nazivom popijevka ili popevka. Naziv bugarštica izmišljen je u 19. stoljeću jer hrvatski standardni jezik nema glas šć (u glagoljici Ⱋ, u ćirilici щ). Od 1980-ih u znanstvenoj literaturi rabi se i naziv bugaršćica jer je on prigodniji povijesnom kontekstu.
→ {{Izabrani članci/40, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/41, 2019.
Alan Ford je talijanski komični strip. Stvorili su ga scenarist Luciano Secchi, pseudonim Max Bunker, i crtač Roberto Raviola, pseudonim Magnus. Radnja stripa odvija se u New Yorku.
Prvi broj Alana Forda izašao je u Italiji, u svibnju 1969. godine. Nakon samo nekoliko brojeva strip je stekao iznimnu popularnost. Nakon 75. broja (epizoda "Odlazak Superhika") Magnusa kao crtača zamjenjuje Paolo Piffarerio. Magnus se je još samo jednom pojavio kao crtač Alana Forda (epizoda br. 200, "Hik, hik, hura!"). Nakon promjene crtača dolazi do postupnog ali stalnog pada u nakladi Alana Forda. Alan Ford izlazi u Italiji u novim epizodama redovito (mjesečno) i danas. Raznim promjenama crtača i scenarista, tijekom vremena, izgubili su se i mnogi sporedni likovi koji su stripu davali dodatnu draž, a sam strip izgubio je osnovnu crno-humornu nit.
Strip je bio izdavan u Francuskoj (ali je zbog slabe popularnosti ukinut nakon dvanaest izdanja), Danskoj (ukinut nakon samo šest epizoda), Brazilu (doživio samo tri izdanja) i u bivšoj Jugoslaviji, gdje je postigao najveću slavu. U Hrvatskoj je Alan Ford prvi puta objavljen 1970. godine – godinu dana nakon talijanske premijere. U Hrvatskoj je izlazio pod okriljem Vjesnika, a za odličan prijevod bio je zaslužan Nenad Brixy. Nenad Brixy zaslužan je također i za otkrivanje i postavljanje Alana Forda u nakladnički plan Vjesnika, tada obavljajući posao glavnoga i odgovornoga urednika odjela Vjesnikovih zabavnih sadržaja.
→ {{Izabrani članci/41, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/42, 2019.
Narnijske kronike (eng. The Chronicles of Narnia) serija su od 7 romana za djecu fantastičnoga žanra sjevernoirskoga pisca C. S. Lewisa. Romani su prevedeni na 41 jezik, s više od 95 milijuna prodanih primjeraka. U njima je autor rabio motive iz kršćanstva, grčke i rimske mitologije te engleskih i irskih bajki.
U Narnijskim kronikama kroz sve knjige provlači se lik lava Aslana. Isus se u Bibliji naziva "lav iz plemena Judina". Aslan nije Krist nego ima neke osobine Kristova karaktera. U knjizi Lav, vještica i ormar Aslan se žrtvuje, umire i uskrsava po uzoru na Krista. U knjizi Princ Kaspijan tema je vječni život kroz prolijevanje krvi za drugoga. U knjigama Čarobnjakov nećak i Posljednja bitka teme su stvaranje i svršetak, a u knjizi Srebrni stolac učeništvo, apostoli. Lewisov prijatelj Tolkien smatrao je, da je u Narnijskim kronikama kršćanska poruka preočita. To je C. S. Lewis i želio postići.
→ {{Izabrani članci/42, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/43, 2019.
Heraklo (grč. Ἡpακλῆς, Hêraklễs) u grčkoj mitologiji bio je polubog, sin vrhovnog boga Zeusa i smrtnice Alkmene. U rimskoj mitologiji zvao se Herkul.
Hera je bila Heraklova pomajka i njegov neprijatelj. Zeus je oplodio Alkmenu, smrtnicu u obličju njezina muža Amfitriona. Iste se noći vratio i njezin muž te su također spavali zajedno. Stoga je Alkmena zanijela dva dječaka. Hera je natjerala Zeusa da se zakune da će dječak koji se rodi te noći članu Perzejeve kuće biti veliki kralj. Kad je Alkmena bila trudna s Heraklom, Hera je pokušala spriječiti porođaj zavezavši Alkmenine noge u čvor da bi usporila porod. A potom je ubrzala Euristejevo rođenje. Heru je prevarila Galantida, Alkmenina sluškinja, rekavši da je Alkmena već rodila dijete. Hera je Galantidu pretvorila u lasicu. Alkmena je potom rodila poluboga Herakla i smrtnika Ifikla. Herakla je nazvala Alkid, a poslije je nazvan Heraklo, u prijevodu "Herina slava", da bi se ublažio Herin gnjev.
Dok je Heraklo bio dijete, Hera je poslala dvije zmije da ga ubiju dok je ležao u kolijevci. Heraklo je zadavio svaku zmiju jednom rukom, a potom ga je njegova dadilja pronašla da se igra njima kao da su igračke.
Jedna priča govori da je Zeus prevario Heru da doji Herakla. Kad je ona otkrila tko je dijete, bacila ga je sa svojih grudi, a mlijeko se prolilo nebom i stvorilo Mliječnu stazu.
→ {{Izabrani članci/43, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/44, 2019.
Vojni aerodrom (hrv. također i vojna zračna luka), nastaje stvaranjem vojnog zrakoplovstva (1909. – 1911.) kada počinje i prva podjela zračnih luka na mješovite (vojna i civilna) i vojne. Daljnjim razvojem zrakoplovstva dolazi do podjele zračnih luka na vojne i civilne. Vojna zračna luka je i glavni element zrakoplovne baze.
Prvi aerodromi bili su malih dimenzija, u stvari, ravne travnate površine većinom na pašnjacima i livadama, a često na vojnim vježbalištima, pa čak i u krugovima vojarni. Broj tih prvih improviziranih aerodroma rastao je usporedo s razvojem zrakoplovstva i povećanjem broja zrakoplova. S povećanjem broja letova na jednom aerodromu, uvedene su i mjere sigurnosti: označavana su mjesta polijetanja i slijetanja, osigurana je signalizacija i veza. Za vrijeme letenja na aerodromu se obavezno nalazio liječnik s pomoćnim osobljem i sanitetskim kolima.
Avioni su postajali sve brži, veći, teži, stabilniji, brojniji, a zadaci sve raznovrsniji, pa su se i zračne luke morale tome prilagođavati. Izgradnja i organizacija aerodroma postajala je sve složenija. Mjesto za aerodrome trebalo je odgovarati određenim operativno-taktičkim i tehničko-građevinskim uvjetima. U tehničko-građevinskom smislu teren je morao biti pogodan za uređenje letilišta, osnovnog elementa aerodroma, pogodnog za polijetanje i slijetanje aviona odgovarajućih vrsta u svim pravcima danju, noću i u svako doba godine.
→ {{Izabrani članci/44, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/45, 2019.
Hrvatska književnost, naziv za sva književna djela Hrvata, nastala na hrvatskom jeziku od 11. stoljeća do suvremenog doba. Bitan je dio hrvatske kulture. Među kanonskim autorima hrvatske književnosti su Marko Marulić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Mažuranić, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Marija Jurić Zagorka, Ivo Andrić i mnogi drugi.
Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i latinskome jeziku. Rabila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u srednji vijek. Baščanska ploča, ispisana glagoljicom, smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. Otkrivena je u 19. stoljeću u Baškoj na otoku Krku. Nastala oko 1100., sadrži zahvalu opata Držihe kralju Dmitru Zvonimiru za zemlju darovanu za gradnju crkve. Povaljska listina je najstariji dokument pisan ćirilicom. Potječe s otoka Brača. Napisan je na listu pergamene 1. prosinca 1250., na arhaičnome čakavskome narječju, a svjedoči o događajima iz 1184. Vinodolski zakonik (1288.) je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku. Značajni dokumenti su i Statut grada Vrbnika te Statut grada Kastva.
→ {{Izabrani članci/45, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/46, 2019.
Svjetsko prvenstvo u nogometu 2018. godine je 21. izdanje svjetskog nogometnog prvenstva koje se igralo od 14. lipnja do 15. srpnja 2018. godine u Rusiji. Ovo je prvo svjetsko nogometno prvenstvo u nekoj od bivših sovjetskih republika, i prvo svjetsko nogometno prvenstvo u Europi nakon 2006. godine koje je održano u Njemačkoj. Ovo svjetsko nogometno prvenstvo ostat će upamćeno i po tome što je prvi put rabljena VAR video tehnologija.
Ukupno 32 reprezentacije sudjelovale su na završnom turniru. Od svih kvalificiranih ekipa, njih dvadeset je ostvarilo uzastopni nastup nakon prvenstva 2014. godine, dok su svoj debi na turniru imali Island i Panama. Prvak je, po drugi puta u povijesti, postala Francuska, koja je u završnici pobijedila Hrvatsku. Za Hrvatsku je to bio debitantski nastup u finalu Svjetskog prvenstva, dok je Francuska treći put igrala posljednju utakmicu turnira; šest golova postignutih u završnici najveći je broj golova u toj fazi još od 1966. godine (s tim da je taj rezultat ostvaren nakon produžetaka), odnosno od 1958. godine i pobjede Brazila nad Švedskom 5:2 u regularnom vremenu. Treće mjesto je, po prvi puta u svojoj povijesti, osvojila Belgija, koja je pobijedila Englesku 2:0.
Hrvatska je pobjedom nad Nigerijom (2:0), Argentinom (3:0) i Islandom (2:1) ostvarila vlastiti rekord – sve tri pobjede u grupnoj fazi svjetskih prvenstava. Nakon 20 godina Hrvatska je pobijedila u nokaut fazi velikih natjecanja, Dansku i Rusiju, te se plasirala u polufinale gdje je pobjedom nad Engleskom (2:1) postala najmanja europska zemlja koja je ušla u finale svjetskog prvenstva. U finalnom ogledu s Francuskom (4:2), Hrvatska je osvojila drugo mjesto – najbolji plasman u povijesti hrvatskog nogometa.
→ {{Izabrani članci/46, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/47, 2019.
Vatroslav Lisinski (Zagreb, 8. srpnja 1819. – Zagreb, 31. svibnja 1854.), hrvatski skladatelj. Osnivač je hrvatske orkestralne glazbe.
Vatroslav Lisinski rođen je u Zagrebu 1819. godine. Rođen je u obitelji njemačko-židovskog podrijetla. Otac mu je bio Andrija Fuchs koji se je doselio početkom 19. stoljeća iz Novoga Mesta u Kranjskoj u Zagreb gdje se je bavio mesarskim zanatom i trgovinom, a mati mu je bila Anka (rođ. Kovačić) kći zagrebačkoga trgovca, udova Varaždinca Pečnika. Andrija Fuchs iz prvoga braka imao je sina Josipa. Andrija i Anka u drugome braku imali su osim Vatroslava još i kćer Mariju. Obitelj je u vrijeme Lisinskova rođenja živjela u donjogradskoj Ilici, u dvokatnici na sadašnjem broju 37. Kršten je 8. srpnja 1819. godine u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Marka. Osnovnu školu pohađao je u rodnome gradu, u školi smještenoj između Popova tornja i samostana klarisa. Vatroslav Lisinski pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je počeo polaziti 1831. godine, a koju je završio 1837. godine. Studij filozofije počeo je pohađati 1837. godine i prvu je godinu opetovao. Završio je dvogodišnji studij filozofije (1840. godine), te potom i dvogodišnji studij prava (1842. godine) na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.
→ {{Izabrani članci/47, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/48, 2019.
Porcupine Tree bio je britanski rock sastav koji je 1987. godine osnovao glazbenik Steven Wilson. Grupa je u početku bila samostalni glazbeni projekt te je tako Wilson bio autor svih njezinih pjesama. Međutim, koncem 1993. godine odlučio je pretvoriti projekt u punopravnu skupinu, pa su tako njegovi česti suradnici, klavijaturist Richard Barbieri, basist Colin Edwin i bubnjar Chris Maitland zajedno oformili prvu pravu postavu sastava. Ta je postava, s Wilsonom kao pjevačem i gitaristom, trajala do veljače 2002. godine, kad je Maitland napustio grupu, a zamijenio ga je Gavin Harrison.
Rani zvuk Porcupine Treeja isticao se stilom psihodeličnog rocka usporedivim s onim progresivne rock grupe Pink Floyd. Nakon što je potpisala ugovor s diskografskom kućom Kscope koncem 1990-ih, glazbeni stil skupine približio se alternativnom rocku koji je bio bliži glavnoj struji. Početkom 2000-ih sastav je potpisao ugovor s većim izdavačem i ponovo promijenio glazbeni stil, ovog puta prigrlivši elemente progresivnog metala.
→ {{Izabrani članci/48, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/49, 2019.
Hrvatska seljačka stranka je hrvatska politička stranka osnovana 1904. godine pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka. 1920. godine mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a 1925. godine u današnje. Osnovali su je braća Stjepan i Antun Radić.
Hrvatska seljačka stranka povijesno spada među najznačajnije hrvatske političke stranke zahvaljujući svom utjecaju među Hrvatima u Austro-Ugarskoj, Kraljevini/Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Zalagala se na opću demokratizaciju hrvatskog društva i rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja. Po svojim načelima bila je progresivna narodna odnosno pučka stranka koja je smatrala hrvatsko seljaštvo, tada ogromnu većinu u hrvatskom društvu, temeljem hrvatskog naroda. Program stranke iz 1904. je u cijelosti ponovno objavljen 2015. godine i dostupan je na poveznici. Bila je najprihvaćenija politička stranka među Hrvatima u prvoj polovici 20. stoljeća. HSS je preko svojih organizacija (Hrvatsko srce, Seljačka sloga) odigrao veliku ulogu u emancipaciji žena. Te organizacije bile su osnivane radi "unapređenja žene i socijalno i kulturno", a i radi toga da bi se "kod naših žena probudilo svijest ravnopravnosti žene s muškarcem" i radi "propagiranja ženskog prava glasa". U Austro-Ugarskoj je prihvatila ideje austroslavizma, zalažući se za federalizaciju Monarhije na četiri federalne jedinice - njemačku, mađarsku, čehoslovačku i hrvatsku, odnosno južnoslavensku.
→ {{Izabrani članci/49, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/50, 2019.
Napalm je zapaljiva smjesa gelirajućeg agensa i isparljive petrokemikalije (obično benzin (petrol) ili dizel). Naziv je stopljenica imena dvaju sastojka, originalnih agenasa za zgušnjavanje i geliranje: koprecipitiranih aluminijskih soli naftenske i palmitinske kiseline (eng. naphthenic acid + palmitic acid). Napalm B je modernija inačica napalma (u kojoj se koriste stirenski derivati). Iako se izrazito razlikuje po svojoj kemijskoj kompoziciji, on se često jednostavno naziva „napalm”.
Napalm je bio originalno razvijen 1942. godine u tajnom laboratoriju Harvardovog sveučilišta. Za njegov razvoj je zaslužan tim koji je predvodio kemičar Louis Fieser u okviru Chemical Corpsa Sjedinjenih Američkih Država. Od neposrednog prvobitnog interesa bila je njegova podesnost kao sredstvo za spaljivanje za upotrebu u kampanjama vatrenog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, ali je njegovoa sposobnost da bude koherentno isporučen u postojanom mlazu koji se može prenijeti na znatne udaljenosti (umjesto goruće vatrene kugle čistog benzina) rezultirala i u njegovoj širokoj adaptaciji u pješadijskim/borbenim inženjerskim plamenobacačima.
→ {{Izabrani članci/50, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/51, 2019.
.jpg)
Zvjezdani ratovi - Epizoda III: Osveta Sitha (u Hrvatskoj preveden i kao Ratovi zvijezda - Epizoda III: Osveta Sitha; eng. Star Wars Episode III: Revenge of the Sith) američki je epski znanstveno-fantastični film iz 2005. godine koji je napisao i režirao George Lucas. To je sveukupno šesti snimljeni film iz sage Zvjezdanih ratova, ali treći ako se gleda kronologija događaja u radnji serijala.
Lucas je počeo pisati scenarij za treću epizodu prije nego je uopće započela produkcija prethodnog nastavka – Klonovi napadaju. Snimanje filma odvijalo se u Australiji te Tajlandu i Italiji i trajalo je preko tri mjeseca. Kino distribucija filma započela je 19. svibnja 2005. godine, a sam film dobio je uglavnom pozitivne ocjene kritičara, pogotovo ako se uspoređuju kritike prethodna dva nastavka sage.
Film Osveta Sitha nakon početka kino distribucije oborio je nekoliko box-office rekorda te u konačnici na svjetskim kino blagajnama utržio 848 milijuna dolara, čime je postao drugi najgledaniji film iz sage Zvjezdanih ratova (kada se ne gleda inflacija kinoulaznica).
→ {{Izabrani članci/51, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/52, 2019.
_--_2_July_2010.jpg)
Jerry Fulton Cantrell Jr. (Tacoma, Washington, 18. ožujka 1966.) američki je glazbenik, pjevač, kantautor i gitarist najpoznatiji kao osnivač rock sastava Alice in Chains, u kojem je jedan od pjevača, glavni gitarist i glavni autor pjesama. Skupina je postala poznata diljem svijeta početkom 1990-ih, u vrijeme grunge pokreta u Seattleu, te je poznata po svojem istaknutom vokalnom stilu i harmoniziranim vokalima koje su izvodili Cantrell i Layne Staley (a kasnije Cantrell i William DuVall). Cantrell je postao jedan od glavnih pjevača 1992. godine na EP-u Sap Alice in Chainsa. Nakon Staleyjeve smrti 2002. godine Cantrell je preuzeo ulogu glavnog pjevača Alice in Chainsa na većini skladbi koje su se našle na kasnijim albumima: Black Gives Way to Blue (iz 2009.), The Devil Put Dinosaurs Here (iz 2013.) i Rainier Fog (iz 2018.). DuVall pjeva u harmoniji s njim na novim pjesmama te na koncertima pjeva Staleyjeve dionice na starijim pjesmama.
Također ima i samostalnu karijeru te je objavio albume Boggy Depot 1998. godine i Degradation Trip Volumes 1 & 2 2002. godine. Cantrell je surađivao i nastupao s Heartom, Ozzyjem Osbourneom, Metallicom, Panterom, Circus of Powerom, Metal Churchom, Gov't Muleom, Damageplanom, Pearl Jamom, The Cultom, Stone Temple Pilotsom, Danzigom, Glennom Hughesom, Duffom McKaganom i Deftonesom, među ostalima.
→ {{Izabrani članci/52, 2019.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)