Wikipedija:Izabrani članci/2017.
Izabrani članci/1, 2017.
Devin Garret Townsend (New Westminster, 5. svibnja 1972.) kanadski je glazbenik, kantautor i glazbeni producent. Također je bio i osnivač, kantautor, pjevač i gitarist ekstremnog metal sastava Strapping Young Lad od 1994. do 2007. godine. Townsend također ima i opsežnu solo karijeru.
Nakon nastupanja u nekoliko heavy metal grupa u srednjoj školi, Townsenda je zapazila diskografska kuća Relativity Records koja ga je zamolila da bude glavni pjevač na albumu Sex & Religion gitarista Stevea Vaia. Nakon snimanja i turneje s Vaiem, Townsenda je razočarala glazbena industrija te je radi toga, kako bi ljutnji dao oduška, snimio svoj prvi samostalni album Heavy as a Really Heavy Thing, koristeći se pritom pseudonimom Strapping Young Lad. Nakon objave albuma Townsend poziva gitarista Jeda Simona, basista Byrona Strouda te bubnjara Genea Hoglana u svoj projekt, čineći tako Strapping Young Lad višečlanim sastavom te zajedno s njima 1997. godine objavljuje kritički uspješan album City. Townsend naknadno objavljuje još tri albuma sa Strapping Young Ladom (koje objavljuje diskografska kuća Century Media Records) te mnoštvo samostalnih albuma (koje objavljuje njegova nezavisna diskografska kuća HevyDevy Records).
→ {{Izabrani članci/1, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/2, 2017.
Opsada Gvozdanskog 1577. – 1578. godine, bila je opsada hrvatske utvrde Gvozdanskog, obrane Hrvatskoga Kraljevstva u okviru stogodišnjega hrvatsko-turskog rata. Naselje je Gvozdansko imalo starohrvatsku utvrdu koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. Kad je godine 1556. pala pod Osmanlije utvrda Novigrad, današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je došlo na udar, budući da se nalazilo na strateški važnom putu u meki trbuh Hrvatskoga Kraljevstva. Opsada je počela 3. listopada 1577. godine. Za razliku od prethodnih, bila je znatno bolje pripremljena. Osmanlijske snage od 10 tisuća utaborile su se zajedno s vlaškim četama podno grada. Hrvatske su snage bile odsječene od slobodnoga dijela Hrvatskoga Kraljevstva. Logistika je bila u očajnom stanju. Pomoć u ljudstvu nije nikako stigla tijekom opsade, niti u hrani, dok su zalihe bile sve potrošene. Te osjetljive informacije znao je turski osvajač.
Onodobne kronike daju ove podatke: utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Juraja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.
→ {{Izabrani članci/2, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/3, 2017.
Prosjaci i sinovi, hrvatska je televizijska serija snimljena 1971. prema scenariju Ivana Raosa. Serija je zbog netom slomljenoga Hrvatskog proljeća punih dvanaest godina bila neobjavljena te je prvi put na Televiziji Zagreb prikazana tek 1984. Tada je cenzuriran prizor iz šeste epizode kada don Pavao na samrtnoj postelji govori monolog izravno upućen Matanu mlađem u kojem samo poziva svoje da ostanu na svome. Uloga Matana je postala jedna od najpoznatijih i najpopularnijih u karijeri Rade Šerbedžije. Roman Prosjaci i sinovi, u kojem se prikazuju zgode i nezgode obitelji prosjaka, galantara i torbara u njihovoj borbi za opstanak na tvrdom kamenu, objavljen je nakon što je TV serija već bila snimljena. Ivan Raos je iz Medova Doca u Imotskoj krajini i njegovi preci su se također bavili švercom. Čak se misli da je pojava romana ubrzala zabranu serije, jer su ljudi u romanu mogli pročitati neke stvari kojih nije ni bilo u seriji. Potomstvo divendide Prpe predvodi na početku serije Kikaš, koji i nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije nastavlja tradicionalni prosjački zanat svoga roda, zarađujući kruh svagdašnji ne lopatom i rukama nego sa svoga ramena. Dok je Kikaš bio "stara garda", koja je obilazila sela svog kraja, njegov unuk Matan odlazi u Zagreb i širi svoju "struku" po srednjoj Europi. Arhineprijatelj dida Kikaša bio je Škiljo iz Zagvozda, dok Matan ima svoju "dektivu" (odnosno "puliciju").
→ {{Izabrani članci/3, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/4, 2017.
Atenska akropola je najpoznatija akropola (grčki: akros, akron = krajnji, najgornji, najviši, šiljat; i polis = grad) stare Grčke, te je često zovu samo Akropola. Nju čini kompleks antičkih građevina na visokoj ravnoj stijeni, 70 m visine i 150 m iznad razine mora, čija površina iznosi oko 3 hektara. God. 1987. upisana je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedno od najvažnijih spomenika europske kulturne baštine.
Prema predaji prepirali su se Atena i Posejdon nekoć o prevlasti nad gradom Atenom. Posejdon je dokazivao svoju snagu dodirujući svojim trorogom stijenu Akropole, poslije čega je na tom mjestu izbio izvor slane vode. Božica Atena je, naprotiv, zasadila maslinu u golu klisuru, koja je odmah počela prekrasno zelenjeti. Posejdon je priznao da je poražen, a sveta maslina božice Atene oduprla se svim napadima na Akropolu. Kad su je Perzijanci poslije zauzeća Atene spalili, idućeg je već dana pokazala svjež, lakat dug izdanak - čudo koje je navodno Atenjane podstreklo na nova ratnička djela. Nalazi su dokazali da je žuto-modra klisura iz vapnenca, što se uzdiže 156 m iznad morske razine, a 80 m iznad Atene, nazvana Acropoleis - ("Gornji grad"), upotrebljavana za mnoge gradske utvrde stare Grčke. Postojao je i naziv Kekropola, prema prvom mitskom kralju Atene koji je imao zmijsko tijelo, Kekropu.
→ {{Izabrani članci/4, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/5, 2017.
Jajačka banovina je bila vojna upravna jedinica na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine. Pripadala je Hrvatskom Kraljevstvu u hrvatsko-ugarskoj državi. U izvorima na mađarskom jeziku naziva se Jajcei bánság, a na njemačkom se naziva Banschaft von Jajce. Na čelu joj je bio ban. Sastojala se je od triju županija: Vrbasa, Sane i Dubice. Gradovi koji su joj pripadali (abecednim redom): Banja Luka, Belaj (kod Bos. Petrovca), Bočac, Celepirovac, Greben kod Vrbasa, Grmeč-grad, Jajce, Jezero, Kamengrad (sjeverozapadno od Ključa), Komotin, Koszoruvar (Vinac), Kotorgrad, Kozarac, Krupa, Oštregrad-Istregrad, Peeg (Perga)?, Prusac, Sokolac (kod Jezera), Travnik, Vinčac, Vrbenacgrad (kod Travnika), Zvečaj (50 km prema Banjoj Luci). Mnogi od tih gradova bili su utvrđeni.
→ {{Izabrani članci/5, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/6, 2017.
Progon homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj i holokaustu počinje 1933. godine kada je vlast u Njemačkoj osvojila nacistička stranka. Među mnogim skupinama koje je proganjala nacistička vlast nalazili su se i homoseksualci te u nešto manjoj mjeri lezbijke. Odmah po dolasku Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine organizacije homoseksualaca su zabranjene, znanstvene knjige o homoseksualnosti i seksualnosti spaljene, a homoseksualci u nacističkoj stranci (NSDAP) ubijeni. Gestapo je između ostalog bio zadužen i za sastavljanje popisa homoseksualaca.
Između 1933. i 1945. uhićeno je oko 100.000 homoseksualaca, a oko 50.000 poslano je u zatvore. Većina je služila kaznu u redovnim zatvorima, a procjenjuje se da je 5000 do 15.000 poslano u koncentracijske logore.
Poslije 2. svjetskog rata stradanja homoseksualaca u koncentracijskim logorima nisu se priznavala. Kako je članak 175. ukinut tek nekoliko desetljeća poslije, mnogi su homoseksualci ponovno uhićeni i zatvoreni na temelju dokaza koje je prikupila nacistička vlast. Tek je 2002. godine Bundestag usvojio zakon kojim su pomilovani svi homoseksualci osuđeni u nacističkoj Njemačkoj.
→ {{Izabrani članci/6, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/7, 2017.
Hrvatsko narodno kazalište u Subotici utemeljeno je odlukom Predsjedništva Narodne skupštine AP Vojvodine 19. rujna 1945., kada je za ravnatelja postavljen Lajčo Lendvai. Od siječnja 1951. godine, odlukom vlasti, ovo se Hrvatsko narodno kazalište spaja sa subotičkim Magyar Népszinházom, kada nastaje subotičko Narodno pozorište-Népszinház, s dvjema dramama - Hrvatskom i Mađarskom. Tom odlukom uklonjeni su hrvatski jezik i hrvatsko ime iz službenog naziva ove institucije kulture tada konstitutivnog hrvatskog naroda u Vojvodini. Istodobno, tom je prigodom, osnovana tzv. Muzička grana koja će ubrzo prerasti u subotičku Operu s baletom, ali će ponovno neshvatljivom odlukom vlasti prestati s radom već nakon tri i pol sezone, premda je za to kratko vrijeme izvedena čak 21 operna i baletna premijera, što je naišlo na izvanredan prijem publike i stručne kritike. Uslijedit će potom ukidanje Hrvatske drame nakon što je 1958. godine preimenovana u Dramu na srpsko-hrvatskom jeziku, a do danas je od nje preostala samo Drama na srpskom jeziku.
→ {{Izabrani članci/7, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/8, 2017.
Katedrala Marije Kraljice neba i Majke Crkve je stolna ili katedralna crkva mostarsko-duvanjskoga biskupa te je u tome svojstvu glavna crkva odnosno crkva matica Mostarsko-duvanjske biskupije i istodobno je jedna od danas četri postojeće katoličke stolnice, katedrale u Bosni i Hercegovini. Podignuta na čast Božju, mostarska je katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici neba i Majki Crkve. Nalazi se u ulici nadbiskupa Petra Čule b.b. u Mostaru.
Nastojanjem apostolskoga vikara biskupa Anđela Kraljevića, franjevca, u Mostaru je 7. ožujka 1866. godine počela gradnja katedralne crkve (templum cathedrale) apostolskih prvakâ svetoga Petra i Pavla, dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva i blagoslovljena 1872. Uz nju je 1873. podignut prostran i udoban župni stan. Ova prva mostarska katedrala pripojena je 1890. godine mostarskomu franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila služiti i kao župna crkva i kao stolna crkva. Bilo je to u doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića, franjevca, (1880.-1910.), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom 1890. i 1891. godine, i opskrbio potrebnim.
→ {{Izabrani članci/8, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/9, 2017.
24 sata Le Mansa čuvena je automobilistička utrka koja se svake godine u lipnju održava u francuskom gradu Le Mansu. Smatra se najstarijom automobilističkom utrkom izdržljivosti, s prvim izdanjem održanim 1923. godine. Organizira je Automobile Club de l'Ouest (ACO) na stazi Circuit de la Sarthe formiranoj od zatvorenih javnih cesta. Zajedno s Velikom nagradom Monaka i 500 milja Indianapolisa, jedna je od tri najprestižnije utrke u svijetu automobilizma. U doba kada su širom Europe održavane Grand Prix utrke, Le Mans je bio zamišljen kao drukčiji ispit u autošportu. Umjesto usredotočenja na sposobnost automobilističkih tvrtki da izrade najbrža vozila, utrka u Le Mansu trebala je koncentrirati sposobnost proizvođača na izradu pouzdanih sportskih automobila, što bi potaknulo inovacije i u potrošnji goriva, radi prirode utrka izdržljivosti koja zahtijeva što manje provedenog vremena u opskrbi. Također, djelomično noćna utrka trebala je potaknuti inovacije i kod svjetala. U isto vrijeme, konfiguracija staze zahtijevala je bolju aerodinamiku i stabilnost vozila pri velikim brzinama. Iako je ta karakteristika bila identična Grand Prix utrkama, rijetko je koja staza Europi imala ravne odsjeke iste dužine kao Mulsanne. Činjenica da se radi o javnoj cesti i zbog toga lošije održavanoj u odnosu na staze isključivo namijenjene utrkama također stvara veću potrošnju nekih dijelova bolida, što još više ističe važnost pouzdanosti.
→ {{Izabrani članci/9, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/10, 2017.
Ovčara, odnosno pokolj u Vukovaru, bio je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini. To je najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jednog 16-godišnjeg dječaka. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Među žrtvama su i francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier i novinar Siniša Glavašević. Na Ovčari nisu ubijeni isključivo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac a među ubijenima je i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove. Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.
→ {{Izabrani članci/10, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/11, 2017.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, proglas je kojeg su 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Stoga su izdali Deklaraciju, i u njoj iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Dokument je potpisala većina, točnije 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U Deklaraciji se konstatira da su stanovite nepreciznosti u formulacijama Novosadskog dogovora omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama. Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevaju da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u SFRJ: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti.
→ {{Izabrani članci/11, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/12, 2017.
Frank James Cooper (7. svibnja 1901. – 13. svibnja 1961.), poznatiji kao Gary Cooper, bio je američki glumac. Karijera mu se protegla od 1924. do 1961. godine, kad je umro. U tom je razdoblju snimio sto filmova. Bio je poznat po svom tihom, nenametljivom glumačkom stilu koji je posebno odgovarao vesternima u kojima je nastupio.
Cooper je pet puta bio nominiran za Oscara za najboljeg glumca, a osvojio ih je dva. 1961. godine mu je dodijeljena počasna nagrada. 1999. godine našao se na 11. mjestu popisa 25 najvećih muških filmskih zvijezda Američkog filmskog instituta. Cooper je rođen kao Frank James Cooper u Heleni, Montana, kao sin bivšeg engleskog farmera i kasnijeg odvjetnika i suca, Charlesa Henryja Coopera i Alice Cooper, rođene u Kentu, u Engleskoj. Majka se nadala da će dva sina steći bolje obrazovanje od onog koje je bilo dostupno u priprostoj Montani te je sredila da dvojica dječaka od 1910. do 1913. godine pohađaju Dunstable School u Engleskoj. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, gđa. Cooper je vratila sinove kući i upisala mladog Franka u srednju školu Bozeman u Montani. Kad mu je bilo 13 godina, Cooper je u prometnoj nesreći ozlijedio kuk. Vratio se na ranč roditeljima pokraj Helene kako bi se oporavio jašući konje, po preporuci liječnika.
→ {{Izabrani članci/12, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/13, 2017.
Dubrovački drum (Via de Ragusi, Via Ragusina, Via Drine) naziv je nekadašnje trgovačke cestovne prometnice. Stoljećima je bio jedan od najsigurnijih europskih putova prema Carigradu. Povezivao je hrvatsku obalu s rudarskim i drugim privrednim središtima Bosne i Srbije. To je vrijeme kad se neovisni Dubrovnik razvio u trgovački grad i otkako Dubrovnik živo trguje sa svojim zaleđem, što datira u 11. i 12. stoljeće. Dubrovačka Republika uspostavila je trgovačke veze sa zaleđem. Ova moćna hrvatska trgovačka država zaleđu prodaje sol, ribu, začine, nakit, tekstil, oružje, a kupuje rudu, vosak, drvo. Bio je vrlo važan za Dubrovnik, jer je ta država bila okrenuta vanjskoj trgovini. Bogatstvo je ovim putem dolazilo u grad. Napredak grada ovisio je o Drumu. Drum ima korijene u prapovijesnim vremenima, jer komunikacije iz Cavtata i Dubrovnika prema unutrašnjosti vode uz rubna područja Župe dubrovačke. Važnost i trajnost određene prometnice ovisio je o važnosti u određenom vremenu Cavtata ili Dubrovnika. U prapovijesti važnija je bila "cavtatska" prometnica, jer je glavno mjesto bio Epidaurum. Tako je bilo i u antičkim vremenima. Početkom srednjeg vijeka Dubrovnik preuzima središnju ulogu, pa glavnu ulogu preuzima "dubrovačka" prometnica koja je poslije prerasla u poznati dubrovački karavanski put, odnosno „dubrovački drum“.
→ {{Izabrani članci/13, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/14, 2017.
Tisuću devetsto osamdeset četvrta postala je ne samo najpoznatiji Orwellov roman nego jedno od klasičnih djela distopije i jedan od najutjecajnijih romana 20. stoljeća. Često se smatra jednim od klasika moderne književnosti. Temeljen na autorovim iskustvima vezanim sa španjolskim građanskim ratom, odnosno Drugim svjetskim ratom i ideologijama fašizma i komunizma, roman je shvaćen kao upozorenje budućim generacijama, odnosno nadahnuće mnogim književnicima, filozofima i političkim teoretičarima. Popularnost romana odrazila se i u mnogim jezicima u koje su ušle fraze iz romana kao što su novogovor i Veliki Brat.
→ {{Izabrani članci/14, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/15, 2017.
Metalni vodik jedan je od pojavnih oblika vodika. Oblik je degenerirane tvari. U ovoj fazi vodik se ponaša kao električni vodič koji ima osobine supravodiča. Naziva ga se "svetim gralom" kemije visokih tlakova. Postojanje vodika u ovom obliku predviđeno je modelom nastalim 1935. godine. Izračunato je da pri visokim tlakovima mogu puknuti veze koje drže atome vodika u njihovoj molekuli. Ta je pojava bila poznata još u 19. stoljeću, kad pri običnom tlaku platina i paladij upijaju plinoviti vodik, paladij i 900 puta više od svoga volumena. Vodik se tada raspada na atome i ispunjava prazninu između atoma platine ili paladija praveći s njima neku vrstu slitine, ali kemičari nisu znali što se krije iza te pojave. Danas ova pojava ima primjenu od vodikove elektrode do gorivnih ćelija. U prirodi se javlja kod plinovitih divova. Za Jupiter je zaključeno da vodik dominira nad helijem u odnosu 14:1, te da se prijelaz iz molekularnog u metalni vodik javlja kod promjera od 3 ekvatorijalnog radijusa planeta.
→ {{Izabrani članci/15, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/16, 2017.
Staroslavenski jezik prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi slavenskih govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove. Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica). Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).
→ {{Izabrani članci/16, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/17, 2017.
Staroslavenski jezik prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi slavenskih govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove. Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica). Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).
→ {{Izabrani članci/17, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/18, 2017.
Zvjezdani ratovi - Epizoda II: Klonovi napadaju (u Hrvatskoj preveden i kao Ratovi zvijezda - Epizoda II: Klonovi napadaju; eng. Star Wars Episode II: Attack of the Clones) je američki epski znanstveno-fantastični film iz 2002. godine kojeg je režirao George Lucas, a čiji su scenarij zajedno napisali Lucas i Jonathan Hales. Radi se o sveukupno petom nastavku sage Zvjezdanih ratova i drugom nastavku kompletnog serijala po kronološkom redu. Ukupnog trajanja od 142 minute to je ujedno i najduži film kompletne sage. Radnja filma odvija se 10 godina nakon događaja iz filma Zvjezdani ratovi - Epizoda I: Fantomska prijetnja, u vrijeme kada se cjelokupna galaksija nalazi na rubu građanskog rata. Pod vodstvom Jedija-odmetnika grofa Dookua, tisuće planetarnih sistema prijete odcjepljenjem iz Galaktičke republike. Nakon pokušaja atentata na senatoricu Padmé Amidalu, bivšu kraljicu planeta Naboo, Jedi učeniku Anakinu Skywalkeru dodijeljen je zadatak da ju čuva dok njegov mentor Obi-Wan Kenobi istražuje tko stoji iza atentata. Uskoro se Anakin, Padme i Obi-Wan nađu u središtu separatističkog teritorija i na početku nove prijetnje galaksiji - ratova klonova.
→ {{Izabrani članci/18, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/19, 2017.
Deoksiribonukleinska kiselina (skraćeno DNK; eng. Deoxyribonucleic acid, DNA) je nukleinska kiselina u obliku dvostruke spiralne zavojnice. DNK sadrži genetske upute za specifični biološki razvoj staničnih oblika života i većine virusa, dugačak je polimer nukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima rabeći genetski kod, tj. trostruki kod nukleotida. Predstavlja polimer nukleotida koji su građeni od pentoze deoksiriboze, fosfatne skupine i dušične baze koja kod DNK može biti adenin, gvanin, citozin i timin
U eukariotskim organizmimama kao što su biljke, životinje, gljive i protisti, većina DNK je smještena u staničnoj jezgri. U jednostavnijim organizmima zvanim prokarioti DNK nije odvojena od citoplazme jezgrinom ovojnicom. Mitohondriji i kloroplasti koji su organeli eukariotskih stanica također sadrže DNK.
Osnovna je molekula nasljeđivanja i odgovorna je za prenošenje nasljednog materijala i osobina. U ljudi te osobine mogu ići od boje kose do sklonosti prema nekim bolestima. Za vrijeme diobe stanice DNK se replicira i prenosi se potomcima reprodukcijom. Istraživanja porijekla mogu se bazirati i na mitohondrijskoj DNK koju dobivamo samo od majke i na muškom Y kromosomu kojeg dobivamo samo od oca.
→ {{Izabrani članci/19, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/20, 2017.
P/B Daksa, bio je hrvatski teretni parobrod. Bio je jedan od najsuvremenijih i najvećih brodova u Hrvatskoj i u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Nastradao je u olujnom nevremenu 26. siječnja 1930. godine. Stradalo je svih 38 članova posade kod rta Finisterre. Brodom je zapovijedao kapetan Vlaho Baletin. Tragedija Dakse bila je prva i najveća pomorska nesreća u povijesti hrvatskog parobrodarstva.
Izgradnja parobroda počela je 30. siječnja 1911. godine, a dovršen je ožujka 1911. godine kao novogradnja br. 417. Bio je dimenzija 372,0 x 51,5 x 25,1 stopa, odnosno 112,4 i široka 15 metara / 113,4 x 15,7 x 7,65 m te 4140 grt, 2659 nrt / 4260 brt, 2244 nrt i 6200 t nosivosti. Brod je bio čelične konstrukcije. Građen je u uglednome brodogradilištu John Readhead & Sons u South Shieldsu, u gradilištu West Yard. Brod je mogao ukrcati 7500 tona tereta. Pokretao ga je stapni parni stroj od 2400 KS kojim je mogao postići brzinu od 11 čvorova što je bilo brzo za ona vremena, pogona na jedan propeler. Motor je proizveo John Readhead & Sons. Motor je bio jedan trocilindarski (26, 43 & 71 x 48ins) trostruki ekspanzijski, 398 nominalnih konjskih snaga, jedne osovine.
→ {{Izabrani članci/20, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/21, 2017.
Prijatelji (eng. Friends) je američka televizijska humoristična serija čiji su autori David Crane i Marta Kauffman, a koja se originalno emitirala na televizijskoj mreži NBC u razdoblju od 22. rujna 1994. do 6. svibnja 2004. godine. Glavni glumci serije Jennifer Aniston, Courteney Cox, Lisa Kudrow, Matt LeBlanc, Matthew Perry i David Schwimmer tumače šestero prijatelja koji žive na Manhattanu. Seriju je producirala kompanija Bright/Kauffman/Crane Productions uz pomoć tvrtke Warner Bros. Television. Originalni izvršni producenti serije bili su Kevin S. Bright, Marta Kauffman i David Crane.
Kauffman i Crane u studenom i prosincu 1993. godine počeli su razvijati seriju Prijatelji pod naslovom "Insomnia Cafe". Ideju su predstavili Brightu pa su svi skupa otišli u NBC i tadašnjim direktorima kompanije prezentirali premisu serije na sedam stranica. Nakon nekoliko izmjena scenarija, uključujući i samog naslova poput "Six of One" i "Friends Like Us", serija je u konačnici nazvana Prijatelji.
Serija Prijatelji sveukupno je skupila 62 nominacije za prestižnu televizijsku nagradu Emmy od čega je osvojila njih šest te jedan Zlatni globus.
→ {{Izabrani članci/21, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/22, 2017.
Hrvati s Moravskog polja (njem. Marchfeldkroaten), bili su skupina ljudi koji su živjeli u Moravskom polju (njem. Marchfeld ) u Donjoj Austriji. Korijeni im sežu iz doba Prve opsade Beča iz 1529. godine, s kojom međutim nije nužno uzročno povezana.
Do prije 50 godina bilo još nekoliko stanovnika koji su govorili hrvatski jezik. Danas su svi asimilirani. Jedino povećan broj hrvatskih prezimena pokazuje prethodno postojanje hrvatskog stanovništva na tom području.
Najviše Hrvata nalazilo se je u Moravskom polju, a pojedinačne skupine nalazile su se u naseljima preko rijeke Morava (Češka) sve do Slovačke i na sjeveru do Moravske.
→ {{Izabrani članci/22, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/23, 2017.
Željeznička pruga Gabela – Zelenika bila je željeznička pruga uskog kolosijeka na jugu tadašnje Austro-Ugarske, a danas Bosne i Hercegovine, Hrvatske (odvojak prema Dubrovniku) i Crne Gore. Osnovna dionica bila je Gabela – Hum – Uskoplje – Zelenika u dužini od 155,5 km (nakon uvođenja pruge normalnog kolosijeka Čapljina - Zelenika), a postojali su odvojci Uskoplje – Gruž (Dubrovnik) u dužini od 16,5 km te Hum – Trebinje u dužini od 16,6 km. Bila je dio tadašnjeg plana povezivanja jadranskih luka (Dubrovnika, Metkovića, poslije Ploča) sa zaleđem i dalje prema srednjoeuropskim prugama. Nakon Drugog svjetskog rata izgrađena je i dionica od Nikšića do Titograda (danas Podgorice) u dužini od 56,3 km.
→ {{Izabrani članci/23, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/24, 2017.
Olympique Lyonnais (često nazivan Lyon ili samo OL) je francuski nogometni klub iz Lyona. Klub se trenutno natječe u prvoj francuskoj nogometnoj ligi, poznatijoj pod imenom Ligue 1. Prema navijačima i sportskim povjesničarima, klub je osnovan kao Lyon Olympique Universitaire davne 1899. godine, ali su se nacionalno etablirali kao službeni klub 1950. godine. Najbolje razdoblje kluba do danas je prvo desetljeće 21. stoljeća. Svoj prvi naslov u Ligue 1 Lyon je osvojio u sezoni 2001./02. i time započeo rekordni niz od čak sedam uzastopnih osvajanja naslova prvaka prve francuske nogometne lige. Lyon je također osvojio rekordnih sedam naslova pobjednika francuskog superkupa, pet naslova francuskog kupa i tri naslova osvajača druge francuske nogometne lige (Ligue 2).
→ {{Izabrani članci/24, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/25, 2017.
U hrvatskim je krajevima željezno doba, koje se nastavlja na brončano doba, počelo u različito vrijeme – u Istri u 11. st. pr. Kr., u Lici tijekom 10. st. pr. Kr., a u sjevernoj Hrvatskoj, slično kao u zapadnoj i srednjoj Europi, oko 800. pr. Kr. Kao i drugdje po Europi, početak željeznodobnoga razdoblja u pojedinim je područjima različit i ovisi o mjesnim uvjetima i o vanjskim utjecajima, a s Bliskog Istoka i Egipta u Europu prodire u 11. st. pr. Kr., i to s egejskoga područja i Podunavljem. Dio današnjeg hrvatskog područja našao se u susjedstvu visokih sredozemnih civilizacija (grčka, etrurska, italska). Nositelji halštatskih kultura bili su Histri, Japodi, Liburni, Delmati i Panonci. Živa sveza sa sredozemnim kulturama kasnohalštatsku civilizaciju zapadne i srednje Europe tijekom 5. st. pr. Kr. preobrazilo je u latensku kulturu mlađega željeznog doba, a njezini glavni promicatelji bili su Kelti.
U željeznom dobu su se za izradbu oružja, oruđa i drugih predmeta koristili željezom. Tad se povećava se broj stanovnika, oblikuju se trgovački putovi i veze, nastaju etničke i etničko-plemenske zajednice, društveno raslojavanje kojim se izdvojio bogati sloj, nastanjen u kneževskim utvrđenim središtima, prepoznatljiv po grobnicama s prestižnim prilozima grčkoga, etrurskoga i italskoga podrijetla. Razdoblje starijega željeznoga doba na području srednje i zapadne Europe, nazvano halštatskom kulturom, traje do oko 450. pr. Kr., a mlađe željezno doba ili latenska kultura razvija se u drugoj polovici 1. tisućljeća pr. Kr.
→ {{Izabrani članci/25, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/26, 2017.
Spašavanje vojnika Ryana (eng. Saving Private Ryan) je američki epski ratni film radnjom smješten tijekom invazije na Normandiju u Drugom svjetskom ratu. Režirao ga je Steven Spielberg, napisao Robert Rodat, a film je najviše poznat po izrazito grafičkom i realističnom prikazu rata pogotovo u svojih prvih 27 minuta trajanja koje prikazuju iskrcavanje saveznika na Plažu Omaha dana 6. lipnja 1944. godine. Nakon toga radnja prati kapetana Johna H. Millera (Tom Hanks) i njegov vod (Tom Sizemore, Edward Burns, Barry Pepper, Vin Diesel, Giovanni Ribisi, Adam Goldberg i Jeremy Davies) koji pokušavaju pronaći padobranca Jamesa Francisa Ryana (Matt Damon), posljednjeg preživjelog od četvorice braće u vojsci.
Film Spašavanje vojnika Ryana pobrao je hvalospjeve filmske kritike te osvojio brojne filmske nagrade kako za film, tako i za njegovu ekipu iza i ispred kamere. Na svjetskim kino blagajnama film je utržio 481,8 milijuna dolara čime je postao drugi najgledaniji film te godine. Dobio je 11 nominacija za prestižnu filmsku nagradu Oscar od kojih je redatelj Spielberg osvojio svog drugog Oscara za najbolju režiju, a sam film osvojio je još četiri dodatne nagrade: za najbolju fotografiju, montažu, zvuk i zvučne efekte. Film Spašavanje vojnika Ryana u službenu video distribuciju krenuo je u svibnju 1999. godine te sveukupno zaradio dodatna 44 milijuna dolara od prodaje. Godine 2014. film je izabran za očuvanje u Nacionalnom filmskom registru zbog svoje "kulturne, povijesne i estetske važnosti".
→ {{Izabrani članci/26, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/27, 2017.
Prirodni plin je smjesa nižih alifatskih ugljikovodika, pretežito metana, koja se u prirodnim podzemnim ležištima nalazi u plinovitom stanju (slobodni plin), otopljena u sirovoj nafti ili je s njom u dodiru (vezani ili naftni plin). Naziva se i zemni plin. Rabi se prvenstveno kao gorivo u kućanstvima i gospodarstvu, te u petrokemijskoj industriji za proizvodnju amonijaka, metanola, formaldehida, vodika, ugljikova monoksida i mnogih drugih kemijskih proizvoda. Prirodni plin je, kao i nafta, bio poznat prije više tisuća godina. Kinezi su ga koristili za osvjetljavanje hramova i za isparavanje vode pri dobivanju soli, a iz Cezarova doba postoje podatci o izbijanju prirodnoga plina u Galiji. Prva tržišna upotreba prirodnoga plina datira oko 1802., kada se koristio za osvjetljavanje ulice u Genovi. Postoji više teorija o njegovu postanku, od kojih je najšire prihvaćena ona o organskom podrijetlu.
→ {{Izabrani članci/27, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/28, 2017.
Marin Držić (Dubrovnik, 1508. ― Venecija, 2. svibnja 1567.) hrvatski dramatik i lirik. Držić dolazi iz poznate građanske trgovačke obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom, nećak je pjesnika i dramatičara Džore Držića; djevojačko prezime majke je Kotruljević, iz koje dolazi poznati gospodarski pisac i diplomat Benko. Malo je podataka, a još manje vjerodostojnih podataka o pjesnikovu životu. O njegovu osnovnom obrazovanju nema podataka. Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih (zvane Domino) u Dubrovniku. Držić je u to vrijeme svećenički pripravnik. U veljači 1538. godine Držić je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali, a nekoliko mjeseci poslije Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu potporu za daljnju naobrazbu. Godine 1541. boravi kao student u Sieni, gdje Senat, 12. lipnja, prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma.
→ {{Izabrani članci/28, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/29, 2017.
Gruzija (gruzinski საქართველო) je država u istočnoj Europi, na sjeveroistoku Crnog mora. Na sjeveru i sjeveroistoku graniči s Rusijom, na jugu s Turskom, Armenijom, i Azerbajdžanom. Gruzija je članica Vijeća Europe, OESS-a, Eurocontrol-a i ODER-a. Gruzija trenutno radi na tome da postane punopravna članica NATO saveza.
Gruzija je jedna od 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza unutar granica Gruzijske SSR. Josif Staljin, pravim imenom Ioseb Džugašvili, sovjetski vođa od 1928. do 1953. bio je podrijetlom Gruzin. Nakon osamostaljenja 1991., Gruzijom je vladao Eduard Ševarnadze, no 2003. Revolucija ruža ga je svrgnula, a za predsjednika je imenovan Mihail Saakašvili. Nakon Revolucije ruža, pokrenuto je niz reformi s ciljem jačanja vojnih i gospodarskih potencijala države. Gruzija je pružila vrijednu potporu NATO-vim operacijama u Kosovu i Afganistanu, te protuterorističkim operacijama podmorskog nadzora u Sredozemlju.
Gruzini koji čine većinu stanovništva tradicionalno pripadaju autokefalnoj Gruzinskoj pravoslavnoj Crkvi. Gruzinski jezik je član južnokavkaske jezične skupine, nepovezane s indoeuropskom ili altajskom skupinom kojima pripadaju jezici susjednih država. Gospodarstvo Gruzije temelji se uglavnom na poljoprivredi (agrumi, čaj, vinogradarstvo) i crnomorskom turizmu.
→ {{Izabrani članci/29, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/30, 2017.
Hrvatski Apoksiomen ili Lošinjski Apoksiomen je brončani antički kip (apoksiomena) iz 2. ili 1. stoljeća pr. Kr., pronađenog 1996., a izronjenog 1999. u moru kod Lošinja.
Kip je 1996. pronašao belgijski turist René Wouters, kraj otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene, na dubini od oko 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavljen 1998. Ronioci Specijalne policije i stručnjaci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru izronili su kip 27. travnja 1999. godine.
Nakon dugogodišnje desalinizacije i brižne restauracije, kip je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od 18. svibnja do 17. rujna 2006.; od listopada 2006. do 30. siječnja 2007. nalazio se na gostovanju u Italiji, u Firenzi (Palača Medici Riccardi), gdje ga je vidjelo oko 80.000 posjetitelja, "uvelike povećavši broj posjeta" palači. Barem dvije naredne godine kip će se nalaziti u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Krajem veljače 2007. premijer Ivo Sanader založio se da Apoksiomen bude smješten u Malom Lošinju, no konačnu odluku o tome prepustio je struci (Vijeću za kulturna dobra). Muzejsko vijeće jednoglasno je odlučilo u listopadu 2007., da Apoksiomen bude smješten u Palači Kvarner u Malom Lošinju.
→ {{Izabrani članci/30, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/31, 2017.
_(14562136110).jpg)
Maison Carrée (što na francuskom znači „Kvadratna kuća“) u Nîmesu (rimski Nemausus) jedan je od najbolje sačuvanih hramova Rimskog Carstva, te vjerojatno najbolje sačuvani hram Augustova doba.
Po arhitektonskoj konstrukciji, riječ je o korintskom heksastilnom pseudoperipteru na visokom podiju (2,85 m), koji je izgrađen po uzoru na nekoliko godina ranija zdanja podignuta u samom Rimu. Osobito velika sličnost postoji između korintskih kapitela ovoga hrama i korintskih kapitela Hrama Marsa Ultora na Augustovu forumu u Rimu, te između vegetabilnih ornamenata vijenca, friza i kazetiranog stropa ovoga hrama i vegetabilnih ornamenata glasovite rimske Ara Pacis. Hramu na visokom podiju pristupa se širokim stubištem. Dužina hrama približno je duplo veća od njegove širine (26,42 x 13,54 m). Heksastilni pronaos dubok je tri traveja i ukrašen prekrasnim kamenim kasetiranim stropom. Pravokutna cela koja zauzima cijelu širinu podija uzdužno je položena, te u nju svjetlost ulazi samo kroz vrata.
→ {{Izabrani članci/31, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/32, 2017.
Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.), hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. Poznat je po nadimku ban pučanin.
Najznačajnija je kreativna ličnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, a studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Po svršetku studija radio je kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu. Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beču. Službuje u Saboru od 1861. godine, a 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.
→ {{Izabrani članci/32, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/33, 2017.
Gospić je grad u Hrvatskoj. Nalazi se u središnjem dijelu Like. Sjedište je Ličko-senjske županije, kao i Gospićko-senjske biskupije.
Gospić je jedan od najmlađih gradova u Hrvatskoj, dobio je fizionomiju grada za vrijeme Vojne krajine početkom 18. stoljeća, od kada je upravno sjedište Like. Proživio je burnu prošlost posebno za vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Kao općina, prostire se na površini od čak 967 km2, oko 42 km u smjeru jugoistok-sjeverozapad i oko 33 km u smjeru sjeveroistok-jugozapad, što je više od površine gradova Zagreba, Pariza ili Berlina. Zavičaj je mnogih velikana od kojih se ističu Otac domovine- dr. Ante Starčević, svjetski poznati znanstvenik Nikola Tesla i slikar Miroslav Kraljević. Spomen-dom dr. Ante Starčevića u Velikom Žitniku sagrađen je 1998., a Memorijalni centar "Nikola Tesla" u Smiljanu djeluje od 2006. godine. Na širem području Gospića nalazi se velik broj vrijednih prirodnih znamenitosti kao što su: Nacionalni park Paklenica, Park prirode Velebit, rijeke Lika, Novčica i Bogdanica, spilje Ostrovica i Pčelina, Kruščićko jezero, poučna staza Terezijana, paleontološki spomenik prirode Velnačka glavica, park šume Jasikovac i Vujnovića brdo te vrijedne velebitske preborne šume. Godine 1900. u gospićkoj park šumi Jasikovac bilo je tenisko igralište, prvo u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. U Jasikovcu je osnovan i najstariji teniski klub u Hrvatskoj. Gospićko-senjska biskupija sa sjedištem u Gospiću djeluje od 2000. godine.
→ {{Izabrani članci/33, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/34, 2017.
.JPG)
Križevci (mađ. Körös, nje. Kreuz, lat. Crisium) su grad u Koprivničko-križevačkoj županiji u Hrvatskoj.
Križevci su stari hrvatski grad u Prigorju, koji se prvi puta spominje 1209. godine; mjesto u kojem se stvarala i branila hrvatska državnost, u kojem su izdane mnoge važne isprave i održano 27 hrvatskih sabora, od kojih je najpoznatiji Krvavi sabor križevački.Važno je željezničko i cestovno križište te gospodarsko središte. Stoljećima je bio administrativno središte i jedan od najvažnijih gradova Središnje Hrvatske. Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima iz 1860. godine, najstarije je poljoprivredno i šumarsko učilište u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi te ujedno prva višeškolska ustanova u Hrvatskoj. Sam grad je zaštićeno kulturno područje, ima lijepo oblikovane i arhitektonski definirane ulice i trgove. Odlikuje se velikim brojem sakralnih objekata od kojih se ističu neogotička grkokatolička katedrala Presvetog Trojstva, konkatedrala sv. Križa s vrijednim oltarom Francesca Robbe i kapela Majke Božje Koruške, koja pripada među najranije barokne građevine s trolisnim svetištem u Hrvatskoj i prava je riznica vrhunskih umjetničkih dostignuća. Križevci su rodno mjesto sveca Marka Križevčanina i sjedište Grkokatoličke Crkve za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Posebnost Križevaca su bogata šumarska i vinogradarska tradicija, očuvane klijeti, križevački štatuti (najstarije i najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule), bilikum (posuda od tri spojena vrča) i manifestacija početkom lipnja Križevačko veliko spravišče.
→ {{Izabrani članci/34, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/35, 2017.
Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. – Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".
Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao tu povezanost. No, u drugu ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije nihilizma.
Kada mu je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine).
Camus je preferirao da se na njega gleda kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika nekog nauka ili neke ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja. U jednom intervjuu iz 1945., Camus je odbio bilo kakvu povezanost s ijednom ideologijom...
→ {{Izabrani članci/35, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/36, 2017.
Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. – Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".
Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao tu povezanost. No, u drugu ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije nihilizma.
Kada mu je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine).
Camus je preferirao da se na njega gleda kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika nekog nauka ili neke ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja. U jednom intervjuu iz 1945., Camus je odbio bilo kakvu povezanost s ijednom ideologijom...
→ {{Izabrani članci/36, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/37, 2017.
Uz veliki studio u Antwerpenu gdje je stvarao slike popularne kod plemstva i kolekcionara cijele Europe, Rubens je bio klasično obrazovan u humanističkoj školi, sakupljač umjetnina i diplomat koji je proglašen vitezom od kraljeva Filipa IV. Španjolskog i Karla I. Engleskog.
Rubens je bio plodan autor koji je stvarao uglavnom religijske teme, povijesne motive i lovačke scene u koje je uključivao mitološke likove. Naslikao je nekoliko portreta, uglavnom prijatelja i autoportrete, kao i nekoliko pejzaža pred kraj svog života. Dizajnirao je tapiserije i grafike, ali i svoju kuću.
→ {{Izabrani članci/37, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/38, 2017.
S.A.R.S. (kratica za Sveže amputirana ruka Satrianija) srpski je glazbeni sastav osnovan 2006. godine u Beogradu. Njihov zvuk karakterizira širok raspon žanrova; prevladavaju rock, reggae, ska i hip hop, u novije vrijeme pop.
S.A.R.S. je imao prvi koncert u Zagrebu 2009. godine u klubu "Željezničar", koji je bio prepun pred 400-500 ljudi. Popularnost im je rasla pa su u listopadu 2016. u dva dana okupili gotovo 20 tisuća ljudi u Domu Sportova u Zagrebu. Tijekom proteklih godina nekoliko puta su proputovali cijelu Hrvatsku pa su tako samo 2014. imali 27 koncerata. Na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku održali su svoj prvi akustični koncert u karijeri u lipnju 2017. Dosad su surađivali od hrvatskih glazbenika sa Sašom Antićem iz TBF-a i Brkovima, a Filip Dizdar režirao im je nekoliko video spotova: "Klinka" (snimljena u Zagrebu), "Ikone pop kulture", "Neka te kraj mene" i "Dane brojim", u kojima su nastupili i hrvatski glumci i statisti.
Do sada su objavili osam albuma, od toga jedan live album iz Doma Sportova u Zagrebu. S.A.R.S. je do danas uz albume objavio i 19 glazbenih video spotova, od kojih većina ima po nekoliko milijuna pregleda na YouTubeu, a među najpopularnijima su "Lutka", "Perspektiva", "To rade" i "Ratujemo ti i ja".
→ {{Izabrani članci/38, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/39, 2017.
Georg Friedrich Händel (Hall in Sachsen, 5. ožujka 1685. – London, 14. travnja 1759.), njemačko-engleski barokni skladatelj najpoznatiji po svojim oratorijima i operama. Rođen je kao Georg Friedrich Händel u Halleu, no s dobivanjem engleskog državljanstva 22. siječnja 1727., poenglezio je svoje ime i postao znan kao George Frideric Handel. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je oratorij Mesija koji je nastao prema tekstovima iz Biblije kralja Jakova. Od njegovih instrumentalnih djela najznačajnija su Glazba na vodi i Glazba za kraljevski vatromet. Na njega su utjecali talijanski barokni skladatelj, te najznačajniji engleski barokni skladatelj, Henry Purcell, pa je njegova glazba upravo zbog toga izvršila velik utjecaj na mnoge skladatelj među koje spadaju i Haydn, Mozart i Beethoven. Händel je talent za glazbu pokazao vrlo rano, te je već sa sedam godina svirao na čembalu i orguljama, a s devet je godina počeo i skladati.
Tijekom 1960-ih, kada se ponovo razvio interes za baroknu glazbu, došlo je do oživljavanja zanimanja za Händelove talijanske opere, a neke od njih su čak i izvedene. Od 50 što ih je napisao u periodu od 1705. do 1738., Agripina (1709.), Rinaldo (1711., 1731.), Orlando (1733.), Alcina (1735.), Ariodanta (1735.) i Kserkso (1738.) se ističu i danas se izvode diljem opernih kuća i koncertnih dvorana. No, po nekima su najbolje Julije Cezar (1724.) i Rodelinda (1725.), koje su zbog svoje orkestracije i vokalnih dijelova uvrštene u redovite operne repertoare.
→ {{Izabrani članci/39, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/40, 2017.
Jevgenij Onjegin (rus. Евге́ний Оне́гин, starorus. Евгеній Онѣгинъ) je roman u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina, koji je pisao od 1823. do 1831.; jedno od najznačajnijih djela ruske književnosti. P. I. Čajkovski je prema motivima romana napisao istoimenu operu. Postoji cijeli niz ekranizacija, romana i opera, a također i parodija pojedinih dijelova romana ili njegove rime (tzv. onjeginske strofe).
Puškin je radio na romanu više od sedam godina. Roman je bio, riječima pjesnika, "plod [...] razuma hladnih opazaka i srca bolnih pripomena". Rad na njemu je Puškin nazivao pothvatom - iz sveg svojeg stvaralaštva samo je Borisa Godunova nazvao istom riječi. U djelu je, na pozadini slika iz ruskog života, prikazana dramatična sudbina najboljih pripadnika plemićke inteligencije.
Roman je izlazio u nastavcima, a izlazak svakog poglavlja predstavljao je veliki događaj u ruskoj književnosti tog vremena. Prvo poglavlje je bilo objavljeno 1825. Roman je bio dovršen 1831., a u potpunosti objavljen 1833. Obuhvaća događaje od 1819. do 1825.: od vojnih pohoda nakon poraza Napoleona do pobune dekabrista. To su bile godine u kojima se razvijalo rusko društvo, vrijeme vladavine Aleksandra I. Siže romana je jednostavan, u njegovom je središtu ljubavna priča. U cjelini su se u romanu odrazili događaju prve četvrtine 19. stoljeća, što znači da se vrijeme nastanka i vrijeme radnje romana otprilike poklapaju. Roman se smatra enciklopedijom ruskog života 1820.-ih, budući da širina obuhvaćenih tema, detaljno opisana svakodnevica, mnogo sižejnih linija, temeljitost opisa karaktera likova i danas vjerodostojno prikazuju čitateljima osobitosti života te epohe.
→ {{Izabrani članci/40, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/41, 2017.
.jpg)
Calvin Cordozar Broadus, Jr. (Long Beach, Kalifornija, SAD, 20. listopada 1971.), bolje poznat po svom umjetničkom imenu Snoop Dogg (ranije poznat kao Snoop Doggy Dogg, a koristio je i ime Snoop Lion), američki je reper, pjevač, glazbeni producent, glumac i tekstopisac. Snoop Dogg je poznat kao MC na hip hop Zapadnoj sceni i jedan od najvidljivijih Dr. Dreovih suradnika. Godine 1991. snimio je svoj demo album Over the Counter koji nikada nije objavljen u više primjeraka, te se nije mogao prodavati u javnim trgovinama. Njegova glazbena karijera započela je 1992. godine kada ga je uočio Dr. Dre. Gostovao je na nekoliko Dreovih pjesama sa albuma The Chronic, te na pjesmi "Deep Cover" koja je glavna melodija u istoimenom filmu.
Kao tinejdžer Snoop Dogg je često upadao u nevolje sa zakonom. Snoop je bio član bande Rollin' 20 Crips na istočnoj strani Long Beacha, iako je 1993. izjavio da se nikada nije pridružio bandi. Osuda za prodaju kokaina dovela ga je do situacije da više bude u zatvoru nego izvan njega. Snoop, zajedno sa svojim rođakom Nate Doggom i Lil' ½ Deadom, te prijateljem Warren G-om snimio je kućnu snimku "Sooper Dooper Snooper" za njihovu grupu 213 koja je dobila naziv po pozivnom broju za Long Beach. Bivši član rap sastava N.W.A., The D.O.C. naučio ga je strukturu svojih tekstova spajati u stihove i refrene.
Snoop je u svojoj karijeri osvojio mnoge nagrade. Trinaest je puta bio nominiran za nagradu Grammy, ali ju još nije osvojio. U svijetu je prodao preko 35 milijuna primjeraka albuma, a samo u Sjedinjenim Američkim Državama 15 milijuna…
→ {{Izabrani članci/41, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/42, 2017.
Calvin Cordozar Broadus, Jr. (Long Beach, Kalifornija, SAD, 20. listopada 1971.), bolje poznat po svom umjetničkom imenu Snoop Dogg (ranije poznat kao Snoop Doggy Dogg, a koristio je i ime Snoop Lion), američki je reper, pjevač, glazbeni producent, glumac i tekstopisac. Snoop Dogg je poznat kao MC na hip hop Zapadnoj sceni i jedan od najvidljivijih Dr. Dreovih suradnika. Godine 1991. snimio je svoj demo album Over the Counter koji nikada nije objavljen u više primjeraka, te se nije mogao prodavati u javnim trgovinama. Njegova glazbena karijera započela je 1992. godine kada ga je uočio Dr. Dre. Gostovao je na nekoliko Dreovih pjesama sa albuma The Chronic, te na pjesmi "Deep Cover" koja je glavna melodija u istoimenom filmu.
Kao tinejdžer Snoop Dogg je često upadao u nevolje sa zakonom. Snoop je bio član bande Rollin' 20 Crips na istočnoj strani Long Beacha, iako je 1993. izjavio da se nikada nije pridružio bandi. Osuda za prodaju kokaina dovela ga je do situacije da više bude u zatvoru nego izvan njega. Snoop, zajedno sa svojim rođakom Nate Doggom i Lil' ½ Deadom, te prijateljem Warren G-om snimio je kućnu snimku "Sooper Dooper Snooper" za njihovu grupu 213 koja je dobila naziv po pozivnom broju za Long Beach. Bivši član rap sastava N.W.A., The D.O.C. naučio ga je strukturu svojih tekstova spajati u stihove i refrene.
Snoop je u svojoj karijeri osvojio mnoge nagrade. Trinaest je puta bio nominiran za nagradu Grammy, ali ju još nije osvojio. U svijetu je prodao preko 35 milijuna primjeraka albuma, a samo u Sjedinjenim Američkim Državama 15 milijuna…
→ {{Izabrani članci/42, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/43, 2017.
Interstellar je američki znanstveno-fantastični film iz 2014. godine koji je režirao Christopher Nolan. U filmu su glavne uloge odigrali Matthew McConaughey, Anne Hathaway, Jessica Chastain i Michael Caine. Radnja filma vrti se oko skupine koja putuje u svemir i ulazi u crvotočinu kako bi pronašla novi planet na koji bi se ljudi mogli naseliti. Scenarij za film napisali su Jonathan Nolan i Christopher Nolan; Christopher je kombinirao svoje vlastite ideju sa scenarijem koji je napisao njegov brat još 2007. za tvrtku Paramount Pictures odnosno producenticu Lyndu Obst. Christopher je skupa s Obst i svojom suprugom Emmom Thomas također i producirao film. Teoretski fizičar Kip Thorne, čiji je rad inspirirao film, na njemu je radio kao znanstveni savjetnik i izvršni producent.
Budući da je njegov dugogodišnji suradnik Wally Pfister bio zauzet radeći na filmu Uzvišenost kojim je ostvario svoj redateljski debi, redatelj je za ovaj film izabrao kamermana Hoytea van Hoytemu. Film Interstellar snimljen je kombinacijom anamorfne 35 mm i IMAX-ove 70 mm fotografije. Snimanje filma odvijalo se krajem druge polovice 2013. godine na lokacijama koje uključuju Albertu (Kanada), južni Island i Los Angeles (Kalifornija). Tvrtka za specijalne efekte Double Negative napravila je vizualne efekte na filmu. Film je svoju je svjetsku premijeru imao 26. listopada 2014. godine u Los Angelesu. U ograničenu kino distribuciju u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) film je krenuo 5. studenoga 2014. godine, a u široku dva dana kasnije (7. studenoga).
Interstellar je uglavnom dobio pozitivne ocjene filmskih kritičara. Većinom su hvalili glumačke nastupe McConaugheyja, Foy i Chastain, specijalne efekte, scenografiju, filmske teme i njegovu ambiciju, dok su se negativni komentari uglavnom odnosili na ritam filma, predugačko trajanje, nedostatak humora i posljednju trećinu filma kao i općenito cijelu priču…
→ {{Izabrani članci/43, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/44, 2017.
Mastodon je američki heavy metal sastav iz Atlante. Osnovanu 2000. godine, grupu čine basist Troy Sanders, gitaristi Brent Hinds i Bill Kelliher te bubnjar Brann Dailor, od kojih svi pjevaju u studiju (osim Kellihera). Svi članovi pjevaju na nastupima. Glazbeni stil skupine specifičan je po progresivnim konceptima i jedinstvenoj instrumentaciji. Skupina je do danas objavila ukupno sedam studijskih albuma.
Mastodon glazbeno spaja više žanrova heavy metala, kao što su progresivni metal, sludge metal, alternativni metal, stoner rock, eksperimentalni metal i groove metal. James Christopher Monger sa stranice Allmusic opisuje Mastodon kao "jednu od uočljivijih New Wave of American Heavy Metal grupa (NWOAHM je žanr koji je nastao sredinom 1990-ih)" te komentira kako je "Mastodonov inovativan, tekstualno mudar spoj progresivnog metala, grindcorea i hardcorea pomogao postaviti sastav na mjesto jedne od nadmoćnijih metal skupina s početka 21. stoljeća."
→ {{Izabrani članci/44, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/45, 2017.
Islamska umjetnost podrazumijeva umjetnost i arhitekturu koje su snažno određene islamom. Središnje područje njene rasprostranjenosti, oni su prostori koji su došli pod vladavinu muslimana na samom početku 7. stoljeća: Bliskog Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske.
Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti—arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima bila je iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su donešeni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje.
Dvije su dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije. Povezane su od samih početaka uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.
Islamski propisi dopuštenih motiva u umjetnosti slični su onima tijekom ikonoklastičkoga pokreta u vrijeme Bizantskoga Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka, te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge su pak strane, ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima…
→ {{Izabrani članci/45, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/46, 2017.
Normansko osvajanje Engleske izveo je Vilim Osvajač 1066. godine, poslije bitke kod Hastingsa. Normani su se iskrcali na otok Veliku Britaniju 28. rujna 1066. godine na čelu s Vilimom, vojvodom Normandije. Uskoro je Vilim postao poznat kao Vilim Osvajač nakon što je pobijedio u bitci kod Hastingsa 14. listopada 1066. godine kad je pobijedio engleskog kralja Harolda Godwinsona. Tapiserija iz Bayeuxa vjerno prikazuje bitku kod Hastingsa i događaje koji su doveli do nje. Haroldova vojska teško se osula nakon engleske pobjede u bitci kod Stamford Bridgea u sjevernoj Engleskoj 25. rujna 1066. nad norveškim kraljem Haraldom Surovim. Do početka 1071. godine, Vilim je osigurao nadzor nad većim dijelom Engleske, iako su se pobune i otpor nastavili sve do oko 1088. godine.
Do 1072., Normani su pokorili cijelu zemlju. Vilimova vladavina, za vrijeme koje je otpočelo prenošenje romanizirane normanske kulture u Englesku, imala je golem utjecaj na razvoj zemlje u srednjem vijeku. Romanizirani Normani počeli su se stapati s pokorenim Anglosasima u engleski narod. Za njegove je vladavine kao službeni jezik bio uveden francuski, koji je sačuvao taj status do druge polovice 14. stoljeća. Bezobzirnim mjerama slomio je otpor vazala (seljake je većinom pretvorio u kmetove) i uveo europski kontinentalni feudalni sustav u Englesku. Godine 1085. uveo je promjene i u zakonodavstvu te imovinski katastar (Domesday Book), tradicionalne shires (autonomne administrativne regije) izravnije je podvrgnuo središnjim vlastima, crkvenu hijerarhiju povezao s državom te donio i program gradnje i utvrđivanja u Engleskoj.
→ {{Izabrani članci/46, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/47, 2017.
Sindrom kroničnog umora (SKU) najčešći je naziv za stanje, ili stanja, iscrpljenosti, o kojemu se malo toga zna, i nepoznatog je uzroka. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom umora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom kroničnog umora i imunološke disfunkcije. Simptomi SKU uključuju bolove u mišićima i zglobovima po cijelom tijelu; kognitivne smetnje; kroničnu, ponekad vrlo tešku mentalnu i fizičku iscrpljenost, te još neke druge karakteristične simptome koji se jave kod dotad zdrave i aktivne osobe. Umor je čest simptom mnogih bolest, no SKU je multisistemna bolest, i relativno je rijetka. Dijagnoza se postavlja na osnovi većeg broja karakteristika, od kojih je najčešća teška mentalna i fizička iscrpljenost koja se pogoršava naporom, a traje najmanje šest mjeseci. Svi dijagnostički kriteriji zahtijevaju da simptomi nisu uzrokovani ni jednim drugim medicinskim stanjem.
Pacijenti koji boluju od SKU mogu se žaliti i na druge simptome, kao što su mišićna slabost, kognitivna disfunkcija, imunološku preosjetljivost, ortostatsku netoleranciju (poremećaj autonomnog živčanog sustava koji se javlja kad osoba stoji), probavne smetnje, kliničku depresiju, slab imunološki odgovor, srčane i respiratorne smetnje. Nejasno je jesu li ti simptomi uzrokovani pridruženim bolesnim stanjima, ili pak imaju zajednički uzrok sa SKU. Smatra se da je incidencija SKU u SAD 4 oboljela na 1000 odraslih.
Iako postoji opće slaganje da je SKU prijetnja zdravlju, kvaliteti života i produktivnosti oboljeloga, različite skupine liječnika, istraživača i boraca za prava pacijenata promoviraju različite nomenklature, dijagnostičke kriterije, hipoteze o uzroku, te liječenju; kao rezultat, postoje brojne proturječnosti o raznim aspektima ove bolesti. I sam naziv SKU je kontroverzan, jer, kako vjeruju laička udruženja i stručnjaci koji se bave ovom bolešću, trivijalizira ovu bolest, i zato nastoje promijeniti taj naziv.
→ {{Izabrani članci/47, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/48, 2017.
Selenit je naziv za hipotetičnog, imaginarnog stanovnika Mjeseca. Pojam je nastao prema imenu grčke božice Mjeseca Seleni (grč. Σελήνη, Selếnê). Seleniti se javljaju kod mnogih pisaca znanstvene fantastike i bili su popularni do druge polovice 20. stoljeća, kad je postalo jasno da na Mjesecu nema inteligentnih bića, te su njihovu popularnost preuzela bića s drugih planeta i drugih galaksija. U novije vrijeme pojam se rabi i za čovjeka koji se sprema za let na Mjesec ili je bio na njemu.
Prvi poznati zapis koji se smatra začetnikom (proto-)znanstvene fantastike i prvo djelo u kome se spominu Seleniti su Lukijanove "Istinite pripovijesti" (starogrčki Ἀληθῆ διηγήματα, lat. Vera Historia) iz 160. godine, satira u kojoj se u jednoj epizodi opisuje rat između Mjeseca i Sunca, odnosno Selenita (Σεληνίτας - Selenit) i Heliota (Ἡλιώτας - Heliot).
Razvoj novih tehnologija u 19. stoljeću (osobito telekomunikacija) stvorio je plodno tlo za razvoj znanstvene fantastike početkom 20. stoljeća, a osim literature počinju se javljati djela i u drugim područjima, prvenstveno u kinematografiji.
→ {{Izabrani članci/48, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/49, 2017.
Genocid u Ruandi, označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. Odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1,074.000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1,000.000 mrtvih.
Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što Vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Veliki broj ruandskih Hutua i Tutsija i dalje žive kao izbjeglice u cijeloj regiji.
Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg reagiranja na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana nastavile su voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.
→ {{Izabrani članci/49, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/50, 2017.
Radnja filma smještena je tri godine nakon događaja iz prethodnog nastavka - Nova nada. Galaktičko carstvo pod vodstvom okrutnog Dartha Vadera nalazi se u potjeri za Lukeom Skywalkerom i ostalim članovima pobunjeničkog saveza. Dok Vader proganja malu skupinu Lukeovih prijatelja - Han Soloa, princezu Leiu Organu i ostale - kroz galaksiju, Lukea sve o Sili uči stari Jedi vitez Yoda. Ali nakon što Vader zarobi Lukeove prijatelje, Luke mora odlučiti želi li završiti sa svojom obukom i postati pravi Jedi vitez ili se suočiti s Vaderom kako bi spasio svoje prijatelje.
Nakon izuzetno teške produkcije, film Carstvo uzvraća udarac započeo je s kino distribucijom 21. svibnja 1980. godine te u početku dobio pomiješane kritike filmske struke, premda će u kasnijim godinama postati jedan od kritički najhvaljenijih filmova iz sage, a danas se smatra jednim od najboljih filmova ikad snimljenih.
→ {{Izabrani članci/50, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/51, 2017.
Meshuggah je švedski ekstremni metal sastav iz Umee, osnovan 1987. godine. Meshuggina postava sastoji se od osnivača grupe, pjevača Jensa Kidmana i gitarista Fredrika Thordendala, bubnjara Tomasa Haakea, koji joj se pridružio 1989. godine, gitarista Mårtena Hagströma, koji joj se priključio 1992., te basista Dicka Lövgrena, koji je postao njen član 2004. godine.
Sastav je po prvi put zadobio internacionalnu pozornost nakon objave albuma Destroy Erase Improve 1995. godine; razlog tome bio je njegov brz tempo pjesama te spajanje žanrova death metala, thrash metala i progresivnog metala s elementima jazz fuzije. Od albuma Nothing iz 2002. godine, Meshuggah se više ne koristi gitarama od sedam žica, već duboko ugođenim gitarama od osam žica. Meshuggah je postao poznat zbog svojeg inovativnog glazbenog stila, složenih, polimetričnih struktura pjesama te poliritmova. Rolling Stone proglasio je Meshuggah jednim od deset najbitnijih hard rock i heavy metal sastava te ga je Alternative Press proglasio najbitnijom metal skupinom uopće. Meshuggah nije postigao značajan uspjeh u glavnoj struji, ali je bila značajna skupina u ekstremnoj podzemnoj glazbi te je izvršila veliki utjecaj na moderne metal sastave. Krajem 2000-ih sastav je inspirirao nastanak djenta, podžanra progresivnog metala.
→ {{Izabrani članci/51, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)
Izabrani članci/52, 2017.
Franjevački samostan Duha Svetoga nalazi se u Fojnici u BIH ispod brda Križa. Starost samostana nije moguće precizno utvrditi, no dokumenti potvrđuju nazočnost franjevaca u Fojnici još početkom 14. stoljeća, na osnovi čega se može zaključiti, da su još u prvim desetljećima toga stoljeća na području Fojnice imali manju kuću, koja je naknadno premještena na lokaciju današnjeg samostana.
Samostani u Fojnici bili su na više lokacija i više puta razarani. Prvi je bio na Pazarišću. Vremenom su rasle potrebe za smještaj putnika namjernika i drugih zbog čega je trebala posebna soba. Kad su okolnosti dovele da fratri tu više nisu mogli opstati, preselili su se na uzvišicu iznad Fojnice, na brdo Križ. Godne 1502. u gustoj šumi postavili su temelje novom samostanu, na istom mjestu gdje je i danas. Danas to izgleda atraktivna lokacija, no gledano iz situacije onog vremena i prostora, vidljiv je sasvim drugi motiv izbora lokacije. Za velikoga osmanskoga progona katolika, porušeni su i samostan i crkva u Fojnici. Bilo je to 1524. godine.
Samostan je obnavljan od 1863. godine. Nacrt je napravio Ante Ciciliani iz Trogira. Gradnju je vodio domaći majstor Matija Lovrinović (do 1865.), a zatim Špiro Marić s otoka Visa. Obnovljen je pred rat, 1913. godine. Prema nacrtu arhitekta Lavrenčića samostan je znatno proširen izgradnjom dodatnog trakta 1940. godine. Taj se novi dio koristio kao stambeni prostor, a stara zgrada samostana za knjižnicu i muzej.
→ {{Izabrani članci/52, 2017.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)